Zimski gost

Zimski gost

U našoj zagorskoj selendri zimi pada mrak puno prije nego u gradu, a kad navali snijeg, kao ove godine, već u sedam iza prozora vidiš samo beskrajno bijelo i snijeg što se lijepi za staklo, polako klizi dolje.

Sjedila sam za stolom i uređivala rukopis.

Posao nije bio hitan rok mi je bio tek drugog siječnja, ali naučila sam ne odgađati ono što mogu odmah riješiti. Što drugo zapravo i raditi na staru godinu, kad si sam, najbliži grad Varaždin udaljen sedamdeset kilometara, a televizor nisam upalila gotovo deset godina?

Kuću u Donjim Vrhovcima kupili smo Mate i ja prije dvadeset godina. Tad smo mislili za ljeto, da imamo vikendicu, da pobjegnemo iz Zagreba kad nas stisne gradski zrak. Sve dok Mate nije poginuo, i tada mi je grad prestao biti potreban. Preselila sam se ovdje za stalno s laptopom, s rukopisima, s mačkom Mirtom, koja sada spava na radijatoru i nema pojma da vani bijesni snježna oluja.

Prve dvije godine susjedi su me gledali onako, s razumijevanjem, kasnije su se navikli. Nada Brlek urednica, živi sama u kući s plavim žaluzinama, ide po poštu i u dućan svako treći dan, nikog ne dira i nikog ne očekuje. Dobra susjeda.

Na stolu papiri. Na vrhu ime autora: I. Lasić. Osam mjeseci sam radila na tom romanu. Osam mjeseci uređivanja, prepucavanja preko izdavaštva, odgovora tipa prihvaćeno ili nije prihvaćeno, pa opet u tekst. Autora nisam poznavala. Samo prezime, samo inicijal i rukopis tristo osamdeset stranica o čovjeku koji je cijeli život krenuo krivim putem, dok nije sam sebi priznao da je pogriješio.

Dobar roman.

Uredila sam ja svega i svačega, znam prepoznati kad nešto vrijedi. Ovdje se osjeća živi glas ne izmišljen, ne tehnički, nego, e to imaš ili nemaš, to se ne uči. Autor to, čini mi se, zna i toga se malo boji.

Mobitel je zazvonio oko pola osam.

Nada, kad ćeš to predati? čujem Anamariju iz redakcije. Čuje se da ju grize savjest zove za praznik, svjesna je i sama.

Drugog.

Ma daj, možeš i nakon desetog, svi su na praznicima.

Drugog, ponovila sam.

Anamarija je zašutjela, zna da je rasprava besmislena.

Opet si sama, ha?

Mirta je tu.

Nada…

Anamarija…

Nasmijala se i pozdravile smo se. Ponovno sam otvorila rukopis, pronašla stranicu i zadubila se u odlomak koji mi tri dana nije dao mira.

Stranica 117. Treći odlomak odozgo. Osjećala sam da ta rečenica ne sjedne kako treba, nisam znala zašto. Nije do riječi ili značenja u ritmu je problem. Rečenica dugačka, vuče tekst prema dolje. Pet puta sam probala različite zamjene pet puta brisala.

Šesti put uspjelo.

Upisala sam, pročitala, zadovoljna zatvorila laptop. Do kucanja na vratima bila su još dva sata.

Čula sam kucanje oko pola deset.

Ne po prozoru po vratima.

Mislila sam prvo da je vjetar. Ali vjetar ne lupa u vrata vjetar tuče i zavija. Ovo je bio baš kucaj tri puta, pa još dvaput.

Mirta je otvorila jedno oko i nastavila spavati.

Ustala sam, pohitala do prozora, razmakla zastore i pogledala prema trijemu. Tamo je stajao čovjek. Sam, bez auta samo snijeg okolo i on usred sve te bjeline, kaput natopljen, ne štiti ga više. Rasvjeta kod ulaza lagano se ljuljala, vidjelo se da nije prijetnja samo mu je hladno, stoji jer nema kamo.

