Jabuke u listopadu
Mira, shvati me dobro. Stan je jedan, a nas dvoje. Ja sam stariji, po zakonu mi svejedno pripada više. Ti to moraš razumjeti.
Mirjana Marković stajala je pokraj prozora i gledala u dvorište gdje su golim granama drmali bijeli bagremi. Nije plakala. Samo je gledala kako se grane njišu i mislila kako je ove godine bagrem posebno obilato rodio, a ptice su već skoro sve poberle.
Ja ništa ne razumijem, Vjeko tiho je rekla, ne okrećući se.
Kako ne razumiješ. Stan je trosoban, u centru Zagreba. Ja sam tu prijavljen. Imam obitelj, djecu.
I ja sam tu prijavljena.
To ti je privremeno. Mama ti je dopustila da boraviš kad si se rastala. Ali to ne znači da si suvlasnica.
Mirjana se napokon okrenula. Vjekoslav je imao pedeset sedam, ona pedeset četiri. Odrasli su u istoj sobi, dijelili isti stol, istu policu za knjige, istu mamu. Sad je on stajao na vratima njene sobe u skupom kaputu, s mobitelom u ruci i gledao nekud iza njenog ramena.
Bilježnik je rekao da se stan po oporuci dijeli pola-pola. To nije tvoja odluka, Vjeko.
Znam što je rekao bilježnik. Napokon joj je pogledao u oči, ali pogled nije bio zao ni strog, nego nekako umoran, kao kod čovjeka koji je odavno sam u sebi sve odlučio. Hoću ti ponuditi otkup. Pola stana na tržištu vrijedi dosta, ali znaš i sama da mi se ne isplati uzimati kredit. Mogu ti dati novac, ali ne odmah. Ili…
Ili?
Ili uzmi vikendicu. Tamo je još mamina kuća u Brinju. Kuća je stara, ali zemljište je dobro. Šestari, kuća, šupa. Po papirima vrijedi gotovo kao tvoja polovica. Gotovo.
Mirjana je šutjela. Vani se bagrem zanjihal jače i zadnja bobica pala je na tlo.
Znači, hoćeš da odem na selo.
Hoću da se rastanemo ljudski. Bez sudova.
Razmislit ću rekla je.
Vjeko je otišao, a da nije zalupio vrata. Skoro pa ju je to pogodilo. Zalupiti bi značilo da mu je stalo.
Brinje je bilo stotinu dvadeset kilometara od Zagreba. Mirjana je kao mala tamo redovno odlazila, a i kao mlada s mamom. Zadnji put bila je valjda prije osam godina, dok je mama još mogla putovati. Kuća je već tada bila stara, mirisala na vlagu, krovište je propadalo nad trijemom, ali mama je govorila da se tamo lakše diše. Da je zrak drukčiji.
Kad je Mirjana nazvala najbolju prijateljicu Sanju, ova joj kaže:
Joj, jesi ti normalna? Nemoj pristajati. Tuži ga. Nađi nekog normalnog odvjetnika.
Sanja, nemam novca za odvjetnika. Ni snage za sud.
A snage za selo imaš?
Ne znam. Mirjana zastane. Trebala bih prvo otići. Pogledati.
Pogledaj pa će ti sve biti jasno. Tamo nema ničega.
Mama mi je rekla da je zrak tamo poseban.
Sanja šuti, pa uzdahne:
Mira, tebi jednostavno treba da makneš iz svega ovoga. Kužim. Ali selo nije rješenje. To je bijeg.
Možda mi baš bijeg treba.
Ode u subotu, vlakom. Listopad hladan, drveće uz prugu već obrijano. Mirjana gleda kroz prozor i ne misli o ničemu, samo prati kako prolaze polja, šumice, vrtovi iza crnih ograda. Razmišljati boli, pa odluči sada ne misliti.
Brinje je bilo malo, nekoliko ulica, trgovina na uglu, stara crkva bez tornja. Kuća je stajala kraj druge ulice, iza starih jabuka. Izgledala je kao i svaka kuća u kojoj dugo nitko nije živio. Boja na žaluzinama se ogulila, kapija se nakrivila, mahovina zarasla prag. Ali zidovi su stajali uspravno, a dimnjak je bio čitav.
