Tri nova ključa
Ana, zašto si tako blijeda? Je li to opet neka od tvojih dijeta? glas pun hladnog povjetarca doplutao iz hodnika, nepouzdan kao suhi list u ranu jesen.
Stojim naslonjena na pećnici, u pohabanom šlafroku na koji se uleptio otisak djetinjstva u Makarskoj. Miješam zobene pahuljice, a misli, razlistale, šapću: Subota je konačno moja. Od osam ujutro do kasnog sumraka. Mateo je već otišao s Lovrom na pecanje u Čikolu, rekao je da se vraća na večeru. Dan sam posložen: doručak u tišini, lagana šetnja uz perivoj Ruđera Boškovića, onda rastezanje po kauču s dobrom knjigom. Takve subote su rijetke. Možda ih nikad ni ne bude.
I eto.
Okrenem se oko sebe. Mara Gudelj, njegova majka, ulazi u kuhinju, raskopčava kaput i bez gledanja ga baca preko naslonjača. Kaput klizi na pod, kao usnuli pas. Mara to ne primjećuje.
Dobro jutro, Maro, kažem mirnim glasom. To sam davno izvježbala.
E, jutro. Gdje je Mateo?
Na pecanju.
Zaustavi se, kraj te male kuhinje, i gleda me kao da sam joj otkrila da je svijet od danas narančast.
Kako na pecanju? Ništa mi nije rekao.
Zaboravio vas je, čini mi se, upozoriti, osmjehnem se u vjetar i okrećem leđa prema plinskom štednjaku.
Zob kipi nježno, gašim plamen. Izvan prozora širi se sivi listopadski dan, još bez vjetra nebo rastegnuto poput svjetlucave svilene trake iz splitske radnje. Pomišljam: još prije pola sata zamišljala sam šetnju Rivom, a sada misli leže u zdjeli s ovom kašom.
Mara podiže kaput, vješa ga na vješalicu i sjeda za stol. Iz torbe vadi veliku plastičnu vreću, staje je na stol preko karirane kabanice.
Pekla sam pite. S kupusom. Mateo voli s kupusom.
Hvala, tiho.
Probaj barem jednu, prije nego što se namrštiš, siječe riječima.
Ne namrštim se. Samo punim zdjelu kašom. Ruke mi mirne, vanjski mir je navučeni šal oko napukline u rebrenom luku. Sedam godina vježbe.
Sjedni, jedi sa mnom, izgovaram automatsku pristojnost.
Ja sam već jela, meni samo čaja.
Stavljam kuhalo na plin. Sjedim za stol nasuprot nje, jedem zob, gledam van u dvorište. Na oluku pleše golub, kreće se nemirno i kljuca nevidljivo. Živi svoj sivi, golublji san.
Trebala bi zamijeniti zavjese, malo su posivjele, pogleda oko kuhinje.
Meni se sviđaju.
Tebi. Mateo mi je spomenuo da bi i on nove.
Mateo nikada nije rekao išta slično. Možda njoj. Možda u razgovoru koji ne čujem, neću ni čuti, jer oni razgovaraju o meni, bez mene.
Voda šumi, kuham čaj, stavljam joj pred nju velika šalica, šećer, žlica.
Hvala, kaže i miješa čaj. Nazovi Matea, neka zna da sam tu.
Nema signala na pecanju.
Kakvog nema signala? Di su oni išli?
Negdje na Dravi, kaže nema veze…
Zateže usne, pije čaj, gleda u vrećicu sa pitama.
Daj jednu dublju zdjelu, da stavim pite kako spada.
Prinesem tanjur, ona ih pedantno slaže, svaki ima točno mjesto. Miriše na tijesto, na pepeo i kupus, kao djetinjstvo na selu prije rata. U drugo vrijeme, s drugim srcem pojela bih jednu.
Gledam samo.
Reci mi ti… Mara ne podiže pogled, ali riječi odjekuju posvuda. Razgovarate li vi s Mateom uopće?
Razgovaramo.
On meni zove svaki dan. Sve mi priča. Ti si uvijek nekako tiha.
Što priča?
Zastala je, vratila pogled na pitu.
Pa… kako je umoran. Kako kod vas nekako nikad mira.
