– Lucija, zakasnit ćemo!
– Tata, evo, stižem! Lucija je skakutala na jednoj nozi, navlačeći čarapu.
Te čarape su bile smiješne, svaka svoje boje. Jedna ružičasta, druga zelena. Teta Lucijina, Kristina, poklonila joj ih je, zajedno s tenisicama i one su bile različite. Teta je rekla da je to sad u modi.
Lucija je vjerovala Kristini. Teta joj je bila prava šminkerica. Uvijek je govorila kako, ako ti priroda nije dala ljepotu, trebaš uzeti što možeš na neki drugi način.
Lucija se nije baš slagala s tetom kad je riječ o izgledu. Pa što onda što nije po važećim standardima ljepote? Sitna kao slamka, kako je baka znala reći, tamnokosa i sivih očiju, Kristina je toliko zračila da je Luciju svaki put nasmijala dok su šetale ulicom.
– Ma tko kaže da te ne primijete! Gledaj ih, svi vratove okreću!
– Tko? Kristina bi stala pa gledala oko sebe, ozbiljno tražeći poglede.
To bi Luciju uvijek nasmijavalo. Kakvo dijete je Kristina još uvijek bila! Starija od nećakinje, naravno, ali Lucija se kraj tete ponekad osjećala odraslije od nje.
Kristinina naivnost uvijek je iznenađivala Luciju.
– Rekao mi je da mu se sviđam! Lucija, stvarno ne znam što da radim!
– A sviđa li se on tebi?
– Jako! Ali ga se bojim!
– Zašto?
– Prelijep je. Sve naše cure s posla trče za njim. A on je valjda nešto u meni pronašao. Sve je to glupost!
– Kristina, nisi ti glupost! Lijepa si i pametna cura! Zašto ne bi bila nekome zanimljiva?
Pitanje je bilo retoričko. Koliko god se Lucija trudila razbiti tetin oklop nesigurnosti, nije uspijevala. Ponekad bi je to ljutilo, čak do suza, ali što je mogla?
– Kćeri, teško je ispraviti ono što ti je godinama usađivano. Petar, Lucijin otac, tješio je svoju buntovnu kćer.
– Tko je to radio, tata? Zašto? Zašto od lijepe cure praviti nesigurnu djevojku? Tako me, tata, nisi učio!
– Ja nisam. Ali učitelji su utjecali.
– A Kristina? Tata, znam da misliš na baku. Samo to nikad ne kažeš naglas.
– Što da ti kažem, kćeri? Da moja majka nije znala odgojiti svoju djecu? Bi li to bilo dobro? Već si dovoljno odrasla da znaš što znači poštivati roditelje. Mene je moja majka sama podizala, bez oca. Kasnije je došao očuh. Pavao… uvijek sam ga volio i poštovao. Bio mi je otac, koliko je mogao. Trpio me, dok se nisam naviknuo, a onda mi dao toliko pameti, da još ni sada ne razumijem svu mudrost koju mi je prenio. Najvažnije, nije dopuštao da mama previše utječe na moj odgoj. Govorio je da muškarce moraju odgajati muškarci.
– Tata, to sve kužim, ali zašto se nije upleo kad je Kristina bila u pitanju?
– Upleo se. Ali tu je njegov princip radio protiv njega. Djevojčica je bila njegova slabost. Mama je Kristinu odgajala kako je znala i umjela. Nemoj je strogo suditi. Imala je svoje razloge.
– Kakve, tata? Kad gledam Kristinu, dođe mi plakati! Toliko je dobra! Možda i predobra. Ali… tako je nesigurna, pa i nesretna. Boji se svega! Boji se ljudi! Zašto?
– Znaš, kćeri, mama je uvijek strahovala za Kristinu. Možda odatle sve potječe? Bojala se, do ludila. Držala je za ruku gotovo do kraja osnovne škole. Baš ne znam zašto. Zabunila si je u glavu da će Kristini nešto dogoditi. Kristina joj je teško došla. Sjećam se, cijelu je trudnoću provela na čuvanju trudnoće. Tada sam se i ja zbližio s očuhom. Nas dvojica, a tamo u bolnici, žena koju oboje volimo. I teško joj je bilo. Tako nešto povezuje, kužiš? Znam kako joj je svaki dan kuhao juhu, sam cijedio sok od nara i rano išao po svježu jetru na plac. Tada sam shvatio koliko je voli. I kako zapravo treba biti čovjek. Bio je škrt na riječima, tog se ti sigurno ne sjećaš.
