Fantići
Pa ti si pravi fantić, Ivane! Trebalo bi te išibati kao vola u kupusu, ali tko to više radi, a i prekasno ti je sad! Doživio si ovolike godine, a pameti ništa stekao nisi!
Baka Kata, šepajući na bolnu nogu, pljunula je pod noge svom susjedu i odgecrala natrag do svoje kuće. Svoje je rekla, a sad neka ga savjest nosi kud zna i umije. Ako ljudi ne uspiju dozvati čovjeka pameti, možda će sudbina sama.
Jesi vidio ti toga? Vlastitu mater smjestiti u dom za starije! Gdje to ima?! Da, Mare je sad nepokretna, ali zar joj je sin ili kakav tuđi čiko? Naprosto je uhvati jad i bijes. Da je barem mlađa i jača ne bi ni sekunde dvojila, odmah bi Mare uzela sebi. Al ovako…
Marija joj bilo žao. Dobra je to cura, naravno, ali nije ona konj da sve sama vuče. Već je ostala u selu, nije otišla na fakultet kad joj je majka oboljela. Zapravo, otišla je najprije, ali ubrzo se vratila. Nije mogla ostavit majku ni baku. Pomagala je, znala je da Kata ne može za kćer svakodnevno. S obzirom kako je, jedva se sama oko sebe snađe. Nakon što je slomila nogu prije dvije godine, sve je postalo još teže. I prije je nekako šepesala, a sad više ništa ne ide kako treba.
Mlađa kći joj je nudila da dođe kod nje u Split, ali nije mogla prihvatiti. Gdje bi? Tamo je stančić malen, mjesta jedva svima. Zet je dobar čovjek, ali je ko ovca, sve povučeno i tiho. Rade oboje, imaju dvoje djece, teško je preživjeti. Ni Kata im više nije od pomoći. Nekad je još i držala domaćinstvo, pazila djecu, a sad Šupljina Marija se ljuti kad ona ovako priča, ali nema što se ljutit to je istina. Nema zdravlja, a snaga nestaje k’o rosa kad sunce izađe. Jutrom, kad treba iz kreveta, jedva ustane. Otvori oči, malo poleži, pa se sabere kao komadić ugljena na lopaticu. Skupit se, skupit! E onda: ustala! Idemo!
Dobro da je Marija mala vješta i brza kao srna. Dok se Kata razbudi, ova već sve počisti po kući, pobrine se za majku i juri na posao. Brza, uvijek tako bila, još otkad je bila skroz mala.
Kata je svoju najstariju kćer, Marijinu majku, rodila kasno. Već je bila pomislila da neće imati djece. Prvi muž nije joj zaboravio što nije mogla rodit. Otišao je. Kata bila tužna, ali ne previše. Znala je, nije ju nikad ni volio bogzna kako. Ona bi gorjela, on…
A Kata mlada, lijepa kao zora. Ljepša od svake cure u selu. Dečki su trčali za njom, još od škole. A ona sebe strogo držala. Čekala ljubav. Mislila doći će taj pravi. Ali nije i nije. Vremena prolazila, Kata već prestala i gledat okolo, sve češće slušala prijekore majke.
Šta biraš? Ostat ćeš usedilica!
A kad joj reče da ni na koga ružnog gledat ne želi
Onda je došao iz vojske momak iz susjednog sela. Kata ga nije ni poznavala. On je, s roditeljima, živio negdje drugdje. Iz vojske nije došao doma, već kod djeda i bake. Zašto tako, nitko dugo nije znao, a ni Kati nije polagao račune.
I ona propala za njim. Ugledala ga jednom i gotovo. Zaljubila se
Ni on nije dugo čekao. Čim ju je vidio, poslao prosce. Majka sretna ko nikad. Šta će mislit cure prošli svi rokovi, a ona se još nije udala!
Svadba velika, vesela. Kata nije znala kud bi sa srećom. I nije vidjela, kako se za stolovima šaputalo. Tek kad joj svekrva prišla i povukla za ruku, Kati srce stalo. Znala je da nešto nije u redu.
Ženu s crnom maramom Kata je primijetila čim je izašla u dvorište. Kad ju je svekrva nježno pogurala naprijed i pokazala na kolica pored žene, zastala je. Srce joj zalupalo. Što tu treba razumjeti? Sve je jasno.