Ostavim žlicu.
Nema mira, ponovim, ne kao pitanje.
Pa vidiš i sama. Nekakva je napetost među vama.
Vi to znate, iako dođete svaka dva tjedna.
Ja sam mu mater. Osjetim.
Ustala sam, odnijela zdjelu do sudopera i gledala dvorište. Čovjek šeta psa, žut mali terijer, nateže povodac prema grmu, čovjek ide polako, ruka u džepu, usne skupio u osmijeh. Slika sklada.
Ana, zove Mara.
Da?
Jesi li ljuta?
Okrenem se. Gleda me pogledom kojeg sam naučila čitati kroz godine; nije to kajanje, nego očekivanje odgovora: “Ma ne, nije ništa.” Da može nastaviti po starome.
Nisam, kažem. Nisam.
Kimne glavom, zadovoljna. Pije dalje.
Dobro je. Ne želim ti loše. Samo da je među vama sve u redu.
Znam.
Imam 48 godina, Mateo 51, Mara 73. Brak nam je drugi za oboje. Mislila sam, drugi brakovi su mudriji. Znaš što hoćeš, još više znaš što ne želiš. Ipak, sve ovisi o ljudima.
Mara popije čaj i ustane.
Daj da vidim što imate u hladnjaku.
Čemu…?
Već otvara vrata hladnjaka.
Da vidim što ću Mateu skuhati kad se vrati. Uvijek gladan na pecanje dođe čovjek.
Maro…
Molim?
Šutim. Onda tiho kažem:
Večeru ću pripremiti sama.
Zastaje, ruku na frižideru, pogleda me s blagim čuđenjem.
Ana, pa ja samo želim pomoći.
Znam. Ali mogu sama.
Uvijek ti tako kažeš. Ali vidim ja što jedete. Mateo je smršavio.
On sam bira što jede.
Muško ti nikad neće samo sebi skuhati.
Nije sam.
Gleda me, dvije nasuprot, između nas linoleum s bež kockicama. To smo Mateo i ja birali dok sam se tek doselila, prije nego što su počele stare svađe. Ja birala, on klimnuo, sada Mara kaže treba novi.
Kako hoćeš, sliježe ramena. Ja ću malo ovdje sjesti, pričekat ću Matea.
Opruge u trbuhu opet se stegnu.
Do večeri dolazi tek.
Nema žurbe. Ni kamo.
Vadi iz torbe sivu klupku vune i igle, smješta se na stolcu, kao čovjek koji ne planira nigdje.
Gledam je. Gledam svjetlucave igle na njenim rukama, vuneni klupko, pite među predmetima, kaput što je sam završio na stolcu. Onda zgrabim šalicu, natočim čaj i iziđem u sobu.
Sjednem na kauč, povučem noge, zurim u zid na kojem visi minijatura iz Osijeka: Drava, livada, vrba stara, poput sna pred kišu. Mirna slika koju volim.
S kuhinje čuje se udaranje igli.
Pišem Tamari: “Ona je opet tu.” Odmah svar: “Bez najave?” Ja: “Ima ključeve.” Ona šalje emotikon sa zažmurenim očima: “Ana, dokle više? Kada ćeš jednom normalno porazgovarati s Mateom?”
Telefon pospremim.
Jesam pričala. Prvi put poslije druge godine braka, kad sam shvatila da Mara ne dolazi k nama, nego njemu, u njegovu kuću. Ja rekla: Treba najaviti se. On: to je njegova mater, uvijek je tako bilo. Rekla sam: ovo je naš dom. On: malo pretjeruješ.
Drugi put kad je presložila sve začine na polici. Ušla sam i stala, nemoćna, pet minuta gledala, svega mi je bilo previše. Bila je to moja polica, moj red. Sada nije više. Mateo: pa pomakni opet. Ja: nije u začinima stvar. On: u čemu? Nisam mu znala objasniti. Ili nisam htjela.
Treći razgovor bio je nakon što je Mara došla, dok mene nema, i očistila cijeli stan. Ludo, tko bi se ljutio na čistoću? Ja sam se. Jer shvatila sam: ima pristup kad mene nema, ulazi u spavaću, vidi moje knjige, moje papuče. Gospođa možda misli nešto svoje.
