Težina naslijeđa
Hladnoća i tišina ispunile su stari, oronuli posjed na rubu slavonskog sela. Ljudi su ga napustili odavna. Vratit će li se ikada? Nitko zapravo ne zna. Ali kuća još uvijek čeka, osamljena i tužna. Na mjestima gdje je krovište trulo, kiša kaplje u ritmu starih, nikad zaboravljenih uspomena, mnogi su prozori razbijeni, a vrata klimaju na zahrđalim šarkama. Vjetar njiše savijenu oluk-cijev, koja stenje i škripi, pa katkad zalupa i pokoji kapak, dok se noću negdje u tavanskom mraku oglasi sova.
U selu, kraj Đakova, još uvijek pamte posljednje koji su u tom posjedu živjeli. Kakvih je samo priča bilo o toj obitelji – neki su ih prozivali vampirima, nestvarenim ubojicima, vukodlacima, pa i duhovima. Nitko im, vele, nije smio blizu, a kroz maglu se sjećaju visoke, iznimno mršave djevojke koja je čak i ljeti nosila stari iznošeni haljetak, kao iz prošlog stoljeća. Tek bi u sumorno poslijepodne, s ruba posjeda k selu stigla ona. Pastir Ante pokušavao je nebrojeno puta razgovarati s njom, ali njezine sumnjičave oči zaiskrile bi u tišini i nestajala bi, kao da je nikada nije ni bilo.
Selo je pokušalo prići, ali ručali bi s praznim rukama i povratili se s pričom o dječaku od otprilike sedam godina, koji se sam igrao pod starim bagremom, te grubom muškarcu koji ih je promatrao s prozora, pogledom od kojeg bi se leđa lecnula.
S vremenom, seljani su odlučili ne gnjaviti više tu zagonetnu obitelj. Iza toga, djevojka je nestala iz pogleda.
No, nekolicina hrabrih i nestašnih momaka nisu mogli pustiti tajne na miru. Obnoć bi se šuljali do kuće, ali već ih nikoga nisu nalazili dvorac je zjapio prazan.
Dvadeset je godina prošlo otad. Malo se čega promijenilo u široj okolici. Selom se razlijevaju obični životi, a tek pokoji putnik zastane, smijući se pričama starih o “obitelji vampira”. Oni koji ne znaju, zaborave nakon par koraka, samo da bi ih slijedila nova generacija izmišljenih strahova.
Ali Lukša Jurić nije slučajno završio u selu.
Ušao je u blatnjavu krčmu, a stara lica okrenula su se prema njemu. Ne viđa se lako, ni danas, ovako dotjeran mladić u bespuću. Sivi, vuneni kaput preciznog kroja, sjajne dugmadi, visoke crne čizme, šešir nabijen do obrva.
– Jesam li dospio u Piškorevce? glasno upita, pridržavajući vrata.
– S kim imam čast, mladi gospodine? odvrati tobože ljubazno krčmar, ne skidajući pogled s gosta.
– Je li to važno? Ako nije, idem istog trena dalje.
– Polako, mladiću. Naravno da ste u Piškorevcima. Želite li odsjeti ovdje? ponudi krčmar, već njušeći dobru novčanicu.
Lukša otrese šešir, razmahne mrkim, poludugim kosama, pa prijeđe prema šanku. Sad, na sunčevom traku koji se probijao uskim prozorom, mogli su ga bolje promotriti.
Oštar profil, stisnute usne, dugačak, orlovski nos. U sivim očima titrala je nelagoda, možda i očaj. Koža skoro prozirna, s podočnjacima u kojima se ogledala neprospavana godina.
– Možda nisam trebao tako… progovori kroz drhtave prste na obodu šešira Ja sam Lukša Jurić. Došao sam iz Zagreba… zbog…
Zastao je, jer su pogledi za stolovima mirovali na njemu. Nespretno ga odmjeri zapušteni seljak, pa spusti pogled.
– Ma recite, što trebate? zavijori krčmar, sada već srdačniji i znatiželjniji.
– Kuću… Nedaleko vaše sela mora biti kuća. Dvorac…
Vrata iznenada zalupaše; razgovori u krčmi nastaviše se šaptom, samo onaj neuredni seljak nestade iz vidokruga.
