Dragi dnevniče,
Još uvijek se sjećam onih trenutaka dok sam te čvrsto držala u naručju, ljubila tvoje sitne obraščiće i zamišljala: “Na koga li ćeš sličiti, moja mala?” Teški uzdasi često su pratili te misli. Kad su nam dolazili prijatelji, svi su se čudili i pitali isto komu je slična? Je li možda netko Vinka nagovorio, ili se njegova mama počela sumnjičavo ponašati, ili je Vinko sam osjetio crv sumnje o mojoj vjernosti ne znam. Ali jednog dana je došao s posla smrknutog lica.
Vinko, što ćemo sad? Prerano je! Luciji su tek dvije, tek je odbacila pelene Ni sama se još nisam odmorila! jadala sam se, osjećajući tjeskobu. Prešla sam iz jednog porodiljnog u drugi, a Lucija je još mala, stalno traži da ju nosim. Kako ću ju dizati kad mi stomak naraste?
Bit ćemo četvero, a radiš samo ti. Možda ipak pričekamo s drugim djetetom? neodlučno sam izgovorila, sama prepala svojih riječi.
Što ti to pada na pamet? Makni gluposti iz glave, strogo je rekao Vinko pa omekšao glas. Oprosti, moja krivica, ali snaći ćemo se. Naći ću honorarni posao.
Ako bude opet djevojčica, nema brige odjeće Lucijine na pretek, čak i kolica ostala. Mala je razlika među njima, bit će prijateljice. A ako bude dečko… napravio je malu stanku i nasmiješio se. Podnijet ću zahtjev za veći stan.
Tako smo i odlučili. Luciju sam obožavala, bila mi je prva kći, dugo iščekivana. Nisam joj mogla ni jednom uskratiti zagrljaj ili poljubac, pa ni kad mi je trbuh već narastao i sve je postajalo teže.
Potajno sam se ponekad nadala da ipak neću iznijeti ovu trudničku priču do kraja, da će mi se tijelo smilovati i poštedjeti me novog, neplanskog djeteta, ali nisam to htjela ni sebi priznati. No, priroda je odlučila drukčije. Sve je prošlo lako, i u terminu se u obitelj Rajić rodila još jedna curica.
Kad su mi ju prvi put donijeli nahraniti, iznenadio me zlatasti, gotovo bijeli paperjast pramenčić na njenoj glavi. Oboje smo, Vinko i ja, tamnokosi, a Lucija je također rođena s crnom kosicom koja je postepeno posvijetlila. Možda će i kod ove biti obratno, umirila sam samu sebe.
Modrooka i svijetloputa mala izazivala je uzdahe oduševljenja kod svakog tko bi ju vidio. S imenom se nismo mučili, nazvali smo je Mirjana ime koje se rijetko čuje, a sestre će dijeliti iste inicijale, što nam je imalo nekog skrivenog smisla.
Nitko baš nije mogao shvatiti kako su se u istoj obitelji rodile dvije tako različite djevojčice; Mirjana nije bila nalik ni Luciji, ni nama. Što je više rasla, razlike su bivale očitije kao da ju je neki nepoznat vjetar donio među nas.
S vremenom joj je kosa malo potamnila u pepeljasto-plavu boju, a njezine nebo-plave oči i zaobljeni obrazi gledali su svijet s nenametljivom radoznalošću. Grlila bih je i poljubila pa opet u sebi ponavljala: “Na koga li si?”
Društvo je također postavljalo isto pitanje. Je li netko utjecao na Vinkove sumnje, ili mu je mama nešto uporno pričala, ne znam, ali jednoga dana došao je doma tmuran, šuteći opasno dugo i na kraju me optužio za nevjeru.
Počeo je pričati o bivšem udvaraču, svjetlokosom kolegi iz moje prošlosti, i pitao me jesam li se možda ipak upustila u nešto s njim. Rekao je da, ako nisam, možda su nam zamijenili djecu u rodilištu iako je znao da se to događalo rijetko.
Nisam te prevarila ni s kim. Mirjana je naša kćer, nije ju nitko zamijenio, plakala sam opravdavajući se, bolno pogođena tim lažnim sumnjama.
Od tada su svađe bile svakodnevne, prijetilo je sve raspadom. Počela sam pakirati stvari, odlučna otići. Vinko se tek tada trgnuo.
Volio je ipak svoju obitelj, bojao se ostati sam. Htio je, kažu, samo istinu. Teško je stalno slušati začuđene komentare: “Na koga li vam je ta mala svijetla princeza? Ni na mamu ni na tatu…”
Vinko me nagovorio da ostanem, no najavio je test očinstva. Opet su bile suze.