Mirjana otključa, uđe. Miriše na ustajalo, nenastanjeno, ali ne na trulež. Prođe kroz sobe. Kuhinja s peći, sobica za goste, mala s kaučem. U hodniku visi mamin stari kaputić. Dotakne ga i nešto joj stisne grlo, ali ne zaplače. Samo stoji, drži rukom tkaninu.
U vrtu je sve zaraslo, ali jabuke su žive. Na granama je visjelo još nekoliko sitnih, žutih jabučica. Mirjana digne jednu, obriše o rukav, zagrize. Slatka, ali lagano opora, mirisna na jesen.
Vrati se u Zagreb, nazove Vjeku:
Pristajem. Pripremi papire za kuću.
Dobro reče on. I ništa više.
Preseljenje je trajalo dva tjedna. Stvari malo. Knjige u kutijama, posteljina, suđe, roba. Sanja je pomogla utovariti, stalno je ponavljala kako Mira radi glupost, ali bez uvjeravanja, više iz navike.
Hoćeš li ti dolaziti, kad odeš? pitala je Sanja kad je kombi već bio pun.
Doći ću. I ti bi mogla doći.
Kud bih ja na selo Sanja se nasmijala bezvoljno. Tamo ima komaraca.
Listopad je, nema komaraca.
Sljedeće godine bude.
Mirjana je najprije uredila kuhinju. To je, zaključila, ispravno. Prvo mora proraditi peć, mora biti toplo, moraš moći skuhati juhu. Peć je bila još dobra, samo je dimnjak trebalo pročistiti. Susjed preko puta, djed Dragan, došao je drugi dan tek tako, kao slučajno, pa kaže:
Čuo sam da je kći Marije Marković stigla.
Mlađa. Mirjana.
Dragan Popović skine kapu. Bio sam prijatelj s vašom mamom, susjedski tako.
Uđite.
On uđe, pogleda peć, dimnjak i kaže:
Treba pročistit. Ja ću to, ne brinite.
Mogu i sama naučiti.
Možete vi svašta. Nasmišio se. Al bolje da ja. To je druga znanost.
Dok je čistio dimnjak, Mirjana je pospremala po sobi. Pričali su kroz otvorena vrata, ne videći se, baš je dobro tako bilo.
Ovdje ste cijeli život? pita Mirjana.
Tu sam rođen.
Nikad vas nije vuklo u grad?
Jest. U mladosti. Onda prošlo.
Zašto?
Zastane. U gradu stalno moraš nešto raditi. Tu sam odlučuješ kad što. Kužiš razliku?
Mirjana razmisli, kaže da kuži.
Prvih dana živjela je u nekoj vrsti zamora. Ustajala rano, jer na selu svane ranije i ptice od zore prave buku. Pila čaj uz prozor, gledala jabuke. Onda bi otišla u dućan, kupila najosnovnije. Poslije čistila, nešto popravljala, čitala. Večerom bi ležala rano.
Misli na Vjeku dolazile su joj noću. Nisu bile zle, više čuđenje. Kao da stalno pokušava shvatiti kad se točno dogodilo da ju je brat postao stranac. Ili je uvijek bio takav, samo ranije nije uočavala? Odrasli su zajedno, ali ipak nekako odvojeni. Tri godine razlike uvijek su bila kao mala ograda; vidiš, ali ne želiš prijeći.
Krajem prvog tjedna nađe mačku. Sjedila ispod trijema, siva, ogromnih žutih očiju. Mirjana joj iznese komad kruha s maslacem, mačka pomiriši, pa se povuče.
Ponosita si naglas reče Mirjana.
Sutradan joj odnese mlijeka. Popije pola i ostane.
Dragan, kad vidi mačku, kaže:
A, to je Mica. Samotarka. Švrlja od kuće do kuće. Nemoj je brzati, neće biti ničija.
Vidjet ćemo reče Mirjana.
Tjedan dana poslije Mica spava na njezinom kauču.
Posla u kući bilo je puno, a to je bilo dobro. Dobro jer dok su ti ruke zauzete, glava manje razmišlja. Zamijenila je šarku na kapiji, pobojala žaluzine, presložila police u hodniku. Dragan donio drva i složio ih uz šupu. Ona se bunila, kaže da može sama, on odmahne:
Ti si iz grada. Drva treba znati složiti, inače upiju vlagu.