– Sused, ne mislite valjda na onu gdje je stanovala ukleta familija? zaprepasti se krčmar.
– Upravo tako odsutno potvrdi mladić.
– Imamo mi takvog zloslutnog dvorca u šumi. Samo već godinama zjapi prazan, propao je skroz.
– Ne bojim se. Možete mi reći kako do njega? Trebat će mi i soba za par noći…
– Sve ćemo srediti! razvuče osmijeh krčmar.
***
Nakon pola sata Lukša je stajao pred kućom, a nekoliko metara dalje cupkao je dječak, vodič iz sela.
– Gospon, dugo ćete se tu zadržat? Moram doma ocu, posla je koliko voliš…
– Naravno, idi. Hvala ti, momče.
Dječak potrča prema selu, propadajući u visoku travu.
Lukša pogleda dvorište. Stara klupa utonula u zemlju, bagrem, nekad razgranat, sad gotovo mrtav, oljuštene kore.
Danas je zima navukla kišnu jesensku izmaglicu, koja para do kostiju. Svaki korak po suhoj travi odjekivao je kao vapaj u tišini. Stao je pred vrata i premišljao – nije se usudio kročiti unutra.
Negdje s boka zalupa kapak, preplaši ga graja vrane koja odleti pod oblake. Lukša zatvori oči, lice mu se izobliči u grimasi nemoći. Prodrmao je glavom, krenuo rukom prema kvaki.
– Ne biste trebali unutra, gospodine. Propast će vam nebo na glavu, ili gore… Možda nije samo trulo, već i prokleto zaobilazeći ogradu stoji muž iz krčme.
– Tko ste vi? izoštreno upita Lukša.
– Ivan, pastir. Ako želite poslušat, imam vam što ispričati.
Mladić oprezno priđe ogradi.
– Slušam.
– Ne ovdje. Mogli bi nas čuti.
– Tko, zaboga?
Ivan se samo posprdno nasmiješi.
– Hajdemo k meni. Bez straha, ne tražim ništa loše.
***
Sjeli su uz drveni stol, u kućici na rubu sela. Lukša je pogledom pregledavao siromaštvo prostora čađava peć, napola smrvljen stol, dvije klimave stolice.
– Što vas goni u taj dvorac? prekine Ivan tišinu.
Pastir sjede preko puta, gledajući ga ravno i mirno.
– Jer je sada moj.
– Vidi ti! Nije li ostalo mjesta u Zagrebu za mladog gospodina?
Lukšine usne na sekundu zadrhtiše u prijezirnom smiješku.
– Pozvali ste me na nešto više od pitanja, zar ne? Ili sam ih krivo shvatio?
Sad se Ivan grozničavo uozbilji, kao da je svaki odgovor bitka.
– Tako je. Priča ide ovako, ali trebam prisegu.
– Kakvu!?
– Obećajte, kunite se da me nećete smatrati luđakom.
– Ne mogu, ne poznajem vas… tvrdoglavo oklijeva Lukša.
– KUNITE SE!
Ivan ustade prijeteći. Lukša, napola prestravljen, popusti.
– Kunem se izusti kroz stisnute zube.
– Dobro. Prije dvadeset godina, tamo je živjela čudna familija. Povučeni, ni sa kim nisu pričali, novca su imali sve manje. Samo je djevojka znala ponekad doći na rub sela, u staroj rosoj haljini, možda 17 godina, blijeda ko smrt. Trudio sam se progovoriti s njom, ali odgovora nije bilo, osim jednog puta.
Ivan zastane, Lukša ga guta pogledom.
– Što je rekla?
– Ne znam je li na svijetu itko nesretniji od mene. Pogledala me mrko i nestala. Zaključio sam da nije sva svoja ili mutava, ili luda.
– To je sve?
– Sve, sinko…
– Smijete li joj se, mene ismijavate! Pazite bolje reći kamo je otišla ta familija?
– Otišli pod zemlju. Svi. Lijepo ste bacili novce, gospodine.
– Kako svi? Ja sam primio pismo…
– Nestali, to je istina. Nitko ih više nije vidio. A kakva ste vi rodbina njima?