Na selu nije red ne otvoriti vrata. Pogotovo po ovakvom nevremenu.

Navukla sam jaknu, otišla do vrata.

Dobra večer reče s praga. Glas tih, malo promukao. Oprostite što u ovakvo doba zvonim. Mobitel se ispraznio, auto mi zapeo u jarku, vidio sam svjetlo kod vas.

Visok, skoro udara glavom u gornju štok vrata. Kaput karirani, totalno mokar. U jednoj ruci naočale, u drugoj ništa ni torbe ni ruksaka. Stakla zamagljena, ne skida ih s dlana.

Uđite, rekla sam.

Ušao je polako, s mjerom, kao netko tko zna da je uljez i ne želi zauzeti previše prostora.

Daleko je auto? pitala sam, dok mu se odmotavao šal.

Dvjesto metara po cesti. Kriva kolotraga, nisam skužio, zatrpao ga snijeg. Zastao je. Punjač sam ostavio doma, mobitel sve potrošio.

Razumijem.

Dok je u hodniku skidao kaput, stavila sam vodu za čaj. Provirujem i vidim da još drži naočale u ruci stakla ne proziru. Stavio ih je tek kad je ugrijao dlanom.

Ovdje odložite, pokazala sam na kuku do ogledala.

Hvala. Odložio je kaput i tek tada stavio naočale. Ivan.

Nada, pokazala sam prema kuhinji. Uđite, molim vas.

Svi znaju svakog u ovim našim selima. Najbliže selo Gornji Vrhovci, šest kilometara poljem. Tamo nekoliko kuća, zimi rijetko tko ostane. Sela dijeli stara draga i ne baš bogzna kakva cesta.

Iz Gornjih Vrhovaca? pitala sam, dok je sjeo za stol.

Da. Kupio kuću najesen, prvi put stigao zimi. Prigušeno se nasmijao. Nisam znao što znači prava zima ovdje.

Nisi vidio prognozu?

Jesam. Pisalo je umjeren snijeg.

Umjeren na magistrali ili u polju nije isto.

Sad znam.

Stavila sam pred njega šalicu čaja, ništa nisam pitala. Obuhvatio ju objema rukama i tako sjedio neko vrijeme.

Auto je najmanji problem, rekao je. Samo moram nazvati šlep.

Moj punjač je kod hladnjaka. Ponekad u dućanu prodaju i univerzalne, rekla sam mu, pokazala utičnicu kod frižidera.

Uključio je mobitel, vratio se za stol, zagrizao se u šalicu.

Vi dugo ovdje živite? pita.

Pet godina stalno, prije toga samo kao vikendašica.

I nije vas vuklo natrag u grad?

Ne.

Nije pitao zašto. To sam cijenila.

Njegov mobitel star, kao moj, svaki postotak baterije traje vječno. Znači, neće tako skoro otići.

Uzela sam i ja šalicu.

Jeste jeli danas?

Jutros.

Samo jutros?

Nadao sam se da se vratim isti dan.

U hladnjaku je bio jučerašnji varivo od heljde i povrća. Stavljam ga grijati. Ništa nije govorio ne treba i ne mučite se samo je tiho čekao. Takvi su mi uvijek bili draži.

Dok se varivo grijalo, šutjeli smo. Mirno, čak ugodno. Snijeg je tutnjao vani, Mirta prela na radijatoru, kuhinja se žutila toplim svjetlom. Pomislim kako je čudno kako mi nepoznata osoba nije nelagodna u mojoj kuhinji.

Drugi put sam stavila vodu za čaj nakon pola sata.

Vanjska mećava nije jenjavala. Jeli smo polako, tiho, bez posebnih pitanja. Tišina ovdje nije neugodna ona je prirodan oblik.

Kod vas je jako mirno, reče.

Uvijek je mirno, osim kad zalaje vjetar.