Mateo tada samo: mama se trudila. Ja: znam to. On: pa u čemu je problem? Ja: ima ključeve. On: moja je to kuća. Ja: i ja tu živim. On: ne razumijem što hoćeš.
To sam pamtila. “Ne razumijem što želiš.” Nakon sedam godina.
Ležim, a čujem kako u kuhinji Mara ustaje, pušta vodu i nešto reže. Otvara hladnjak, šušti vrećicom.
Odjednom ulazim u kuhinju.
Ona reže luk, sprema povrtni gulaš za Matea.
Što radite? pitam.
Skuhat ću varivo. Mateo voli varivo.
Gledajte, Mara. Zamolila sam vas…
Ana, pa što je tako strašno u varivu?
Ovdje ja odlučujem što će se kuhati.
Spušta nož, pogleda me, dugo gleda.
Tvoja kuhinja?
Da.
Znaš li… dobro. Vrati se luku.
Nož klizi, ritmičan, ne čuje što govorim.
Uzmem dasku iz njenih ruku. Polurezani luk ostao na stolu.
Molim vas, nemojte.
Stojimo blizu. Vidim joj bore na čelu, stisnute usne.
Braniš mi kuhati?
Molim vas da poštujete moj prostor.
Prostor! Gledala si previše televizije, Ana…
Odmičem se. Stajem kraj prozora. Golub više nije na oluku. Čovjek psa odveo. Dvorište prazno, mokro, lišće crvenkasto.
Ana, sada nježnije. Ne ljuti se. Samo hoću pomoći.
Znam.
Mateo bez domaće hrane propada. Ti radiš, nemaš vremena.
Nađem vremena.
Dobro, dozvoli malo pomoći.
Ona uvijek čuje tek koliko joj odgovara.
Odlazim u spavaću, zatvaram vrata. Iz kuhinje miriše varivo od cikle i kupusa. Knjiga u rukama, ali riječi ne čitam.
Zovem Tamaru.
Skuhala si varivo?
U mojoj kuhinji.
Ana!
Da.
Moraš večeras razgovarati s Mateom. Danas, ne drugi put. Danas, kad dođe.
Razgovarala sam.
Samo si nagovijestila, nije isto.
Šutim. Tamara je stvarno uvijek prava. Prijateljice smo 20 godina, zna me bolje od mene.
Razgovarat ću.
Obećavaš?
Obećavam.
Pospremim telefon. Ležim, miris variva sve jači. Mogla bih se u drugom životu tome veseliti; sada me samo zamara.
Ponovno ulazim u kuhinju tek dva sata kasnije. Mara je sve posložila, tri tanjura, tri žlice, kruh, pite.
Sjedni, Ana, pojedi.
Hvala. Kasnije ću.
Ohladit će se.
Podgrijat ću.
Gleda me, u očima joj tuga što ne skriva.
Ana, što ne valja?
Sve je dobro.
Nije. Sjediš u sobi cijeli dan, ne gledaš mene. Što sam ti napravila?
Stajem pokraj hladnjaka, sipam si vode.
Maro, budimo iskrene.
Hajde.
Dolazite bez najave. Svaki put. Dolazite kada želite, jer imate ključeve. Svaki put kad dolazim kući mislim: možda ste već ovdje. Ili ste bile.
Pa i što? Ja sam vaša.
Vi ste Mateova. Meni ste svekrva, nije to isto.
Ispravi se u stolcu.
Kako nije isto? Pa obitelj smo.
Obitelj razgovara. Obitelj pita. Obitelj se najavljuje.
Da pitam dopuštenje od nevjeste?
Eto te riječi: dopuštenje. Kao da je sramota tražiti najavu.
Reći: Anči, htjela bih doći u subotu, može? To je pristojno. Ne ponižavajuće.
Pristojnije je navratiti svom sinu.
Kad ga nema.
Ti si, eto, ovdje.
I ja ovdje živim. I želim znati tko dolazi.
Mara ustaje, sklapa tanjur.
Dobro, kaže tiho. Dobro.
Maro, ne želim svađu.
Vidim.