– Ja… Oni su moja obitelj.
Ivan tiho slegne ramenima.
U peći cvrči vatra, vani su kapljice kiše počele padati po prozoru.
– Tko može pokazati njihove grobove?
– Nema grobova.
– Onda kako znate da su svi umrli?!
– Nitko nije našao ni spomen ni člana. Ispašili su, puf nestali!
– Ljudi ne nestaju tek tako…
– Oh, mogu. A vi, mladi gospodine, očito malo znate o njima?
– Nikad nisam sreo roditelje. Odrasla me tetka. Rekla je da mi je majka umrla rađajući, otac na putu poginuo. Nekida sam dobio pismo od sestre. Tetka se uspaničila kad ga je vidjela. Ispričala mi je svoju staru priču, da su svi mrtvi. Ali pismo…
Ivan nespretno sruši glineni lonac sa stola. Staklo prasne na podu.
Lukša zvizne prema vratima, obraz mu sada tvrd i hladan.
– Zašto sam vam sve rekao… Gotovo je, kasno je. Hvala na gostoprimstvu.
– Ne, čekajte! Ivan ga zgrabi i preda kutijicu, koja zveckajući otkriva stari srebrni medaljon.
Na prednjoj ploči, jezive ruke pružaju se prema središtu gdje beba spava.
– Nisam mogao prodati, kad sam ga našao. Jeste li joj vi brat, toj djevojci?
– Jesam. Zvala se Milica.
– Milica… promrmlja Ivan.
– Salvus pročita Lukša. Spašen. Odakle vama?
– Oko dvorca, proljetos, pod starim bagremom, kad je korijen izbio na površinu, vidio sam ga u blatu…
– Koliko tražite?
Ivan zašuti, prođe pogledom nevoljnog bogataša, procjenjujući.
– Ništa, poklanjam. Vaš je.
– Kako?
– Il bogatstvo nosi prokletstvo. Dosta je muka u tom medaljonu.
Odbijajući uzeti novac, Ivan zamahne rukom. Vani kiša sad lije kao iz kabla, vjetar svija kuću.
– Doviđenja, Ivane. Hvala na svemu.
***
Te noći Lukša nije mogao spavati. Pratili su ga likovi s portreta iz tetkina ormara pod ključem roditelji, brat, sestra. Tetka mu je lagala, rekla da je to neka dalja rodbina. Ali sada su lica, obojena tugom, gledala ga iz tame, pružale ruke kroz san. Prisjeti se zagonetnog pisma u kojem je pisalo da mu je otac ostavio taj posjed i sestra ga poziva u goste. Tetine suze, iskren strah u njenom glasu.
Kroz crne oblake probije mjesec, baca hladni snop na njegov prozor. Polagano ustane, pogleda niz tihu cestu obasjanu svjetlom na kojoj je svaka mrlja bila poznata iz bajki što ih je volio kao dijete.
Sirove uspomene nakratko popuste; boraviti u Piškorevcima, osjećao se teško. Ali previše ga je rana nosila, želio je saznati istinu a ne biti zavaravan kao dijete.
Nije ga pokretala mržnja ni prema ocu, ni ljubav za majku. Ti osjećaji davno su nestali, zamijenjeni su strahom i znatiželjom.
Gledajući u medaljon, zadnjim snagama zaspe.
***
Rano ujutro, podrijetko okrijepljen, kreće prema posjedu. Sunce je osvitom razmazalo noć.
Ispred vrata opet stoji Ivan.
– Zno sam da ćete doći! dovikuje. Sam da ne idete sami, bogme s vama ću. Dvojica su jača, a ako vas što poklopi, bar neću se sam krivit.
Stara kuća ga još muči; slike djevojke i danas ga tlače u snovima. Priznaje sebi tu kukavičnost, još iz dana kada su nestali iz kuće. Prilika je, misli, da popravi kukavičluk…
Ivan se smiješi, ali više zbog grča nego sreće; iza pasa mu bljesne mala sjekira.
– Ne prilazite! povuče se Lukša, ruka zaštitnički ispred sebe. Što hoćete od mene?
