Moj muž se kasnio na tatin sprovod. Petnaest minuta prije ceremonije nazvao me i rekao da je zaglavio u prometu, da je “užasan dan”, da “već dolazi”.
Stajao sam tada ispred crkve u Zagrebu, u crnom kaputu, držeći hladne ruke oko torbe. Samo sam kimnuo glavom, iako je znao da me ne može vidjeti.
Ljudi su polako ulazili unutra. Netko mi je pružio maramicu, netko drugi blago dotaknuo rame. Svi su bili tamo, samo njega nije bilo.
Sanduk je već stajao kraj oltara. Gledao sam u njega, pokušavajući ne razmišljati o tome kako je tata uvijek pitao hoće li moj muž stići na vrijeme, hoće li mu “opet nešto iskrsnuti”. Obećavao sam ocu da će ovaj put biti na vrijeme. Može kasniti na posao, na večere, na rođendane, ali ne i na nešto ovakvo.
Misa je započela bez njega. Mobitel u džepu zadrhtao je jednom, pa drugi put. Nisam odgovorio.
Nakon ceremonije netko je snimio fotografiju. Sasvim običnu grupa ljudi, cvjetovi, sivo nebo. Navečer sam je vidio online. Tada, sasvim slučajno, pogled mi je pao na drugu fotografiju. Snimljenu istog dana. S istim vremenom. S mjestom koje nije imalo veze s grobljem.
Stajao sam neko vrijeme pred ekranom mobitela, dok mi nije sinulo što zapravo gledam. Slika je bila svijetla, puna smijeha, šarenih balona i stola prepunog hrane. Netko je označio restoran, stavio da je upravo sada, dodao nekoliko srca u opisu. Sve je bilo lagano, veselo, sasvim suprotno od dana kroz koji sam prolazio.
U drugom planu, malo s lijeva, prepoznao sam njegovo lice. Nasmiješeno, opušteno, kakvo nisam vidio već dugo. Stajao je uz nju. Ženu za koju tada nisam još znao, ali je intuicija odmah prepoznala. Ruka joj je bila oslonjena na njegovo rame, previše prisno da bi bila “kolegica s posla” ili “prijateljica prijatelja”.
Vrijeme na slici bilo je točno ono kad sam stajao ispred crkve i slušao njegove izgovore kako “za par minuta dolazi”. Kako “skreće upravo sad”. Kako je “samo pitanje trenutka”.
Ne sjećam se puta kući. Sjećam se samo tišine u stanu, tatine fotografije na komodi i jednog pitanja koje mi je odzvanjalo kao jeka: kako netko može toliko pogriješiti u računanju vremena?
Kad se Marko napokon pojavio, sve je bilo gotovo. Sprovod, karmina, prvi šok. Ušao je tiho, kao da se nada da ga neću primijetiti. Nosio je košulju koju nikad prije nisam vidio, mirisao na tuđe parfeme i alkohol.
Žao mi je započeo je već na ulazu. Stvarno nisam htio…
Nisam mu dopustio da završi. Položio sam mobitel na stol i pogurnuo ga prema njemu. Pogledao je. Prvo zbunjeno, zatim sve pažljivije. Osmijeh mu se izgubio s lica.
Nije onako kako misliš brzo je rekao. To su samo rođendan poznanika, svratio sam nakratko, mislio sam stići…
Nisi stigao prekinuo sam ga. Na tatin sprovod.
Sjeo je teško na stolicu. Prošao rukom kroz kosu kao uvijek kad je nervozan. Počeo je pričati o lošem planiranju, kako nije predvidio prometne gužve, mislio je da ima dovoljno vremena. Da me nije želio povrijediti. Ni danas, ni ikad.
Slušao sam ga, ali svaka riječ zvučala mi je strano. Kao da priča o nekom drugom. U glavi mi se stalno pojavljuje tata kako popravlja kravatu prije izlaska, govori da se ne brinem, da “sve se može srediti”. Taj dan pokazalo se da ne može.
Odi rekao sam na kraju.
Kako to misliš? gledao me iznenađeno. Pa možemo razgovarati.
Razgovarali smo odgovorio sam mirno. Sad ode.
Spakirao se žurno. Par stvari u torbu, punjač, košulja. Stajao je na vratima kao da očekuje da ga zaustavim. Nisam to učinio. Sljedećih dana zvao je. Pisao poruke. Ispričavao se, objašnjavao, obećavao. Zaklinjao se da je pogriješio, da me više nikada neće iznevjeriti. Da je shvatio.
Sastali smo se još jednom. Sjeo nasuprot mene, umoran, kao da je ostario deset godina u nekoliko dana. Govorio je da želi povratak. Da će sve popraviti. Da me voli. Gledao sam ga i osjećao samo jedno: umor. Ne ljutnju. Ne mržnju. Već duboki umor od čovjeka koji je izabrao tuđi rođendan umjesto mog žalovanja.
Danas znam nekad nije važno tko je zakasnio, nego tko je presudno izabrao pogrešnu stranu života. Ništa ne može vratiti ono što je izgubljeno; odustao sam od pokušaja popravljanja nečega što nikada nije ni bilo kako treba.