Kako da ostanem kada mi ne vjeruješ? Uzmi i Lucijinu kosu za test, možda ni nju nisam s tobom začela? Možda je bolje da se odmah rastanemo…
Vinko je sam skupio Mirjaninu slinu i Lucijinu kosicu, te ih odnio u laboratorij. Dosađivao je osoblju pitanjima: mogu li rezultati pogriješiti, može li ih netko zamijeniti? Uvjeravali su ga da je to nemoguće, pa se napokon malo smirio.
Djevojčice su sve čule. Mirjina je imala četiri godine, ali je shvaćala da se svađa zapravo vodi zbog nje. A Lucija je otvoreno rekla:
Nisi ti meni sestra, podmetnuta si nam. Zbog tebe se mama i tata svađaju i žele se rastati.
Mirjana se tada rasplakala, a ni moj zagrljaj je nije mogao utješiti.
Lucija je vrtjela kako se riješiti sestre kad nje ne bi bilo, roditelji bi opet bili sretni i zajedno. Jednog dana, ostale su same doma; ja sam otišla u trgovinu, a Vinko je bio na poslu. Lucija je obukla sestre i odvela Mirjanu sve dalje od kuće.
Kad sam se vratila i shvatila da ih nema nigdje u dvorištu, našla sam susjedu koja ih je vidjela kako odlaze, ali žurila je gledati sapunicu pa im nije postavila niti jedno pitanje.
Vinko i ja smo satima pretraživali kvart, ali kad se počelo mračiti, pozvali smo policiju. Prvo su našli Mirjanu zvala je žena iz susjedstva, nepoznata curica plakala je ispred njenog ulaza. Luciju su pronašli kasnije, izgubila se u mraku.
Mi ih nismo imali snage grditi ionako smo svi bili u šoku. Naravno, Lucija nije priznala da je namjerno ostavila sestru.
Svađe s Vinkom nastavile su se. Krivio me što sam ih ostavila bez nadzora, ja njega što nikad nije doma.
Nakon nekoliko dana stigli su rezultati testa: obje su djevojčice bile njegova djeca. Objasnili su mu da su se “pradavni geni” jednostavno pojavili kod Mirjane. Zbilja, ni plave žene ponekad dobiju tamnoputu djecu i obratno tako grijehovi predaka isplivaju na površinu, rekli su mu.
Polako se mir vraćao u naš dom, ali Mirjana se ipak osjećala suvišnom. Sestre nisu bile prijateljice; Lucija je čuvala zlobu i kad su se prepirale, uvijek je podsjećala Mirjanu da nije prava sestra.
Meni kupuju nove haljine, ti nosiš moje stare jer nisi prava, koristila je svoju vječnu “pobjedničku” rečenicu.
Mirjana bi tiho plakala bez žalbi meni. Lucija bi ju često optuživala i za svoje nestašluke, a ja bih uzdahnula: “U koga li si ti takva? Uzmi primjer od Lucije, vidi kako ona mirno sjedi…”
Tad je Mirjana zaključila da je uzalud žaliti se; mama voli samo Luciju. Zatvorila bi se u kut sobe, pokrila oči rukama i vjerovala da kad ona ne vidi sobu, ne vidi ni nju nitko.
Godine su prolazile. Lucija je prva završila srednju školu, fakultet je smatrala besmislenim. Ljepoti su važniji dečki nego knjige, govorila je.
Na jednom plesu upoznala je mladića i brzo se udala. Imao je stan na Trnju, radio s ocem u auto salonu. Naravno, Mirjanu sam voljela ali nenamjerno sam Luciju uvijek davala kao primjer.
Mirjana se kroz život osjećala uporno uspoređivanom, i to na svoju štetu. I riječi Lucije još su je boljile stvarno je nosila Lucijinu staru odjeću.
Vidi Luciju, što se snašla s dečkom! Povuci se i ti malo među ljude. Zanosiš se maštanjem i crtanjem iziđi malo! još sam je znala koriti.
Kad joj je u završnom razredu prišao dečko i pokazao zanimanje, povjerovala mu je iskreno tako je željela da je netko, bilo tko, napokon voli. Nije odmah shvatila da je u drugom stanju. Kad je shvatila, uplašila se i ispričala mu.
Dečko je zaključio da mora reći roditeljima, i tako su svi saznali za njihovu vezu. Njegova je mama odmah došla k nama moleći da Mirjana napravi pobačaj, da ne uništi život njezinom jedincu.
Na moje iznenađenje, tada ju je zaštitio baš Vinko. Možda da ispravi stare greške, a možda je napokon osjetio tugu kćeri?
Neka rodi. Neću da uništavamo ovaj život, ionako je dosta propatila. Ako vam Mirjana smeta, mi ćemo sami podizati dijete.
Roditelji mladića poslali su ga dovršiti školu kod rođaka u Osijek, a Mirjanu su prebacili na kućno školovanje. Škola je pokušala zataškati cijelu stvar, dokle god nije došla do prosvjetne inspekcije. Pisala je mature kod kuće, pred nadzorom profesora.
