Zazvonio je mobitel alarm. Nadežda se protegnula u krevetu.
Ajme, dobar dan! Otvorila je oči novo crno posteljno rublje ju je veselilo, već dugo je takvo željela, a njezina Ljerka joj ga je poklonila za rođendan. Hvala, kćeri!
Vani pada kiša. Ma neka, kiša je kiša. Svejedno je dan dobar: do jednog poslijepodne ima ambulantu kod dragog doktora Aleksandra, ortopeda punog života i optimizma, koji, kad je sreo par nestručnih i nemotiviranih medicinskih sestara, uhvatio se Nadežde kao broda za spas. A kasnije obilazak pacijenata po stanovima.
Nadežda radi u klinici, a povremeno uskače i u školsku ambulantu. Često uzme još i privatne poslove: injekcije, infuzije, kućne procedure. Godinama je to radila, stekla je stalnu klijentelu, a po kvartovima grada Zagreba dijelile su ju preporuke kao zlato. Sve to bilo je izuzetno važno za samu ženu kao što je ona samostalna, nakon svega. Tako je uspjela renovirati stan i pomoći djeci, pogotovo kćeri, koja živi tik do nje, a iz jednog porodiljnog bježi u drugi.
Spustila je noge u omiljene sive papuče, sjedila u naslonjaču koji joj je postao drugi dom. Kava, lagana šminka, pramenovi u laku, uske traperice, a misao da bi trebalo na dijetu odmah van iz glave…
Na posao pod kišobranom Nadežda ide nasmiješena. Inače je bila vedra osoba.
Vi ste kao sunčeva zraka, Nado. Kad vi dođete, kao da i kuća postane svjetlija, i nama odmah bolje, kao da ni zdravlje nije toliki teret, govorila joj pacijentica. Vidim, zadovoljna ste žena.
Sretna? nasmijala bi se Nada, Pa, recimo da jesam, klimnula bi glavom.
Zašto ne potvrditi?
Nadežda vjeruje da čovjeku misli, a ne okolnosti diktiraju sreću. Je li ona stvarno sretna? Bilo je svakakvih faza.
Mali sin ju je u djetinjstvu mučio bolešću porođajna trauma. Naviknula se Nadežda boriti i biti stalno u akciji.
Muž je jako volio priređivati iznenađenja često ostavljao obitelj i vraćao se nakon avantura, živjeli su razdvojeni tri godine. Na koga je tada mogla računati? Pogotovo kad nije rođena Zagrepčanka, već iz Splita, a u Zagreb su došli nakon studija. Tamo su ostali mama i brat. I kod njih je bilo problema: mama je spašavala svog sina, koji je tada samo pio.
Ali i u tim teškim vremenima Nadežda se nije predala potištenosti, odlučila je izgurati. I uspjela. Suprug se vratio, oprostila mu je, a mračne sjene iz srca zamijenila je pozitivnim mislima.
Sada su joj pedeset i nešto, a već četiri godine je udovica. Sin živi i radi u Osijeku, a kćer s obitelj uz nju, samo dvije zgrade dalje. Svatko ima svoje probleme, ali to je običan život. Kako ga nazvati sretan ili nesretan, sasvim je osobna stvar.
Dobro jutro, doktore Aleksandre!
Liječnik je već bio u ordinaciji, sve spremno.
Danas je divno za puževe i cvijeće, Nada. Ali nama dolazi više pacijenata. Znaš da ljudi misle da kiša pogoršava reumu. Uvijek isto…
Nada je voljela svoj posao, nije brinula o mirovini. Povremeno se družila s prijateljicom Ljiljanom, radile su kućna druženja ili izlaske, ali obije iscrpljene poslom i čuvanjem unuka, kako to već biva srednjim godinama.
***
Jednog dana, život joj se iz temelja promijenio došlo je vrijeme da dovede staru majku iz Splita k sebi. Brat je preminuo, majci je trebala pomoć. Vozila ju je vlakom iz Splita do Zagreba.
Ajme, Nada, što će biti bez mene s Vjekom i Željanom!? Tko će im pomoći? Jadni su oni, brinula se starica.
