Stan za troje
– Ne razumiješ, ona mi je kao sestra. Ne mogu joj samo tako reći “ne”.
– Ivana, kod nas je već tri tjedna. Tri tjedna Marko nije vikao, govorio je tiho, a to je bilo gore od vikanja. Oženili smo se prije dva mjeseca. Dva mjeseca. To se zove medeni mjesec, ako si zaboravila.
– Nije imala kamo. Znaš njenu situaciju.
– Znam. I to odlično znam. Svaku večer znam, jer nam svaku večer priča o tome. Za našim stolom. U našem stanu. Koji je, usput rečeno, moj stan.
Gledala sam ga i nisam znala što reći. Ne zato što nije bio u pravu. Bio je potpuno u pravu, i baš zato je taj razgovor bio nepodnošljiv.
Matea se pojavio u našem životu, odnosno u životu naše mlade obitelji, peti dan nakon vjenčanja. Nazvala me u pola dvanaest noću i rekla da joj je loše. Glas joj je bio takav da sam odmah ustala iz kreveta. Marko me samo pogledao i ništa nije rekao. Tada još ništa nije komentirao.
S Mateom sam prijateljevala dvadeset dvije godine. Od prvog razreda osnovne. Sjedila je ispred mene, stalno se okretala, imala je mrkocrvenu pletenicu i razmak između prednjih zubi, a šutjeti nije znala. Ja sam bila tiha djevojčica, dobro sam crtala i loše pričala s nepoznatima, i Matea je nekako uvijek popunjavala sav onaj prostor koji sam ostavljala praznim. I postale smo prijateljice odmah, bez puno ispitivanja, samo se jednom okrenula i pitala:
Daješ mi rozi flomaster?
Naravno da sam dala. I otad sam joj davala sve što bi zatražila.
Bitno je to shvatiti ispravno. Nisam bila slaba ni pokorena. Samo sam dobro znala davati. Kvaliteta koja dugo izgleda kao vrlina, dok ne shvatiš da si davala ono što si trebala čuvati za sebe.
Do svojih trideset i osam, Matea je bila dvaput u braku, oba puta loše, i oba puta sam bila uz nju. Prvi muž bez stalnog posla, stalno s nečijim tuđim novcem u planovima. Drugi muž nije bio loš čovjek, ali Matei je dosadio kroz tri godine i sama je otišla. Nema djece, nema svoj stan, nekako je cijeli život proživjela podstanarka ili kod rodbine. Bila je i menadžerica, i koordinatorica, i agentica uvijek nakratko, uvijek nešto novo, svaki put sve nestabilnije. I uvijek čovjek od raspoloženja: kad je bila dobro, s njom se moglo umirati od smijeha; kad nije, cijeli svijet bio je kriv.
Znala sam to. I ipak sam Marku rekla da će Matea ostati kod nas na kratko. On je bio pitao:
Koliko kratko?
Rekla sam, tjedan, najviše dva.
Prošla su tri tjedna, a nas dvoje smo stajali u kuhinji kasno navečer, kad je Matea napokon zaspala u našoj gostinjskoj sobi. Marko je držao šalicu čaja, davno ohlađenu.
Ivana, ne tražim da ostaviš prijateljicu. Samo želim da imamo svoj dom. Svoj život. Svoj prostor. Razumiješ li?
Razumijem.
Pa objasni mi zašto se ništa ne mijenja.
Nisam znala objasniti. Ne zato što nisam imala odgovor. Znala sam ga, ali nije bio lijep. Bojala sam se povrijediti Mateu. Bojala sam se njenog glasa na telefonu, njenih suza, tih riječi “samo ti me razumiješ”. Bojala sam se biti loša prijateljica. Marko je čekao, ja sam šutjela.
Spustio je šalicu i otišao spavati.
Ostala sam sama u kuhinji. S jednu stranu Matea je spavala, s druge moj muž. Ja sam stajala između. Kao da ne pripadam ni jednom prostoru.