Ne mislim na vanjski, mislim na tišinu u kući. Pogleda prema dnevnoj. Nema radio, nema televizor.

Radio ima, mali, na prozoru. Uključim ponekad.

Aha. Zastane. U Zagrebu ne mogu raditi bez slušalica. Zvuči kao da kroz zidove uvijek netko hoda ili priča. Smeta.

Pisanje?

Da.

Što pišete?

Prozu. Gleda u šalicu. Dvije godine jedan roman. Sporo kod mene ide.

Dogodi se svakome.

Jesen sam ga predao. Sada ne znam što dalje.

Znam taj osjećaj. Nije moj, ali ga vidim kod autora kad predaš rukopis, ostane rupa i ne znaš što s tim. Netko piše odmah nešto novo, drugi lutaju mjesecima, treći više ne pišu ništa. Svatko ima svoj način.

Proći će, kažem.

Znam. Samo još nije.

Mirta se pomakla s radijatora, njuškala mu ruku i povukla se. Ivan ju je pratio pogledom.

To dobar znak?

Prosječan. Da se zavalila, bio bi odličan.

Valjda moram poraditi na reputaciji, reče ozbiljno.

Nasmijem se.

Smijem li pitati nešto? pita kasnije.

Izvoli.

Zašto baš drugog?

Treba mi trenutak da shvatim.

Rok, doda. Na telefonu si rekla do drugog, a sad je stara godina. Imaš još dva slobodna dana, a ti sjediš za rukopisom.

To pitanje je bilo pogodak. Previše precizno, za nekog tko upravo plana iz snijega.

Navika, kažem.

Kakva?

Ne držim nedovršene stvari nepotrebno.

Gleda me dugo. Ne misli da lažem, nego vidi da nije sve.

I… ovdje nema baš razloga čekati ni zbrajati Nova godina mi ništa posebno ne znači. Radije radim nego gledam sat.

Jasno, prihvati. Bez žaljenja jednostavno uzima na znanje.

Opet tišina. Vani vjetar lomi drvene šalukatre kod susjeda otišli još u studenom, nema nikoga u kući. Zvuk para živce, ali navikneš se s vremenom.

Radili ste kad sam stigao, reče Ivan, promatrajući. Nema pitanja, više kao konstatacija.

Jesam.

Što uređujete?

Najviše prozu, književnost.

Zanimljivo.

Najčešće.

Pogleda me dulje nego inače.

Volite li urednikovanje tuđeg teksta? Ne pritiska li to?

Zastanem.

Kad je tekst loš pritiska. Kad je dobar motivira me. Kao restauracija slike već je stvorena struktura, ti samo čistiš višak.

Kima glavom, tiho, kao u sebi.

Je li neugodno kad urednik reže tvoje dijelove?

Samo ako reže ono bitno.

Kako razlikuješ?

Ako nakon brisanja nešto zaboli onda je bilo važno. Ako ne zaboli, mogla je van.

Pogledam ga. To je ona definicija koju smišljaš kad si godinama u tekstu, osjećaš ga.

Imao si loših uređivanja prije?

Raznih. Kratko šuti. Urednica mi prvu knjigu izmijenila da je nastala sasvim druga priča. Original je bio o starcu i rijeci, nakon nje je to bila storija o službeniku i uredu. Karikiram, ali znaš…

Pristao si?

Imao sam dvadeset devet. Smatrao sam da bolje znaju.

I kasnije?

Kasnije sam shvatio da bolje znaju ne mora značiti imaju pravo. Dvije različite stvari.

Klimam glavom. Prava istina. Urednik može bolje znati zanat, ali ne čuti tvoj glas a to je važnije.

***

Nebo je postalo crna masa ni traga svjetlu, samo jači snijeg kroz koji ni svjetlo kod ulaza ne probija kao prije.

Ivan pije drugu šalicu čaja. Mirta opet silazi s radijatora, šmugne pored njega i ne zaustavlja se provjerila, to je dovoljno. Primijetim da ju nije dozvao. Dobro je ne voli kad je zovu.