Hoću naučiti.
Naučit ćeš, dogodine sama. Gledao ju je tada malo drugačije nego inače. A ostaješ tu skroz?
Još ne znam.
Ostaš li za zimu?
Vjerojatno.
Kimnuo je i više ništa rekao. Ali drva je složio da traju mjesecima.
Studeni je donio hladnoću. Selo je utihnulo, susjedi malo izlazili, jedino su dimnjaci pušili. Mirjana je ložila peć i vidjela da je to umiruje. Tu je bilo nešto iskonsko. Otvoriš vratašca, složiš draču, upališ, pričekaš da gori. Onda na to staviš cjepanice. Zatvoriš i slušaš kako vatra šumi.
Nazvala je Sanju:
Znaš što? Ložim peć.
I?
Dobra je fora. Volim to.
Mira Sanja zastane. Kako si, stvarno?
Bolje nego što sam mislila.
Fino. Bojala sam se da ćeš se od dosade predati pijanci.
Sanja…
Dobro, dobro. Da dođem?
Dođi, ali na proljeće. Dođi zbog jabuka.
Pričaš o jabukama kao da je to nešto posebno.
Posebne su. Mama ih sadila.
Sanja uzdahne:
Dobro, doći ću na proljeće.
Krajem studenog Mirjana je počela peći kolače. Slučajno. Našla u kuhinjskoj ladici maminu bilježnicu s receptima. Sitan i uredan rukopis, svaki kolač potpisan: Pita s jabukama, s kvascem. Štrudla tete Mare. Medena pita na jednostavno. Mirjana pročita, odluči probati s pitom od jabuka. Jabuke je imala, skupila ih u vrtu, ležale u kutiji u hodniku.
Pita nije ispala savršena. Malo se uhvatila na dnu, kora bila predebela. Ali miris je bio odličan. Odreže komad i zovne Dragana.
On sjedne, proba Dobra pita. Jabuke tvoje?
Iz vlastitog vrta.
To su zlatne parmenke. Tvoja mama govorila da su te najbolje za pite. Često je pekla.
Nisam znala Mirjana promatra komad pite na njegovom tanjuru. Zadnjih godina rijetko smo dolazile.
Falili ste joj kaže Dragan jednostavno, bez prigovora.
Znam kaže Mirjana. I meni je falilo.
Šutjeli su. Mica je skočila na prozor i promatrala dvorište.
Radila si u Zagrebu? pita on.
Računovođa. Dvadeset godina na istom mjestu. Onda su me otpustili. Prije dvije godine.
A sada?
Ništa. Živim od ušteđevine. Nije prevelika.
On odmahne glavom, ne predlaže ništa, ne sažalijeva. Samo to prihvati.
A ima li ovdje gdje prodavati? Kolače, recimo? Tržnica?
Petkom. U senjskom trgu. Osam kilometara. Ljudi vole kupovati domaće.
Osam kilometara…
Imam auto. Petkom idem po namirnice, mogu te povesti.
Još ću razmisliti.
Razmisli. Imaš vremena.
Prošao prvi petak. Pa drugi. Treći petak Mirjana ispeče četiri pite, zamota ih u krpe i ode s Draganom u Senj. Tržnica mala, pod nadstrešnicom, nekoliko redova. Prodavali su pekmeze, krumpir, ukiseljene krastavce, vunene čarape. Nađe Mirjana mjesto, raskrili pite.
Prvu kupi starija žena u zelenoj jakni. Pomiriše, pita:
Što je unutra?
Jabuke iz vlastitog vrta.
Ma ima cimeta?
Nema.
Šteta, ali uzet ću.
Do kraja sajma sve rasprodano. Mirjana izbroji kune. Malo, ali to je bio njen prvi vlastiti novac.
U autu, vraćajući se kući, Dragan pita:
I?
Sve sam prodala.
Znao sam da ćeš. On gleda cestu. Kad naučiš medenjake, oni idu bolje. Pogotovo za Božić.
Mama ih nije pekla.
Mama nije, ali ti ćeš. Okrene glavu, nasmiješi se blago. Dobro ti ide. Ne boj se.