Marka sam upoznala prije četiri godine na rođendanu zajedničkog prijatelja. Kasno je došao, tražio je mjesto za stolom, sjeo preko puta mene i cijelu večer pričao smiješne priče s putovanja. Bio je projektant, prošao je pola Hrvatske i uvijek imao neku zanimljivu anegdotu. Iskreno sam se smijala, a Marko je kasnije rekao da ga je baš taj moj iskreni smijeh kupio, jer nije bio uljudan.
Družili smo se dvije godine, zatim godinu i pol zajedno živjeli, pa se vjenčali. Skromno vjenčanje, tridesetak ljudi, restoran u centru Zagreba, sve jednostavno i lijepo. Matea mi je bila kuma. Kupila si je haljinu ciklama boje, sjajniju od moje vjenčanice, i plesala cijelu noć. Marko ju je gledao kao čovjek koji pokušava dešifrirati zadatak na nepoznatom jeziku.
Nakon vjenčanja smo planirali mali put. Ne prekoudaljen, auto kroz Dalmaciju, spavati po prenoćištima, lagano. To smo odgodili zbog Matee. Marko ništa nije rekao, samo pitao hoćemo li odgoditi na sljedeći mjesec. Rekla sam da vjerojatno hoćemo. Sljedeći mjesec nije se dogodio.
Jutro poslije onog razgovora, Matea je došla na doručak dobro raspoložena. Znala je tako: sinoć plakati i pričati o krivim bivšim muževima, jutro poslije ući u kuhinju s mirisom parfema i osmijehom.
Kako fino miriše, rekla je kad je vidjela da pečem palačinke. Ivana, razmazila si me.
Marko je pio kavu kraj prozora. Nije se ni okrenuo.
Marko, imaš danas puno posla? pitala je Matea.
Kao i obično, rekao je.
Samo sam htjela pitati, možda navečer večeramo skupa? Mogu ja spremiti nešto. Znam nekoliko jela.
Marko je spustio šalicu i samo je pogledao. Pogledao je mene.
Večeras ću kasniti, rekao je i izašao.
Matea ga je ispratila pogledom.
Ljut je na mene? upitala je.
Nije, odgovorila sam brzo.
Ivana. Vidim. Neugodnjikavo mu je što sam ovdje.
Sve je u redu, Matea.
Reci iskreno. Razumijem.
Tu sam trebala reći. Samo reći: da, neugodno mu je, i nama je malo nezgodno, i trebamo sjesti i dogovoriti što ćemo dalje. Tako bi bilo iskreno. Ali ja opet nisam rekla. Samo sam joj spustila palačinku na tanjur i pitala želi li s pekmezom ili kiselim vrhnjem.
Odabrala je pekmez.
Dugo sam kasnije razmišljala zašto mi je bilo tako teško biti izravna s njom. Prijateljica, dvadeset dvije godine iza nas, znale smo se u dušu. Ona je znala da plačem na crtiće o životinjama, da mi je teško među ljudima, da ne mogu spavati u tuđim stanovima. Ja sam znala da automatski laže sitnice, samo iz navike, bez zle namjere, da panično ne voli biti sama, da ispod te sjajne fasade živi netko kome uvijek treba pozornost.
Baš to znanje mi je i smetalo. Reći joj nešto teško bilo je kao vaditi bolno mjesto osobi u kojoj vidiš svaki pokret lica, svaku bol. Ruka ti ne ide.
Marko je te večeri stvarno kasno došao. Već sam ležala i čitala. Matea je gledala nešto u gostinjskoj, glas televizora prolazio je zidom.
Skinuo se šutke, legao kraj mene.
Kako si? pitala sam.
Umoran.
Marko.
Što?
Moram razgovarati s njom. Znam. Samo mi daj još malo vremena.
Šutio je. Onda je rekao:
Ivana, bit ću iskren. Teško mi je. Svaki dan dolaziti kući i osjećati da nismo sami. Da moram glumiti, pričati, paziti što radim. Ne želim tako živjeti. Nije to ljutnja na Mateu. To nije ono što sam želio za nas dvoje.
