Trideset godina braka, a ona mu rekla najgore moguće četiri riječi
Ivica, pomakni se, moram presvući posteljinu.
S mukom se odmaknuo na krevetu. Svaki pokret ga je bolio, posebno utrnulu nogu. Renata je naglo povukla plahtu.
Već si pola godine ovako, promrmljala je, gledajući kroz prozor. I stalno isto
Šutio je, naviknut na njeno prigovaranje.
Znaš o čemu ja razmišljam? ravnala je svježu plahtu s gotovo mehaničkom ravnodušnošću. Mogao bi već jednom umrijeti. Smetas mi.
Zrak je zastao. Ivica je osjetio kao da mu se nešto iznutra rasparalo. Nije to rekla s bijesom, već s nekom ledenom istrošenošću i brutalnom iskrenošću.
Šta što si rekla? šapnuo je.
Čuo si. Umorna sam, umorna od ove kuće, od lijekova, od tebe. Samo umri da mogu napokon živjeti.
Renata je izašla iz sobe, ostavljajući za sobom škripu iznošenih papuča po parketu. Ivica je ostao ležati, zagledan u požutjeli strop iznad kreveta, gdje je pukotina zjapila iz vremena kad su prije tri godine poplavili stanovi iznad. Tad je još sam penjao na ljestve, popravljao i bojao. Sad se ta pukotina proširila poput njegovih bora mogao se samo diviti njenim krivudavim granama.
Ženine su mu riječi stajale u grlu kao zalogaj koji ne može progutati. Umri već. Te četiri riječi okrenule su naopako trideset i dvije godine braka, troje djece, tisuće zajedničkih večeri, stotine svađa i pomirenja. Pokušao je progutati, ali su mu usta bila suha. Desna ruka, jedina koja ga je slušala, drhtala je dok se protezao do čaše vode na noćnom ormariću.
Moždani udar doživio je u veljači, odmah nakon što je na gradilištu istovarao materijal. Osjetio je kao da mu je netko na glavu stavio kantu s mokrim pijeskom, tijelo mu je zadrhtalo, pala mu je lijeva noga i srušio se među vreće cementa. Majstor Zvonko zvao je hitnu. U bolnici su Renati rekli: Sreća što ste ga brzo doveli, ali lijeva strana je teško stradala. Trebat će vremena za oporavak.
Prošlo je pola godine. Pola godine psihičkog iscrpljivanja kod kuće, kojeg je tek kasnije shvatio. Isprva je bilo samo prigovaranja: Opet si krivo ostavio štaku!, Zašto si se opet polio?, Već ti sto puta kažem, ne zovi me bez veze! Onda je došla hladnoća među njima. Renata ga više nije gledala u oči, okretala se kad bi mu pomagala do wc-a. A danas danas je iz nje izbilo sve.
Ivica je zatvorio oči i sjetio se sebe s trideset. Široka ramena, preplanuli, snažne ruke kojima je nosio vreće cementa kao vrećice. Tada ga je Renata gledala sa divljenjem. Gradio je njihovu kuću golim rukama, polako, ciglu po ciglu. Donosila bi mu ručak umotan u kariranu krpu; zajedno su sanjali budućnost na još nezavršenoj terasi. Imat ćemo veliku obitelj, govorila bi. I ti ćeš nam izgraditi sreću.
Sagradio je. Tri sobe, kuhinju, verandu. Odgojili su troje djece. Sin Marko radi sad u Njemačkoj, najmlađa Iva se udala i otišla u Split. Ostala je još samo Marina, najstarija, živi u Rijeci zove jednom tjedno s onim kratkim: Kako si, tata?
Ivica! začuo se Renatin glas iz kuhinje. Jesi lijekove popio?
Još nisam.
Pa popij! Ili da ti opet moram sve donositi?
Posegnuo je za kutijom s lijekovima. Osam tableta na dan. Plave za tlak, bijele za razrjeđivanje krvi, žute za srce. Otresao ih je u dlan i popio vodom. Gutanje mu je bilo teško, lijeva strana lica još ga nije slušala, voda mu je curela iz kuta usana. Obrisao je bradu i položio glavu natrag na jastuk.