– Rekao sam, pomažem.
Ivan poteže vrata one škripnu, grozno i raspuknu se, pustivši ih unutra.
Slika pred njima jezovita izdašno trulo, nakrivljeno pokućstvo, svuda plijesan, tapiserije istrulile.
– Ništa mi nećeš naći, bolje bi bilo sve zaboraviti, gospodine šapne Ivan.
Ali Lukša ne sluša. Kreće, pažljivo razmičući teške zavjese. Kratko sunce obasja portret iznad kamina ženska figura, lice prorezano nožem.
Posveti pogled portretu, prstima dirne platno.
– Što tražite ovdje?
– Ne znam… ni sebi ne umijem objasniti; pa kako bih vama?
– Onda prizivamo duhove! Ivan se hrapavo nasmije. Šala padne teško.
Kuću prekriva tišina. Nema nikakvih zvukova – ni vrana, ni vjetra, ni šuštanja. Samo je škripe dasaka pod nogama.
Ispitujući kuću, shvate da stalno nanovo obilaze iste sobe, uvijek blizu raspuknute stepenice golema rupa u podu obrubljena komadićima neba iznad.
Radeći probitak da pobjegnu, Ivan udara sjekirom po prozorima ali nalijeće na rešetke koje nisu bile prije. Bijesan, diže ruke s krvlju rasijecanih prstiju, a Lukša ga smiruje, na kraju uspijeva…
Ništa ne pomaže; opet su kod stepenica. Mrak pada, ne znaju ni je li još uvijek dan. Zvona u ponoć prekinu hladan redak, a izdaleka dolazi tiha glazba s klavira.
– Zbogom, zrak ti moj šapne Lukša. Idemo…
Ali Ivan ga zaustavlja, pokušava ga povući nazad, no ovaj mu se iskrade. Slijede ga toplina, žuti plamenovi osvjetljavaju sobu. Približi se, klavir je prazan, no vatra cvrči u kaminu, a portret nestaje izgorjelo platno, ostao drveni okvir.
Na stolu stara knjižica, njezine stranice mreškaju svjetlom, natežu ga bliže. Prva stranica obiteljsko stablo: Petar Sertić + Marica Sertić, troje djece: Milica Sertić, Ante Sertić i – crna mrlja umjesto imena.
Slijedi natpis na latinskom. Ništa više ne može dokučiti.
Tad Ivan povuče ga za rukav mala vrata otvaraju se sama. U mjesečevoj svjetlosti pojavljuje se lik djevojke.
– Evo je… Ivan zadrhti.
Povuče se, povukavši sjekiru uza sebe. Lukša prilazi, ruka ispružena.
No lik nestane.
Negdje iza kuće ravna se gusta, mračna šuma.
Ivan, sav uplašen, dohvati Lukšu. Ovaj plače; izgubljen, pritisnut tugom.
– Ajd` demo. Nema što mislit više tapše ga Ivan, nosi ga pod rukom dok ovaj gorko promuklim glasom šeće u smjeru sela.
Za Ivanove oči Lukša je sad već netko drugi; nije više onaj pristojan mladić iz Zagreba sad stoji izmožden, trese se, kao ranjena zvijer.
– Što ti je, dijete? nježno prošapće Ivan.
Ali Lukša ga ne vidi. Gleda oca, čuje riječ za riječ, osjeća smijeh koji para dušu.
– Mrzim te… Ubit ću te oči mu poprimaju crnu dubinu, obručuju Ivanovu vrat. Pastir se bori, guši, no slučajno pogodi rukom medaljon na Lukšinom vratu lanac padrve i padne na pod.
Tama polako izlazi iz Jurića. Ostaje samo Ivan, s drhtajem hvata zrak.
– Ovo prokletstvo… zasipe Ivan. Nosi njega kao vuka u sebi…
Kiša bije po krovu, noćno se nebo zatvorilo.
– Bog te blagoslovio, Ivane. Oprosti…
Vrata nestaju, samo zid pod trulim tapetama.
– Budalaštine… šapuće Lukša.
Još im nije kraj. Iz dubine kuće začuje se dječja graja i smijeh. Niz svijeća upali se na lustera, a sada vide sljedeću stranu užasa.
