Mačak Miško opet je nastradao… Evo ga, treći put u svojem kratkom životu… Sreća mu baš i nije išla na ruku.
Jedva je proslavio svoj prvi rođendan, a već su ga izbacile tri obitelji. Pa, izbacile… Prvo su ga svi dodavali jedni drugima, kao loptu na dječjem igralištu. A onda…
Onda su ga jednostavno iznijeli na ulicu, produžili nekoliko koraka dalje od zgrade, spustili ga u kontejner za smeće i brzo nestali, da ne bi slučajno našao put kući. A on ga, ruku na srce, nije ni tražio.
Brzo je shvatio sve. Po izrazu lica gazde znao je unaprijed što slijedi. Gazdarica bila zgrožena kad je Miško izgrebao njihov novi, skupi kožni kauč.
Pravi luksuz. I ona je donijela konačnu presudu. A gazda? On je kao lutka na koncu odmah složio lice i rekao: Kako žena kaže.
Uzeo je Miška pod ruku i odšetao do kontejnera u susjednom dvorištu. Ma Miško ni da bi potrčao za njim. Nema šanse. U očima vlasnika pročitao je osudu i pomirio se sa sudbinom.
Ni oprosti, ni mahanje šapicom, ni zadnje maženje za rastanak. Baš neljudski, više kao da su praznu bocu otišli bacit.
Miško je uzdahnuo i počeo prekapati po kontejneru u nadi da će naći nešto jestivo. Našao je komad stare piletine, dovoljno da se malo zasiti. Ispuzao je van i sjedio pored velikog zelenog kontejnera. Zasuze mu malo oči dok je gledao u sunce.
Zaškiljio je, ali nije sklanjao pogled. To veliko, blistavo kolo na nebu još je grijalo. I to mu se stvarno svidjelo.
To je bio zadnji trag sunca. Zrake ljeta, jeseni, zime. Kratka doza topline. A ledena korica s njegovog krzna malo je popustila.
A u Miškovoj duši, sve se smrzlo.
Kasnije navečer i cijelu noć bilo je ledeno. S padom sunca, zavladao je vjetar i debeli minus.
Rđavi mačak smrzao se. Nije imao pojma kamo ići, gdje se sakriti, pa je…
Našao veliku hrpu uvelog, narančastog lišća i zavučen unutra sklupčao se u kuglicu. Prvo je bilo užasno hladno i drhtao je od zime, ali onda…
Onda, kad mu je vjetar naprašio ledene kapljice po rđavom krznu, iznenada mu je postalo toplije i drhtavica je nestala. Negdje duboko čuo je toplu, tihu riječ.
Neku melodiju koja ga je uspavljivala i zvala da zaklopi oči, da zaboravi sve loše.
“Još se stisni, i spavaj. Spavaj, spavaj…” Osjećao je toplinu.
Ta toplina lagano mu se širila skroz mrtvim tijelom.
Jednostavno je. Samo se prepusti i više ništa neće boljeti. Doći će mir i vječnost. Odlaze gorčine i tuge.
Miško je uzdahnuo zadnji put i pristao. Pa čemu se boriti? Za koga?
Ionako ga i sutra čeka ista hladnoća, isti glad. I ista želja da zauvijek zaklopi oči i nikad više, nikad, nikad ih ne otvori.
Prva gradska svjetla upalila su se tamo negdje daleko. Miško je još jednom pogledao prema njima. Tako je često motrio ta svjetla sa svog prozora. Rđavi mačak zadnji put upio je to svjetlo i oči su mu zaiskrile u ledenoj tami.
Taj zadnji tračak svjetla privukao je malu crvenokosu djevojčicu. Vraćala se kući s tatom. Povukla ga je za rukav.
Tamo! rekla je Tamo u lišću, netko je.
Ma nema tamo nikoga promrmlja tata stežući jaknu. Idemo doma, smrzavam se.
Pokušao je odvući kćer od velike, tamne hrpe lišća. Ali crvenokosa djevojčica istrgla ruku.
Vidjela sam. Vidjela sam svjetlo!
Svjetlo iz hrpe starog lišća? začudio se tata. Ajde, nema šanse.
Djevojčica je već bila tamo, i razgrnuvši gornji sloj, našla ga je rđavog mačka.
Tata! povikala je.
Rekla sam ti! Evo ga!
Tko ga? pitao je tata prilazeći.
Pa evo ga! rekla je i pokušala podići ledeno, nepokretno tijelo.
Pusti ga rekao je tata ozbiljno.
Gotovo je, mrtav je. Nećemo doma vući mrtvog mačka.
Nije mrtav! odbrusila je malena, odlučna cura. Znam, znam! Živ je, vidjela sam svjetlo u njegovim očima.
Svjetlo u očima mačka? tata je slegnuo ramenima.
Prišao je još bliže, podigao tijelo i pokušao napipati otkucaje srca.
A Miško… Miško je samo želio spavati. San mu je spajao kapke, toplina mu protjecala tijelom. I taj unutarnji glas šaptao mu je…
“Spavaj, spavaj, spavaj… Nemoj otvarati oči…”
Ali mali dječji glasić, tanak kao vlas, uporno je ponavljao:
Svjetlo u njegovim očima.
“Što sad od mene hoće? Zašto me muče dalje? Ne daju ni na miru umrijeti!”
S mukom je otvorio oči, tek da na tren vidi tko mu smeta.
Evo! viknula malena Evo! Jesi vidio? Opet to svjetlo!
Ma kakvo svjetlo?
Začudio se tata, ali skinuo je jaknu, zamotao rđavo tijelo i krenuo kući.
Djevojčica je trčala uz njega.
Tata, brže! Smrznut će se skroz!
Nestali su u haustoru, a onda je na petom katu planulo svjetlo u prozoru.
Miška su okupali toplom vodom, ponudili mu ugrijano mlijeko, a djevojčica…
Djevojčica ga je molila.
Samo nemoj umrijeti, molim te. Samo nemoj.
Led je s njegovog krzna skliznuo, a i srce mu se odledilo.
Veliki, rđavi mačak nije mogao vjerovati, dok je gledao kako otac i kći brinu o njemu. Sad je doista bio budan i grijalica mu više nije trebala.
Toplina se razlila cijelim bićem. Ali, nije to od radijatora, nego od srca male djevojčice.
Van zgrade stajala je ona sjena što ponekad pomaže kad sve propadne. Gledala je prema prozoru na petom katu.
Govorio je tiho:
Sve što mogu. Sve što mogu.
Nakon pauze, doda:
Svjetlo nije ga svatko sposoban vidjeti. A ni sačuvati.
A Miško, gledajući svoju spasiteljicu s narančastom kosom, nije razmišljao o veličini ljudske duše. To su ljudske teme. On je mislio svoje.
On je vidio svjetlo. Svjetlo u njenim očima.
Lajkajte i napišite u komentare što mislite nek se i drugih srca odmrznu!
