Kotletti od svekrve.
Marko i Jasna bili su u braku već tri i pol godine, i za to vrijeme Jasna je bila kod Markove majke u selu svega četiri puta, uglavnom za veće blagdane dođu na dva-tri sata i brzo natrag u Zagreb, svome miru.
Ovaj put, Marko je kao naglo zapeo: stari ga je zvao već treći put u tjednu, žalio se da mu fali, da mu je otac, Ivan, popravljao krov na staroj šupi i istegnuo leđa, da je vrt zarastao, a oni više nemaju snage kao prije Marko, treba reći, bio je sin za primjer svake nedjelje nazove majku, uredno, po rasporedu, samo klima glavom u slušalicu čak i kad kaže nešto s čim uopće ne bi složio. I sad, za večerom, žvače špagete sa hrenovkama i gleda u suprugu onim moljivim pogledom.
Jasna, reče, gurajući tanjur i sklapajući ruke na stolu, mater opet zvala. Kaže da smo je skroz zaboravili. Ajmo do nje ovaj vikend? Dva-tri dana, ne više. Molim te.
Ma Marko, dogovorila sam termin kod frizerke u subotu, pokuša Jasna slabašno, znajući da ni njoj samoj taj izgovor ne zvuči uvjerljivo.
Ma daj, pomakni to, odmahne rukom kao da pričaju o nečem najjednostavnijem na svijetu. Znaš da će se uvrijediti. Rekla je da će peći kotlete i raditi kolače. Fali joj nas.
A tvoj tata? Jel mu bolje leđa? upita Jasna više reda radi, jer odnos sa svekrom joj je bio sasvim neutralan.
Ma šta će mu biti Uvijek mu nešto fali, odmahne Marko. Uglavnom, odlučio sam: idemo. U petak navečer tamo, u nedjelju navečer natrag. Da obradujem mater.
Jasna uzdahne, ali nije se ni trudila dalje raspravljati. Nakon tri i pol godine braka shvatila je da je rasprava besmislena čim Marko nešto odluči isto kao kad nagovaraš mačku da ne skače na ormare.
U petak popodne, utovare kofere u auto, ponesu vrećicu darova. Marko mami kupio mekani dekicu, tati bocu loze. Do sela je trebalo dobrih dva sata vožnje, ako nema gužvi.
Jasna je gledala kroz prozor kako prolijeću slavonski proplanci i lokalne birtije smiješnih imena, slušala kako Marko pjeva uz radio, pa je pokušala sebe uvjeriti da će možda biti i u redu. Tri dana, što je to naspram života? Markova mama je ipak dobrica.
Stigli su kad je već pao mrak. Kuća na kraju sela, pod uličnom svjetiljkom, Marko parkira na šljunak, gasi motor i tad, kao da je čekala iza vrata, svjetlo na trijemu bljesne, vrata se otvore i izleti Ana Marija mala, okrugla, u šarenoj pregači s osmijehom toliko širokim da si mislio da će joj lice puknuti.
Markooo! zagrmila je kroz dvorište, trčeći prema sinu, koji je tek izašao iz auta. Već sam mislila da nećete doći! Sve sam spremila i napekla, ne možete ni zamisliti! Jasnica, dušo, ajde brzo unutra, nemoj stajati na ovoj hladnoći!
Jasna izađe iz auta, popravi jaknu, nabaci pristojan osmijeh i pusti da je Ana Marija zagrli. Mirisala je na prženi luk i neku slatkastu aromu da je Jasnu čak i probole nosnice.
U kući toplo, mirisi hrane, iz kuhinje čuje se cvrčanje, nešto se peče. Na stolu u dnevnom već stoji narezan kulen, domaći kruh, ukiseljeni krastavci u zdjeli, tegla kompota i pola štruce crnog kruha. Ivan, Markov otac, sjedi pred televizorom, gleda vijesti. Digne se, namigne Marku, Jasni klimne:
Eto vas, pruži ruku sinu, Jasni samo klimne: Dobrodošla, kćeri. Skidaj se pa da večeramo.
A taman sam vam kotlete spremila, s praga najavi Ana Marija, nervozno popravljajući pregaču i premještajući tanjure po stolu. S krumpirom i lukom, sa umakom, kao što Marko voli.
Znaš da volim, mama, Marko već skida jaknu, prolazi do kuhinje, proviruje u lonce, što izazove novi nalet majčinog ponosa.
Jasna se svuče, objesi kaput, pođe za njima. Kuhinja malecka, ali od onog tipičnog slavonskog toplog nereda staklenke zimnice na svakom ćošku, posudice začina, krpice, vreće riže i brašna, pet različitih vrsta zdjela.
Sjedni, Jasnica, sjedni, objema rukama potiskuje stolicu prema njoj i briše je rubom pregače. Sigurno si umorna od puta. Još minute, pa sve bude gotovo.
Vrti se po kuhinji, otvara pećnicu, zamiriše pečeno meso, Jasna refleksno guta slinu gladna je, u autu su popili samo kavu iz termosice, nije stigla pojesti ništa.
I tad Jasna vidi TO.
Ana Marija stoji za stolom, pred njom zdjela sirovog mesa. Brdo masnog, roza-sivkastog nadjeva, već oblikovano u desetak savršeno zaobljenih, pohanih kotleta poslaganih po drvenoj dasci. Svekrva uzima novu šaku mesa, uvalja u kuglu, spljošti i u tom trenu, tom istom rukom kojom je mijesila meso zavuče si prste pod lijevu pazuhu.