Ivan joj poslije ispričao da je otišao u vojsku od zaručnice, ali nije mogao vjerovati da je ona rodila sina njemu. Svi su mu govorili da računi ne štignu. Kada su papi, Ivanova majka, otišla vidjeti, tamo je beba pravi Ivančić. Nema što. Samo, popravka nema. Drugu uzeli…
Djevojka nije htjela ništa od Ivana. Nije oprostila izdaju. Nije znala ni da se majka, noseći unuka, na svadbu bivšem zaručniku sprema. Rekla joj da ide sestri, pokazati unuka.
Zašto? Kata je dotaknula kolica i pogledala umornu ženu stisnutih usana.
Da znaš za koga se udaješ.
Što joj je to znanje moglo donijeti, Kata nije nikad shvatila. Muža je voljela, a što je bilo prije nje… Pa sveti ljudi ne postoje, svi griješe.
Sinom nije branila mužu da se viđa, ali nije pokazivao interes. Brzo je Kata shvatila njezin Ivan zna voljeti samo sebe. Svi drugi mu tu služe kao okvir slici.
Ne može ga ničim prigovoriti. I domaćin i novca ima, ali sreća ne dolazi.
Petnaest godina je Kata s njime proživjela, topline od njega nije doživjela. Bio je, a kao da ga nije bilo. Prazno.
Dok se još nadala djeci, tješila se da je to privremeno srce mu nije probuđeno. No kad joj je on, onako usput, rekao da nije ni prava žena jer ne može roditi, Kata je znala: njezin život je tapkanje u mjestu, uzaludna staza kojom možeš ići ili stajati, ništa se ne mijenja.
Brzo su se rastali, tako da ni selo odmah nije skužilo da obitelji više nema. Ostala samo Kata.
Ivan je skoro odmah odselio, kad su papiri bili riješeni. Kuću je ostavio Kati i na kraju joj se ispričao.
Ne budi ljuta. Oboje smo krivi, ali ja moram odgovarati.
Oprostila mu nije, ali je srce olakšalo. Što možeš, kad je takva sudbina? Ljepotu joj je dragi dao, ali sreće, izgleda, nije bilo dovoljno.
Dvoje godine živjela je sama. Hladno, ponosno koračala selom, na ogovaranja nije obraćala pažnju. Nije to više vrijeme! Kome je do muža pa što! Tko koga! Danas muževi ostavljaju žene kao kaput.
Ali srce boli. Htjela je doći kući, ne u praznu rupu, već gdje je nekakav glas…
S Antom nije odmah kliknula. Dugo je odmjeravala. Nisu više mladi, a i došljak je. Tko zna što mu je u glavi? Sam živi, ne posjećuje nikoga, ni goste ne voli. Popravio staru kuću od djeda, malo mu gospodarstvo. Pomogne kome, ali ne traži ništa za uzvrat.
A ničim loš. Smiren, pristojan. Počeo udvarat.
Kata je zaboravila da to uopće postoji. Zapravo, nikad nije znala kako to ide. Ivan joj je samo jednom donio buket ivančica, ostalo sve smatrao viškom. Dok je bila luda zaljubljena, nije ni primijetila, a kasnije ni za nježnost nije imala vremena.
A Ante je bio pažljiv. Nikad ne dolazi praznih ruku, i kad dođe, uvijek nešto popravi, pomogne. Kata je zaključila ne može gore biti. Nek ogovaraju, neka! Više ne može sama tu starost provoditi.
Od novog braka nije očekivala ništa. Ali sudbina je prstom uprla i Katinoj stazi podarila čuda. Ostala je začuđena.
Za prvu trudnoću nije znala pet mjeseci. Njoj nikad ništa nije bilo kako treba. Sve nekako naopako. Ali išlo je lako bez mučnina, svega.
Upravo je Mara tadašnja susjeda i najbolja prijateljica prva primijetila da s Katom nešto nije u redu.
Ej, Kata, pa ti si trudna! iznenadila se Mara kad je vidjela kako Kata zatetura, pokrije oči rukom.
Znaš ti pričat gluposti, Mara! Nije meni ništa…
Moja baka uvijek je govorila: žena nije uvijek kriva. Šta ako je muško nevaljalo? Možda nisi trebala djecu ni s Ivanom? Idi u grad i provjeri se!
Iz grada se Kata vratila kao sunca. Sijala je, osmijeh nije silazio s lica. Svima je bilo jasno dobro je, a bit će još bolje.
Jedna kći, pa brzo i druga, i Kata više nije pogurena. Nema se više zašto sramiti. Majka je.
Djevojke su uvijek bile čiste, uredne, u haljinicama i s mašnama, sretne i vesele. I kad bi se uflekale, nikad Kata ne bi galamila, već dala lavor vode, sapun u ruke i učila ih kako prati čarapice. Ako poderu nešto, ona bi iglu i konac dala i rekla: “Što ne znaš, naučit ću.”