Prosinac Mirjana provede u kuhinji. Isprobava recepte, zapisuje što je dobro, što ne. Ispeče medenjake, dva vrste. Prvi s medom i đumbirom, drugi s limunom. Dragan proba, kaže da su mu prvi bolji. Mica pomiriši, ode, kao uvijek kad nije njeno.
Jedne večeri Mirjana uzme mobitel i počne slikati. Kolač na drvenom stolu. Mica na prozoru. Zalazak iza jabuka. Peć s otvorenim vratima. Gleda slike i pomisli, lijepo je to. Ima nešto stvarno.
Sanja joj šalje poruku na sliku:
Nemoguće lijepo. Ti si na selu!? Na selu nije tako!
Jest, piše Mirjana, samo treba znati gledati.
Stavi negdje, na ‘Svakodnevicu’. Sad svi gledaju te slike.
Mirjana otvori profil na platformi Svakodnevica, nazove stranicu Jabuke u listopadu. Stavi nekoliko slika. Za tjedan dana ima pedeset pratitelja. Za dva dvjesto.
Čudilo ju je. Nije shvaćala što je ljudima posebno. Samo kuhinja, kolač, mačka na prozoru. Ali ljudi pišu komentare: Kao kod bake, Želim ovo, Daj recept.
Počne stavljati male videe, kako mijesi, loži, valja tijesto. Glas joj tih, smiren, samo objašnjava što radi. Pratitelja sve više.
Sanja zove:
Čuj, ti si već internet zvijezda!
Daj, kakva zvijezda, to je samo petsto ljudi.
Petsto nije nula. Pišu ti?
Pišu. Traže recepte. Neka žena iz Rijeke kaže da peče po mojim receptima i uspijeva!
Eto Sanja se nasmije. Bojala sam se da ćeš tamo propasti. A ti procvala.
Ne pretjeruj, Sanja.
Ne pretjerujem! Glas ti je drukčiji, zvučiš mirno.
Mirjana šuti. Onda stidljivo kaže:
Dobro mi je ovdje. Nisam to očekivala.
Drago mi je, zbilja.
U siječnju puhnuo je snijeg. Tri dana neprekidno. Put zavijan, do dućana se nije moglo. Mirjana sjedi u kući, loži peć, hrani Micu. Zalihe ima. Dragan je donio vreću krumpira i staklenku pekmeza, pokuc’o na prozor da ne unosi snijeg.
Sve okej? pita kroz staklo.
Sve dobro! vikne ona.
Kimne i ode nazad kroz snijeg. Mirjana ga gleda i misli, ne zna o njemu skoro ništa. Ima li prošlost, obitelj ili ne, ima li svojih priča. On ne priča, ona ne pita. Tako treba.
Za vrijeme onih dana snijega nađe novac.
Dogodilo se to kad je posegnula po staru lončinu na polici iznad peći. Polica visoka, mora na stolac. Uz lončinu nađe nešto teško limenka od čaja. Mirjana siđe, otvori. Unutra novac, pod gumicom, i mali papir.
Na papiru mamina ruka: “Za Miru. Za bolji život.”
Dugo je sjedila s limenkom u ruci. Nije još brojila. Samo je gledala poruku. Mica skoči na stol, dotakne joj ruku njuškom.
Znaš li ti? pita Mirjana macu.
Mica protrlja obraz o njene prste.
Novca nije bilo malo. Ne bogatstvo, ali dovoljno da mirno prezimi, da kupi novu kuhinjsku peć, sredi trijem ili možda stavi novu peć za sljedeću godinu. Mama je štedila tu godinama. Pomalo, neprimjetno. Sve za Miru.
Mirjana zove Vjeku. Htjela je samo reći.
Vjeko, našla sam kod mame u kući novac. U limenci od čaja. Uz cedulju.
Tišina.
Puno?
Dovoljno.
Pa… znaš, i to je nasljedstvo. Po zakonu treba dijeliti.
Mirjana je šutjela. Onda smireno kaže:
Pisalo je ‘za Miru’. Maminim rukopisom.
Mira, zakon je zakon.
Čula sam, Vjeko.
Prekinula vezu. Ostala još malo sjediti. Onda ustane, stavi vodu za čaj. Mica ju gleda sa stola. Mirjana uzme šalicu, doda čaj, pričeka da zakuha. Popije. Više nije zvala.