Razumijem te.
Razumiješ. Ali radiš li što?
Nije čekao odgovor. Zatvorio je oči. Za nekoliko minuta već je spavao.
Gledala sam u strop. U susjednoj sobi TV je napokon umuknuo. Stan je utihnuo. Ali u meni nije bilo mira. Tome sam sličan potisnuti zvuk, stalno prisutan, ali suptilno naporan.
Sljedeći dani prolazili su po svom. Matea je jednom otišla pogledati jednu sobu za najam, vratila se s izrazom nekog kome su pokazali nešto nemoguće.
Nema ni normalnog prozora, rekla je. Gazdarica je takva da je jasno, špijunirala bi me.
To je samo prvi pokušaj, Matea. Ima još.
Naravno, naravno. Tražim. Samo je tržište divlje, ništa normalno nema za normalne kune.
Da ti pomognem? Mogu pogledati oglase.
Nije potrebno, sama ću. Samo mi daj malo vremena za predah, može?
Taj je razgovor bio uvijek u raznim varijantama. Uvijek je nešto neodgovaralo: predaleko od centra, prebučno, preskupo, gazda traži kaparu, koju sad nema, mora čekati plaću. Plaća bi došla i nestala na nešto drugo. Nisam pitala na što. Bilo me sram.
Jednom sam slučajno čula razgovor namijenjen drugome. Izlazila sam na balkon objesiti rublje, a Matea je pričala telefonom u sobi, ne znajući da sam nadomak.
Ne, sve okej, kod Ivane sam. Stan im je super, muž ne smeta Što? Ne, tihi su, ne petljaju se Ma super, znaš kakva je ona, neće me potjerati
Spustila sam rublje. Vratila se u kuhinju. Pogledale smo se.
Tko ti je to bio? pitala sam.
Ana. Kolegica iz agencije.
Jasno.
Više nisam pitala. Sklonila sam prazan lavor. Matea je nešto pričala o Ani, agenciji, ja sam kimala. Ali među nama su već stajale te riječi koje sam čula. “Neće me potjerati, znaš ti Ivanu”.
Oduvijek sam znala to. Samo nisam davala ime toj istini.
Krajem četvrtog tjedna zvala je Markova mama. U pravilu smo imale korektan odnos, ne blizak, ali ni napet. Direktna žena, bez suvišnih riječi.
Ivana, oprosti što se miješam, ali Marko mi je spomenuo da imate gošću. Koliko već?
Skoro mjesec.
Jesi li umorna?
Nisam, rekla sam, po navici.
Ivana.
Malo jesam.
Brine on. Ne govori ništa, ali vidim. Tek ste se vjenčali. Treba vam prostor.
Znam.
Nemoj se ljutiti. Znaš da si pametna, snalazi se.
Nakon tog poziva dugo sam sjedila. Marko je pričao majci. Dakle, bilo mu je toliko teško da više nije mogao samo meni govoriti. A ja sam kroz njegovu tišinu propuštala shvatiti koliko mu je teško.
Navečer sam pitala Mateu možemo li ozbiljno razgovarati. Uzela je šalicu s čajem i sjela na kauč, kao uvijek podvijenih nogu.
Matea, nama s Markom treba prostor. Nama kao mladoj obitelji. Ne kažem ti da te izbacujem. Samo trebamo fiksirati neki rok. Konkretan.
Gledala me pažljivo.
Želiš da odem.
Želim da imaš svoj prostor. To je normalno.
Jasno. Marko te nagovorio.
Oboje to mislimo.
Ivana, tražim. Vidiš da tražim.
Vidim. Zato dajmo da odredimo datum. Dva tjedna. Do prvog idućeg mjeseca.
Matea je šutjela. Polako je spustila šalicu na stolić.
Ozbiljna si.
Ozbiljna.
I nije te briga što ja sad nemam kamo?