Ante je umro kad se mlađa kći udala. Otišao u Split posjetiti je, na povratku stradao u nesreći.
Kata je propala od tuge. Da nije bilo djece, pošla bi za njime. Ali bila je jaka, izdržala. Godinu kasnije Marija je rodila malu Maricu, i katin svijet opet je procvjetao.
Živjela je za unuke. Mlađa kći daleko, povremeno dođe, uglavnom za praznike. Ali Marica je tu uz nju.
Djevojčica odrasla, krasotica, tvrdoglava, ponosita prava baka Kata. Kad nešto odluči, gotovo je. Nitko joj ne može promijenit misao.
Dok se radilo o školi, Kata je bila sretna. Ali kad je Marica ušla u godine došlo suze.
Zato što se ludo zaljubila. I to ne u bilo koga, nego u susjeda Ivana, sina Mare. On pet godina stariji, već odrasli dečko, a Marici tek šesnaest. Što ona tu zna?! Uporno tvrdila da ga voli i gotovo.
Ivan nije pazio na Maricu. Tko je ona? Klinjuša iz susjedstva. On već ima ljubav Anu najzgodniju curu u selu. Lijepa, uvijek dotjerana, jedinka ocu. Razmazio ju jedino. Zato je postala ohola. Ivan joj je bio zanimljiv kad joj se svidjelo, a nije odmah pustila blizu.
I onda se dogodilo nešto čudno. Ana je imala momka iz drugog sela. Razmažen, poput nje. Vozili su se motorom, nestali. Nitko ne zna što se zbilo, ali Ana se vratila u zoru, razderane haljine, uplakana.
To je samo Kata vidjela. Te noći nije spavala, išla je ranom zorom zaliti vrt. Vidjela je Anu kako šulja se kraj puta.
Ana je prošla kraj Kate, nije ni pogledala. Tjedan kasnije, selo je što-šta pričalo. Roditelji odlučili radi pritiska na brzinu udati Anu. Ivan najsretniji, a Mara, njegova majka, nije bila zadovoljna.
Kato, ovo nije dobro! Kako da to kažem sinu? Neće ništa slušati. Ja tu ništa ne mogu. Ako je Ana nešto doživjela, jadna je. Neću je osuđivat. Ali žao mi je Ivana. Voli je kao lud, ne spava, propada.
Kata je slušala, šutjela. O tome što zna, nikom nije pričala. Imala je svojih briga. U kući drama što utješit drugoga kad nema mira ni pod svojom strehom?
Marica je poludjela. Ili bi plakala satima, gledajući na dvorište gdje se slavila svadba, ili ležala okrenuta zidu, tiho jecajući, kao da je umrla.
Kata je pokušala svašta, molila je da ide u Split kod tete, pa možda tamo nastavi školu, zaboravi Ivana. Znala je Kata, nema smisla reći istinu Ivan Anu voli, sve drugo bilo bi ludost.
Marica nije slušala ni baku, ni majku. Oca više nije bilo, a nad njom nitko nikad nije imao vlast.
Što je čekala? Da se nešto promijeni? Tko zna.
I dočekala je dan svadbe. Došla je s Katom i majkom, po prvi put suhe oči. Stajala u kutu, nije sjela za stol ni pričala s družicama. Onda se okrenula i otišla.
Majka je odmah zamijetila da je nema i potrčala za njom, bojeći se što joj u glavi.
Ali Marica je i tu iznenadila. Spakirala kofer, čvrsto zagrlila majku i baku, i otišla za Split. Plakale su, ali prekrstile je po starinski i odlučile čekati.
Vrijeme je takvo. Sve liječi.
Možda bi i Marica izliječila rane, al nije stigla. Čim se snašla u gradu, stigla je nesreća majka joj završila u bolnici, iz koje se nije vratila na svoje noge.
Opet je Marica spakirala kofer. Što ćeš? Kate sama, a s takvim zdravljem, kako s bolesnom staračkom majkom?
Jedino što se bojala, da će Ivan s obitelji ostati u selu. Ali, sudbina se tu smilovala nisu se vratili.
Marica raspakirala kofer, pospremila kuću, smjestila bolesnu, odlučila raditi na farmi. A gdje ćeš? Bez škole, bez papira, ni u selu ni igdje ne treba.
Nikad se Marica nije bojala rada. Raditi, pomoći životinjama to je znala. Da bi preživjele, uzela je i malo blaga. Nije bilo drugog.
