Opet? uzdahnula je Jelena, pročitavši poruku u WhatsApp grupi vrtića, pa bacila mobitel na trosjed pokraj sebe.
Što je bilo, mama? upita Marica, dižući pogled sa zadaće.
Opet natjecanje! Uh, više mi je svega dosta! Tko to stalno smišlja? I još, sve treba predati preksutra. A ja sutra imam 24-satno dežurstvo. Kada ja to sve da stignem?
Hoćeš da ja napravim? upitala je Marica, odmičući udžbenik iz matematike. Gotovo sam s učenjem. Imam još samo algebru, ali to ću prepisati od Ivane sutra. Ionako pojma nemam što se točno traži možda mi ona objasni.
Ne moraš, dušo, radi radije svoje zadatke. Ocjene ti vise o koncu! I ubrzo su testovi.
A što ćemo s Ivicom? Bit će opet tužan ako samo njegovu rukotvorinu ne vide. Sjećaš se prošli put kad su svi dobili diplome, samo njega nisu ni spomenuli? Nije fer, mama, on je sve sam pravio
Zato je i završio neprimijećen! namrštila se Jelena još jače. Kod nas su svi roditelji kao Meštrović i Augustinčić. Kada crtaju, kao da je Livija Andrijić osobno. A zapravo, roditelji rade umjesto djece! Nemoguće je da dijete napravi te rukotvorine kakve viđam na izložbama.
A zašto svi šute? Zašto nitko ne prigovori? Samo rade svaki puta, bez pobune. Sjećaš se mog razreda u prvom osnovne? Netko od roditelja je rekao dosta više gluposti i da djeca sama rade svoje radove!
To je bilo kad nas je učiteljica Ivanka skoro odbacila?
Da! nasmijala se Marica. Odahnuli su tada svi! A onda je nova učiteljica rekla da sami izrađujemo rukotvorine i kaznila je Ninu koja je donijela medvjedića što joj je mama isplela. Učiteljica joj nije ništa prvo rekla, nego pohvalila, ali onda svima zadala da donesu vunicu i kukicu. Sjećaš se?
Zato sam te večeri trčala po susjedstvu tražeći vunicu! Naravno da se sjećam.
Eto! Nina nije znala napraviti krug, pa je dobila jedinicu. Zar se ne sjećaš?
Zaboravila sam, bilo je to davno.
Trebalo bi roditeljima dijeliti nagrade za ove natječaje, a ne djeci. Tako bi izbjegli razočaranja. Marica spremi svoje olovke u pernicu i ustane. Hoćeš da ti skuham čaj? I da Ivi pročitam priču?
E to hoću! Jelena ustane pa zagrli kćer i poljubi je u sljepoočnicu. Kolika si postala! Više te ne mogu cmoknuti u kosu kao prije. Cijela si tata…
Pusti, mama… Marica se blago odmakne. Ne želim ga se ni sjećati.
I nećemo! Idi skuhaj čaj, a ja ću obaviti jedan poziv. Dala si mi odličnu ideju.
Jelena još jednom ljupko stisne kćer uz sebe pa je nježno pogurne:
Hajde!
Gledajući kao po ravnalu ispravljena Maricina leđa, Jelena pomisli kako su geni čudna stvar Sama je bila punašnija plavuša, a sin Ivica također plav i čvrst kao ona. A Marica poput figurice. Tanka, duga vrata, savršeno držanje i zglobovi tanki poput starih balerina. Sva je na oca i baku po njegovoj liniji. Svekrva joj je bila balerina. Ne primabalerina, nego možda peti labud s kraja, ali ono što je imala, to je bila ta nevjerojatna leđa, volja i upornost. I naporan karakter. Jedino, Marica nije bila svadljiva, nego obasjavajuća, i ta toplina svima je bila dovoljna da zavole njezinu susretljivost. Nekima nije godilo što je uvijek pomagala ali Marica je bila uporna u svojoj dobroti.
A kuća bi redovno bila sklonište za ranjene životinje što ih je Marica nalazila i oporavljala pa prepuštala dalje.