Umri već. Te riječi zujale su mu u glavi. Možda je bila u pravu? Možda joj je stvarno teret. Pokušao se sjetiti kad je zadnji put vidio osmijeh na Renatinom licu. Prije mjesec? Dva? Pola godine? Hodala je po kući kao robot: kuhala, čistila, prala, davala lijekove. Ali oči su joj bile prazne, kao u turske svježe ribe na tržnici.
Noć prije čuo je njezin razgovor s prijateljicom Ljubicom:
Ma što da ti pričam, Ljubice, govorila bi Renata. Posao, kuća, on Umorna sam, dušo. Briga za bolesnog nije samo teška, ona pojede dušu. Dođem sa posla, noge bole, dvanest sati odradim kao medicinska sestra, a doma me čeka njegovih osam tableta Ma ne žalim se, samo… ponekad stvarno poželim da sve to prestane.
Ivica je ležao i stiskao šake. Da sve prestane. Znači, da njega nestane. Lakše bi svima bilo.
Netko je pozvonio na vrata. Renata je otišla otvoriti.
Ej, Renata! Kako ste? Kako je Ivica? začuo se glas njegovog prijatelja iz mladosti, Stipe.
Sve po starom, Stipe, uđi.
Stipe je ušao, sjeo pokraj Ivicinog kreveta. Sijeda brada, stara kožna jakna, još radi kao vozač kamiona, rijetko navrati među putovanjima.
Kako si, prijatelju?
Ide, preživljavam. pokušao se nasmijati, iskrivljenog lica.
Ide oporavak?
Slabo, ali trudim se.
Stipe je zašutio, gledao svoje ruke.
Znaš, razmišljao sam, možda da ideš u onaj centar za rehabilitaciju? Tamo fizioterapeuti, masaže
Nemamo novaca, kratko je odgovorio Ivica.
Možda preko HZZO-a?
Čeka se godinu dana.
Renata je donijela čaj, ostavila šalice na ormariću.
Nemoj mu podizati lažne nade, Stipe, naglo je rekla. Stanje je kakvo je, bit će doma.
Stipe ju je iznenađeno pogledao pa pogledao Ivicu. U očima mu je zasjala neka slutnja da tu nešto ne štima.
Dobro, idem ja Ponovno navratim uskoro.
Kad je otišao, Renata se vratila.
Zašto se žališ?
Nisam se žalio.
Ne pravi od mene čudovište pred ljudima.
Ništa ne radim.
Upravo to. Ništa ne radiš. Samo ležiš.
Opet je otišla. Ivica je pogledao kroz prozor. Vani su hrlili auti, ljudi koračali gradom. Život je išao dalje mimo njega. Bio je zatvoren u toj sobi, tom nemoćnom tijelu, pod verbalnim napadima koji su postajali sve gore.
Navečer je Renata tiho donijela tanjur s varivom i pohanom piletinom. Jeo je polako, desnom rukom, truseći mrvice po pokrivaču. Ona je stajala na vratima i gledala ga nepročitljivim pogledom. Gađenje? Umor? Mržnja?
Renata, tiho je zazvao.
Šta?
To što si danas rekla Misliš li to stvarno?
Šutjela je pa polako izdahnula:
Ivica, ne znam. Zbilja ne znam. Samo sam preumorna.
Trudim se da ti ne budem na teret.
Ali jesi. Ovdje si. To je već teret.
Uklonila je tanjur i otišla. Kriza u braku koja je tinjala godinama sad se pokazala punom snagom. Sjetio se kako su se i ranije svađali on bi koji vikend popio, ona bi mu prigovarala, on bi zalupio vratima, ona bi tjednima šutjela. Ali sve je to bilo normalno, bračna rutina. Sada je bilo nešto drugo. Sada je to bilo nasilje koje ništa ne može zaštititi.
Te noći probudila ga je bol u nozi. Lijevu nogu, jedva pokretljivu, zgrčio je grč. Zastenjao je i pokušao ju dohvatiti, nije mogao. Renata je spavala u drugoj sobi, otkako je završio u bolnici.
Rena! pozvao je slabašnim glasom. Renata, meni je loše!