Smijem pogledat police? pita pokazujući knjižnicu.

Izvoli.

Prilazi, šuti, promatra. Tri police detektivke odvojene, prozu odvojeno, ostalo miješano. Gleda, ne dira, kao da čita korice. Vrati se za stol.

Dosta detektivki, komentira.

Čitam za odmor. Tamo se sve ipak rješava.

A u životu?

Rjeđe.

Pije čaj.

Ispričaj mi o tom romanu, kaže.

Začas kapiram misli na onaj koji uređujem.

Zašto?

Zanima me. Sliježe ramenima. Kažeš, kad je dobar tekst, uređivanje je kao restauracija. Volio bih znati kako to vidiš.

Neobičan razgovor. Nije neprijatan samo neobičan. Nepoznati čovjek za mojim stolom, kuha se čaj, on pita o poslu. Ne sjećam se kad je netko zadnji put pitao iz istinske radoznalosti.

Roman je o čovjeku počinjem. Cijeli život uvjeren da radi ispravno, dok ne shvati da zapravo bježi od drugačijeg izbora. Priča o razlici između navike i izbora.

I što bude na kraju?

Odlazi. Ne od drugih, od staroga sebe. To je najbolji mogući završetak u toj priči.

Pogleda me. Ne odgovara odmah.

Sviđa ti se taj kraj?

Sviđa. Iako je autor prvo htio drugi.

Koji?

Povratak. Junak se vraća onome što je ostavio.

Ti ga uvjeriš?

Pisala sam prijedlog. On je odlučio. Tako treba biti. Ja mogu predložiti, ali tekst je njegov.

Pogleduje stol. U tom mu šutnji ima nešto teško i duboko.

Zašto smatraš da je odlazak bolji kraj? pita.

Jer povratak odgovara na kamo, a odlazak na tko.

Gleda me s duljim pogledom.

To tvoje ili iz teksta?

Moje. Iz bilješke za autora.

Opet šutnja. Ne požurujem ga.

Koliko dugo uređuješ?

Osam godina.

I uvijek tako razmišljaš o krajevima?

Ne. Samo onda kad je priča poštena. Kad nije, kraj može biti bilo kakav svjedno je. Ali dobra priča vodi sama u jedini ispravan kraj, a posao urednika je da to ne pokvari.

Gleda napolje. Dugo, bez riječi, kao da važe nešto što mu odzvanja izunutra.

Teško je, valjda, kaže.

Što konkretno?

Stvarno pročitati tuđi tekst, zbog njega. Ne zbog sebe.

Promislim.

Ponekad. Kad se autor opire, kad ne vidi što je stvorio. Ovaj nije. Ovaj je slušao.

Tvoj sadašnji?

Da.

Po čemu si osjetila da je slušao?

Uzmem šalicu i razmišljam što reći. Ne o radnji o osjećaju koji mi ostao nakon njega.

Ima jedna rečenica kažem. Promijenila sam je, autor je pristao. Još se dvoumim. Jesam li smjela.

Kako je bila u originalu?

O mećavi. Preduga, guši ritam. Srezala sam je, postala je jasnija, ali je nešto nestalo.

Što točno?

Upravo to ne mogu definirati. Nešto živo.

Pročitaj sad kako si je uredila.

Gledam ga. Neobičan zahtjev, ali ne i bez smisla.

Mećava ne bira. Ona samo ostaje kad sve drugo nestaje.

Ivan utišava.

Ne jednu ni dvije sekunde dugo, osjećam da se nešto promijenilo. Nije to u prostoriji, nego u njemu. Drži šalicu prečvrsto, preuspravno; vidim da ne prebire samo riječi. Prepoznaje ih.

Nešto nije u redu? pitam.

Ne, odgovara tiho. Ja sam napisao drukčije: Mećava ne bira kuda ide ona zna da ostaju samo oni koji ne strahuju od hladnoće.