I tako su živjele. Marica je pomagale i Mari koliko je mogla. Nakon što je Mari muž umro propala je. Sin daleko, rijetko se javlja, ne piše puno. Samo pošalje novce i pita za zdravlje. A kako mu je, ni Mara ne zna. Zna samo da je Ana rodila dvoje sina i kćer ali Mara ih nije nikad vidjela. Ili Ana nije htjela ni u rodno selo, ili Ivanu posao ne ide. Kamionđija je postao, stalno na putu, da nešto zaradi. A Mara šuti i po pismima vidi da mu je teško. Ivan se nikad ne žali, ali majka je majka zna kad je djetetu teško.
Tuga je i briga dokrajčila Maru. Marica ju je odvela u bolnicu u Osijek, obilazila koliko je stizala, pa se doma isplakala. Liječnici nisu nudili puno nade.
Kata je odmah javila Ivanu da mu je majka loše. Ali, ni odgovora, ni njega. Kao da pismo nije stiglo, ili nije htio doći. Kata je poslala još jedno pismo, a onda Marici tužno:
Odbacio je on majku. Noćna kukavica uvijek glasnije kuka E, fantić! Mislila sam da si čovjek!
Bako! Polako! Ti si mene naučila da ne treba blatiti čovjeka dok nisi siguran u sve. I onda, bolje je zadržati čistu dušu. Nek’ sam izmisli što i kako. Što sad?
Ne znam, dijete, ništa ne znam. Nisam mislila da će takav biti.
A zašto ga zoveš fantić?
Stara priča to, a baš zbog toga nisam vjerovala da bi Ivan ovako postupio.
Ispričaj!
Što da pričam? Bio je dijete, šest-sedam godina. U to doba svi su skupljali fantiće od bombona, pravili zbirke. Nisi ih mogao lako nabaviti. Bombone su djeca viđala više za Božić ili rođendan, a i to one najjeftinije. Krema ili čokoladni? To bi bio pravi događaj. Ako trebaš obuću ili bombone, zna se što je važnije. Zato su fantići vrijedili kao zlato. Onaj tko je skupljao, nije ih dao tek tako. Ako bi mijenjao, nešto važno je morao dobiti zauzvrat.
A kod Mare su tada bile kokoši, i to ne bilo kakve, nego prave šokačke dvije bijele, kao da ih je snijeg zametnuo, s pernatim krunicama na glavi. Mara ih je njegovala k’o dijete. Ne znam otkud ih je muž nabavio, ali bile su joj sve na svijetu. Planirala razmnožiti stado, a onda nevolja Ivanov najbolji frend imao je psa pravog vragolana. Roditelji mu ga iz Zagreba donijeli valjda lovački, tko zna. Ali nitko u selu nije volio tog psa grizao je sve živo. Ivan je pozvao frenda, ovaj došao s psom, i bijele kokoši su izletile kroz dvorište…
Bako, nemoj reći…
E, Marice, pas je usmrtio obje. Mara je plakala kao dijete. Sinu nije ništa rekla, ali nije dva dana ni s kim pričala. A znaš što je Ivan učinio?
Što?
Dao je sve svoje fantiće drugom prijatelju, čiji otac često putuje u Zagreb. Dogovorili se da mali povede Ivana u Zagreb kad otac opet krene. Ivan je ispraznio kasicu u kojoj je štedio za bicikl, i kupio mami istu takvu kokoš.
Svaka mu čast!
E, pa vidiš… Mara je bila presretna! I ne zbog kokoši, nego što je Ivan pokazao kakav je čovjek. A gdje je sad ta ljudskost, Marice? Kata je uzdahnula, ali nije mogla Marka više braniti.
Kakav je to sin koji ne dođe kad mu je majka bolesna?
Ali nije imala više što reći kad su Maru iz bolnice donijeli natrag, a Marica dovela lokalnog medicinara iz sela, da pazi na nju. Šta ćeš? Nije mogla smjestiti Maru bez privole rodbine, a čekati više nije mogla.
Ivan se pojavio kad ga nitko nije očekivao. Do tada se Marica već naučila kako tijekom dana obići dvije bolesne. Prvo mama, pa Mara. Dok ima snage.
Marica je prala pod u Marinoj kući kad su se vrata otvorila, a dječak dotrčao preko čiste sobe pa pita:
Jesi li ti moja mama?
Pitanje jednostavno, naivno i istinito, Maricu je zbunilo, stala je s krpom u ruci.