Čuo se škrip kreveta, koraci. Došla je, raščupana, nervozna.
Što je sad?
Noga mi se ukočila. Pomozi mi.
Prišla je, grubo mu izmasirala list. Prsti su joj bili hladni i tvrdi.
Gotovo?
Hvala.
E, sad spavaj i nemoj me više buditi.
Povukla se, ostavila ga u tami, a njemu su suze same klizile iz očiju. Pedeset i devet godina, a plače kao dijete. Od boli, od srama, od osjećaja da nikome više ne treba.
Ujutro je stigla socijalna radnica, gospođa Mirjana žena šezdesetih, okruglog lica, blaga. Dolazila je jednom tjedno, ispunjavala papire.
Kako ste, Ivica? veselo je pitala.
Dobro, slagao je.
A raspoloženje?
Isto je dobro.
Mirjana ga je promotrila pažljivo.
Znate, imamo i savjetovalište kod nas možda bi vam dobro došlo popričati s nekim?
Nema potrebe, meni je ok.
Renata je stajala kraj nje, ukočeno se smiješeći. Kad je socijalna otišla, osmijeh je nestao.
Ne misliš valjda da ćeš se i njoj žaliti? oštro je pitala. Još nam samo fali centar za socijalnu skrb na vratima.
Nisam ništa rekao, nemoj brinuti.
E, tako i treba.
Dani su prolazili, jedan isti kao drugi. Ivica se sve više povlačio u sebe. Prestanio je gledati televiziju, više ni radija. Samo je ležao i vratio se u mladost u mislima, kad je Renata još voljela, kad su djeca bila mala, kad su imali zajedničke planove. Sada? Djeca su odrasla i odselila. Marko zove jednom mjesečno, Izdrži, stari. Iva je poslala novac za lijekove i nestala. Samo Marina nekad duže popriča, pita što doktori kažu i kako mama izdržava.
Da je znala Da barem zna kako ga Renata svakog dana ubija riječima. Da shvati kakav je osjećaj biti beskoristan teret. Da nema noći kad ne pomisli kako bi im bolje bilo bez njega. Tablete toliko ih ima. Možda ih može popiti sve odjednom. Ili ih samo prestati uzimati, prestati jesti. Otići tiho, ne smetati više nikom.
Jedne večeri Renata je stigla doma kasnije nego inače. Čuo je kako se u hodniku glasno smije razgovarajući telefonom.
Ma dolazim svakako. U subotu? Stižem. Ionako će on biti sam, neće mu ništa biti.
Ivica je napeto slušao. S kim to razgovara? Kamo ide?
Ušla je u sobu, a on je ispružen glumio da spava. Stajala je uz krevet pa polako izašla. S kuhinje se čulo tiho pjevušenje. Nije se sjećao kad ju je zadnji put čuo da pjeva.
Te subote, rano ujutro, obukla je onu plavu haljinu, što godinama nije. Nafilala lice, stavila parfem.
Idem kod Ljubice na rođendan. Neću stići na ručak. Imaš nešto u frižideru, zagrij si.
Hoću.
Nemoj mi tu još i požar napraviti.
Otišla je. Prvi put za pola godine kuća je bila posve tiha. Čuo je otkucaje sata na zidu, huk auta kroz prozor, škripu starih dasaka kad se na štakama odvukao do kuhinje.
Otvorio je hladnjak: polica prazna, staklenka ukiseljenih paprika, pršut, stari komadić sira. Nikakve hrane. Slagala je, nije pripremila ništa. Očito joj nije ni stalo.
Vratio se u sobu i legao. Trbuh mu je krulio. Mogao je zvati Stipu, zamoliti da navrati s nečim. Ali sram ga je kočio. Sram zbog nemoći, jer ni žena više ne računa s njim.
Renata se vratila oko ponoći, vesela i glasna. Ivica nije spavao, pratio je kako se sapliće i spušta ključeve.
Ne spavaš? provirila je u sobu.
Ne.
Bilo je super kod Ljubice. Dobro smo se proveselile.
Nasmijala se, a smijeh joj je odjeknuo prazno i tužno.
Znaš što sam skužila? Nisam još stara. Mogu imati još pravi život. Normalni život.
