Baka je baš jako falila
Autobus se udaljavao sve dalje od male općine. Sad kad je asfalt nestao već prije tri zavoja, onaj sivi, umorni gradić iza nas već mi se činio kao vrhunac urbanizacije.
Čekaj, je li to ona baka što ima najbolje krastavce? upitala je Matea. Marijana kako ono…
Marijana Perković, da. Ante je klimnuo ozbiljno. Cijelo djetinjstvo nam je prolazilo s njezinim krastavcima. Svake Nove godine joj! poskočio je na još jednom hupseru koji autobus nije ni pokušao zaobići svake Nove godine, zdjelica s kiselim krastavcima bila je usred stola, kao neki carski specijalitet.
Ante je zamišljeno kopao prstom po ionako poderanoj presvlaci sjedala.
Ma nije da nam je samo krastavce slala. I tikvica, bundeva ponekad…
On i Matea sjedili su jedno nasuprot drugog na klimavim sjedalima. Viberali su se cijelim putem, a većinu vremena su udisali miris benzina prožet dahom auto-laka iz starih sjedala. Kroz prozor su promicali polu-pokošeni pašnjaci, žućkaste šumarke i krave koje su sumorno šetale po tamnoj travi. Pravi remek-djelo iz škole Josipa Račića, preprano nekim antiknim staklom.
Opet su odskočili na još jednom rupičastom dijelu ceste.
Au! bolno se trznuo Ante. Čini mi se da vozač ionako misli da autobusu nema pomoći…
Eh, s ovim našim cestama, mene više čudi što uopće vozi. Matea je zakolutala očima.
I to ti je istina. Ma, izvini… lagano ju je pogladio po ruci, kao da je nešto posebno skrivio. Nekako sam mislio da su ovdje autobusi ipak malo… kulturniji.
Ma ništa… Matea je kiselo osmijehnula. Nisam se baš ni nadala luksuzu.
Prešutjeli su vožnju preko mosta. Ante je gledao kroz napuklo staklo dok im je rijeka nestajala iz vidika, ali glavom je lebio negdje drugdje, u prošlom životu gdje ga je djed vodio na pecanje, a baka pričala bajke o šumskim bićima koja se druže s biljkama i kuhaju najčudnija variva.
Tamo smo s djedom par puta pecali, na toj rijeci, vidiš.
Matea ga je proučavala, kao da pokušava odgonetnuti njegov pogled.
A nisi rekao da idemo baki? Možda ju nagovorimo da dođe k nama u grad. A djed, on… nije više tu? nespretno je pitala, stavljajući dlan na njegove prepletene prste.
Da, odgovorio je Ante kratko, gledajući negdje u tavan autobusa. Zapravo… djed je nestao. Nikad ga nisu našli, ni štap ni njega… Ante je duboko uzdahnuo, još uvijek gleda prema gore. Policija je rekla… zastao je gutajući knedlu, da se utopio na pecanju. Nikom to nije bilo jasno… napokon je pogledao Mateu. Znaš, često smo plivali dok smo išli na pecanje, nikad ništa…
Matea je oprezno uzdahnula, kao da pazi da ne odpuše nešto važno.
Kad si zadnji put bio tamo?
Onda, kad smo došli na djedov pogreb.
Matea je otvorila usta pa ih opet zatvorila, zagledavši se kroz prozor. Ali Ante je nastavio sam od sebe.
Kad sam navršio četrnaest, roditelji više nisu imali vremena slati me baki i djedu. Ako želiš, sam ćeš rekli su. I tako, od tada sam bio samo jednom.
Nisi htio?
Htio sam. Ante pocrvenio. Obećao sam baki i djedu, dok smo se opraštali da ću doći iduće godine! Ali, znaš kako je… uvijek sam se spremao, roditelji su mi i dali novce za kartu, ali stalno nešto drugo iskrsne… i nisam došao to ljeto. Ali sam zvao, bili su veseli, rekli niš, uživaj, mlad si, nema veze.
Zanijemio je gledajući proplanke kroz autobusni prozor.
Iduće godine je bila maturalna, pa mature, upisi na faks… cijelo ljeto sam mislio samo na to. Opet nisam došao. Tako dvije godine… A onda…
Ante je zašutio i sagnuo glavu, pritisnuo rukav na oči pa ugrizao usnicu. Kad je spustio ruku, na tkanini su ostale sitne mrlje.
Djed je nestao. Tad smo, naravno, svi došli. Pogreb, sprovod, i tad sebi obećao kad je baka sama, dolazit ću svake godine. I cijelu narednu godinu bio sam uvjeren da će tako i biti. Ali…
Matea se sjela pokraj njega i obgrlila ga rukama.
Nisi ti kriv, povukla ga je uz rame.