Želim normalan odnos.
Normalan? Da vas zovem i pitam dopuštenje?
Da, normalno je zvati i najaviti.
U kaputu, njezini prsti drhte, ne od slabosti.
Varivo je na štednjaku, kaže kod vrata. Ostatak baci.
Zatvara vrata tiho. Ne zalupi. To je možda još gore.
Ostajem. Pogledam varivo, sipam sebi tanjur, jedem prazna pogleda. Dobro je. I to neću poricati.
Perem suđe, poklopim pite da ne očvrsnu, sjednem za stol i pišem Tamari: “Razgovarala sam.”
“?” Tamara.
“Otišla je uvrijeđena.”
“To je njezino pravo. Dobro si napravila.”
Telefon spremim, mislim: do večeri još sati. Mateo će doći, vidjet će varivo i pite, trebat će mu objašnjavati. On će prvi zvati mamu. Bit će razgovor onakav kakve sam već isprobala sto puta. On: Zašto tako? Ja: Kako tako? On: Htjela je pomoći. Ja: Znam. On: Što onda nije u redu.
Uzmem knjigu i sjednem na kauč. Ovog puta složene riječi ulaze sporo. Tišina pomaže.
Mateo se vraća pred sedam. Čujem ga na vratima šuška ključeve, ulazi, nešto lupa, ribički alat, ide do kuhinje.
O, varivo! Mama je bila?
Ulazim za njim.
Bila je. Sjedni, podgrijat ću.
Smešten svog kabasta tijela, tapka rukama, vidi pite, raduje se.
S kupusom! Ana, jesi probala?
Jesam.
Dobre?
Dobre.
Jede, ja pijem zeleni čaj. Priča o pecanju, o tome kako im je Lovro uhvatio šarana, a njemu ništa, ali zrak je bio predivan. Ja slušam, čekam.
Jel’ se mama rastužila? pita usputno.
Malo, kažem.
Razgovarala si s njom?
Da. Mateo, trebamo razgovarati.
Spozna da je ozbiljno, lice mu padne u ozbiljnost, skupljeno.
O čemu?
O ključevima.
Zašušti zrakom.
Ana…
Molim te, uzmi joj ključeve.
To mi je mater.
Znam. I baš zato trebala bi vas pitati kad dolazi. Normalno je, Mate. Pristojno.
Pa posjećuje nas.
Dolazi bez najave, ulazi u spavaću, preslaže mi stvari, kuha što nisam tražila.
Pa napravila. Što je loše.
Mateo. Pauza. Molim te, poslušaj mene. Ne nju. MENE. Ne osjećam se kao doma. Stalno čekam da upadne. Uđem u kuhinju i zabuljim se, što je maknula. To nije u redu.
Pretjeruješ.
Sklapam ruke.
Uvijek tako kažeš.
Jer i jesi takva. Mama došla, kuhala, ti…
Što ja?
Praviš problem.
Došla je nepozvana, s ključem u naš stan. Pomaknula stvari, kuhala bez pitanja. To nije događaj, to je… sustav.
Sustav… Ana, što hoćeš? Da reknem mami: ne dolazi više?
Da joj kažeš: zovi prije dolaska.
Stara je. Navikla.
S 73 nije starica. Može telefonirati.
Tražiš da uzmem ključeve.
Molim. Ne tražim. Molim.
Ustaje, natoči si vode, gleda kroz prozor.
Znaš da je sama, tata je umro prije osam godina. Osim mene, nema nikoga.
Znam.
Ključevi su joj… sigurnost, da nije sama.
Ima drugih načina. Zvati, doći kad je pričakujemo. Nije ključ izlaz iz osamljenosti.
Čuj, “tuđi stan”, kažeš.
Mislim na to da je ovo NAŠ stan, ne njezin.
To je moj stan.
I to. Uvijek kad nestane argumenata. MOJ stan.
Da, tiho. Tvoj.
Pauza. Duga.
Neću joj uzeti ključeve, kaže napokon.
Dobro.
Dobro? iznenadi se malo.
Dobro. Znam kako si odlučio.
Ana… nemoj…
Kako?
Tako. Hladno.
Nisam hladna. Samo razumijem što to znači.