Veljača je bila vedra i mirna. Snijeg se bijelio, drveće srebreno. Mirjana bi ujutro izlazila slikati jabuke. Zimi su bile sasvim drugačije, stroge, krasne. Slike su ispale dobre.
Na ‘Svakodnevici’ je imala već tri tisuće pratitelja. Javila joj se žena po imenu Rita, vodi malu trgovinu kolača u Osijeku, pita hoće li joj Mirjana dostavljati medenjake. Mirjana odgovori da će razmisliti. Onda razmisli pristane. Rita naručuje prvu turu, sto komada, za Osmi mart.
Dragan pomaže naći kartonske kutije za pakiranje, donosi iz Senja.
Ozbiljno postaje, a? kaže kad vidi kako Mirjana slaže medenjake.
Možda, možda ne. Vidjet ćemo.
Znaš, i ja sam nekad želio nešto svoje. Nisam uspio.
Zašto?
Vrijeme bilo drukčije. A i ja sam bio drugačiji. Plašljiv.
Ne djeluješ sad tako.
Više ne. Pogledao je na kutije. Dobro je što ne čekaš. Radiš odmah.
Mirjana mu je htjela reći da je i ona prije stalno čekala. Čekala da život sam sredi. Da muž odluči, da šef primijeti, da brat učini pošteno. Ali nije rekla. Samo slaže kolače.
Proljeće je donijelo mir. Nije to mogla opisati pravom riječju, ali osjećala je. Ono što je cijelu jesen bilo stisnuto, stegnuto, malo po malo popušta. Nije odjednom, nije u jedan dan. Samo jedno jutro ustane i nema više onog tereta na prsima. Mica spava uz nju i prede. Vani pupovi na jabukama.
Sanja dolazi u travnju, kako je obećala. Gleda kuću, jabuke, Micu, Dragana koji dolazi pomoći dignuti dasku na trijemu. Dugo šuti, pa kaže:
Mislila sam da bježiš. A ti živiš.
Nije to isključivo.
Ne, stvarno, Mira. Sanja gleda dvorište. Dobro je ovdje. Nisam očekivala da je ovako dobro.
Pričaš ko ja u listopadu.
Možda. Sanja se nasmiješi. Pokaži kako se loži peć.
Dođi.
Pol dana se zafrkavaju. Sanja nespretna s drvima, triješće pršti, smije se sama sebi. Mirjana ju gleda, dugo nije vidjela prijateljicu tako opuštenu, laganu. U Zagrebu je Sanja uvijek bila malo žurilica ovdje ognjište, vatra, sve mirnije.
Slušaj uvečer Sanja taj Dragan je li on udovac?
Nisam pitala.
Mira.
Sanja.
Samo kažem. Nekako te gleda… drugačije.
On je pristojan čovjek.
Možda ali po tonu čuješ da nije sigurna.
Za Prvi maj Mirjana je u vrtu. Sadi, ne samo cvijeće, nego i nešto korisno tikvice, kopar, nekoliko grmova ribiza. Dragan joj donosi sadnice rajčice.
Moje, od prošle godine. Jako dobre kaže.
Koliko sam dužna?
Ništa. Susjedska pomoć.
Dragan, previše mi pomažeš.
On spusti sanduk, pogleda je:
Boli te to?
Malo. Ne želim biti dužna.
Nisi dužna. Smireno, bez zamjerke. I ti meni pomažeš. Donosiš kolače, razgovaraš. Ja sam sam već dugo. Razgovor mi treba kao tebi sadnica.
Mirjana ga pogleda i misli, dobar čovjek. Čist, bez puno riječi. Rijetko to srećeš.
Hvala ti onda.
Nema na čemu i krene saditi.
Ljeto je stiglo toplo. Jabuke su procvale, a to je bilo toliko lijepo da Mirjana nije mogla prestati gledati. Bijelo na starim granama, miris od kojeg se vrti u glavi. Snima video, objavi na ‘Svakodnevici’. Piše: Cvate jabuka. Najljepše što sam vidjela ove godine. Video tisuće pregleda. Ljudi pišu da plaču. Da žele tu biti. Da su zaboravili miris jabuke.
Rita iz dućana javlja da su narudžbe za medenjake narasle i želi redovito naručivati. Mirjana pristaje.