– Ne sjećam se, tata… Ma, sjećam se, konjića za ljuljanje kojeg mi je napravio.
– E, da! Dok smo te čekali, radio ga je. Uvijek je bio spretan. Nije mu bilo lako tada. Ali svejedno je radio, žurio. Bojao se da neće stići.
– Gdje je sad on?
– Na tavanu. Kad dođu unuci, izvući ću ga.
– Tata!
– Što?! Valjda ćeš me jednom učiniti djedom?
– Ne tako skoro!
– Uf! Laknulo mi.
– Tata!
– Opet sam nešto krivo rekao?
Petar se šalio s kćeri, ali je zapravo bio umoran. Čini mu se prošlo je. No, pitanja nije postalo manje, i nije bio spreman odgovarati na sva.
Njihova je obitelj uvijek bila zamršena. Kristina je, kad je bila mala, njihov dom zvala papirnatim.
– Zašto papirnati, Kristina?
Petar, tada gimnazijalac, mršav i stalno zaokupljen brigama, ipak je nalazio vremena za malu sestru. Kristina mu je bila zabavna.
– Jer je kao tvoj tulipan! zavrtjela je papirom s cvijetom koji je brat složio. Vidi kako je lijep! Ali, ako ga ovako…
Spustila je cvijet na dlan i rukom pljusnula odozgo.
– Zašto to?! Petar je skočio na glasni zvuk.
– Iznutra je prazan, vidiš? Napravi još jedan!
– Opet ćeš tako?
– Ne. Sad ću ti pokazati nešto novo.
Šareni plastelin jedva se mogao ugurati u malu rupicu na dnu papirnatog tulipana, ali Kristina se trudila dok nije ispunila svu prazninu unutar cvijeta.
– Vidiš? Sada ga ne mogu zgužvati. Papirnat je, ali čvrst. Naš dom nije. Njemu fali plastelina iznutra.
Petar se tada divio dubini sestrine dječje mudrosti, vrteći po rukama papirnati cvijet.
Tulipane ga je naučila raditi prijateljica iz klupe Anamarija. S ozbiljnim izrazom lica, nikad nije mogla mirno sjediti na satu.
– Ruke me svrbe. Moram nešto raditi dok mislim.
Papir doslovce oživljavao pod tankim prstima i do kraja sata na klupi bi cvjetali ždral ili žaba, a ponekad i cijeli buket ovakvih tulipana. Učitelji su znali za Anamarijinu strast i nisu je korili. Zašto bi? Odlična je učenica. Odgovori na svako pitanje, samo digni ruku i pitaj. Što troši papir? Pa nek troši. Samo nek uči.
Petar je Anamarijine radove nosio doma sestri. Kristina je oduševljeno razgledavala svaki novi papirnati cvijet.
– Kako to radi?
– Hoćeš, pitat ću je pa će ti sama pokazati?
– Hoću!
Petar bi tražio dozvolu od majke da se smije šetati s Kristinom parkom. Da dovede Anamariju doma nije mu ni padalo na pamet, znao je da to mama ne bi odobrila.
Ljerka, njihova majka, bila je stroga. Ponekad prestroga. Petar ju je volio i opravdavao time da se mama jednostavno boji za njega i sestru.
– Petre! Ti moraš razmišljati o svojoj budućnosti! Nitko ti ništa neće dati! Ja sam ti dala što sam mogla rodila te i odgojila. Sad sam još samo kod Kristine. Na Pavla ne računaj previše. On ti nije otac, nego očuh. Nadam se da razumiješ.
Petar nije odgovarao. Duboko je znao dogodi li se bilo što, otac bi ga podržao. Više ga nije ni zvao očuhom, ni pred drugima. Tata… Bio mu je on pravi otac, koliko je mogao biti.
Shvatio je da bi Pavao odmah prekinuo razgovore koje bi Ljerka vodila s njim, čim bi ih čuo. Porodica mu je bila najvažnija stvar u životu i izgradio ju je tako da bude dobro svima.