Susjeda sam Ivan je primio kćerku za rame i pozdravio Maricu. Oprosti što dolazim kasno. Kriv sam. Maks je bio u bolnici, nisam mogao ostaviti ga. Niti Milu nisam imao gdje ostavit.
A Ana? Marica je bez razmišljanja pitala i odmah se postidjela.
Što nju briga za Ivanov život?
Nema više Ane. Otišla je. S drugim. Sada sam sam.
Kako sam Djeca? Marica je odahnula. Odjednom nije se više stidjela visokog i snažnog muškarca, koji za ruku čvrsto drži očima sličnu djevojčicu.
Istina, nisam sam. Što to pričam, Marice. Spava? pokazao prema krevetu i skinuo djevojčici čizmice.
Spava. Umorna je. Više joj treba odmaranja. Doktori su rekli, tako je najbolje. Po meni bolje bi joj bilo da hoda i radi.
Već sam odležala sve kosti! javila se Mara, a Marica se požurila. Ivan je tu, a njoj je već vrijeme u svoj dom.
Brzo je oprala pod, ostavila lonac s friškom juhom i mlijekom za djecu, pa otišla, zaboravila se i pozdraviti.
Mislila je da se na Ivana više ne obazire. Al srce nije laž, ponovno je shvatila koliko je previše ovih godina stajala na istom mjestu.
Dva dana kasnije Mara kaže Kati, koja je došla šepesajući:
Hoću pita sina da me vodi u dom umirovljenika.
Kata skočila ko oparena. Izletele joj riječi, stala se derati. Ispljunula pod Ivanove noge pred vratima i otišla doma, nije ni Marici dala pričati.
Šta ga braniš! Punoljetan je! Kakav je to čovjek koji majku vodi k’o na otpad Kata je zaplakala.
A Marica u starom kućnom ogrtaču izletila na dvorište.
Ivane! Ivane! Gdje si? otvorila vrata, na pragu stala, raščupana, ljutita, krasna kao proljeće. Što si to smislio? Ne dam ti teta Maru! Ne sanjaj! Idi odakle si došao! I za dvije ću se snaći još jedna postelja kod mame, i rješeno! E, ti! A ja sam te…
Marica zastala kad je vidjela Maru kako kroz suze smije se, a Ivan se smješka.
Ratnica! Smiri se, dijete. Mara je obrisala suze Nije me on htio nosit nikuda! Sama sam rekla Kati da ne želim biti mu na teret. Ona ni čuti poludjela!
Ostat ću tu, Marice. Kud ću od majke?
Da? Marica se zbunjeno osvrnula i uočila torbu. A to? Kuda putuješ?
Moram do kuće, ipak. Srediti posao, uzeti papire, stvari. Djeca ostaju tu, dogovorio sam s medicinarom, on će paziti na mamu.
Tad je Marica pokazala svoje pravo lice.
Prišla je Ivanu, stala mu pred oči i odlučno rekla:
Djecu ne vodeći tamo-amo! Nek ostanu tu. Ja ću paziti. I čekat ću te. Razumiješ?
Razumijem Ivan je gledao kao da ju prvi put vidi. Kako te nisam ranije vidio, a?
Uzmi si naočale u gradu. Da ne prevideš opet nešto Marica je uzela djevojčicu u naručje, koja ju je zagrlila za noge. Idemo kod bake Kate? Ona radi pitu! Volite li pitu? E, dobro!
I nekoliko godina kasnije Ivan će izvesti prvo Maru, zatim i svoju punicu na trijem.
Ajde, mamice! Lijepo polako! Vidi ova ležaljka, iz grada sam ih donio!
Sjediš, ili ležiš sve na svježem zraku! Jel nije ljepota?
Pažljivo, uz Marinu sporu šetnju, Ivan će pomoći majci sjesti, poslušat hoće li djeca zaplakati.
Probudili se klinci! A Marice nema. Idem ja vidjeti zašto viču.
Hoće li Marica brzo?
Danas joj zadnji ispit. Rekla je prva kampanja, da brzo završi. Znači, skoro stiže doma.
Auto će zakočiti kraj kapije, a djeca koja su po zadatku bake Kate brala trešnje, potrčat će:
Mama! Mama je došla!
Marica, sada samouvjerena i odrasla, raširit će ruke, uloviti svoje vrckavo blago i namignuti mužu:
Petica!
Pa tko bi sumnjao! Ivan će klimnuti i otići u kuću.
Blizanci svjesni, sve na mamu, ali čekati ne vole. U tome su kao tata, Ivan.
Istinski, pravi fantići!