U lipnju zove Vjeko. Vidi ga na ekranu, nije odmah javila. Onda ipak podigne.
Bok kaže on.
Bok.
Kako si?
Dobro. Ljeto, vrt.
Čuo sam da si se snašla pauza. Sanja mi je govorila.
Sanja svašta govori.
Mira, meni… nakašlje se meni ne ide baš. Ta investicija, stanogradnja partner prevario, novac nestao.
Mirjana šuti.
Ništa ne tražim žurno doda. Samo sam htio reći.
Zašto?
Ne znam. Valjda mi je trebalo reći. S tihim glasom. Kakva je mamina kuća?
Dobra. Popravila sam je.
Krov?
Krov kasnije. Prvo peć, trijem, kapija.
Sama?
Uz pomoć susjeda.
Kužim. Duga pauza. Ljut si na mene?
Na što?
Pa na sve. Na ono s podjelom.
Mirjana gleda kroz prozor. Mica sjedi vani na klupici, promatra vrt.
Nisam ljuta, Vjeko. Živim svoj život.
Nije odmah odgovorio. Onda tiho:
Uvijek si bila pametnija od mene. Samo nisi govorila.
Nisam pametnija. Samo sam drukčija.
Još malo su pričali, ni o čemu konkretnom. Mirjana spusti telefon, dugo gleda kroz prozor. Onda izađe u vrt, uzme zalijevaču i polijeva rajčice. Ne želi ništa misliti. I ne misli. Samo zalijeva.
Kolovoz donese plodove. Jabuke su veće nego lani. Svako jutro ih sakuplja, slaže u sanduke. Dio ide u pitu, dio u pekmez. Recept našla u maminom blokiću. Pekmez ispao taman, gust, s cimetom i klinčićem. Dragan reče, točno onakav kakav je Marija radila.
Pa sjećaš se njenog? čudi se Mirjana.
Sjećam. Često nas je nudila. On se nasmije, topli osmijeh, drukčiji nego obično. Dobra je tvoja mama bila.
Znam.
I ti si na nju. Ne po licu. Po rukama.
Po rukama?
I ona je svaki posao radila polako, s namjerom. Kao da je to najvažnije. I ti isto radiš.
Mirjana ne odgovori. Samo miješa pekmez i sluša kako ključa, sretna zbog usporedbe.
Na ‘Svakodnevici’ se javljaju reklame. Mali dućani, ali prave. Jedan dućan kuhinjskog pribora ponudio suradnju. Mirjana pristane na jedan video, onda drugi. Novac nije velik, ali iznenađujuće veseli. Ispriča Draganu.
Sad dobivaš novac za pečenje? s nevjericom.
I za priču kako pečem. Zvuči ludo, ha?
Nije ludo. Prije su za to kupovali knjige. Sad gledaju snimke.
Bi li ti gledao?
Razmislio je ozbiljno:
Tvoje, vjerojatno bih.
Zašto?
Jer kod tebe ima stvarnog. Povukao se prema vratima. Ljudi osjete razliku. Nekad traže ljepotu, ali kad se zasite, žele pravu stvar.
Jesi li se ti ikad zasitio lijepog?
Cijeli život sam među istinskim. Nije bilo od čega zasićenja.
U rujnu Vjeko dolazi nenajavljeno. Na vratima u nedjelju ujutro, s torbom i pogledom kao da se dugo dvoumio, pa ipak krenuo.
Mirjana otvara, pogleda ga. Nekako je manji nego prije. Ne po visini.
Mogu ući? upita on.
Uđi.
Pripremi čaj. Vjeko sjeda, gleda kuhinju, vidi Micu, koja ga odmjerava s prozora neodobravajuće.
Mačka, ha?
Mica.
Nikad nisi voljela mačke.
Ona je odlučila, ja sam pristala.
Voda zavrije. Mirjana ulije čaj, stavi pekmez i medenjake. Vjeko uzme medenjak, prožvače.
Fino.
Mamin recept.
Šute. Kasnije on prizna:
Izgubio sam sve, Mira. Gotovo sve. Stan dao pod hipoteku, nisam uspio vratiti dug. Sad iznajmljujemo sobu kod Katinine sestre.
Djeca?
Djeca s nama. Gužva, ali šta ću.