No, Petar je već tada znao da je dobro za svakog nešto drugo. Tamo gdje je otac mislio da treba ljubiti i maziti, mama je zagovarala strogoću. I strah…
Za djecu se bojala dvadeset i pet sati dnevno. Uvijek još sat vremena za svaki slučaj. Ova čudna rečenica stalno se vrtjela u Petrinom djetinjstvu, a kad se rodila Kristina, postala je stalni refren u domu.
– Tko zna hoće li netko Kristinu povrijediti!
To se odnosilo na svakoga. Niti jedna djevojčica iz razreda nije bila dovoljno dobra za prijateljicu njezinoj kćeri. Nitko. Učitelji, treneri samo službeni odnos. Nema grljenja s učiteljicama tko su one tebi? Pa što svi ostali to rade? Njihova stvar.
Ostali ljudi? A zašto? Mama, otac, brat su dovoljni. Ostali su višak. Stranci. Oni koji mogu povrijediti.
Zašto je Ljerka bila toliko fiksirana na to da djeci netko želi zlo, Petar nije znao do jednog trenutka. Samo je gledao kako majka danonoćno trči, pokušavajući sve stići. Promijenila je posao da može Kristinu na vrijeme pokupiti iz škole i voditi je na izvanškolske aktivnosti. Naučila je voziti samo zato da ne bi puštala Kristinu samu na aktivnosti. Petar je pomagao, ali kad je Kristina malo odrasla, već je imao svoj život.
U tom životu bilo je svega. Anamarija… pa i mala kći koju je Petar dobio s njom i koja je Ljerku iznenadila, jer nije planirala da postane baka prije nego Petar navrši dvadeset i pet.
– Petre, što ti je to trebalo? Tako rano, tako… nepromišljeno… Imaš još ispit! Ljerka je stajala naslonjena na prozor, grčeći ruke, drhteći od nervoze.
– Mama, nisam više dijete. Za svoje odluke sam naučio odgovarati. Anamarija očekuje dijete. Moje dijete, razumiješ?
– Moglo se paziti! A još uvijek ima načina…
– Prekini, mama. Reći ćeš nešto što ne mogu čuti od tebe. Čuo sam već previše. Pripisat ću ovo tvojoj zbunjenosti. Razmisli što sam ti rekao.
Petar je ustao, oprostio se s Kristinom i naposlijetku svratio u očevu sobu.
Pavao je bio bolestan pola godine. Teško, mučno, šutke. Ne bi uznemiravao ženu ni kćer, i samo bi Petru dao naznaku koliko mu je teško.
I sada, čvrsto ga stežući za ruku, Pavao mu je u dlan stavio ključeve svog stana.
– Papiri će biti gotovi ovaj tjedan. Za sestru i majku ne brini njima prepuštam kuću na selu. Uskoro će ondje cijela naselja nicati, parcela vrijedi zlata. Ništa im neće faliti. A vi… živite! Sve radiš kako treba, sine. Tvoje dijete mora imati dom. Osvjedočen, siguran, dobar dom. Znaš na što mislim?
– Znam, tata. Hvala…
Ljeru Pavao nije uspio upoznati. Rodila se tjedan dana nakon što je Petrov otac otišao, ne pustivši nijedan uzdah da nasluti kraj puta.
Petar je, bez traženja, preuzeo obitelj i Kristina je napokon odahnula. Oduvijek je znala da Petar čuva mali papirnati tulipan na polici iznad stola.
– Zašto? Kristina je pipkala papirne latice, osjećajući tvrdoću osušenog plastelina.
– Podsjeća me da ne smijem biti prazan, kao tulipan. Moram vas ispuniti nečim više od praznine. I ne samo Anamariju i Ljeru, nego i vas s mamom.
– To je teško, Petre. Mama te neće čuti.
– Moram barem pokušati.
– Da… pokušaj… Kristina bi uzdahnula i promijenila temu.
Najmanje je željela da brat ulazi u sukob s majkom.
