Za svoj rođendan sam očekivao večer punu slavlja. Dobio sam povišicu, supruga i ja napokon smo otplatili kredit za stan, osjećao sam se kao da možemo sve. Prijatelji i obitelj su stizali, buke, smijeh, vesele face. Ali, kad su zvona na vratima zazvonila, pojavio se posebni gost moja punica, Dragica Novak.
Dragica uvijek zna ulagati komplimente. Njene riječi, koliko god zvučale slatko, u sebi su nosile oštrinu na koju se jednostavno ne navikneš. Ajme, lijepa ti košulja, baš je hrabra za tvoj trbuh, ili Lijepo si smršavio Znači, na poslu ne jedeš ništa? Njene opaske uvijek ostave gorak okus u ustima, i ovaj put spremao sam se na nešto veliko.
Kako slabo dobro izgledaš!
Svi su sjedili za stolom, zdravice su tekle, stol se savijao pod domaćim jelima, a onda je došao trenutak darivanja. Supruga mi je ukrala pogled, Dragica je ustala, tražila pažnju i započela govor dug, melodramatičan, pa čak i filozofski.
Pričala je o tome kako vrijeme leti, kako je mužu potrebna dotjerana, vesela žena, kako ljepota vene ako se ne njeguje. Slutio sam to će biti posebno.
Predala mi je poklon vrećicu. Otvaram, unutra dvije kutije. U prvoj digitalna vaga. U drugoj set kozmetike s golemim natpisom 45+ godina. Dubinska njega starenja kože. Protiv dubokih bora.
U prostoriji je nastupila tišina. Supruga je pocrvenjela, gostima je bilo neugodno, a Dragica je blistala:
Ovo, zete, za preventive! A vaga pa sam si žalio da su traperice nakon blagdana tijesne. Ja te samo pazim.
Namjestio sam osmijeh, promrmljao Hvala i sakrio kutije pod stol. No, večer je za mene bila gotova. Držao sam fasadu, ali osjećao sam poniženje, tugu, ljutnju.
Hladno jelo koje sam pripremao pola godine
Nisam joj prigovorio. Nisam bacio vagu, iako je to bila prva pomisao. Kremu sam iz inata stavio na policu u kupaoni za ukras, ali je nisam ni pipnuo.
Kad bi Dragica sljedeći put dolazila, zadovoljno bi bacila pogled prema darovima i pitala:
Koristiš li?
Čuvam ih za posebne prilike, odgovarao bih što mirnije.
I čekao sam njenu 55. obljetnicu. Velik broj, velik povod, savršena prilika pokazati da ne mislim gutati tuđu brigu bez odgovora.
Dugo sam razmišljao kako joj uzvratiti. Kupiti joj tlakomjer i kremu protiv staračkih pjega činilo mi se preočito i jadno. Trebalo je biti pametnije. Finije. Da boli, ali s lica joj ne silazi osmijeh.
Shvatio sam: Dragicina slabost nije ni godine ni izgled, nego njezin jezik. Uvijek prva komentira sve od zavjesa do graha u loncu.
Otišao sam u knjižaru i našao savršen poklon: luksuzno hardback izdanje Umijeće šutnje Kako zadržati jezik za zubima i sačuvati odnose. Podnaslov mi je izmamio sitan trijumfalni osmijeh: Praktični vodič za one koji vole dijeliti neželjene savjete.
Kompletu sam dodao povećalo s ukrašenom drškom, kakva se viđa u starim filmovima.
Za kremu i vagu evo vam
Rođendan se slavio u restoranu prepuno rodbine i prijatelja, Dragica u centru pozornosti. Mučio sam se sa strpljenjem.
Došao je red na nas. Supruga je srdačno čestitala uz dar-bon za wellness, a ja sam uzeo svoj zamotuljak:
Dragice, ovo je od mene. Za dušu, malo za osobni rast.
Dragica je s veseljem počela otvarati poklon, prvo je izvukla povećalo:
Krasno Antikvitet? Čemu?
Smireno sam rekao:
Da lakše vidiš tuđe vrline, ne samo mane.
Zaglušio je pristojan smijeh, Dragica se stisla, pa otvorila knjigu. Pročitala naslov u sebi, pa poluglasno:
Umijeće šutnje
Da, Dragice. Ti si meni na mom jubileju sugerirala da poradim na izgledu. Ja mislim da je tvojih 55 trenutak da se malo poradi na unutarnjim vrijednostima i miru u kući. Možda ti bude korisno kao meni tvoja krema za bore.
Lice joj se zacrvenjelo. Nije mogla napraviti scenu jer knjiga bi postala dokaz da problem stvarno postoji. Izustila je suho:
Hvala. Vrlo originalno.
I gurnula poklon kao da drži zmiju.
Kako ide s poglavljem o taktu?
Ne, nismo prestali pričati, ni drame nije bilo. Pravila su se promijenila.
Te večeri je shvatila sada igra ima dva igrača. Na svaku slučajnu opasku sad imam brži odgovor. I to onaj na koji nije navikla.
Tjednima je zvala samo moju suprugu, mene ozbiljno ignorirala, razgovarala strogo službeno. Ali, nakon nekog vremena gotovo čudo: savjeta je bilo sve manje.
Više nije komentirala moju liniju i ne šalila se na moj račun zbog hrane. Svaki put kad bi htjela nešto dobronamjerno dobaciti, samo bih je pogledao i pitao:
Dragice, kako ide knjiga? Jesi li došla do poglavlja o taktu?
Zaustavila bi se.
Sad vaga skuplja prašinu na ormaru. Kremu sam stavio na pete postale su stvarno mekše, pa hvala joj i na tome. A knjigu sam jednom vidio kod nje na noćnom ormariću sa zalistkom točno u sredini.
Dakle ima efekta.
Naučio sam: u životu katkad treba naučiti za svaku iglu postoji i konac.