***
Baka ih je dočekala s tanjurom na stolu. Onaj stari drveni, još iz doba djedovog sprovoda. Samo što su rubovi s njezine strane bili više izlizani. Na suprotnom kraju, pletena košara s mirisnim, zelenkasto-žutim jabukama.
Marijana Perković donijela je pred njih krumpir prepržen s lisičkama, natočila domaći sok u šalice i, naravno, iz frižidera izvadila staklenku ukiseljenih krastavaca. Pokreti su joj djelovali odlučni, ali ipak spori i pažljivi, kao da se boji nešto prosuti.
Matea je osjetila žaljenje i, da to sakrije, odlučno je zgrabila krastavac i zagrizla.
Mmm… zatvorila je na sekundu oči. Oni pravi, autentični.
Da! Ante se odmah složio.
Što, već si ih jela, zlato moje?
Je, gospođo Marijana, Ante me častio, i prije i sad, i uvijek su savršeni!
Ma jedite, draga moja, i ti, Ante, baka napokon sjede nasuprot, podupro obraze dlanovima i promatrala ih dok su jeli.
Neko kratko vrijeme čulo se samo mljackanje i cvrkut ptica kroz prozor. Konačno, Ante je progutao zalogaj, pa progovorio:
Bako… oprosti što se nisam dugo javljao. Ja…
Ma daj, nije to ništa odmahne rukom ona. Glavno da ste sad došli. I s curom svojom… baka toplo pogleda Mateu, a Matea joj uzvraća pomalo sramežljiv osmijeh. Baš mi je drago da ste došli skupa. Možete mi malo pomoći, krastavce zaliti… gnojivo nabaciti… Sad ćemo se češće vidjeti, e.
Ante pogledom ohrabri Mateu, ali ne reče ništa.
A, ostajete li na noćenju?
Ne možemo, bako, Ante lagano pocrvenio. Imamo… psa. Bimbo. Moramo ga nahraniti i prošetati.
Ante je pogledao baku, ali ona je samo uzdahnula i okrenula pogled.
Opet vi gradski žurite, promrmljala je uvijek neka strka. Nema minute mira.
Ustala je i počela petljati oko stare plinske peći. Ante zabrinuto pogleda Mateu pa baku.
Evo, skuhaću vam čaja, onog dobrog, od trava…
Doći ćemo opet idući vikend, svakako! umirujuće će Matea.
On dobro smiruje, baka kao da nije registrirala, od gradske buke i strke… žicu dovede u red… prebriše nemire… a vi ste stvarno prenabrijani…
Okrenula se prema njima s dvije šalicu koje su pušile. Ante je u sebi brinuo jesu li je uvrijedili, ali lice bake i dalje je bilo puno nježne pažnje.
Otpili su čaj. Neobično mekan okus je osvježavao, a metvica se na kraju tek slutila.
Mmm. Odlično. pio je još. Što ima unutra?
Baka se okrene prema teglici, pa protrlja potiljak.
A, tko će znati… Sušila sam lani. Za vas. Vrisak, list jagode, jabukina kora, možda još nešto… Samo pijte. Glavno da je fino, a drugo nevažno.
Opet malo otpiju.
Bako, a nećeš kod nas u grad, ni na koji način?
Bez krastavaca?! oštro odvrati, pa popusti glas: A što ću s vrtom, navikla sam tu, lijepo mi je ovdje, s jabukama? Krastavci bez mene propadnu… A što bih radila u vašem gradu?
Ma i u gradu možeš napraviti mali vrt, na balkonu ubaci se Matea Imamo cvijeće, možeš s tim, i s Bimbom možeš šetati…
Ma dovedite i psa kod mene! I njemu će se sviđati trčkarati ovdje… Ne, ne, ista sam ja tu. Vi pijte čaj, nisam ga tek tako kuhala.
Uz popijeni čaj još su malo pregovarali, ali baka nije popuštala. Kad su ispili zadnje kapi, Ante odustane.
Ajde, što ćemo sad. Treba ti pomoći suđe možda?
Ma ne treba, sve ću sama ustala i stavila tanjure u izlizani sudoper. Vi ste mene došli posjetiti, to mi je već dovoljno. A suđe lako s njim. Vi bolje zalijte krastavce.
Ante je primijetio da joj se pokreti zaista žustrije odvijaju.
Vidi je, stvarno se razvedrila šapnula mu Matea, potvrdivši ono što je i sam mislio. Stignemo, ha? pogledala je na sat. Već skoro četiri… Valjda hoćemo. Zadnji autobus je tek iza pet obrati se baki Samo, gospođo Marijana, gdje su kanta i gnojivo?
Sad ću vam pokazat zgrabila je ručnik, brisala ruke i krenula prema vratima Gnojivo kasnije. Prvo samo zalijejte. Ako stignete.