Ne brini, mama. Mlada su djeca, dobro su, a ti se odmori malo. Kod mene ćeš imati mir.
Majka je sjedila na donjoj polici kupea i samo odmahivala glavom. Za sve te živote što je ostavila bila je prepuna brige za unuke, pokojnog sina, susjede, stari Split. Nije znala misliti na sebe. Taj je naraštaj odgajan da se daje drugima.
Nadeždi nije bilo jednostavno izvući je iz Splita. Morala se dogovarati za slobodan dan na oba posla. Vozila je mamu k sebi osjećajući se kao da je opet nešto spašava. Dugi niz godina majka je pokušavala spasiti sina od alkohola. Naposljetku, brat je preminuo pijan na ribolovu, zaspao na hladnoći.
A majka je u toj borbi izgubila zdravlje. Pritom ju je, možda zbog osjećaja krivnje, još dodatno opterećivala briga za dva unuka.
Znaš ti, njihova mama stalno radi, a ja im kuham, pečem kolače, da ih nahranim. Željan voli sir, uvijek ga napravim.
Mama, nije ti to previše? Svaki dan su kod tebe na ručku.
Ma nije mi teško… Sretna sam kad mogu pomoći…
Nada izdaleka nije mogla uvjeriti majku koliko si tereta sama stavlja na leđa, a bez nje problemi unuka nisu prestajali.
Vjeko studira, a mama mu nema novaca. Kupila sam mu tenisice, skupe… neka ima.
Na internetu je Nada često viđala da im nije toliko loše dobro izgledaju, izlaze, putuju, a majka teglila kolica iz dućana i bez svoje penzije davala sve njima.
Shvatila je Nada da mama drukčije ne može živjeti, i jedini izlaz joj je bio uzeti je k sebi. No to je dugo vremena bilo teško ostvariti.
Uzmi je ti već jednom! s rukama u zraku prepričava joj Ljiljana.
Što da je uzmem, pa nije ona kofer! Ne ide ona, Ljiljo…
Sada, kad se zdravlje pogoršalo, uspjela ju je dovesti k sebi.
Počeli su se privikavati i mama i Nada. Mama na novi zagrebački život i okolnosti, Nada na život s mamom. Obavili su pretrage, malo je podigli i uskoro je mama bila bolje.
Svađe su bile neizbježne. Tko je cijeli život samostalno odlučivao, teško prihvaća da sada netko drugi upravlja. Obe tvrdoglave, pa je čudno u šezdesetoj tražiti dopuštenje za večernju šetnju s Ljiljom.
Gdje ćeš, noć je, ostani doma!
Odo, mama.
Majka se durila, šutjela neko vrijeme.
Ali s vremenom su obje navikavale. Mama je često razgovarala s rodbinom iz Splita, pričala s unucima i bivšom snahom, molila Nadu da im prebaci nešto novaca. Ona bi poslušno prebacila iznos koji je rekla.
Mama je postupno uviđala da vjerojatno i bez nje živote nastavljaju bez većih problema, često zaborave i nazvati. Sada ima Nadu uza sebe, živi uz njen ritam. Našla se u njezinoj svakodnevici, naučila prepoznavati njezine promjene raspoloženja.
I ispostavilo se ni život te “stabilne” kćeri nije bez problema. I eto, mama je pronašla novu osobu za žaljenje.
Nada se umara. Navečer nije mogla ni govoriti poslije škole, osobito poslije većih zdravstvenih akcija. Često uzima unuke iz vrtića, želi pomoći i kćeri, a pacijenti nisu svi blizu, a ima i onih na višim katovima, i različitih karaktera, iako zna ona sa svima.
Umara se, kao i uvijek. Došla bi kući, podigla noge na pola sata. Blaženstvo… samo ležati, gledati u strop, da se noge, leđa, misli oporave, pa opet u večernje poslove, kuhanje, televizija. Voljela je te sate tišine. Ali čim bi ušla, mama bi uz najbolje namjere imala zahtjeve.
Ogulila sam krumpir, ali ti ga, kćeri, skuhaš Evo, opet Vjeko zove, ima novu curu…
Nadala se tih pola sata odmora, ali sada ih je mama punila svojim jadikovkama o kćeri.