Što znači?
Ustajem, uzimam šalicu.
Da si izabrao.
Nisam birao, želim ne povrijediti mater.
Znam. Godinama ne povrjeđuješ mater. Meni možeš.
Nitko te ne povređuje.
Jesi je pitao ikad kako je to, kad netko može ući u tvoju kuću bilo kad s ključem? Nisi, jer znaš da ti ne bi odgovaralo.
Izlazim. Ne ide za mnom.
Sjednem na kauč i slušam njegovo šuštanje. Čujem šaptanje,: Mama, ne brini… Ana je takva… Znaš ti mene… Dođi kad god hoćeš…
Naravno, dođi kad god hoćeš.
Sjedim i slušam. U meni je mir, nebolan, nego tišina nakon što nestane svjetla.
Uđe polako.
Ana?
Da.
Nemojmo ovako.
Kako?
U tišini.
Sjedne pored mene. Ne odmaknem se. Sjedim i gledam vlastite šake.
Jesi joj zvao?
Jesam. Umirio je.
Rastužila se?
Malo.
Dobro.
Ana. Uhvati me za ruku. Shvaćam da ti je neugodno. Stvarno. Ali možeš biti… mekša.
Mekša.
Stara je. Sama. Brine se.
Mateo, šest godina sam bila mekana. “Nije ništa,” samo želi dobro. Uvijek “dobro.” A sada opet dođe bez najave, kuha, govori ti da kod nas nema mira. A ti igraš staru ploču: dođi uvijek.
Uklanja ruku.
Ne želiš popustiti.
Umorila sam se popuštajući stalno.
Što onda? Rastava?
Olako. Sveudilj. Kao pitanje, kao “pa reci da ne želiš rastavu”. Ne kažem ništa.
Ana, pitam te.
Čula sam.
I?
Neću odgovarati kad pitaš prijetnjom.
Nije prijetnja.
Pitaš to samo zato da prekinemo razgovor i ništa se ne promijeni.
Ustaje. Vrti se po kuhinji.
Kompliciraš.
Možda.
Zbog ključeva.
Nije zbog ključeva. Zbog onog što ključevi znače. Ali ti ne želiš o tome.
Raspravljamo.
Ne. Ti kažeš: stara je, sama, pretjeruješ. To nije razgovor. To je cilj da šutim.
Ne znam što želiš od mene.
Sedam godina. Opet to.
Uzimam torbicu, ključeve i kaput.
Gdje ideš?
Prošetati malo.
Ana.
Treba mi zraka.
Zatvaram vrata iza sebe. Stubama izlazim u ulicu: Miris večere dolazi iz etera. Silazim, ulazim u noć, svjetla lampa i lišće na mokrom asfaltu crno. Do parka uz perivoj. Sve tiho, moj grad, moj ulaz.
Stojim i mislim. Ne o Mateu, ne o Mari o sebi. Kako stojim u jeseni, u tami, i istina ne želi mi se više doma. Nekad: neću svađu, neću razgovor, neću ga gledati. Doma sam uvijek htjela. Jer dom je dom.
Sad ne bih doma.
Ne sjedam na klupu, mokra je. Samo gledam drveće. Svijetli, šutljivi, ne mare.
Pišem Tamari: “Rekao joj je dođi kad hoćeš.”
Ona me zove.
Pričaj, kaže.
Ispričam. Kratko, bez čipke. Tamara šuti.
Ana… reći ću iskreno. Bit će ti teško, ali reći ću.
Reci.
Živiš u njegovom stanu. Dok je tako, uvijek ćeš biti gošća. Dobra, ali gošća.
Znam.
Ne znaš. Da znaš, ne bi… On nikad neće uzeti mami ključeve. Nisu to ključevi, to je znak: njegov stan, tvoj ostanak. Ima on gdje, a ti nemaš.
Šutim.
Ana.
Čujem te.
Što ćeš sad?
Ne znam, Tamara. Još ništa.
Ne žuri. Samo razmisli.
Gasim telefon. Krećem natrag, ali ne kući. Hodam kroz susjedstvo, uz velike izloge. Ulazim u dućan s alatima. Miriši na gumu, metal. Sorovi, limenke, sitni alat. Hodam, ni ne znam zašto. Onda vidim.