No s Ljerkom je bilo teško. Nakon muževe smrti kao da je u srcu zatvorila jedna vrata. Kristina nije znala što joj je; Petru nije bilo teško shvatiti. Dovoljno se sjećao kad ih je otac napustio. Iako mu je tada bilo tek četiri, majčine suze i lomljenje omiljene kristalne vaze ostat će mu u sjećanju zauvijek. Onda je kut u stanu postao njegovo stalno mjesto, a majka je često pukla, grdeći pa grleći i moleći oprost. Ali njemu je bilo lakše. On je uvijek bio malo oklopnjak.
– Debela si ti koža, sinko moj! Ne probijaju te. Ja plačem, a ti ni suze. Zar ti nije žao mame? Ljerka bi podigla obrve i napokon se smirila kad bi vidjela da se Petar grize za usnu, suzdržavajući suze. Nisam se prevarila u tebi, moj dječače! Dođi! I mama te voli!
Petar je dobro znao sve te majčine igrice i štitio Kristinu koliko je mogao. Ali za to je morao živjeti s njima, a znao je ne smije. Anamarija je bila preosjetljiva, kao one figurice od papira koje je pravila.
– Sine, pa govorila sam ti! Još i dobro što ti se Lerica zdrava rodila! Jadna mala Anamarija! U takvoj mladosti, a već bolesna srca! To ne bi smjelo biti… I ti rascjepkan između posla i djeteta… Eee, sine, koliko znači što odabereš u životu… Pravi odabir…
Petar bi stisnuo zube i rekao kroz njih:
– Mama, stani odmah! Posvađat ćemo se!
– Ma ne, sine, ništa loše nisam mislila! Znaš kakva sam, uvijek previše otvorena.
– Previše… Petar bi pokupio kćer koju bi baka čuvala vikendom i odvezao se kući, ponekad zaboravivši, zbog takvih razgovora, upitati sestru kako je.
A Kristina se nije žalila nikad. Bila je slična ocu povučena, ozbiljna, otvarala se samo najbližima bratu i majci.
No s majkom uvijek krhko, kao da hodaju po ledu. Pogrešan korak i puca ta napeta kora straha od gubitka, a dušu preplavi hladna praznina.
Anamarija je umrla pet godina nakon što je rodila Ljeru. Jednog se jutra jednostavno nije probudila. Petar se pripremao za posao, pazeći da ne budi ženu, kad je ušao u kuhinju, prolio kipuću vodu i uplašio mačka. Kliznuo je na mokrom podu, ali žurba više nije bila potrebna. Čim je pogledao u spavaću sobu, znao je što se dogodilo. I svijet je stao, ostala je samo jedna misao u glavi.
Ljere!
Polako je otišao do dječje sobe. Plišanog mačka, s kojim se kći nije razdvajala, na jastuku. Lerica je bila kod bake, igračku nije nosila, jer Petar je odveo kćer pravo mami, nakon što ju je pokupio iz vrtića. Držeći mekanu igračku, Petar je zajecao životinjski, pokušavajući ugušiti bol koja mu je parala dušu.
Koliko je proveo sjedeći u sobi nije znao. U jednom trenu tama je napokon popustila, pa je otišao u kuhinju i posegnuo za telefonom.
– Mama? Neka Lerica ostane još malo s tobom. Znam da ti moraš na posao. Tako mora biti. Nazvat ću…
Od naredna dva mjeseca Petar ne pamti gotovo ništa. Nešto je radio, išao kamo je trebalo, kuhao da nahrani kćer. Ljerica mu se stalno motala pod rukom, nije ga puštala ni na tren. I nije postavljala pitanja o mami. Petar tome nije pridavao važnost, dok nije vidio kako kći šulja u sada zaključanu spavaću sobu i tiho sjeda na pod, uz krevet, grleći plišanog mačka, i šapće velikoj fotografiji na noćnom ormariću. Tada je shvatio sve zna.
Nije ulazio u sobu. Kad je kći izašla, zagrlio ju je jako, zaronio lice u raščupane pletenice koje je sam ujutro spleo i pitao:
– Tko ti je rekao?
– Baka! Rekla je da te moram štedjeti i da se o mami ne priča, jer bi te to zaboljelo.
Petar ju je stisnuo tako jako da je mala zacviljela, pa se odmah ispričao.
– Oprosti mi, mala! Oprosti za sve! Smiješ o mami govoriti sa mnom kad god hoćeš! Nikog drugog ne slušaj! Samo mene, kužiš?