Brine me. Zato kažem dva tjedna, a ne sutra.
Znači, prijateljstvo od dvadeset godina manje ti znači od godine braka.
To nije pošteno.
A izbaciti me jest pošteno?
Ne izbacujem te. Dajem ti datum da imaš cilj. Da kreneš. Možeš uzeti podstanarstvo, pitati Anu, probati drugi kvart. Ako trebaš jamstvo, pomoći ću novcima.
Kupuješ me parama?
Ne. Samo nudim pomoć.
Ustala je. Otišla u sobu. Zatvorila vrata. Nije zalupila, tiho zatvorila. To je bilo još teže za podnijeti.
Sjedila sam na kauču, gledala njenu napola ispijenu šalicu čaja. Mislila sam da sam valjda sve napravila krivo i s pogrešnim riječima, i da sam trebala drugačije, mekše.
Marko je došao kad sam još sjedila.
Što je bilo?
Razgovarala sam s Mateom.
Zastao je.
I?
Razočarana je.
Sjeo je kraj mene.
Jesi li joj rekla za rok?
Rekla. Prvi.
To je dobro, Ivana.
Njoj je teško.
Njoj. Ne tebi. Ne nama.
Marko, ona mi je prijateljica.
A ja sam ti muž.
Nije to rekao kao natjecanje. Samo jednostavno. Samo činjenicu. Ja sam ti muž. I to nešto znači.
Stavila sam ruku na njegovu.
Znam.
Matea tri dana skoro nije izlazila iz sobe. Malo bi jela, kratko odgovarala. Bio je to njezin način. Ne zloćudno, samo način na koji je pokazivala bol. Oduvijek je funkcionirala tako. Kad bi joj bilo teško, cijeli svijet je morao to osjećati. Ne da bi nas kaznila, nego jednostavno jer nije znala drugačije.
Četvrti dan izašla je kao druga osoba. Uređena, s mirisom parfema.
Ivana, našla sam sobu. Gledam ju u petak.
Ok. Hoćeš da idem s tobom?
Ne. Sama ću.
U petak je došla kasno navečer.
Soba je u redu. Može se živjeti. Treba platiti tri mjeseca unaprijed.
Koliko? pitala sam.
Rekla je iznos. Bio je velik.
Dat ću ti pola, rekoh odmah.
Nije potrebno.
Matea.
Nije potrebno, Ivana. Sama ću.
Ali sljedeće jutro ipak je tražila. Samo je iznos lagano narastao, “jer treba još posteljine i sitnica”. Dala sam, nisam pitala ništa.
Marko nije odmah znao. Kad je saznao, pitao je samo:
Jesi li joj dala novac?
Jesam. Da može platiti stanarinu.
Iz zajedničke ušteđevine?
Iz svoje. Imala sam malo sa strane.
Šutio je.
U redu.
Ništa više nije rekao. Ali nešto u njegovom licu pokazalo mi je da je kao sitna pukotina koju vidiš jedino ako znaš kamo gledati.
Matea se iselila tri dana prije prvog. Pomogli smo joj s stvarima. Marko je nosio kutije bez riječi, pristojno se pozdravio. Matea me zagrlila na vratima.
Ti si jedina normalna, rekla je.
Javi se.
Hoću.
Kad smo se vratili kući i zatvorili vrata, prvi put nakon mjesec i pol osjetila sam da je stan stvarno naš. Samo naš, bez zagrada. Marko me uhvatio za ruku odmah u hodniku.
Gotovo, rekao je. Sad je stvarno gotovo.
Gotovo, ponovila sam.
Konačno smo kupili bonove i otišli na to putovanje koje smo stalno odgađali. Grad na četiri sata vožnje, stara gostionica s drvenim prozorima i krevetom s visokim uzglavljem. Šetali smo rivom, jeli brudet u malom restoranu, napokon sam spavala bez onog osjećaja da netko tuđi stalno diše blizu.