***
S dvije pune kante Ante ulazi u staklenik i zastaje, njuškajući zrak i gledajući unaokolo. Matea ga dohvati s leđa. Dočeka ih toplo, snažno isparavanje zemlje.
Staklene stjene bile su čiste do razine očiju kroz njih se jasno vidio stari kućerak i grane jablanova. Niže, sve zelenije i prljavije. Staza se nakon par koraka savijala ulijevo; niskim drvenim rubnjacima odvajala se od gredica punih razdragano razasutih krastavaca.
Usi su gmizali po podu, po potpornjima, po mreži, čak i po kvaki i dovratku. Grmovi puni plodova: od zelenih palčica sa žutim cvjetovima, do onih savršenih za salatu.
Ante je s poštovanjem kimnuo, stavio jednu kantu na pod i polako zalijevao najbližu biljku.
Kao da ovi krastavci rastu godina, a ne mjeseci zadivljeno će Matea.
Istina. Zatvori vrata, mila, gubi se toplina.
Djevojka poklopi vrata i uhvati kvaku.
Zaključam?
Ante mahne glavom.
Ma ne treba.
Krenuo je do kuta pa ulijevo. Sve je bilo isto, ali još divlje. Uz zid nekoliko motika, kantica, lopata i još nešto neidentificirano, izgubilo se iza listova.
Kanta mu se ispraznila pa mu Matea dodaje drugu.
Što su više odmicali, gredice su bivale sve zapuštenije, kao da baka rijetko ovdje zalazi. Napravili su puni krug i vratili se do vrata s praznim kantama, zbunjeni.
Je li ovo ista vrata? pita nesigurno Ante.
Mora biti, Matea isto nesigurno.
Vrata su bila omotana usima, do vrha. Prag, dovratak, kvaka, sve su prekrivale tanke zelene žile. Nema šanse da su ih otvarali pred petnaest minuta.
Ante odloži kante i gurne vrata. Niti se pomiču.
Djeluje mi kao da su ovo druga vrata, kaže Ante i samokritično se osmjehne Ista su, ali… On pogleda oko sebe. Sve mu se činilo strano kao i na ulazu. Hajmo natrag pa da provjerimo.
Može, odgovara Matea.
Još više zbunjeni obišli su cijeli put unatrag, ali ni sama vrata nisu više ličila na ona koja su nedavno otvorili. Ante je opet pogurao, pa malo jače ništa.
Ma kakva muka! Ante baci jednu kantu Sad ćemo zakasniti na autobus! pogleda na sat i zacuči. Čekaj! Već smo zakasnili…
Nije moguće! Matea provjeri vrijeme.
Pet i nešto već… autobus evo za osam minuta promrmlja Ante.
Matea ga žalosno pogleda, pomiluje po ramenu i zagrli.
Ma nema veze, prespavat ćemo kod Marijane. Upravo je to nudila. Samo da mami javim. Nek prošeće Bimba.
Kako smo se uspjeli izgubiti u plasteniku? jecao je Ante, gledajući vrata. Bazične četiri stjenke, a ne znaš izaći!
A gle, valjda se zapelo nešto. Matea slegne ramenima. Možda kvaka?
Ante nekoliko puta nasrne ramenom, al ništa.
Štok?
Krene provjeravati otključano je, kao prije. Nadgleda vrata, traži što je zapelo. Usne posvuda, među vratima, po kvaci, čini mu se čak titraju. Ali ništa nije djelovalo kao prava prepreka.
Eh začuje od Matee.
Okrene se. Matea se saginje, zapetljala se u “zelenu paučinu”.
Šta je?
Zaplela sam tenisicu u ovaj džumbus.
Kleknuo je pored nje i shvatio da njezini vezici nisu problem, nego da je šest, sedam usi obavilo tenisicu. Proba ih razvući, ali nipošto ne puca. Raspetljava kako je znao i umio, Matea mu sad drži rame da sama ne padne.
Možda da zovemo Marijanu? predloži Matea.
Što će ona? Otvorit vrata i raspetljat tenisice?
Matea slegne ramenima, a on se nastavi mučiti sa žilicama, ali nikako. Još više se zapliću. Na kraju Ante baci ruke.
Kako si se tako zapetljala?! uspaničeno je zavikao.
A odakle znam?! Nisam ništa dotakla! Matea isplazi jezik. Trenutak šute. Idi traži motiku, bila je u kutu. Možda skratiš kad ne ide drugačije.
Ante uzdahne.
Sorry… lagano je primi licem i poljubi u čelo. Nisi niš’ kriva… samo ova vrata… autobus… sad još vezice…
Ode polako između gredica, motreći svaki korak. Prvo ništa, a onda, kad dođe do kraja, vidi… ne motiku, nego štap za pecanje. Zastane zbunjen.