Umorna je! Opet! Pa koliko žena može raditi? Bože, kad će novci? Da je barem milijun na banci, mogla bi jednom odmorit, mama bi suosjećajno jecala.
Nada bi ležala, osjećala umor i uz te majčine riječi počela i sama sebe žaliti. Koliko već više? Zaboljele bi je noge, a zar stvarno toliki trud vrijedi te male plaće? Ljubazna je, trudi se, a zahvalnosti niotkud. Jednim je pacijentima pomogla bez naknade, a oni ju vrte kao krivca što djedu ne prolazi kašalj.
Majčina je žalost zarazna.
Sve joj češće brige i pitanja:
Nada, odmori! Zašto stojiš? Slobodan dan je.
Nasavila sam, mama.
Lezi onda, što skačeš? Lijepo uživaj, tko će ti drugi skuhati? Ionako cijeli tjedan trčiš ko luda.
Nada bi si natočila kavu i vratila se u krevet. I stvarno cijeli tjedan je trčala. A više ne trideset Nazvala je kćer i otkazala im posjet.
Što sad prčkaš oko tih prozora, mogla bi ih kasnije oprat? Ništa im neće biti, opet bi stajala nad glavom mama.
I prozori ostanu neoprani. I dobro pričekat će.
Mama, dovest ću ti Artura i Lizu za vikend, Ljerka s Juricom idu na svadbu.
Dobro, dobro, uzmi djecu. Opet nećeš odmoriti, uzdahnula bi majka, Ode mi snaga, a tebe samo žalim… Kakav ti je život!
Valjda dobar, mama, život…
Ma kakav dobar! Puna muka, jedan posao, drugi posao… Ni sedamnaest ti nije više…
Majčina energija, njezina žalost, prodirala je u Nadu, i sve češće se sažalijevala. Činilo joj se kao da takav život ionako nema smisla. Pod tim dojmom, obaveze bi radila tmurno i brzo. Umorna, mrzovoljna, frustrirana.
Mama, što si ti tako? pitala bi je Ljerka.
Kako?
Ne znam… nekako tužna… nisi bolesna?
Ma, ništa… Samo umorna, Ljerka.
Aleksandar je na poslu pogledao ispod obrva kad je naglo odbrusila pacijentici.
Je l kod kuće sve u redu, Nadice?
Ma, sve je, samo… pet puta sam sve objasnila…
A mama doma opet:
Odmori malo, pusti sve…
Nada bi se poslušno povukla, iako nije planirala, ali bilo je lakše ležati je bilo tako ugodno, prepustiti se. Stan je pomalo zapustila, mama malo počisti, pa sve skupa prežive.
Brzo je Nada dala otkaz u školskoj ambulanti doista, vrijeme je da sebe žali.
Došla je kod omiljene pacijentice, gospođe Ksenije.
Umorna sam, Nada! Liječim se godinama, sve mi je već dosta!
A što mislite, da nije i meni dosta svaki dan trčati na četvrti kat? Ostaje mi snage ni za koga… Neočekivano grubo odgovori Nada.
Ksenija je šutjela, iznenađena. Takva joj Nada nije bila nikad uvijek nasmijana.
A vi, jeste li zdravi? nježno upita Ksenija.
Kako tko u mojim godinama može biti sasvim zdrav? uzvratila je osmijeh.
Da… Ako sam sebe ne žališ, nitko te ne žali, tužno je dodala Ksenija.
Nadu je obuzeo osjećaj nepravde. Zašto bi ona stalno morala sve pomagati? Ne bi li trebala konačno sebi pomoći?
A nije kao da su je stalno svi nešto tražili voljela je sama pomagati Ipak, s vremenom se povukla iz svih honorarnih poslova.
Dobar dan, Nado! Proljeće ste nam radili terapiju, trebamo ponoviti
Više ne radim kućne posjete odgovorila bi oštro, uvijek u nedoumici
Tako treba radosno bi kimnula mama. Sve ih ne možeš odraditi.