Marko me jednom pitao, dolje na rivi:
Nije ti žao zbog nje?
Zbog koga?
Matee.
Malo sam razmislila.
Nije. Dobro mi je.
Stvarno?
Stvarno.
Bila je to istina. Neobična, iskrena istina.
Matea se javljala jednom tjedno, ponekad rijeđe. Pričala o sobi, poslu, o još jednom “poznaniku”, svaki put s drugim imenom. Razgovori su bili lagani, kao što bude s ljudima do kojih si malo povukao granicu. Nisam je izbjegavala, samo sam napravila mali korak unazad.
U jesen je zvala da mora razgovarati, uživo. Dolazi u subotu, može? Rekla sam može. Najavila Marku, nije imao ništa protiv.
Došla je dotjerana, novo kaput, drugačija frizura. Lice joj se promijenilo, trebalo mi je vremena da shvatim kako. Onda sam shvatila napokon je uspjela odspavati. Ovo je bilo lice nekoga tko je nekoliko mjeseci bio miran.
Dobro izgledaš, rekla sam.
Stvarno? I osjećam se bolje. Ovo novo mjesto mi paše.
Dakle, sviđa ti se?
Pa, nije da mi se baš sviđa. Navikla sam se. Gazdarica u redu, pušta me na miru.
Marko je izašao pozdraviti, sjedio je s nama dvadesetak minuta i diskretno se povukao. Shvatila sam to kao lijepu gestu.
Matea je dugo pričala o svemu i svačemu. Slušala sam. Onda je zašutjela i pogledala me onim pogledom nekoga tko je dugo pripremao rečenicu.
Ivana, treba mi pomoć. Opet.
Što je bilo?
Gazdarica mi diže najam. Neću moći izdržati. Moram ponovno tražiti. I mislila sam ne znam. Možda na kratko.
Gledala sam ju. Nije dovršila rečenicu, ali znala sam na što misli.
Matea, ne.
Malo se iznenadila. Očito je preizravno zvučalo.
Ne?
Ne. Ne možemo ponovno.
Ali radi se samo o dva tjedna, dok ne nađem nešto.
Matea. Već smo probali “na kratko”.
Bila je to druga situacija. Tada sam bila na rubu.
Znam. Ali ovo je naš dom. Naša obitelj. Ne mogu opet.
Gledala me. U očima joj su se brzo redale povrijeđenost, pa ljutnja, pa nešto što je nalikovalo razumijevanju.
Promijenila si se, rekla je.
Možda jesam.
Prije ovo ne bi mogla reći. Samo tako.
Možda ne bih.
Marko te tako promijenio?
Ne. Ja sama.
Zašutjela je. Uzela šalicu, otpila gutljaj.
U redu. Naći ću nešto.
Pomoći ću ti tražiti oglase, kontaktirati ljude, ako trebaš.
Ne treba. Znaš da ću sama.
Još smo malo sjedile. Razgovor se nekako ugasio, bez rezanja. Otišla je za dva sata. Na vratima me zagrlila, ali drugačije nego prije, kao dragu poznanicu.
Zatvorila sam vrata, stajala na hodniku. Osjećaj je bio čudan nimalo krivnje, ni radosti. Kao kad dugo nosiš tešku torbu, pa ju spustiš; ruka još ne vjeruje lakoći.
Marko je izašao iz dnevne.
Otišla?
Da.
Kako je prošlo?
U redu. Opet je htjela kod nas.
I?
Rekla sam ne.
Gledao me dugo.
Sama?
Sama.
Nije rekao ništa svečano. Samo me zagrlio. Tako smo stajali, malo, u hodniku.
Ali nije to bio kraj. Mislila sam, bit će lakše, da sam nešto shvatila, raščistila no tek je teško dolazilo.
Krajem studenog Matea je opet došla, bez najave. Pozvonila je oko podneva. Marko je kuhao, ja čitala u sobi.
Otvorila sam, vidjela joj oči. Bilo je jasno: spremala se dugo, teško.