Drago mi je zbog tebe, okrenuo se zidu.
Ne budi zločest. Nije moja krivnja što si bolestan. I ja imam pravo na sreću.
Ostavila ga je u mirisu jeftinog vina i tuđih cigareta. Osjetio je crnu prazninu u prsima. Pomoć, o kojoj svi pričaju, kod nas je pusta priča. Nitko ti ne pomogne.
Još tjedan dana, Renata je izlazila sve više, navodno zbog posla ili kave s prijateljima. Ivica je šutio, gledao u strop i čekao. Smrt? Nadao se? Samo kraj?
Jednog jutra zazvonila je Marina.
Tata, bok! Kako si?
Dobro, kćeri.
Dolazim sutra. Uzela sam par dana godišnjeg. Hoću te vidjeti.
Srce mu je potonulo. Ne smije ovo vidjeti. Ne smije znati.
Nije ti potrebno, dušo. Imaš posla
Ma kakav posao, tata. Fališ mi. Jesi mami rekao?
Nisam još.
Dobro, javim joj. Do sutra!
Renata se cijeli dan vrtila, čistila, spremala. Kao da će doći kontrola.
Ivica, kad Marina dođe, nemoj joj ništa pričati. Ne želiš je rastužiti, je li jasno?
Neću ništa.
Tako i treba. Mi smo normalna obitelj, ok?
Marina je stigla navečer. Visoka, crnokosa, u repu. Zgrlila oca, a Ivici knedla u grlu.
Tata, smršavio si
Nema apetita.
Moraš jesti bolje, skupiti snagu.
Za večerom, Renata je bila nasmijana, zafrkavala se. Marina pričala o poslu, o mužu, o planovima. Ivica je šutio, kimnuo par puta. Osjećao se kao gost u vlastitom domu.
Nakon jela Marina je pomogla majci u kuhinji, pa je došla tati.
Tata, ajmo malo van na verandu. Fino je.
Izvukla ga je, sjeli su podmirenog zraka. Večer je mirisala na visibabe.
Tata? šapnula je. Reci mi iskreno. Kako si stvarno?
Ma dobro sam.
Nisi, vidim to po tebi. I mama mi je nekako čudna. Šta se događa?
Ivica ju je gledao. Njegova Marina, njegovo dijete. Vidio je brigu u njenim očima i osjetio da više ne može šutjeti, ne može nositi sve sam.
Čini mi se, kćeri, da više samo smetam. tiho je rekao.
Marina je zastala, nije prozborila.
Kome smetaš, tata?
Tvojoj mami. Vama svima. Ležim ovdje nemoćan, smetam, trošim tuđe vrijeme.
Mama ti je to rekla?
Šutnja.
Uhvatila ga je za ruku.
Ispričaj. Sve.
Ispričao joj je, u dahu, sve: te pogubne riječi, hladnoću, dane kada ga ostavi bez hrane, noći kada poželi nestati, osjećaj da više ne vrijedi, da je višak. O Marininim obrazima klizile su suze.
Tata, zašto nisi nazvao? Zašto si šutio?
Nisam htio biti na teret.
Kakav teret? Ti si moj tata!
Obrisala je suze i čvrsto se uspravila.
Dosta. Sutra ću razgovarati s mamom. Ovo se mora riješiti.
Kćeri, nemoj zbog mene
Nije zbog tebe. Zbog nje. Tata, ovo što ti radi to je izdaja. Psihičko zlostavljanje nije normalno. Možeš preživjeti izdaju, ali ne smiješ šutjeti!
Pogledao ju je. U njenim očima gorjela je odlučnost. U onoj praznini unutar njega zacrta se nešto novo. Nije bila nada, nego osjećaj da ipak nije sam, da je još uvijek čovjek.
Ne znam, dijete, šapnuo je. Stvarno ne znam što da radim.
Naći ćemo rješenje, tata. Sutra. Sad idi leći, ja ću još sjediti vani.
Ustao je, naslonjen na štaku, i polako ušao u kuću. Na trenutak se okrenuo Marina je još sjedila, pognuta, gledala u noć. Ivica je shvatio da prvi put u pola godine ne skriva svoju bol. Prvi put je netko zagledao njegovu ranjivost.