Nada bi tada sjetila svojih boljki i dalje ležala. Pozivi od prijateljica rijetko su je zanimali, nije više išla ni kod frizera, samo bi svezala kosu. Viškova za kavu nije bilo, niti energije. Odlazili su dani, a ona je listala stranice interneta, gledala što drugi rade. Sama o svom životu nije više imala što podijeliti.
Nada, ležiš? Lezi, lezi doći ću ti napraviti fritule, budno je majka čuvala njezin mir.
Jednog jutra alarm je zvonio, Nada je ustala, naviknuto se protegnula. Uh, težak dan! Pogledala je crnu posteljinu, već tjednima ju nije mijenjala.
Opet ta kiša!
Cijelu noć nisam spavala, kiša po prozoru, tako lupa, jadikovala je mama i držala se za leđa, a tebi na posao, jadna moja, kako ćeš po toj kiši…
Opet teška smjena, novi doktor, stroga, ohola otorinolaringologinja. Nadeždi je bilo svega dosta, najradije bi dala i drugi otkaz.
Da je barem mirovina…
Majčin crtež slike umorne žene postao je svakodnevica. Majčina žalost bila je iskrena, željela je mir za Nadu, da bude uz nju, objekt brige i nježnosti, kao što je cijeli život navikla: živjeti za nekoga.
Ali Nade je počela izjeda tuga, navirale su suze, depresija, sve je nerviralo. Mama bi se kasno povlačila u sobu, a nju je sve još više ljutilo.
Osjećala se kao zarobljena u skučenom prostoru, kao da ništa zanimljivo više ne postoji, samo sažaljenje. Počinju bolovi, kilaža raste, želudac se buni, vrti joj se. Svi nalazi uredni. Mama bi je još više žalila.
Jadna ti meni, moja Nado Ojađena, sama, muž ti umro, djeci treba još mnogo, Arči stalno bolestan, a još i penzija niotkuda…
Prva je zabrinuta pozvala Ljerka.
Mama, što se događa? Čak i Liza govori da je baka tužna. Mislim da si se puno promijenila otkako je baka došla Zar ne? Razmisli.
Razmisli… šta ima tu za misliti? Godine
Ali Nadežda je stvarno razmislila. Dolazak mame zaista je promijenio sve. Nakon što je sve analizirala, postajalo joj je sve jasnije i strašnije.
Cijeli je život mama žalila brata: bolovao je, odbijao školu, kasnije pio Istrenirala je život u borbi za njega.
Ali što je bilo?
Za vrijeme godišnjeg kod majke, brat bi tražio posao, no svakodnevno bi dolazio, jeo, ležao, telefonirao, pričao.
Za to vrijeme, Nada bi sve stigla a on bi samo ležao.
Mama je govorila da je on noćna ptica, teško se diže, žali ga, ne radi, ljudi su zli, politika grozna, život težak.
Sve se mijenjalo kad bi našao novac za cugu.
Je li moguće da je majčina beskrajna žalost uništila čovjeka? Ne, nismo odgovorni za tuđu sreću. Ali ipak…
Zašto s nekima procvjetamo, s nekima stagniramo? Privlače nas oni koji u nama vide nešto vedro i snažno. Ako nas stalno žale, počnemo žaliti sami sebe.
Postalo je jasno svoje veselje je ugasila prilagodivši se slici kakvu mama želi vidjeti nesretne žene. Lako je biti žrtva svi te žale, i ti sa sobom.
Oblio ju je hladan znoj
Sretni smo onoliko koliko pozitivno mislimo, a ne prema okolnostima pa nije li tako uvijek vjerovala?
Što zapravo radi od svog života?
Dan nakon ozbiljnog razgovora s kćeri, uhvatila je dijalog sestri u hodniku.
Vidiš kako se naša Nada promijenila. Uvijek vedra, sad kao da je cijeli svijet nosi na leđima.
Možda boluje od nečeg? Ljudi znaju to skrivati
Boluje? Da, boluje od žaljenja same sebe.
Te iste večeri sjedi s proktologom, ulazi mladi dečko, sramežljiv, nejasan. Prvi put s takvim problemom.
Nada joj se vraća veselost, brzo se nasmiju s dečkom, opuste atmosferu.
Liječnik mu sugerira čepiće, objašnjava.
