Ivan Kovačević odrastao je bez oca. Da budem precizniji, otac mu je postojao, ali kad je Ivanu napunilo 4 godine, otac je nestao iz svijeta nalik na razliveno ognjilo, progutan zemljom. Radio je u vatrogasnoj jedinici, Kovačević Stjepan, čovjek što je nalikovao brdu od snage i blagosti, a poginuo je dok je čistio ruševine nakon strahovitog potresa negdje na Tajvanu, dalekom kao magla iznad Kvarnera. S njim je nestao i Pas njemački ovčar kojeg je Stjepan podizao još od kad je bio štene i koji se uvijek odazivao na ime Hrvoje.
Majka, Branka, nakon toga više nije pokušavala graditi ljubav; ostala je sama s Ivanom i godinama ga vodila kroz životnu maglu, skromno i tiho, baš po dalmatinskom običaju.
Na Ivanovih četrnaest godina, u njemu je proklijala ideja šašava poput zagorskih oblaka upisao se u kinološku sekciju pri društvu za uzgoj pasa u Rijeci. Branka je podržala njegovu odluku, iako je u njoj bujao strah da će njezin sin otići stazama prerano ugašene očeve sudbine.
Dvije godine poslije, Ivan se jednog jutra vratio iz škole noseći doma vrijeme, ali i malo štene njemačkog ovčara. Tjednima nije mogao smisliti ime, dok jednoga popodneva nije zatekao majku kako se igra sa psom:
Eh, ti si moje vragolanče, opet nešto zabrljao, mangupče.
Ivan se nasmijao do suza. Jer, kad je bio mali, nerijetko bi se vratio doma blatnjav, a mama bi mu sa smiješkom u glasu i uzdahom na usnama isto tako tepala:
Mangupče moje!
Tako je i štene dobilo ime Mangup. Riječi su se kotrljale poput loptica po starom riječkom stubištu.
Mangup je za dvije godine narastao u raskošnog, moćnog psa, koji je plijenio poštovanje svima u Pasji ulici. Ivan je bio ponosan na svaki njegov zalaj, svakog slijeganja šapom, svaku disciplinu naučenu iz starih knjiga.
Prošlo je kao u snu vrijeme za vojsku. Ivan je u vojarnici napisao molbu: želi služiti Domovini zajedno s Mangupom. U tajnosti je trenirao psa, tiho kao rijeka ispod leda. Vjerovao je kako će Mangup položiti sve ispite, i on s njim.
Poslali su ih kao par u vojni centar negdje kod Vukovara, gdje su obojica, tri mjeseca poput sjena, prolazili testove izdržljivosti i vjernosti. Na kraju su ih poslali na granicu prema Bosni i Hercegovini.
Na straži su ih svi zvali Mangup i Sudbina. Kad god bi zajedno krenuli prema žičanoj ogradi, ono što psu i čovjeku bje bremenito, vojnici su govorili:
Mangup i Sudbina krenuli su u zadatak
Jedne mutne noći, dok su zvijezde lelujale po nebu poput plutača na Kupi, u patroli se dogodio iznenadni metež. Netko je prešao granicu Izbio je hitri okršaj. Jedan vojnik je bio ranjen, drugi nije stigao do zore, a Ivan je nestao pred licem mjeseca, bez traga, kao da ga je progutao mrak.
Mangup je ostao ranjen, šepao na prednju šapu. Vojska je danima češljala granicu, ali Ivana nisu našli. Više od mjesec dana Hrvatska i Bosna tražile su dečka, no vijest je uporno izostajala.
Jednoga kišovitog jutra, tiho kao blagoslov, u Brankin stan na Zametu došao je vojni časnik noseći tešku torbu riječi i Mangupa uz nogu. Pas je ozdravio, iako je šepao.
Branka je slušala suzu po suzu dok je časnik govorio nešto o nadi i čudu, ali nju je zanimao samo pogled Mangupa srcem je osjećala ono što nikad nije mogla izgovoriti:
Eh, moje vragolanče
Tog proljeća, svaki put kad bi sunce izašlo iznad Trsata, prolaznici su redovito susretali neobičnu siluetu ženu u srednjim godinama kako polako šeta psa koji podsjeća na želju i strpljenje. Njezini su hodali zajedno, šutjeli cijelim parkom, kao da su u snu u kojem je svaki dah pun značenja.
Ona mu je tiho šaptala zadatke, razgovarala o planovima i kuhanju:
Mangup, ajmo danas napraviti štrudlu s gljivama i kupusom, a sutra kad nas bude vrijeme, idemo na Rječinu da plivaš, makar krivo.
Godinu dana kasnije, bez promjene, boje jeseni sve gušće padale su Rijekom. Došla je poštarica iz vojske, donijela namirnice, konzerve i pseću hranu. Objasnila da ako još jedne godine ne bude vijesti o Ivanu, mogu ga službeno smatrati nestalim.
Branka je bila mirna kao riva pred oluju, zahvalila se, i zatvorila vrata s nekim čudnim osmijehom na licu.
Ti ne slušaj njih, Mangupče. Ivan je živ, osjećam to između kostiju.
Jedne plave večeri, na vrata je pokucao nepoznat mladić. Branka je zastala, Mangup nije lajao nego je mahao repom:
Dobar dan, gospođo Branka, ja sam Marko Pavlić, služio sam s vašim Ivanom. Bok, Mangupče, ti si još uvijek isti veseli vrag nasmiješio se prema psu.
Pričali su dugo u noć. Marko je pričao neobične vojne zgode, pio čaj i grickao prhke kekse.
U jednom trenu, Marko je zastao, osmijeh mu je skliznuo, i šaptom rekao:
Gospođo, nemojte misliti da sam lud
Branka je pogladila Mangupa i napeto upitala:
Reci, sinko
Ivan mi je u snu rekao da će se vratiti doma.
Tada su sve suze na svijetu našle put kroz Brankine oči. Mangup je skočio do Marka i zalajao.
Nemojte se bojati. Nisam vidio Ivana, ne znam gdje je, ali u snu je dolazio prije dva tjedna i molio me da vam prenesem poruku.
Dugo je još prošlo, dani su se rastezali kao dugi oblaci iznad mora. Jesen je prelazila u zimu, zima u sunčano ljeto, i opet jesen. Branka i Mangup bi polako prolazili parkom, sivom alejom, šutke kao mjesec i pas u snovima, naličje nekog čudnog zagrljaja.
Te večeri, dok je svjetlost zlata obasjavala pločnike, stigli su na kraj parka. Iz magle se pojavio siluet visok muškarac, u odsjaju sunca, šepajući kao u starinskoj pjesmi. Mangup se uspravi, zastenje od uzbuđenja, povodac isklizne iz Brankine ruke, a pas zaboravlja na šepanje i trči, trči prema onome koga je sanjao.
Branka ostaje, bez snage, ruku spuštenih, oči gorče od suza. U daljini, u nesvakidašnjem zagrljaju, stoje Mangup i Ivan. Njih dvoje, i čitav svijet, sakriveni u jednom snu.