Brave. Stalčić s cilindrima, kvakama. U ruci dobro leži, tri ključa. Gledam cijenu: 159 kuna.
Stojim tako. Prodavač tipka po mobitelu, ne gleda me. Uzmem bravu, platim.
Doma Mateo gleda televiziju. Šapće:
Gdje si bila?
Oko kuće.
Dugo.
Da.
U kuhinji slanim torbu na stol, sipam vodu, spremim bravu u ormarić.
Mateo ulazi.
Što si kupila?
Sitnice.
Kimne. Sipa si čaj. Staje uz prozor.
Razmišljao sam, dok si šetala.
I?
Razumijem te. Nije lako. Ali mama… Ona je, što je. Neće se mijenjati. Znaš to.
Znam.
Pa, možda jednostavno tako prihvati to?
Prihvatim?
Da. Dodje, skuha, bude… pa što.
Neću prihvatiti to, Mateo.
Izgubi osmijeh.
Ne znam što više reći.
Ne trebaš reći. Trebaš napraviti. Porazgovarati s njom. Ne umiriti, nego objasniti. Pravila su pravila. Nepozvani ulasci nisu prihvatljivi.
Povrijedit će se.
Moguće.
Stara je.
Mateo… Znaš što time govoriš? Da stari mogu što hoće?
Ne mislim to.
Onda što?
Spušta šalicu. Gleda me dugo.
Ako ti je toliko loše ovdje… pitaj se, jesi li trebala uopće biti ovdje.
Da vidim jesam li kod kuće.
Možda. Ako ti toliko smeta.
Osjetim nešto unutra stane. Ne pukne, nego lagano miruje, kao more pred ledom.
Prijedlog je da odem?
Prijedlog je da razmisliš.
Dobro. Razmislim.
Uzmem čaj. Hodam u sobu. Ugasim svjetlo, ležim u mraku, osluškujem televiziju. On šeta, pere ruke, vraća se.
Spavaš?
Ne.
Ana, ne ljuti se…
Ne ljutim se. Razmišljam.
O čemu?
O tvojim riječima.
On uzdahne. Okrene se u snu. Zaspi brzo, kao i uvijek.
Nedjeljom ustane, doručkuje, ode opet na selo s Lovrom. “Do večere sam tu.” Klimnem. Ode.
Popijem kavu, sjedim. Onda izvadim vrećicu ispod sudopera, stavim je na stol. Gledam je.
Pišem susjedu iznad, Josipu Mariniću, stalnom majstoru-domoćinu.
“Josipe, imate li pola sata danas? Trebam zamijeniti bravu na ulazu.”
“Može, poslije 11”, javi on. “Ključ imate ili da donesem?”
“Moj je”, pišem.
“Javite kad ste doma.”
Cijedim ostatak kave, stajem kraj prozora. Opet golub na oluku. Ili drugi, svi su isti.
Josip dolazi u podne.
Dobar dan, gospođo Ana. Pokazujte.
Evo.
Ej, dobar. Njemački. Za pola sata sve gotovo.
Odlazim u kuhinju. Iz hodnika čujem alat, zujanje, šaptanje.
Kuham čaj, razmišljam: mijenjam bravu u stanu koji nije moj. Sad tri ključ, ni jedan viška.
Gotovo, molim kaže kroz hodnik.
Evo, tri ključa. Probajte.
Ubacim, otvara se lako.
Kvalitetno, kaže. Ako treba išta, javite.
Platim ga, zahvalim. Kad ode, zatvorim vrata, stojim u hodniku.
Zovem Tamaru.
Promijenila sam bravu.
Ona šuti.
Zna?
Ne.
Kad dolazi?
Do večeri.
Ana… ovo je više od brava.
Znam.
Hoćeš to zaista?
Hoću svoj mir.
Njegov je stan.
Znam. Zato sad i razmišljam dalje.
Ona opet šuti.
Razmišljaš o sljedećem koraku.
Da.
O rastavi.
Da.
Ona izdahne.
Dobro. Evo ti broj odvjetnice. Zapiši.
Zapisujem.