U trenu ga prene paničan vrisak. Matea je na podu, ruka na potiljku, usnice iskrivljene.
Ove usne! Pala sam… nabola se glavom o rub.
Jadna, Ante je pogladi. Ma sad bi dobro došao led.
Ma zemlja je hladna, bit će dobro kaže ona kroz smiješak, Ante joj vrati osmijeh. Jesi našao motiku?
Nisam, štap sam našao, baš isti
Štap nam ne pomaže! odbrusi ona.
Mislio sam, kad smo kod djeda…
Trebao si alat pronaći! vikne, sve živčanija.
Da, oprosti kao da iz glave izbacuje pecaljku. Idem još tražit. Možeš tu sama ležat?
Podigni me, zima mi tu.
Jasno… podigne je za ruke, ona jaukne.
Ajoj!
Šta je sad?
Spustio ju je opet, ona uhvati bedro.
Kao da me nešto drži…
Kleknuo i pogleda stvarno, dvije zelene žile obavile joj nogu. I sad jasno vidi, usi lagano migolje.
Uau, nisam znao da je to moguće.
Što?! Matea se napuči.
Isto što i s vezicama mrzovoljno Ante, proba rukama ništa. Sagne se i krene zubima.
Ma daj se saberi! izdere se Matea, gura ga.
Pregrizem! zaurla on, pa stisne zube Jaaaa!
I upali odgrize usnicu i trijumfalno pokaže Matei svoj ulov.
Trofej!
Matea pogleda, nasmije se umorno. Ante još tri puta ponovi riku i oslobodi joj nogu.
Ta-daaa! Oh, ne…
Pogled mu sklizne na drugo bedro i ono u žilama.
Ovo neće ići. Matea ga stisne za rame. Treba ti oštro, idi pronađi alat. Tu je negdje.
Ali ja… Ante prsti prelaze po žilama na nozi. Kako mogu…
Idi po alat, sad!
Zelene žile pužu joj sve više po nozi, kao živahni crvići. Ante joj pogleda u oči.
Hajde. Neću pobjeći mirnije ona.
Zadrži joj ruku još sekundu i ustane. U plasteniku pri samoj zemlji odjednom mrak.
Što se sad događa? pita Ante.
Oblači se? Matea.
Ante gleda u sat, kazaljke nestaju u tami. Vadi mobitel ne radi.
Kakav glupi dan! Sat na ruci ništa. Pogleda devet i petnaest. Devet i šesnaest! Minutarka jurca ko sekunda.
Ma sve je ovo sanjarija. Kad izađemo, sve će biti jasno. Ali, molim te, nađi alat! vikne Matea, dišući teško.
Idem.
Vraća se, pipa, ide oprezno. Skoro hoda na prstima, koraci preko niskog ruba, niže, još niže. U mraku tek rubovi gredica.
S druge strane začuje siktanje.
Pljuc! Fuu! Brže, Ante! panično Matea, nešto i ispljunuta usna.
Uto konačno ugleda alat kraj zida. Hvata lopatu, juri natrag. Za ugao Matea na zemlji, ruka za vrat, hropće. Baca se k njoj s lopatom, ali noga mu zapne. Pada nosom u zemlju, lopata propadne kroz lišće. Cika sa zida. Matea grabi stabljičaste žile s lica, jedva diše.
Ante je pola metra od nje, ni prstom do glave. Trza nogom, ali zaludu. Matea krešti, drži se za vrat, žile joj se penju na lice, usta, oči, nos. Spazmi trzaju tijelo.
Matea!!!
Pruža se, ali jedva da dohvati čelo. On jeca, pokušava izvući nogu; ne ide. Lupa slobodnom nogom, ništa. Žile se penju sve više.
Neeeeee!
Šutira u panici, pokušava iskočiti, pada na grm krastavaca. Ramena i glava probiju staklo. Leži na leđima, gleda u modrojutarnje nebo. Oštar bol u leđima, gdje mu je staklo probolo kožu. Sunce isplivava iza brežuljka. Sjenice i vrapci lete iznad, kućerak i jablan u kadru.
Iz kuće istrči baka i proleti dvorištem takvom brzinom da bi ga propustio da je trepnuo. Sunce obasjava krošnje jabuka.
Baka se zaustavi, pogleda s visoka, nježno se nasmiješi. Sagne se i poljubi ga u čelo.
Eto vam ga sad, dragi moji. Sad više ne morate natrag u grad. Ovdje ćete mi uvijek ostati.
Ustane, otrese pregaču i nestane brzim, užurbanim korakom pa je postala usamljena mrlja u vrtu. Sunce se popne visoko. Ante osjeti kako mu žile polako pužu prema licu.