A što onda? pita dečko Onda je izvadim ili…?
Izvaditi? iznenađen liječnik, Ma ne, rastopit će se…
Rastopit će se? pogleda upitno prema Nadeždi.
Kako ste si to zamislili? smije se Nada.
Zajedno prasnu u smijeh i sve postaje lakše.
Ne smije se predati osjećaju žaljenja. Ne smije!
Naručila se kod frizera. Nazvala Kseniju, bivšu pacijenticu, pričale su o zdravlju. Obavijestila je sve opet prima kućne pacijente. Kad je to izgovorila, shvatila je koliko joj fale.
Ljiljo, ajmo van! Dosta mi je doma.
Vau! Dogodilo se čudo? Dobro nam se vratila!
Mama se ljutila.
Zašto ti to treba? Novaca nema? Sve si zaradila!
Nije stvar u novcu, mama. Guši me biti doma. Navikla sam drugačije.
Ako ne paziš na sebe, nitko neće
Dosta je bilo žaljenja, mama. Raduj se za mene. Sretna sam žena. Želim da tako misliš misli se ostvaruju, a mamine su najjače.
Gluposti odmahnula bi mama. Uništit ćeš se. Treba misliti na godine.
Bilo ju je nemoguće uvjeriti. Je li to nužno? Mama gubi svoju ulogu brige o kćeri. Gubi smisao. A u osamdesetoj, može li sebi pronaći novi smisao? Zato se duri, traži pažnju.
Ostalo je još pomoći mami pronaći sebe, a ne izgubiti vlastitu sreću u valovima njezine žalosti.
Zazvonio je mobitel alarm. Nadežda se protegnula u krevetu Ajme, divan dan! Nova pidžama s leopard uzorkom, već dugo je takvu željela, a Ljerka joj je poklonila. Hvala, kćeri!
Cijelu noć nisam spavala, prokleta kiša… čuje majku iz sobe.
Kiša? Neka, kiša je kiša. Obula je omiljene sive papuče, sjela u svoj naslonjač. Kava u ruci, make up, pramenovi u spreju, uske traperice, a misao o dijeti ne treba mi danas…
Na posao pod kišobranom Nadežda ide nasmiješena.
Dan će biti odličan.
Dan sretne žene.
***Ušla je u ambulantu uz zvuke kišnih kapi po prozoru, dočekala svoj poznati miris dezinficijensa i kave. Aleksandar je podignuo pogled, kratko se nasmiješio.
Opa, Nada nam opet blista!
Osmijeh joj se razlio po licu. I sunce je stiglo, makar kroz njezine oči baš kao ona zraka koju su pacijenti uvijek pronalazili u sebi kad je dolazila. Zastala je na hodniku, pogledala kroz prozor na sivilo grada, i osjetila kako joj srce titra od života.
Mobitel je zatreperio. Poruka od kćeri: “Mama, Liza te ponosno spominjala u vrtiću rekla je da je njezina baka najjača žena na svijetu.” Preko usana joj prijeđoše dvije tihe suze sreće.
Kad se vratila kući, majka je sjedila u kuhinji, a na stolu tanjur vrućih fritula.
Ovaj put sam ih ostavila i za tebe, kćeri, rekla je nježno, gladeći je po ruci.
Nada se naslonila na stolac, promatrala je mamu dugačko, nježno. Ovaj put nije bilo žaljenja, samo tiho razumijevanje.
Znaš, mama… Čini mi se da je svaki dan dobar, samo mu trebaš dati priliku.
Majka ju je gledala iznenađeno, polako pokrenula usne u blag osmijeh. Prvi put nakon dugo vremena, čulo se iz njezinih usta: Baš bi moglo biti… ako se tako odluči.
U daljini je kiša prestala. Prozor je bio zamagljen, ali kroz njega su se probijale zrake svjetla. Negdje između prošlosti i današnjeg dana, između svih briga i neprospavanih noći, Nadežda se tiho nasmiješila.
Ovaj put, znala je sreća živi tamo gdje joj otvoriš vrata.
I kiša je ovoga jutra bila samo lijep razlog za toplu kavu.
Kraj.