Jedino ju je profesorica engleskog žalila i pomagala joj. Dala joj je dobru ocjenu, ali Mirjani više nije bilo stalo. Trebalo je roditi i brinuti se o djetetu.
Iznenada, tate više nije bilo. Previše je radio, gubio se u problemima, a srce mu je puklo. Zaspao je jednog dana pred televizorom i zauvijek ostao ležati. Kad smo ga pronašli, Mirjani su krenuli trudovi.
I tako je na dan kad je otišao moj tata, Mirjana rodila dječačića plav kao ona, s paperjastom kosicom i modrim očima.
Na sprovod nije mogla, bila je u rodilištu. Mama je usput prokomentirala: “Ti si ga koštala života, stalno s tobom problemi.” Ali unuka je zavoljela.
Tko ne bi zavolio to svijetlo, mudro djetešce poput anđela? Bojala se samo, tko će sad uzeti Mirjanu s djetetom.
Ne treba mi nitko. Moj vlastiti otac mi nije vjerovao, nema šanse da strani čovjek zavoli moje dijete, govorila je Mirjana.
Dječak je rastao pametan, miran i odrastao za svoje godine. Kada je napunio pet, u naše živote se umiješala Lucija.
Za razliku od sestre, Lucija nije mogla ni sanjati o vlastitom djetetu. Svekar i svekrva su pritiskali njezina supruga da traži novu ženu i donese nasljednika u kuću on je i podlegao pritiscima. Lucija je sve trpjela, nigdje nije imala kamo. Novom stanu brzo se navikla, nije joj se činilo kao slabo mjesto. Pogotovo jer su tamo još uvijek živjeli “mrsku” Mirjanu i njezin sin Ivan. Mirjana je tada radila kao frizerka, Ivan bi išao u vrtić.
Lucija je odlučila da se riješi sestre, ali sad joj nije mogla više odvući sestru u nepoznato. Odlučila joj je “nabaciti” muža. Tehničar koji bi im dolazio u kuću zbog kompjutera bio je mlad, zgodan, neoženjen.
I sama je Lucija imala ideju flertati osvetiti se mužu za sve. No, tehničar je glatko odbio Luciju pa ga je odlučila smjestiti Mirjani. Pošalje mu poruku za kavu, a sestri objasni da želi da se upozna s tim dečkom. “Ne možeš biti vječno sama, a djetetu treba otac.”
Bila je sigurna da se Mirjana neće svidjeti dečku nije bila mršava, još i s “prilogom”. Imala je plan ili joj se Mirjana neće svidjeti, pa će dečko ostati njoj, ili će joj se svidjeti i Mirjana će se preseliti, pa bi se Lucija mogla vratiti mami.
Mirjana se uredila, samo se nije šminkala željela je da je vidi onakvu kakva jest. Kad je ušla u kafić, odmah je prepoznala mladog čovjeka za stolom.
Vi ste Davor? pitala ga je Mirjana.
Da, a vi ste…?
Ja sam Mirjana, Lucijina sestra.
Davor je bio zbunjen, ali ponudio joj je kavu.
Znate, ovdje kolačići nisu loši, želite li probati? upitao je.
Kako znate?
Često tu dogovaram poslove rekao je, zureći u mobitel.
Smetam vam? pitala je Mirjana.
Ma ne, samo… vaša sestra neće doći? pitao je.
Pojma nemam, meni je rekla da ćeš ti čekati mene valjda bi trebala otići.
Stigla je kava.
Hajde popijte barem kavu kad ste već došli.
Neću. Odmaknula je tanjur s kolačem.
Bojite se da se ne udebljate? Sasvim ste lijepi. Pristaje vam, rekao je iskreno.
Ali dečki vole mršave.
Otkud vam to? pitao je.
Ne znam, priznala je. Imam sina, zove se Ivan, ima pet godina. Lucija vam nije rekla?
Trebala je možda?
Iako je Mirjana naslutila da je Lucija opet nešto smislila, Davor ju je otpratio kući. Hodali su zajedno, razgovarali. Davor je bio pričljiv, a Mirjana ga je pažljivo slušala. Tražio je njezin broj.
Zašto? začudila se Mirjana.
Želim te upoznati bolje, sve o sebi sam ispričao, a o tebi ništa ne znam. Nazvat ću te.
Pozvao ju je tek za tjedan dana.
Oprosti, puno posla, ali večeras sam slobodan možemo li na piće?
Mirjana je bila zbunjena. Ima dijete, cijeli joj je život oko njega, a Davor joj je samo javio kako je on slobodan. Ipak, odlučila mu je dati priliku.