Mogu ući?
Naravno pomaknula sam se.
Marko je doma?
Kuha.
Htjela bih popričati s njim. Nasamo.
Iznenadilo me to. Vjerojatno se i vidjelo, pa je omekšala.
Pet minuta. Samo da objasnim nešto. Bitno mi je da me shvati.
Otišla sam u kuhinju.
Marko, Matea je tu. Kaže da mora s tobom.
On se okrenuo, ostavio kuhaču, prošao u dnevnu. Stan mali, čulo se. Nisam slušala namjerno, ali riječi su prolazile.
Marko, imam jednu zamolbu. Neka Ivana odluči sama. Nemoj joj sugerirati.
Molim?
Rekla mi “ne” prošli put. Mislim da nije sama tako odlučila. Ti si je naveo.
Matea, ja ne namećem svojoj ženi ništa.
No, ne primjećuješ što radiš.
Ne radim ništa.
Nikad mi nije rekla “ne”. Dvadeset dvije godine. Otkad si se ti pojavio
Dvije i pol.
Nije bitno. Pojavio si se i ona je drugačija.
Možda je odrasla.
Par sekundi tiho.
Ne znaš što mi znači, rekla je Matea tiho, gotovo bez tona.
Znam. Ona je tvoja najbolja prijateljica. I moja žena. To nije u suprotnosti. Ali ima pravo reći “ne”. To je njezino pravo. Ne moja uputa.
Razgovarat ću s njom.
Naravno. U kuhinji je.
Čula sam njene korake. Okrenula sam se od štednjaka. Matea je ušla.
Čula si?
Nešto jesam.
Ivana, želim ti nešto reći. Samo, obećaj da se nećeš naljutiti.
Reci.
Mislim da Marko previše utječe na tebe. Nisi više sasvim svoja.
Polako sam ugasila ringlu. Okrenula se.
Matea. Upravo si pričala s mojim mužem, bez mene, o tome kako sam pod njegovim utjecajem.
Htjela sam objasniti.
Kome?
Njemu.
Što si htjela da shvati?
Zašutjela je. Gledala sam ju, prvi put možda ne kao staru prijateljicu, nego kao osobu koja stane na moju kuhinju i tvrdi mužu da moje “ne” nije stvarno.
Matea, reći ću ti iskreno. Nisam se promijenila radi Marka. Promijenila sam se jer sam umorna od stalnog “da”. Cijeli život govorim “da”, ne zato što želim, nego jer nisam znala drugačije. To nije Markova zasluga. Moj je to proces.
Ljutnja?
Ne. Objašnjavam.
Ivana, znaš, brinem za tebe.
Znam. Ali ti brineš jer ti sada kažem “ne”. To nije isto.
Gledala me. Izraz lica nekog tko želi igrati jednu igru, a druga osoba ne želi.
Izbacuješ me?
Ne. Gost si. Možeš ručati s nama.
Hladno zvuči.
Možda. Ali iskreno.
Uzela je torbu. Ispratila sam ju do vrata. Okrenula se.
Nećeš mi ti prva nazvati, jel’ da?
Nazvat ću. Ali ne danas.
Vrata su se zatvorila.
Marko je iz dnevne provirio.
Otišla?
Da.
Kako si?
U redu.
Ivana.
Marko, ozbiljno u redu. Samo umorna.
Prišao je, opet isti taj zagrljaj u hodniku. To nam je postalo navika nakon teških razgovora samo stajati malo tako.
Nazvala sam ju za tjedan dana. Malo pričale, ništa posebno. Kaže, našla je povoljan stan, bez kapare, mala soba, ali gazdarica ok. Deset minuta laganog razgovora, oprostile se normalno.
Slijedili su mjeseci. Čule smo se, ponekad pila kave, ali susreti su postali drukčiji. Nema više one tijesnoće. Nema stalnog dojma da meni treba nešto više od razgovora. Ili je to sad bila prava prijateljstva, ali ona koju prije nisam znala prepoznati.