Što slijedi? Razgovor s Renatom? Razvod? Promjena ili će opet ostati sam, s onim istim stropom i riječima koje ga guše?
Legao je i zatvorio oči. U glavi su tutnjale: Umri već. Ali tu je sada i drugi glas: Ti si moj tata. I možda toliko, samo to, znači da se vrijedi još držati. Ne radi sebe, nego radi nečega što ga opet čini čovjekom.
Noću nije mogao spavati. Čuo je Marinu kako šeta po kući, razgovara s Renatom. Glasovima su lebdjele tenzije pa tišina. Ujutro je Renata došla ranije nego inače. Sjela je na rub kreveta, oči joj bile crvene i podbuhle.
Ivica, počela je, glas joj je podrhtavao. Marina mi je pričaš joj o onom što sam rekla.
Gledao je u strop.
Nisam to željela. Ne znaš kako je. Posao, kuća, ti. Vrtiš se ko hrčak u krugu, ne vidiš kraja, a ti samo ležiš i ne trudiš se
Trudim se, svaki dan.
Ne možeš ni sam natočiti vode! Sve moram ja!
Misliš da sam to htio? Da mi je lako?
Zašutjela je pa obrisala suze.
Nije mi lako. Izgorila sam, Ivica. Totalno izrasla iz sebe, kao da te netko iznutra sprži i ostane samo praznina. Bez ljubavi, bez samilosti.
Prvi put nakon dugo vremena u njenim očima je prepoznao nešto drugo, osim bijesa bol. I ona je isto patila.
Možda trebamo pomoć, rekao je. Oboje.
Koju pomoć? Psahe? Nemamo novaca.
Mirjana je spominjala grupe, centar za podršku.
Mirjana puno priča.
Zastala je na vratima.
Najgore je što stvarno ponekad čekam kraj. I zbog toga se još gore osjećam. Mrzim sebe zbog toga. Ali osjećaj ne nestaje.
Ostavila ga je samog. Shvatio je da su njih dvoje zaglavljeni, oboje tonu, a nitko ne baca uže.
Marina je ostala par dana. Odvela ga je drugom liječniku, osigurala mu besplatnu rehabilitaciju, našla kontakte za grupe podrške. Prije odlaska okupila ih je u kuhinji.
Mama, tata, bila je ozbiljna. Vaš odnos nije normalan. Obje pate. Vrijeme je za promjenu.
Kako? pita Renata.
Za početak, mama, dobila si novce od Marka za pomoć u kući dva put tjedno. Tata ide na rehabilitaciju. I morate učiti razgovarati. Postoje i psiholozi za obitelji. Iskoristite ih.
Sami ćemo mi, kratko će Renata.
Ne možete, mama. Više ne možete. Molim vas, probajte.
Kad je otišla, u kući je bilo mirnije. Renata je bila tiša, manje gruba. Ivica je krenuo na rehabilitaciju, Stipe ga je dvaput tjedno vozio. Tamo su svi bili slomljeni, ali borili su se. Vidio je isto u njihovim očima.
Nakon mjesec dana u kuću je došla pomoćnica, gospođa Vesna, pedesetak godina, smirena i šutljiva. Kupala ga je, kuhala, pripremala lijekove. Renata bi tada otišla, vratila se kasnije smirenija.
Jednom je rekla:
Znaš, bila sam kod frizerke. Prvi put nakon pola godine. Prošetala, sjela u slastičarnu. Opet sam se osjećala kao čovjek.
To je dobro.
Pričali su kratko, oprezno, kao nepoznanici. Mržnje je nestalo, ali iza nje ostala je praznina.
Navečer, kad ga je spremala za krevet, pitao ju je:
Rena, žališ li što si mi to rekla?
Zastala je, tiho kimnula.
Žalim. Ali sam to rekla, to je istina. Bilo me prepunilo.
Razumijem.
Stvarno?
Da. Znam da sam ti teret. Znam da ti je ovo preteško. Da bi voljela živjeti svoj život.
Sjela je pokraj njega.
Ti ga nisi ukrao. Bolest je. Oboje nam je uzela. Srdim se na život, ne na tebe. Ali najviše patiš ti.