Ponovo su sjeli u kafić. Mirjana mu je polako počela pričati o svom djetinjstvu, roditeljskim svađama, svojim osjećajima i brigama. Što je više pričala, to joj je bivalo jasnije koliko je toga zapravo proživjela, kao da sada svoj život gleda tuđim očima.
Kad su izišli iz kafića, s njima je krenuo jedan lutalica pas s ulice. U trgovini je Davor kupio kruh i narezak za psa. Na blagajni je starica ispred njih prebrojavala kune za jednostavne namirnice. Davor je platio umjesto nje i još joj dodao čokoladu, kobasicu i sladoled. Mirjana ga je zbunjeno pitala što će baki sladoled.
Imao sam baku, odgovorio je. Voljela bi sladoled, ali bi uvijek štedjela na sebi.
Jesi li i meni pristupio iz sažaljenja, kao onim staricama i psima? pitala je otvoreno Mirjana.
Nikako! Ti mi se stvarno sviđaš. Imaš čisto srce. A kad mogu, volim pomoći onima koji nemaju odgovorio je mirno.
Pas je progutao hranu i izgubio se niz ulicu.
Navečer me je Lucija nazvala.
Kako je prošlo? pitala je.
Dobro, odgovorila sam mirno.
Što dobro?
Viđam se s Davorom. Hvala ti na upoznavanju.
Ti si ozbiljna? Taj grubi dečko ti odgovara?
Baš je dobar i zanimljiv mi je. Rekao je da mu se sviđam.
Lucija je spustila slušalicu mrmljajući nešto nerazumljivo. Nedugo nakon toga došla je kod nas. Ivan je već spavao, a ja sam krenula u kuhinju kad sam čula njezin tihi razgovor s mamom kroz zatvorena vrata.
Evo vidiš, ja ga pokušam ismijati zbog toga što me odbio, a on se zaljubi u tu glupaču! Njoj sve pada s neba. Najradije bih je još kao dijete strpala u šaht, bilo bi nam svima lakše!
Što pričaš, Lucija! mama ju je prekinula.
U tom trenutku mami je pozlilo. Držala se za prsa i hvatala dah; ja sam odmah nazvala hitnu. Na sreću, oporavila se relativno brzo moždani je prošao bez većih posljedica.
Dva mjeseca kasnije udala sam se za Davora i s Ivanom se preselila kod njega. Mamu sam redovito obilazila, a Lucija se s nama posvađala i nestala tragom za “svojim” srećom…
Ponekad roditelji misle da su djeca mala i ništa ne razumiju, ali itekako sve prime i uče iz naših pogrešaka. Sestre veoma često vode ogorčene bitke za roditeljsku ljubav i pozornost, a osveta se redovito vrati onome tko je planira.
Djevojke uvijek pamte riječi koje im roditelji podržavajući ili ranjavajući izgovore. One ih upijaju i nose kroz život, gradeći prema njima svoja uvjerenja o sebi, obitelji, ljubavi.
Mirjana RajićOsjećala sam kako su prošle godine oblikovale svaku od nas. Ivan je rastao sretan uz mene i Davora, a njegova vedrina je liječila stare ožiljke; u njegovim očima vidjela sam Mirjanje djetinjstvo, ali ovaj put zaštićeno ljubavlju i razumijevanjem.
Jednog jutra, na Ivanov sedmi rođendan, pozvonilo je na vratima. Na pragu je stajala Lucija, s nesigurnim osmijehom i rukama punim poklona. Oprostite što nisam prije došla, prošaptala je.
Ivan joj je potrčao u zagrljaj, ništa ne pitajući. Promatrala sam njih dvoje, Mirjana više nije osjećala bol; samo tihu zahvalnost što je život, ma koliko bio težak, ipak znao zaokružiti svoje krugove. Prvi put otkad pamtim, Lucija je procijedila Izvini, Mirjana, i u ta dva jednostavna slova stalo je više ljubavi i tuge nego u sve godine tišine.
Ispred nas, na stolu, stajao je rođendanski kolač, a svjećice su čekale Ivana da zaželi želju. On nas je sve pogledao, udahnuo duboko i zažmurio. Zaiskrile su mi suze.
Možda nije važno na koga smo slični izvana. Možda su prava čuda u onim vezama koje gradimo, svaki dan iznova, kroz oprost, strpljenje i priliku da budemo bolji.
Ivan je puhnuo svjećice i razdragano viknuo: Želim da uvijek budemo zajedno! U tom trenutku, srca su nam se dodirnula; te rane, stare i nove, postale su blagoslov jer bez njih ne bismo znali cijeniti ono što imamo.
A možda je to, ipak, odgovor na vječno pitanje: Na koga li si ti? Jer u kraju svakog sna, nismo ni na majku, ni na oca, ni na sestru već na one kojima konačno naučimo voljeti, bez ostatka, onako kako treba.