Od svih životinja, u stanu je ostao samo jedan, stari golem mačak, što ga je Marica donijela prošle zime. Bilo je toliko hladno da su škole otkazane. Marica je ostala doma čuvati brata, a kad je shvatila da nemaju luka za ručak, poslala ga je gledati crtiće, ugasila štednjak i smjesta potrčala do dućana u susjedstvu.
Vraćajući se, kod ulaza se poskliznula, pala i ugledala zlatnožute oči. Mačak je sjedio na vrhu stepenica, čini se, odlučan skončati tu. Bio je ogroman, crn, s mjestimice zgrudanom dlakom, a pogled mu beznadno praznog. Osjetivši sažaljenje, Marica upita:
Smrznut si? Ideš samnom?
Mačak nije mučno reagirao samo je sklopio šape ispod sebe.
Marica ga pokuša podići, ali bio je pretežak. Onda otvori haustor i pozove:
Dođi! Hladno je, a doma imamo mlijeka.
Mačji pogled govorio je: Tko bi me želio? Marici ga je bilo tako žao da se vratila i sjela mu nasuprot, na mokre stepenice.
Ne boj se Hajde sa mnom. Trebam te i ti trebaš mene.
Dugo su se gledali, ali onda se mačak njuškom privine uz njezin dlan i ustane.
Tako! usklikne Marica, podignuvši se s bolnim leđima. I nemoj se bojati Ivice, on je glasan, ali neće te povrijediti.
Jelena je samo umorno odmahnula glavom kad ga je vidjela.
Marice, teško da će još dugo Star je.
Ali barem je sada na toplom, mama.
Protestirala nije. Nije više za ništa imala snage. Samo bi išla na posao, nešto radila po kući, brinula o djeci sve u nekom želeu, kako je osjećala. Sve ljepljivo i sklisko osim Marice i Ivice. Oni su joj držali život.
Njezin muž nije otišao odmah iz njihova života. Godinu dana živio je dvostruko, dvoumeći se gdje mu je bolje. I dok se Jelena odavno prestala radovati njegovu povratku, on kao da nije imao kamo otići. Sada su živjeli u odvojenim sobama. Marica ništa nije rekla kad je mama došla k njoj. Za svoje godine djevojčica je puno razumjela.
Jelena je znala da i njen suprug ima još jednog sina, mlađeg od Ivice, i drugu ženu. Jednom ju je spazila u parku zgodna plavokosa, s moderno odjevenim dječakom. Tu prvu zamjenu više nije imala snage ni zamjeriti ni natjecati se s njom.
Prvi put nakon dugo vremena Jelena odluči vratiti se pješice s posla, kroz park koji je prije obožavala. Jesen je bila sunčana, a šetnja kroz mekano lišće donijela joj je više mira nego bilo koji lijek. Čak se nasmijala gledajući drsku vjevericu i smušenog psa iz susjedstva.
Muža je ugledala na stazi s novom obitelji. Neki trenuci okrenu život, a ona je tada odlučila i konačno povući crtu. Te večeri spakirala mu je stvari. Nije slušala prepirke, samo je rekla:
Odi.
Iza nje je tiho ponovila Marica:
Odi
Kad su vrata škripnula, Jelena je spuznula na pod a kći pritrčala uplašena.
Mama, što ti je?
Nakratko je zatvorila oči, duboko udahnula, a onda mirno rekla:
Stavi vodu za čaj, Marice. Treba mi…
Djeca su različito reagirala na odlazak oca. Ivica je bio malen, njemu je mama bila dovoljna, a otac mu prije ionako nije puno značio. Marici je to bio ogroman stres. Navečer bi dugo gledala u sjenke na stropu, u nadi da će pronaći smisao. Postala je nervozna, plakala bez razloga Ni odlazak školskom psihologu nije baš puno pomogao.
Tek kada je Kajo tako su djeca prozvali mačka došao u kuću, stvari su krenule na bolje.