Mirjana ga sluša bez osjećaja nema ni likovanja ni žaljenja. Samo razumijevanje da nas život sam posloži.
Želiš li nešto tražiti od mene? izravno pita.
Ne. Pogleda je. Samo… želim reći da sam bio u krivu. Onda. O stanu. Mislio sam da radim pametno. A bilo je pogrešno.
Mislio si na svoje.
Na novac sam mislio. To nije isto.
Mica skoči s prozora, došulja se do Vjeke, pomiriši ga. On pruži prste, ona ga samo pogleda, ne odlazi.
Dobar dom veli Vjeko promatrajući. Bolje izgleda nego prije.
Radila sam.
Vidi se. Promatra zavjese, police, peć. Ti zaista ovdje živiš? Za stalno?
Za stalno.
I dobro ti je?
Mirjana uzme šalicu u ruke:
Dobro mi je.
Vjeko šuti. Onda tiho:
Ne moraš mi oprostiti. Shvaćam.
Ja to ne nosim više, Vjeko. Umorila sam se. Lakše je pustiti.
Je li to oprost?
Možda.
Bio je kod nje do večeri. Šetali po vrtu, ona mu pokazivala jabuke, pričala koja je zlatna parmenka, koja stara sorta. Vjeko pitao, slušao. Bilo je čudno, ali lako, kao kad se dvoje koji su dugo bili stranci, opet nekako pronađu.
Dragan prođe pokraj ograde, mahne im. Mirjana uzvrati.
To je taj susjed? pita Vjeko.
Da.
Dobar je čovjek?
Jest.
Vjeko ga pogleda, zatim Mirjanu.
Nisi sama ovdje.
Nisam.
Otišao je kad je pao mrak. Ušao u auto, malo stajao kod vrata, onda rekao:
Da dođem još koji put? Bez razloga.
Možeš.
Kimnuo je, nestao. Svjetla su u mraku zamrla prema selu.
Mirjana je ostala na kapiji, pa se vratila u kuću. Mica ju je čekala. Uzme ju u naručje, odmah zamrsi.
Sutradan Dragan dođe s jabukama iz svoga vrta. Druga sorta, crvene, velike.
Probaj. Slava pobjedniku. Mekše od tvojih zlatnih.
Lijepe su! uzme jednu Mirjana. Dolaziš i petak na plac?
Naravno.
Uvijek ideš.
A ti uvijek ideš sa mnom. To nam je već rutina.
Mirjana gricne jabuku. Meka, slatka, s malo kiselkasto. Listopad opet dolazi, drveće mijenja boje. Prošla je godina. Cijelu ju je proživjela.
Dragane upita jesi li sretan ovdje, u Brinju?
Nema žurbe s odgovorom. Gleda jabuke.
Nisam o sreći nikad tako mislio. Ali… valjda jesam.
I ja. Mirjana šuti. Još uvijek me to iznenađuje.
Što to?
Da se može. Početi ispočetka, sa pedeset četiri godine.
On se okrene:
Zašto ne bi moglo?
Pa, čini ti se da je kasno.
Komu se čini?
Mirjana šuti. Mica se protegne na trijemu, zijevne, opet sklupča.
Meni se prije činilo. Sad ne više toliko.
Dobro je to kaže Dragan, podiže sanduk. Petak, osam sati?
U osam.
U osam potvrdi, krene prema vratima.
Mirjana ostane na trijemu, gleda za njim. Listopadsko jutro je svježe, bistro. Jabuke su žute, par posljednjih visi na granama. Negdje pas zalaje, a zvuk se širi selom daleko.
Mobitel. Poruka od Sanje:
Jesi tamo? Sve ok?
Mirjana pogleda ekran, pa prema jabukama. Onda piše:
Sve dobro. Počeo listopad.
Sanja odgovara brzo:
I što to znači?
Mirjana razmisli. Mica joj se mota oko noge.
To znači da će uskoro biti pita od jabuka. Dolaziš?
Sanja ne piše odmah. Onda stigne:
Daj da razmislim.
Razmisli pošalje Mirjana.
Zatvori mobitel. Siđe s trijema do jabuke. Podigne jednu, obriše o rukav. Zagrize. Slatka i malo opora. Baš ista kao prije godinu dana.