Odlažem šalicu.

Polako. Moraš polako kad shvatiš nešto tako.

Ta rečenica bila je u rukopisu, na stranici 117, treći odlomak, tri dana sam je pokušavala urediti. Nitko osim mene i autora nije znao ni original ni izmjenu. Nije bila nigdje objavljena.

Ti si I. Lasić, velim napola šaptom.

Nije upitno.

Ivan Lasić, potvrdi. Da.

Nemam što reći. Čudno je, ali i nije, jer još od samog početka osjećala sam nešto posebno, samo nisam znala točno što. Dva sata već razgovaramo, o krajevima, o praznini, cijelo vrijeme uređujem njegov roman, a on piše, mjesecima se surađujemo, a da nismo znali tko je tko.

Odjednom znam tko je on. Ne kao osoba na stolcu, već kao glas u tekstu. Znam kada piše dugačke rečenice, kad je nemiran, kratke kad je siguran. Znam da mu treba vremena za prihvat tuđe korekcije ne jer je tvrdoglav, već jer promišlja. Ne boji se reći ne prihvaćam bez objašnjenja.

A on zna samo moj inicijal.

Malo nepošteno, zapravo.

A sad je došao nenajavljen u moju zimu.

***

Zašto nisi odmah rekao? pitam.

Što? iznenadi se. Nisam znao da si ti upravo ona urednica. Samo sam spomenuo da pišem.

A ja samo da sam urednica.

Eto vidiš. Nijedno nismo sve izrekli.

Točno, ne volim objašnjavati više no što treba, ni on. Za ovo dvoje se uvijek može dogoditi ovako nešto…

Rečenicu što si je napisao, kažem. Ja sam je skratila jer je bila preduga za taj trenutak. Ritam je odvukla.

Znam. Pristao sam.

Ali tvoja je bolja.

Pogledao me.

Misliš?

Da. Moja je korektnija, ali tvoja je iskrenija. Nekad je iskrenost važnija od pedantnosti.

Dugo šuti.

Mogu li tražiti povratak originala? pita.

Sad je to kod izdavača. Ali ako im kažeš, vratit će meni na korekciju, ja vraćam tvoju.

Ne… odmahuje glavom. Ostavite vi vašu. Prava ste, ritam je presudan.

Ne raspravljam više. Ali bilo mi je bitno što je pitao.

Mobitel tiho zavibrira petnaest posto baterije. Već se može nekoga zvati. Ivan ne ustaje od stola.

Jesi pročitala cijeli roman? pita.

Tri puta. Prvo da razumijem, drugo da osjetim, treće za rad.

I što si osjetila?

Odložim šalicu, pogledam ravno.

Da je onaj tko je to pisao dugo nešto razumijevao. I napokon uspio.

Sagne pogled.

Tako nekako, tiho će.

Roman je izvrstan, dodam. Rijetko to kažem. Pravi.

Ne odgovara ništa samo klimne, i znam koliko mu znači, ali ne zna to izgovoriti. Možda ne zna nikada.

Opet tišina, ovog puta bliska. Kao da treba pustiti zvuku da mirno pada. Nema više nelagodnosti, napokon nešto važno osjetim.

Bila si od početka sama? pita.

Znam što pita. Ne večeras, nego općenito.

Ne. Suprug je poginuo prije pet godina.

Žao mi je…

Nemoj, molim te. Više ne boli isto, samo drugačije.

Ne pokušava reći razumijem. Ljudi to često lažu. On šuti i pita nešto sasvim drugo:

Zašto Donji Vrhovci?

Ovdje je mir. I ovdje smo bili zajedno, pa tu ima njega.

Ivan kimne. Polako.

A zašto Gornji Vrhovci?

Razveo sam se prije dvije godine. Stan u Zagrebu prazan. Kupio sam kuću da praznina promijeni oblik.

Nasmijem se, nehotično. Točno je izrekao ono što nikome nisam znala objasniti kad su me pitali zašto sama u selu.