Po njenome uzdahu i suzama znao je koliko joj je teško bilo. Proklinjao se što ju je ostavio samu s tolikom boli, i ljutio na majku kojoj nije mogao objasniti prijeko potrebne stvari.
Ali pravo ludilo obuzelo ga je kasnije, kad mu je Kristina pokucala na vrata kasno noću.
Te večeri, nakon što je uspavao kćer, dugo je gladio mačka i buljio kroz prozor. Nije mogao ni spavati; već tjednima je spavao na luftiću u kćerinoj sobi, ali znao je tako ne ide. Morao je nešto odlučiti. Ili će mijenjati stan, ili će smisliti neko drugo rješenje.
Tiho kucanje na vratima ne bi ni čuo da nije bilo potpune tišine.
Kasnije, kad bi se sjetio tog trenutka, uvijek bi drhtao, zamišljajući što bi bilo da je Kristina otišla te noći, da je poslušao liječnika i popio tabletu.
Mokra kao miš, jer se prolila kiša, Kristina je čim je Petar otvorio vrata, samo ušla i zagrlila ga kao što je maloprije on držao svoju Ljeru.
– Kristina! Što je bilo?
– Boli… Kristina je klonula, pa ju je Petar primio u naručje, shvaćajući da se dogodilo nešto strašno.
Hitna je došla za pola sata, a još sat kasnije Kristina je spavala na luftiću u dječjoj i nije stigla ispričati što je bilo.
Petar je dijelom shvatio kad je ujutro ugledao masnice na sestrama.
– Što je to?
Pokušala je navući bratovu majicu sve do lakta, ali nije uspjela sakriti tamne tragove od sinoć.
– Kristina?
– Petre, ne želim o tome pričati.
– Morat ćeš, Kristina. Inače ti ne mogu pomoći. Moram znati što se dogodilo.
Velike sive oči zasuzile su, Kristina je odmahivala glavom.
– Je li… mama? Petar je izustio pitanje, već znajući odgovor.
Kristina je šutke kimnula, pa uzela brata za ruke i spustila glavu.
– Ne šalji me natrag kod nje. Sad, ne… Bojim se, Petre…
Dok ju je tješio, Petar je razmišljao što dalje. Da sada napravi skandal, nema šanse da išta riješi. Znao je da je majka prešla crtu koje se uvijek bojala, shvativši da joj je kći ono jedino što do kraja posjeduje.
– Ispričaj mi sve. Onda ćemo odlučiti. Kristina, sve ću napraviti da više ne plačeš! Vjeruješ mi?
Da nije odmah kimnula, Petar nikad ne bi sebi oprostio. Srećom, razumjela je odmah, ustala iz njegova naručja i sjela uspravno, gledajući u prazno. Bila je isti otac tada, toliko da je Petra zaboljelo. Oca nije htio razočarati. Ako je sestri trebala pomoć, tko će joj je dati ako ne brat?
– Mama je saznala da se viđam s Markom. Sjećaš ga se?
– Onaj čupavi? Petar joj je pružio šalicu s čajem i sendvič. Jedi!
– Ne mogu. Kasnije. Samo ti si čupav! Ali da, on. Ma nije bilo ništa… Kunem ti se! Samo smo dva puta išli u kino i prošetali parkom. Po danu! Nije me ni pokušao poljubiti, kužiš?
– Kristina, smiri se. Sve kužim. Vjerujem ti. Samo, što se dogodilo s mamom?
– Vikala je na mene! Tresla me kao krušku, vrištala… govorila je grozne stvari… Kristina je kleknula, grleći koljena. Ne mogu to ni ponoviti! Zašto me tako gazi? Što sam loše napravila? Zar sam to zaslužila? Uvijek sam je slušala! Uvijek! Znaš to! Nisam glupa. Znam da mi je rano misliti na ozbiljne veze. Ali ona je vrištala da ću roditi dijete i patiti kao ti… Oprosti! Nisam smjela to ponavljati, ali… Petre! Jesam li ja stvarno takva kako kaže? Ne znam držati jezik za zubima…
Kristina se rasplakala, tako gorko da Petar nije znao što bi.
Rješenje se samo nametnulo. Tako je sličila njegovoj kćeri da ju je podigao s klupe i zagrlio kao Ljeru, brišući suze.