Proljeće je donijelo priču koje se dugo nisam voljela sjetiti.
Marko je otišao službeno na pet dana. Bila sam sama. Matea je doznala, predložila da ostanemo navečer skupa. Pristala sam. Ona je došla s hranom, gledale smo film, smijale se. Sve je bilo dobro. Kasnije je popila malo vode s limunom i opet postala ona stara Matea, slavljenica večeri po samom prisustvu. Pričala viceve, planirala putovanja, željela na more, samo iznajmiti kućicu, mjesec dana.
Idemo zajedno, rekla je. Ti i ja. Kao nekada.
Ono stvarno?
Pa sjećaš se kad smo s dvadeset i pet išle do Zadra? Iznajmile sobu kod one tete, svako jutro je dolazila mačka.
Sjećam se. Zvala se Buco.
E, Buco. Bila je prava mrcina.
Smijale smo se iskreno. Bez podteksta, stvarno, kao dvije osobe koje dijele uspomene na debelu mačku.
Najednom je uozbiljila lice.
Ivana, jesi li sretna?
Jesam.
S njim?
Da, Matea.
Stvarno?
Stvarno. Zašto pitaš?
Nekad te gledam i pitam se imaš li pravu stvar.
Ti bi trebala procijeniti što je meni pravo?
Pa tvoja sam najbolja prijateljica.
Matea, ne radi to.
Što ne radim?
Ne traži u mom životu problem tamo gdje ga nema. Imam dobar brak. Marko je dobar čovjek. Dobro mi je.
Zašutjela je.
U pravu si. Oprosti.
Nema problema.
Otišla je oko ponoći. Pospremila sam suđe, legla. Razmišljala o tom putovanju, o priči o Buci, kako smo se vozile vlakom i pričala mi je dok nisam zaspala u pola rečenice. To je bilo pravo prijateljstvo. Postojalo je samo što je s vremenom oko njega naraslo nešto teško.
Kad se Marko vratio iz službenog, ispričala sam mu večer. Sve, osim onog pitanja o sreći. Ne zato što nešto skrivam, nego zato što nisam htjela da si to nepotrebno prevrće.
Znači, bilo je dobro? pitao je.
Dobro. Prisjetile se starih dana.
To mi je drago.
Ti to misliš?
Da, stvarno. Bitno mi je da si sretna. Ako ti treba to prijateljstvo, ne trebaš ga se odreći. Samo na drugim uvjetima.
Na kakvim uvjetima?
Ravnoteža. Da ne daješ samo ti, nego i ona tebi. Da ne slušaš stalno samo ti. Prijateljstvo je dvosmjerno. Ako uvijek nosiš ti, a ona ništa, to nije ravnoteža.
Dugo sam o tome razmišljala. Imao je pravo, kao često što ga ima kada govorim napola osvrnuvši misao.
Odnos s Mateom se promijenio. Nije prekinut, ali postao je drukčiji. Čule smo se, pile kave, povremeno hodale na kave, ali više nije tražila da živi kod nas. Ne znam je li to Matea odlučila, ili je prosto prihvatila novi poredak, ili je našla druge načine borbe. Promijenila je posao, uhvatila nešto stabilno, i glas joj je bio drugačiji bez one stalne napetosti da samo što ne zaplače.
Jednom je nazvala da kaže da je upoznala nekog čovjeka. Bila je oprezna, bez euforije, samo rekla da je upoznala nekoga, tko zna, vidjet ćemo.
To je lijepo, rekla sam.
Možda jednom izađemo svi skupa?
Možda. Vidjet ćemo.
Nismo se uspjeli naći svi zajedno. Taj je čovjek nestao iz njenog života kroz nekoliko mjeseci, ali bez drame. Matea je preboljela, ali je držala sebe.
Promatrala sam je s distance na kakvoj smo se našle. Ne hladne, ne neprijateljske. Samo distance. Mislim da je prijateljstvo bilo pravo. Samo se promijenilo ono na što smo se oslanjale.