Upravo tako.

Razumiješ?

Jako dobro.

Nasloni se i nasmije se sebi. Ovaj put mu bolje vidim lice.

U četvrtoj si izbacila monolog, prisjeti se.

Jesam.

Zašto?

Jer je lik govorio što čitatelj već zna. Bespotrebno.

Meni je bilo krivo.

Znam. To si napisao u bilješci.

A ti oplela shvaćam, ali ne ide.

Jer i ja razumijem ali i dalje ne ide. Žaljenje za tekstom nije argument.

Zastane.

U pravu si. Bez monologa je bolje. Tek kasnije sam shvatio.

Uvijek kasnije osvijeste.

Nije ti žao?

Što?

Što zahvale dođu tek kasnije.

Razmislim.

Ne. Bitno mi je jedino da tekst bude dobar. Kad izađe, sebi kažem prihvaćeno. Dosta mi je.

Opet gleda dugo. Sada gledamo jedno drugo, kao netko tko zna dio onog drugoga.

Mislim da su urednici bezlični, kaže.

Trebali bi biti. Tekst nije o nama.

Ali ti nisi bezlična.

To je problem, velim.

Nije, kaže ozbiljno.

***

23:45.

Za petnaest minuta Nova godina, kaže Ivan.

Znam.

Vanjska mećava se stišala ostaje bijeli snijeg na staklu, ni traga vjetru. Lampion kod kapije miruje. Snijeg sad više pada, s manje elana, kao da je i njemu dosta svega toga.

Imaš li što osim čaja? pita.

Imam vino, otvoreno još od Božića.

Može to?

Bijelo. Nema veze što je otvoreno.

Odlično.

Izvadim bocu iz frižidera, točim u dvije obične čaše, nisam od kristala ili luksuza. Natočim malo.

Na što ćemo? pita.

Na novu godinu, kažem.

Previše široko.

Onda na iskrenost. Koja je nekad važnija od točnosti.

Gleda me otvoreno. Prvi put cijelu večer ne spuštam pogled, iako sam primijetila koliko mi puta dođe potreba.

Može, veli.

Kucnemo čašama. Polako pijemo. Mirta na radijatoru počne tiho pretući šapom, zevne i opet zaspe. Vani snijeg lagano pada, bez buke.

Mobitel se oglasi trideset posto baterije.

Ivan baci pogled na njega, pa na prozor, pa mene.

Šlep neće stići noćas, reče.

Neće, prije jutra nitko.

Gdje mogu leći?

Kauč u radnoj, tamo je rukopis, ali mogu ga skloniti.

Ne diraj, reče. Neću smetati.

Neću smetati. Ne “bit ću tih”, ne “neću uznemiravati”, nego “neću smetati”. Kao da razumije da imam svoj prostor i neće ga zadirati.

U redu, kažem.

Ustanem, još jednom stavim vodu za čaj. Nema veze što ga ne pijemo, dobro je nešto raditi rukama.

Nada, zove.

Okrenem se.

Drago mi je što mi je auto završio u jarku.

Pogledam ga, sjedi za stolom, drži čašu s obje ruke.

Još uvijek nisam sigurna, kažem iskreno.

Znam, klimne. To je normalno.

Čajnik prokuha.

Natočim novu rundu čaja; stavljam pred njega. Zahvaljuje, uzima šalicu.

Vani snijeg pada polako. Mećava je završila.

Ali on ne odlazi.

I ne pitam ga kad misli otići.

Rukopis je u drugoj sobi stranica 117, treći odlomak. Tamo njegova rečenica u mojoj korekturi, a negdje u njegovoj glavi ona ista, originalna. Oboje govore o istom o onome što ostaje kad sve drugo nestane.

Vjerojatno je u tome sva istina.

Sjedim za stolom s rukama oko šalice, on nasuprot mene, i vani više ne sniježi oluja samo tišina i Nova godina, koja je već počela.