Tamara… ne bojim se. Čudno, zar ne? Trebala bih, a ne bojim se.
Ne čudno. Znači da si se odlučila. Samo nisi prije htjela priznati.
Možda. Držim tri nova ključa i gledam vrata s novim cilindrom.
Mateo dolazi oko šest. Čujem ga na stubištu. Već oprobava ključ u bravi. Pause, opet, ništa. Zove u panici.
Ana, brava ne radi.
Znam. Promijenila sam.
Tišina pred vratima.
Šta?
Promijenila sam bravu, Mateo.
Ana. Otvori vrata.
Otvori mu. On stoji, ruksak, štapovi, šutljiv.
Mijenjala si bravu.
Da.
U mom stanu?
Da.
Zašto?
Da ne ulazi više netko tko ne treba.
Moj je stan.
Rekao si to jučer.
Ana… Znaš što pišem na vlasništvo…
Znam.
Mama više nema ključ.
Znam.
Mislila si da neću biti protiv?
Razmišljala sam. I napravila.
Sjedne. Skoro propadne u stolac.
Ozbiljno to misliš?
Ozbiljno.
Želiš razvod.
Nije pitanje više.
Da.
Zbog ključeva?
Ne. Zbog sedam godina gdje si uvijek birao nju. Zbog toga što si mi rekao: “Prihvati.” Zbog onog: “Razmisli trebaš li biti tu.” Razmislila sam. Imao si pravo. Samo ne kako si mislio.
Gleda me dugo.
Ne šališ se.
Ne.
Ana. Daj bar razgovarajmo.
Sedam godina razgovaramo.
Ne možeš samo…
Nisam samo. Dugo je trajalo. Samo nisi htio vidjeti.
Pokrije lice rukama, ustane, prošeće.
Što sad?
Sastanak s odvjetnikom. Stan je tvoj, ne tražim ga. Svoje stvari uzet ću, treba mi vremena.
Već si razmišljala o tome.
Da.
Duže vrijeme.
Vjerojatno.
Sjedne. Šuti.
Mama… počne, ali ne završava.
Nazovi. Objasni. To ti je pravo.
Odlazim. U sobi je soba tiha. Sunce tone, grad živi vani, svjetiljka uz prozor budi se pogrbljena nad mrakom. Pakiram knjige. Polako.
Iz kuhinje dolazi njegov, tihi glas. Ne slušam.
Listopad guta dan. Grad sanja svoje mirise, njegovi otisci ne znaju za ovu bol u jednoj kuhinji, u četvrtom katu. Automobili, dijete viče. Negdje, vrata zalupila.
Imam tri nova ključa.
Jedan je moj. Prvi put za sedam godina zaista moj.
Telefon vibrira: Tamara. “Kako si?”
Pišem: “Tiho.”
Ona: “To je dobro. Sve počinje tišinom.”
Možda. Zatvaram telefon. Sutra puno posla. Advokat. Traženje stana. Papirologija i dugi sati. Znam to.
Ali sad je tišina.
Na poličici tri ključa. Pokraj njega njegov stari ključ više ne vrijedi.
On izlazi iz sobe, stane na vrata.
Ana, jesi stvarno sigurna?
Gledam ga. Lice umorno, ramena pogurena, ruke u džepovima. Sedam godina znam ovog čovjeka, znam mu način na koji pušta žlicu. Znam navike, strahove, i tuhu ljubav prema majci, toliko veliku da nije bilo prostora za išta drugo.
Jesam, kažem.
Kimne. Lagano, pomireno, nesigurno.
Dobro, kaže tiho. Dobro.
Ta riječ odzvanja u hodniku među nama, pokraj nove brave i tri ključa, pokraj kaputa na vješalici, i ne znam što znači. Prihvaćanje, ili samo umor.
Uzimam torbu.
Prespavat ću kod Tamare.
U redu.
Otvaram vrata, nova brava škljocne tiho, kao uzdah. Kvalitetna, rekao je Josip Marinić.
Ana, kaže Mateo iza mene.
Okrenem se.
Hoćeš li javiti?
Gledam ga dugo.
Hoću, kažem. Javit ću.
I silazim stubama, tiho, u splitsku noć prepunu lišća.