Za klavirom sjedi blijeda djevojka, prozirna, obavijena sivkastim sjajem. Kraj kamina stoji duh muške prilike s rukama na leđima. Kod prozora, promatra mali duh dječaka.
Ivan se šćućurio, tražeći rukama izlaz. Lukša gleda, sklonjen, svake misli lišen.
– Eh, sad smo skoro svi na okupu… oglasio se hladan, prazan glas oca.
Lik oca nije onakav kakav ga je zamišljao – ne strašan, ne okrutan, nego tužan i hladan.
Dječak, radosno vičući, pokušava uhvatiti Lukšu za ruku, ali ga izbjegava i udaljava se.
– Zato što nije jedan od nas zagrmi otac.
Lukša zurio u očevu siluetu čeznutljivo… no otac se nije okrenuo.
Sad kraj njega stoji Milica. Njezin pogled hladan.
Tišina, tek cvrčanje vatre u kaminu. Sve su riječi istekle.
Kao dijete sanjao je košmare, a sada se stvarnost pretvorila u užas. No nema straha, samo hladno, tupo sažaljenje.
U ovom času, Ivan iza zida napokon nađe vrata. Uspije se domoći izlaza kroz staru smočnicu.
Otac progovara ponovo.
– Zašto si došao, sinko? upita.
– Htio sam…
– Ne, ja sam htio! Majka te dobro sakrila, skoro pred nosom. Ali, trebao sam te… Dugo sam čekao.
– Što želite od mene?
Milica otrovno podigne obrve.
– Obitelj mora biti zajedno.
– Lažete. Više nisam vaš…
– Jesi, stajao si na obiteljskom stablu.
Otac ga povlači u sljedeću sliku paraliza, gubi kontrolu nad tijelom. Medaljon na njegovim prsima počinje boljeti, crveno svjetlo ga pali, ali mu daje snagu. Povlači ga za srebrni lančić.
– Što je to? pita Sertić.
Tijelo duha protrese se, dršćući na mjesečini, medaljon baca mutnu auru.
– Ne prilazite mi! uspije izustiti Lukša, držeći medaljon između sebe i oca.
Otac ne odustaje. Nije bio naviknut da mu se odupiru.
Podiže ruku, nož poleti zrakom, zareže mu rame. Milica ga spašava, odvlačeći Luku u stranu. Otac, raspadnut, hvata Lukšu i povlači ga po podu.
– Boriš se? Ne želiš umrijeti? Tvoja braća nisu birala. Imaš li uopće sažaljenja? Razlikuješ li se od mene?
– Nitko ne smije igrati ljudima. Nitko! Glas mu sada moćan, neprepoznatljiv.
Duhovi ustaju, otac postaje sve slabiji.
– Kraj je! vrisne Lukša i baci dnevnik u vatru.
Odjednom se soba trese, Milica nestaje, dječaka nestaju.
– Vidiš li, ipak je obitelj prokletstvo. Spali nas, možda zavrijeđuješ mir…
Plamen sada zahvaća kuću. Ivan izvuče Lukšu. Padnu na zemlju, oboje izranjavani. Medaljon više ne svijetli sve postaje sivo.
***
Dvorac je izgorjeo u vatri, brzo i snažno.
U Ivanovoj kući, uz vruću rakiju i smijeh, liječili su rane. Ivan je kasnije pričao novu staru priču, u koju opet nitko nije želio vjerovati.
Lukša je drugog jutra zahvalio, ostavio vrećicu kuna, toplo se oprostio i zauvijek napustio Piškorevce.
Na putu kući prevrtao je medaljon i pitao se: Tko je zaista bio njegov otac čovjek ili zvijer? Je li zlo u njemu ili oko njega? Koliko je težak teret naslijeđa, tko ga doista može skinuti s ramena?
Na pritisak, medaljon klikom otvori poklopac. Unutra je rubin, ispod njega poruka: Neka zaštiti one koje nisam stigla sačuvati tihi šapat Milice, izgubljene sestre.
I u toj tuzi, Lukša shvati nitko ne mora biti rob naslijeđa; svaki je čovjek stvoren za nešto više.