– Potop ćeš napraviti! Plačeš, a? Nitko te više neće dirati! Neću dopustiti! Nitko, kužiš?
Sive oči pogledale su ga, a Petar još jednom ponovio:
– Nitko! Ni mama. Obećao sam tati da nikome ne dam da te gazi. Može li muškarac pogaziti obećanje?
Kristina je odmahivala glavom i jecala.
– Tako je. Otac je rekao da muž drži svoju riječ. Čuvat ćeš Ljeru? Malo će još spavati. Nahrani ju, a ja moram do mame.
– Ne idi! Kristina je skočila po kuhinji.
– Moram! Petar ju je posjeo i dao joj sendvič. Pojedi! Onda se umij! Da ne prepadnemo dijete!
Razgovor s majkom bio je težak. Ljerka je vikala, tražila da Kristinu odmah dovede, a onda plakala, moleći da joj vrati život. Petar ju je slušao, čekajući da se smiri.
– Mama, Kristina ostaje kod mene.
Zaustavio ju je gestom prije nego je opet počela vikati.
– Za sada. Da se smiri. To bi i tebi dobro došlo.
– Ali, Petre! Ima školu! Natjecanja! Kraj polugodišta!
– Čuješ li sebe? Kakva natjecanja? Nisi je tražila cijelu noć! A da nije došla do mene?
– Mislila sam da je doma!
– U svom pokušaju kontrole ti nas uopće ne vidiš! Jesi se ikad zapitala što nas boli? Nismo lutke! Radnici! Tvojim sam podređenima, možda, ali… mama, mi smo ti djeca. Tebi nitko ne može suditi osim mene kao majci nisi uspjela. Čak i dok tvoja kćer plače na drugom kraju grada, ti razmišljaš o natjecanjima i pokalima! Mama, ne može tako! Znam što ćeš mi reći. O budućnosti, trudu… Ali! Kristina ima mene! Ako i padne godinu, ja ću joj platiti školovanje i imati će diplomu. Znaš da želi biti veterinarka? Ne liječnica, mama. Veterinarka. Jer to ona želi. I znaš što? Bit će to! Obećajem!
– Ne možeš odlučivati za nju! Ja sam joj majka!
– I to ti daje pravo da je lomiš? Petar se odjednom smirio. Pred njim nije više bila lavica, nego slomljena žena bez kompasa.
Uhvatio ju je za ramena i gledao u oči.
– Mama, želiš li ostati sama? Ne ucjenjujem, samo govorim istinu. Nastavi li ovako, izgubićeš i mene i Kristinu. Ona neće ostati sama. Ja je neću napustiti. A ti? Razmisli.
Poljubio ju je u čelo i izašao, spuštajući se po stepenicama u ulazu koji mu je bio toliko poznat.
Koliko je puta pretrčao tim stepenicama? Sad bi teško znao. Ponekad skačući po dvije, ponekad vukući noge. Sad, nije imao snage ni gore ni dolje. Samo je sjedio, izgubljen u trenutku, brojeći stepenice…
Koliko godina trčanja ni ne znaš broj? Čudno.
Mobitel mu je zazvonio u džepu i Pera se prenuo, pa popeo na posljednju stepenicu i pažljivo prebrojio svaku do prizemlja. Sad je znao što treba.
Njegov pristup se pokazao uspješnim. Ljerka nije dugo izdržala. Dva dana kasnije došla je sinu i pokušala popraviti situaciju s kćeri.
Taj proces nije bio brz.
Kristini nije bilo lako oprostiti. Pet godina još je odnos bio kao nepravilan, hrđav balansoar, smjer nejasan, amplitude nepredvidive.
Ljerka se trudila najbolje što je znala. Sada je napokon shvatila da njezina djeca više nisu mala i da neće čekati da im se ona ispriča. Novi je refren: Oni su tu jedno za drugo, a ja?
Kristina je završila fakultet i zaposlila se u solidnoj klinici. Ljerica se od srca smijala kad bi gledala oca kako uzdiše jer mu nemirna sestra opet dovodi nekakvog pacijenta.
– Kristina! To ti je zmija!
– Pa i što? Petre, vidi kako je sladak! I topao! Pomiluj ga, hajde! Vidiš? Uopće nije strašan. To je privremeno. Vlasnik će ga doći pokupiti kad se vrati s puta. Gogi je dosadno samome.