Kajo je postao omiljeni terapeutski mačak svih ukućana. Jelenu je iznenadilo kako joj pomaže. Nikad nije preo ni tražio maženje, nego je tiho sjedio uz nju dok je šaptala svoje strahove i tuge. Nikad nije otišao, gledajući ju svojim očima boje meda, kao da sve razumije.
Primijetivši da je Marica postala mirnija, Jelena je prokomentirala:
Ako budeš baš inzistirala Kaju dati drugome, ja ti ne dam. Ostaje.
Za godinu dana Kajo se zaokružio, dobio novu sjajnu dlaku i postao pravi kućni mačak. Na pitanja prijateljica što ima od muškaraca, Jelena bi šaljivo odgovarala:
Našla sam idealnog: sluša sve moje jadikovke, voli djecu, rijetko traži hranu, a čarape ne ostavlja po stanu.
Nije više mislila na vezu. Imala je osjećaj da se cijela raspala kao lutka kojoj su otpali zglobovi. Samo su joj djeca vraćala život.
S Maricom nije imala problema s natječajima. Doba vrtića pamtit će kao veselja, haljinice i cipelice, mašne i plesove
S Ivicom je bilo sasvim drugačije. Vrtne tete i roditeljski odbor bili su neumorni natječaji su se nizali bez kraja i kraja. Kada je Jelena mužu rekla da je dosta, izjavio je hladno:
Alimentacija ćeš dobiti samo preko suda i dotada ne računaj na mene.
Znao je da Jelenina plaća jedva pokriva osnovno. Čekao je da ga moli za pomoć ali gadno se prešao. Jelena je nakon dva mjeseca stezanja remena uzela još jedan honorarni posao iako je zbog toga viđala djecu manje.
Isprva joj nije teško padalo sklepati lik iz plastelina ili napraviti kolaž, pogotovo kad je Marica pomagala, a Ivica volio sve sam raditi. Ali uskoro je bilo jasno da sirovi dječji radovi ništa ne znače nestali su u kutu, nepriznati. Na roditeljskom sastanku je prozvana pred svima. Nije znala što ni odgovoriti. Gnjev drugih roditelja prekinuo je monolog tete, ali stid i odlučnost ostali su trajni: niti na jedan roditeljski više neće doći.
Ali djeca su naše budućnost! Ako ne ulažemo ljubav i vrijeme sada, kasnije će biti kasno! vikala je odgojiteljica Snježana. Ako nemate pola sata dnevno za dijete, kakvi ste roditelji? Ovo je idealna prilika za zajedništvo!
Jelena više nije slušala. Sjetila se Kajeva pogleda, onog trpljivog, i pomislila kako se veseli večeri: doma, uz djecu, šalicu čaja i Kaju makar svi šute. Svoje vrijeme bez gluposti.
Sastanak je bio prošli tjedan, danas je došla nova poruka opet natjecanje. Ovog puta, razljutila se odlučno. Dosta je bilo! Ako je natječaj za djecu, neka ga djeca i rade Ubrzo je dogovorila sve s još nekoliko roditelja.
Sama proslava za tjedan bila je prilika za malu revoluciju. Jelena je u vrtić išla dobre volje. Ako istrajnost neće ništa donijeti barem će biti mirne savjesti.
Ivičina rukotvorina kao uvijek bila je zabačena na polici. Prišla je, odmaknula sve previše uredne dječje radove, izvadila Ivičinog ježa i stavila ga na sredinu.
Jeste li sigurni? začudila se Snježana.
Želim da svi vide rad mog sina, koji je sam napravio mirno je odvratila Jelena.
Veselje, buka, užurbanost prije proslave, a onda svi u dvoranu. Ivica je recitirao pjesmicu što ga je naučila Marica, plesao s Lucijom valcer. Mama sama sebi zabilježi: pleše izvrsno, možda ipak naslijedio bakine gene, možda bi trebalo razmisliti o plesnoj školi? Misao joj prekinu Snježana koja je započela dodjelu diploma. Djeca su izlazila po priznanja i čokolade. Ivica, naravno, nije bio među nagrađenima kao ni ostala djeca koja su sama radila.
Tada je Jelena ustala:
Htjela bih nešto dodati, uz dozvolu.