A što dalje?
Ne znam. Možda s vremenom naučimo živjeti s ovim.
A što ako ne uspijemo?
Pogledala ga dugo.
Onda, vjerojatno, moramo donijeti neku odluku.
Ostavila ga je s tim riječima. Ivica je shvatio da ima izbor. Ne mora samo čekati smrt ili da ga izbace. Može sam nešto pokušati možda kod Marine, možda dom za starije, možda nauči živjeti sam. Ili ostaje, ali ne kao žrtva.
Nakon više tjedana, stanje mu se počelo popravljati. Polako se vraćala snaga u ruku, sam jeo, oblačio se. Noga nije slušala, ali doktori su ga ohrabrivali. Počeo je opet čitati, gledati vijesti, zanimati se za vanjski svijet. Osjećaj suvišnosti nije nestao, ali je otupio.
Renata se učlanila u grupu podrške. Nakon prvog sastanka vratila se uplakana, ali oči su joj bile mekše, olakšane.
Bilo nas je nekoliko, isto tako slomljenih. Shvatila sam da nisam sama. Da je normalno osjetiti umor. Da zbog toga nisam čudovište.
Nisi čudovište, Renata. Samo si čovjek.
Gledali su se, između njih je visilo sve izrečeno i pretrpljeno. No nisu mogli izbrisati trideset godina zajedničkog života.
Jednom su Stipe i on sjedili na verandi, pili čaj. Stipe ga pogledao:
Prijatelju, promijenio si se.
Kako?
Ne znam. Kao da ti se vratila volja. Donedavno si gledao kao mrtvac, sad imaš oči živa čovjeka.
Ivica se blago nasmijao.
Možda sam stvarno oživio malo.
Znaš, jesi li ikad pomislio otići? Ostaviti Renatu?
Jesam.
I?
Shvatio da to nije rješenje. Bar za mene nije. Ne mogu samo pobjeći. Ne zato što sam prkosan. Već što želim probati još nešto izvući, ako se išta može.
Stipe je klimnuo. Oduvijek si bio tvrdoglav.
Nisam. Samo ne želim da zadnje što ostane nakon svega bude ono umri već.
Kad su ostali sami, Renata ga je upitala:
O čemu ste pričali ti i Stipe?
O životu.
Ivica hoćeš li hoćeš li stvarno pokušati još jednom? Isprobati iznova?
Gledao ju je. U očima joj je bilo umora, ali i nešto dragocjeno, možda nada ili strah od samoće.
Ne znam. Ne znam hoće li uspjeti. Ali ne želim odustati prije nego pokušamo.
A ako ne uspije?
Onda ćemo barem znati da smo dali sve od sebe.
Ona je kimnula, tiho obrisala suze.
Dobro. Pokušat ćemo.
Ivica je ostao sam. Grad je svjetlucao kroz prozor, noć je ulazila u sobu. Gledao je pukotinu na stropu. Možda je više nikad ne zakrpam. Možda ni ne trebam. Sad je važnije drugo što sam još tu, dišem, osjećam. U tome ima istine, vrijednosti koju je skoro izgubio, ali se opet rodila.
Riječi umri već više ne bole kao prije ostale su kao ožiljak u njemu. Naučio je živjeti s njima. Ne zaboraviti, ne oprostiti do kraja, ali nastaviti. To je možda i pravo ljudsko dostojanstvo ići naprijed čak kad sve govori odustani.
Zatvorio je oči. Sutra je novi dan. Ustat će, doručkovat, otići na terapiju. Vesna će pomoći. Renata će se vratiti, sjest će na večeru. Možda će progovoriti koju. Možda će šutjeti. Svejedno, važnije je što život još traje, sa svom boli i težinom, ali nije samo odumiranje u tišini i mržnji.
A na rubu svijesti, tih, javio se još jedan glas. Ne onaj Renate s umri već. Ne čak ni Marinin s ti si moj tata. Njegov vlastiti: Još sam ovdje. Još vrijedim. Još mogu birati.
To nije sreća ni pobjeda, nego samo mogućnost. Mogućnost života koji još nije gotov. I to je, shvatio je, dovoljno za dalje.
