Sretna moraš biti svakako
Otac je otišao iz obitelji k drugoj ženi kad je maloj Anamariji bilo četiri godine. Otišao je odmah poslije Nove godine; na pragu je šapnuo kćeri oprosti i zatvorio za sobom ulazna vrata.
Mama je to prihvatila tiho, gotovo kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva. U njezinoj obitelji ni jedna žena nije imala čvrstu, dugovječnu vezu. Ali, nakon nekoliko tjedana, jedne noći popila je sve tablete iz ormarića, sve što se skupilo, i tiho zaspala za uvijek.
Ujutro je Anamarija dugo i uporno pokušavala probuditi mamu. Zatim je nekako doručkovala ono što je našla u hladnjaku i opet se vratila na pokušaje da probudi majku. Umorna, sklupčala se uz nju i zaspala.
Siječanjski dan brzo prođe, već se počelo smrkavati kad je djevojčica otvorila oči. Probudila ju je hladnoća, zategnula je pokrivač jače oko sebe i stisnula se uz maminu ruku, ali od toga je postalo još hladnije. Tek tada Anamarija shvati: ta ledena, nepodnošljiva studen dolazi od tijela majke. Usijane suze zapeku joj lice.
Ulazna vrata u hodniku se otvore. Anamarija potrči u vihoru, onako bosa, do vrata. Bila je to teta Neda, maminina mlađa sestra.
Anamarija, pa ti si doma. A gdje je mama? Cijeli dan joj zvonim, zašto se ne javlja? Zabrinula sam se!
Djevojčica je čvrsto uhvatila tetku za porub kaputa i naglo je povukla prema sobi. Gledala ju je velikim uplakanim očima, pokazivala prstom u smjeru spavaće sobe i divljački pokušavala nešto viknuti. Ali, nije izlazio nikakav zvuk: samo otvorena usta, strašno iskrivljeno lice puno suza i šmrklja, ali riječi nisu dolazile.
Neda nikad nije mogla imati djece. Muž ju je napustio nakon pet godina braka. Pleminku je obožavala bez zadrške, može se reći da joj je bila druga majka. Kad se nesreća dogodila, Neda je odmah preuzela skrbništvo i Anamarija je ostala uz nju. Dala joj je svu pažnju ovoga svijeta, no tri godine liječenja i rehabilitacije nisu vratile djevojčici glas.
Te zime, pravi su mrazevi stigli baš na blagdan Sveta Tri Kralja, sa snijegom što škripi pod čizmama. Anamarija i djevojčice iz susjedstva provele su čitav dan sankajući se u parku Maksimir, pravile su veliku snježnu obitelj, valjale su se po nanosi i crtale anđele u snijegu.
Dosta je za danas. Pogledaj, cijela si ukočena od snijega, a rukavice su ti ledene! Idemo. Usput ćemo stati u Domaću spizu po mlijeko i makarone požurila je Neda.
Ljudi su dolazili i odlazili, vrata trgovine otvarala su se i zatvarala, a narančasti mačak mirno je sjedio desno od ulaza. Sjedio je mudrim pogledom, poluzatvorenih očiju, kao da mu ništa ne treba, samo je prednjim šapicama šetkao od hladnoće. Anamarija mu se sasvim približila i sagnula. Pokazala je Nedi da ona uđe sama.
Dobro, brzo ću, ti ne mrdaj odavde!
Djevojčica je polako milovala mačka, a on se uspravio, savio leđa od užitka i počeo predući. Anamarija ga je zagrlila oko vrata i privila njegovu glavu uz svoj obraz. Tada su joj tople suze potekle niz lice, a mačak ih je počeo lizati, šmrcnuo pa opet liznuo.
Što radiš to, fuj, pa vidiš da je ulični, prljav!
Neda ju je povukla za ruku prema autu. Djevojčica se otimala i pokušavala izvući, ali Neda ju je silom ugurala na stražnje sjedalo i sjela za volan.
Mačak je došetao do auta, gledao Anamariju i mijaukao.
Ne smijemo ga ostaviti! Već je moj, i ja njega ostavljam! šaptala je djevojčica razmazujući suze po staklu.
Pričala si? Ponavljaj, samo još jednom, ponovi! glasom koji se lomio, zamolila je Neda.
Nećemo ga ostaviti! Umrijet će bez mene! vrisnula je Anamarija direktno teti u lice.
Žena je iskočila iz auta, zgrabila mačka u naručje i sjela na stražnje sjedalo do Anamarije. Narančasti je od straha zario kandže u njezin kaput. Kad je ugledao djevojčicu, skočio joj je u krilo, legao i umirio se.
Ako želiš tog mačka, uzmi ga. Samo si trebala reći! Davno bih ti ga već našla sretno se nasmiješila Neda.
