– Mama, ovo je moja cura, Mirna… Domagoj je pokušao izreći to kao da mu ništa nije, ali nervoza mu se vidjela na svakom slovu.
– I mi bismo htjeli… ono… znaš… pa… eto, to
– Aha, što ti želiš, meni je jasno već sto godina… reče mama, pregledavajući Domagojevu odabranicu kao kad susjeda vidi novu ogradu. A baš me zanima, želi li to isto tvoja cura? Mirna, znaš li ti dobro mog sina?
– O, bolje nego on sam sebe. Mirna reče to bez imalo srama.
– Molim? Mama je bila toliko zatečena da joj je vi odmah došlo na jezik. Jel to djevojke tako pričaju?
– Pa zašto ne? To je poznata hrvatska izreka, mama. Znam ga kao vlastiti džep. Ali pustimo sad Domagoja. Bolje da se mi upoznamo. Možda vi i ja nikako ne pa paše-mo!
– Kako to misliš? zbunjeno ju je gledala mama.
– Pa kad ćemo obje skupa čekati Domagoja da se iz noćnog izlaska vrati, slušati kako hrče s pola koncerta, bolje da znamo na čemu smo.
– Kakve veze ja imam s tim? mama je pokušavala vratiti stvari na svoj teren. Vi ćete valjda u odvojenim sobama… Nadam se
– Ma, ali vi ćete stajati pred vratima i slušati jesmo li preživjeli njegov after, kao svaka hrvatska mama!
– Ej, čekajte malo Domagoj je sa strane čudio tom čudnom razgovoru. Šta to vi tu pričate o meni?
– Šuti! uglas su zapele buduće punice.
– Evo, gospođo Slavice, ja bih stvarno voljela znati, jeste li vi skloni kavgi? Domagoj izbjegava tu temu kao vrag tamjan.
– Molim? Skloni kavgi? Mama je iskolačila oči. Pa žene se ne bi smjele tući!
– O, itekako, Mirna se nasmije. Neke svoje muževe namlate da ni Hajduk ne bi izdržao.
– Ajme meni… mama je zaklonila lice rukama. Kakve su to riječi… kakve drama…
– Ma dajte, gospođo Slavice… Priznajte, jeste li ikad poželjeli pljusnuti svog dragog… ili sina?
– Pa… mama na tren zamisli priznat istinu, ali se odmah sabrala. Ne. Nikad.
– Cijenim vašu želju za pristojnošću, nasmijala se Mirna, ali joj ne vjerujem puno. Kako možeš biti mama ovakvog lika, a nikad ga ne poželjeti bar malo lupiti? Usput, jeste li ga kao malog po stražnjici ošinuli remenom?
– Bogme nisam! ovoga puta je mama bila iskrena.
– Eeee… opet se javio Domagoj, ali ga začas utišaše:
– Šuti!
– Trebali ste vi njega malo više, gospođo Slavice Mirna ga pogladi po guzi. Ovako vesela guzica stalno traži belaje, dajte joj ono što zaslužuje! Inače, vaš je Domagoj dobar. Još se može preusmjerit. Usput, jeste za kavicu? Za kavom su ljudi iskreniji. Kupila sam i kremšnitu…
Uvečer, kad se tata vratio s posla, Slavica je pred sinom objavila:
– Dragi! Naš će Domagoj napokon pred oltar!
– Majko mila! Ne mogu vjerovati! tata skoro pao sa stolice.
– Polako, ljudi! Ja još malo dvojim brzo je zaustavio euforiju Domagoj.
– Ne, sine, mama je strogo nastavila. Sad ćeš se ženit, i gotovo. A ako odustaneš, uzimam si Mirnu kao kćer.
– Mama, nije ona siroče smijao se sin. Ima svoje roditelje.
– Ma nema veze, uzvratila mama. Onda ću tebe vratit u bolnicu i reći da su mi tuđeg sina podvalili… A tata će me podržat.
– Ako treba prisežem! potvrdio je otac i zaprijetio Domagoju šakom.
KAKO JE VEDRAN SVOJU DJEVOJKU UPOZNAO S MAMOM…