Zbunjeni roditelji okrenuše se k njoj, dio se podsmjehne no znali su što slijedi. Jelena isplovi na pozornicu, uzme od Maje listu i zamoli majku Lucije da joj doda kutiju.
Prvo, veliko hvala našim tetama za sav trud! Što nas svakodnevno uče i potiču! pozvala je Jelena i svi su pljeskali.
A sada, želimo nagraditi i onu djecu koja nisu osvojila nagradu, ali su samostalno radila! I oni su zaslužili pljesak i priznanje!
Krenula je prozivati imena, djeca su jednoglasno navijala, gužvajući diplome u šake. Potom, okrene se Jelena i:
Ali nagrade idu i roditeljima s najvještijim rukama jer ovo nije samo djeca do it! I čestitke najboljim pomagačima!
Sad je i roditeljski dio majstora dobio priznanje i veliki lizatko. Nezadovoljstvo teta i zbunjenost uskoro su zamijenili smijeh i opuštenost. Izložba nakon proslave pokazala je dvije police: jednu s pravim dječjim radovima, iznad koje je Marica izradila veliki natpis: MOGU SAM!
Te večeri, Jelena je s Ivicom požurila kući, gdje su ih dočekale Marica i Kajo.
Mama?
Da, zlato?
Sad kad sam dobio diplomu, znači moj jež vrijedi?
Sigurno! Jer ti si ga sam napravio! I nitko ti nije pomagao.
Ali jež je malo kriv.
Ali je tvoj i to je najvažnije.
Šutjeli su nekoliko trenutaka dok su hodali prema doma, a onda Ivica upita:
Jesi li ponosna na mene?
Jelena ga zaustavi, klekne i pogleda u oči:
Neizmjerno sam ponosna! Zato što postaješ samostalan i što znaš pomoći drugima kad je to bitno. Znam da si jučer prao suđe, a ne Marica. Hvala ti, sine! Ponosna sam jer rasteš u pravog muškarca.
A kakav je to pravi muškarac?
Jelena se zamisli:
Onaj koji se zna sam nositi sa svojim problemima, ali zna reći hvala kad mu se pomogne. Onaj koji pomaže obitelji ne postoje muški ili ženski poslovi, nego zajedništvo. Ti si dao Marici vrijeme da uči kemiju, a ona je danas dobila peticu. Najvrjednije što imamo je vrijeme i kako ga provodimo.
A kako ga treba provesti?
To ću ti objasniti jednom kad odrasteš. Znaš što, idemo si priuštiti mali praznik!
Torta?
Torta!
Kasnije, uz šolju čaja s majčinom dušicom, Jelena je promatrala svoju djecu, Kajo se sklupčao u kutu, sve ju je ispunjavalo osjećajem lakoće. Nekada treba samo reći djeci da su važni i posebni, i njima više ne treba za sreću.
Isključila je zvuk na mobitelu i zamolila Lucijinu mamu da je informira samo o bitnim stvarima. Godinama kasnije, Ivica će postati kadet, a ježić će ga dočekivati na kuhinjskoj polici, pokraj lijepe čajnice što ju je Marica donijela s faksa iz Zagreba.
Jelena će s vremenom pronaći mir u jednostavnom životu. U njezin život ući će čovjek Stipe posve drugačiji od prvog muža, malen, okruglast, srdačan, pun razumijevanja za djecu. Bit će onih toplih dana, kasne ali prave ljubavi, godišnjih odmora uz more i planinarenja, i mirnih večeri u vrtu uz roštilj. Najviše će je dirnuti što Stipe razumije i prihvaća njezinu djecu suprotno onome što joj je prvi muž tvrdio cijeli život.
Marica, vraćajući se s fakulteta, šetat će s njima kroz park, zagrliti majku i kroz smijeh poželjeti da i njoj život donese takvu sreću. Jer suština je da u životu nije važno imati savršene natječaje, ni ispeglane playliste nego dijeliti vrijeme s onima koji nas doista vide i čuju. Ponekad nije potrebno ni riječ dovoljno je imati nekoga tko nas razumije srcem.