Prošle su godine. Razmišljam o tome danas, jer me Marko prošli tjedan pitao kako je Matea. Kažem dobro, mislim. Promijenila je stan, napokon našla pristojnu sobu, kvart dobar.
Drago ti je zbog nje?
Drago.
Stvarno?
Stvarno.
I to je istina. Sretna sam što ima svoje mjesto. Jer dok ga nije imala, uvijek je zauzimala tuđe. Ne iz zlobe, nego jer nije znala drukčije, a uvijek se nađe netko tko pusti.
Sjedim sad i razmišljam što sam naučila iz svega toga. Ne kao moral, ne kao pouku. Samo, što znam sada što prije nisam znala.
Znam da se “ne” može reći i voljenom čovjeku. I onome s kim dijeliš dvadeset godina. I onome tko plače i šapće “samo ti me znaš”. To “ne” ne uništava prijateljstvo. Ponekad ga spašava. Ponekad ga mijenja do neprepoznatljivosti. Ponekad otvara nešto u njemu što je bilo skriveno iza stalnog “da”.
Znam da se obitelj i prijateljstvo ne važu. Ne postoji “tko je važniji”. Samo ima sve svoje mjesto, svoj prostor, i kad jedno zauzme mjesto drugome, nešto se gubi.
Znam da me Marko nikad nije pitao “izaberi”. Samo je govorio svoje osjećaje, čekao. To je važno, kad misliš o izboru ponekad ga nema, ponekad je samo stvar razumijevanja što trebaš.
Samo jedno ne znam: je li Matea ikad bila stvarno sretna. Ne kad bi zabavljala društvo. Ne kad se zaljubila i pričala o tome zaneseno. Nego jednostavno, običnog dana, u sebi. Je li bila stvarno dobro.
Nekada razmišljam o tome. Ne znam odgovor.
Srele smo se prošlo ljeto. Slučajno, u kavani gdje sam bila s Markom. Bila je sama, s knjigom, pila kavu. Vidjela nas, nasmiješila se. Sjele smo na kratko.
Kako ste? pitala je.
Dobro, rekao je Marko. Ti?
Isto, dobro. Čitam.
Što čitaš?
Pokazala je naslovnicu. Nešto o putovanjima.
Još uvijek želim na more, rekla je. Sama bih, samo otišla.
Odi, rekao je Marko.
Razmišljam. Možda baš ove godine.
Bile smo zajedno dvadesetak minuta. Rastale smo se toplo. Mahnula nam je s vrata. Marko me primio za ruku.
Je li sve u redu? pitao je.
Je. Sve u redu.
Izišli smo. Bilo je toplo, ljudi su prolazili, negdje je svirala glazba iz nekih vrata.
Misliš li da će otići? pitala sam.
Kamo?
Na more. Sama.
Zastao je.
Ne znam. A želiš li?
Pogledala sam prema kafiću. Matea više nije bila na vratima. Kafić kao kafić.
Želim, rekla sam. Mislim da bi joj dobro došlo.
I tebi bi dobro došlo, rekao je Marko. Nismo ni mi godinama nigdje otišli.
To je neka ponuda?
To je konkretna ponuda.
Nasmijala sam se. I on. Išli smo dalje, govorili o običnim stvarima, o sutrašnjem danu, o kupovini.
Ali u meni je bio ostatak misli o Matei. Hoće li otići samo tako, bez razloga, ne zato što mora, nego zato što želi.
Voljela bih verovati da hoće.
Voljela bih verovati da sjedi u kakvom kafiću pored mora, sama, uz knjigu, i da joj je dobro. Da je napokon pronašla prostor za sebe, onaj što je tražila po tuđim domovima.
A ja sam svoj pronašla odavno. Samo sam trebala naučiti kako ga čuvati.
Ivana kaže Marko ispred mene, okrećući se. Dolaziš?
Dolazim, kažem. Dolazim.