– Gogi?! Ima i ime?
– Itekako!
Ljerica se smijala i stalno prijetila ocu da će biti veterinar kao teta.
– Da ne bi! Petar je glumio užas, hvatajući se za glavu.
Posao, dom, povremeni susreti s majkom. Kristina je živjela po inerciji. Ljerica je nagovarala oca da je upozna s nekim od svojih prijatelja, ali uzalud.
I onda novost!
– Želim vas upoznati s dečkom Kristina je sramežljivo sakrivala pogled. Samo, nemojte se smijati!
– Kiki, da je barem za plakati! kroz smijeh ju je zagrlila Ljerica.
Desni tenis, koji je Kristinin pacijent jučer razvlačio po stanu, našao se ispod kreveta u tatinoj spavaćoj sobi, i Ljerica, navukavši ga, izletila je u hodnik.
– Spremna sam!
– Tako? Petar je sumnjičavo pogledao kćer pa slegnuo ramenima. I onako se sad ne moramo žuriti. Kristina nam nikad neće oprostiti!
– Tata! Ne dramatiziraj! Imamo još pola sata!
Petrica i Ljerica su u parku izdaleka opazili par.
– Tata, tata, je l to on? Onaj? Čupavi?
Ljerica je šaptala toliko glasno, da ju je Kristina prekorila prstom.
– Marko.
– Petar.
Rukovanje, osmijeh, kimanje.
– Ljerica.
– Čupavi! Marko se nasmije i pogleda svoju djevojku. Kiki, nasmiješi se! Eto tako! Volio bih da se uvijek smiješ! Ajme, koji ti je to tenis! I ja bi takve!
Ljerica je razmijenila poglede s tatom, prasnula u smijeh, i tek tada shvatila kako se tetine oči promijenile… Čelik je postao srebrni sjaj. Bilo je to tako lijepo da je zacuckala i zapljeskala od ushita, što je iznenadilo budućeg šogora.
– Što? Svi smo mi malo naopaki u našoj obitelji. Navikni se!
– E, onda si me utješila! Sad znam da ću se uklopiti u vašu… ekipu? Ili bolje obitelj?
– Obitelj, Marko, obitelj! Ljerica će namignuti teti, a pod ruku uzeti oca.©Petar je šutio, gledajući njih troje: Ljericu s osmijehom preko cijelog lica, Kristinu kojoj se, po prvi put nakon dugo vremena, smijeh nije lomio iz nesigurnosti nego iz čistog veselja, i Marka, čupavog i smušenog, ali iskreno prisutnog. Osjetio je nekakvu toplinu, onu pravu, za koju nije znao da mu nedostaje, dok nije vidio kako njegova obitelj ta čudna, razigrana, papirnata i plastelinom ojačana diše zajedno bez straha.
Sjetio se tatinih riječi, onih davnih, tiho rečenih u kuhinji jednog prosinca: Dom se ne gradi ciglom, nego rukama i srcem. Možda je ipak uspio od papira napraviti nešto izdržljivo, dovoljno jako da preživi svaku oluju. Možda su svi njihovi strahovi i nesporazumi samo bili nužni sloj, onaj plastelin iznutra, zbog kojeg naposljetku nitko nije ostao prazan.
Pogledao je Kristinu. Ulovila ga je za ruku, kao nekad kad je bila mala. Njezine oči su se smijale, bez ijedne sjene.
Petre rekla je tiho. Znaš što? Mislim da dom više nije papirnat.
Ne odgovorio je, stežući joj ruku i hvatajući Ljericu pod drugo rame, dok su krenuli prema klupi na suncu. Sada je, mislim, stvarno dom.
U tom trenutku, bez velikih planova, bez savršenstva i bez grižnje, znali su svi biti zajedno bilo je dovoljno. Jer život, kakav god da je, najposebniji je kad se u njemu glasno smiješ i kad možeš podijeliti tenisicu, suzu ili čupavog prijatelja, znajući da uvijek ima tko će te zagrliti.
A iz džepa, star i izgužvan, provirivao je onaj prvi papirnati tulipan, tek toliko da podsjete sami sebe: sve što se voli cvate.