Ali nije to ono nesvjesno češkanje kakvo ljudi rade dok im nešto zasvrbi. To je temeljito cijelom šakom, istinski, par sekundi češe, pa s istim prstima, bez sapuna, bez ispiranja, nastavlja s oblikovanjem sljedećeg kotleta.
Jasni se okrene želudac.
Gleda tu ruku žensku, s kratkim noktima, vjenčanim prstenom urezanim u mesnati prst, s mrežom sićušnih bora i ne može maknuti pogled. Ta ista ruka bila je pod pazuhom i sad opet u mesu. Od tog mesa nastaju kotleti.
Ana Marija često šalje Jasni i Marku zaleđene kotlete. Uvijek ih ispeku, pojedu, pohvale. Čak je Jasna jedne godine nazvala i rekla da su čarobni. Bila je to istina kotleti su stvarno bili fantastični
Mam, ima li čaja? Zaledili smo se po putu, vikne Marko iz sobe.
Za minutu, srce, samo da završim kotlete.
Uzima još mesa, Jasna vidi da na dasci, pokraj urednih šora kotleta, ostaju tamniji, masnjikavi tragovi možda joj se priviđa? Jasna trepne; sve opet izgleda normalno daska, meso, kotleti, ruke, koje vješto oblikuju kugle.
Ana Marija, ako želite, mogu ja dalje, vi stavite čaj, tiho predloži Jasna.
Ma ne, nisi ti gostinjica da kuhaš, protestira svekrva i zamahne s obje ruke Jasna se nervozno trznu. Sjedni, odmaraj, skoro sam gotova.
I da potvrdi, s brzim, vještim pokretom, oblikuje zadnji kotlet, posloži ga u red, gleda ruke, klimne zadovoljno, opere pod mlazom vode, tri sekunde bez sapuna, otresuće kapljice o sudoper i obriše u pregaču.
Jasna to promatra i jedva se suzdrži od gađenja.
Pokušava se umiriti. Što sad? Pa, pogodila je pazuh. Njena vlastita baka isto je znala dok mijesi dizano tijesto usput popraviti špangu u kosi. Niko nije umro! Valjda samo pretjeruje
Ali pred očima joj stoji slika ruka u pazuhu, pa ruka u mesu.
Večera je bila u dnevnoj na velikom stolu presvučenom stolnjakom s ružama. Ana Marija donosi tavu punu friških kotleta zlatnih, hrskavih, miris cijele kuće zamiriše. Pored je zdjela pire krumpira zalivenog maslacem, na tanjuru rajčice i krastavci, ukiseljeno povrće, kompot.
Ajmo, dječice, navalite, smiješi se svekrva i gura najveći tanjur pred Jasnu. Uzmi ove, Jasna, ove su ti najpohatije. Baš sam se trudila.
Jasna promatra kotlete izgledaju sasvim normalno. Lijepi, zamamni, miriši na pečeni luk i meso. Marko odmah stavi dva na tanjur, zagrabi brdo pirea, nareže krastavac i gušta u svakom zalogaju.
Uf, mama, ovo je zakon! mumlja punih usta.
Hvala Bogu, Ana Marija blaženo sjeda, uzima i ona svoju porciju. Samo sam se bojala da nije preslano ili premalo luka.
Super je, Marko već gotov s prvim kotletom. Uvijek ti sve dobro ispadne.
Ivan tiho jede, samo povremeno klimne, nikad od puno riječi najduži monolog bio mu je kad je opisivao kako je mjenjao ulje na starom Opelu.
Jasna, zašto ne jedeš? zabrinuto će Ana Marija dok gleda gotovo netaknut tanjur pred Jasninom rukom. Ne sviđa ti se? Možda je preslano?
Nije, sve je u redu, stvarno je fino, brzo će Jasna, znajući će sad uvrede ako barem ne zagrize komadić. Od puta mi nije dobro, osjetljiv mi je želudac Dat ću si malo vremena.
Uzme vilicu, odloži najmanji rubni dio kotleta gdje je najhrskavija korica i prinese ustima. Miris što god da napravila, budi apetit, ali sjećanje na ruku u pazuhu prebridira sve zalogaj joj stane u grlu, na silu guta, osjećajući mučninu.
Zaista fino, izgovori, gurajući tanjurić, ali mogu samo malo pire i krastavac, još mi nije dobro Kotlet je stvarno izvrstan, ali jedva jedem.
O, jadna ti, odmah će Ana Marija, nema veze, ti samo jedi što ti odgovara. Ove ću ti ionako zamrznuti, napravila sam ih duplo više!
Marku baca kratak pogled, ali uživa, jede jedan za drugim tipičan muškarac, ne zamara se od kuda je što došlo u tanjur.
Jasna više gura pire po tanjuru, gricka krastavac i uporno uvjerava samu sebe kako svi živi po selima jedu ovako, stotina godina, svi su još živi. Ali kao da je sliku ruke više nemoguće izbrisati iz glave.
Nakon večere, Ana Marija pospremi, Marko i otac nestanu u garažu gledati generatore. Jasna ostane sama sa svekrvom koja kuha čaj u velikoj staroj kuhalici s otkrhnutim kljunom.
Nemoj, Jasna, zamjeriti što sam vas stalno zvala, priča Ana Marija dok šeće oko šporeta. Jako mi je drago da ste došli. Znam ja, grad, karijera, sve to, ali materino srce pati, želim znati da ste dobro.
Sve je u redu kod nas, Ana Marija, odgovori Jasna, uzima šalicu. Kuća, posao, kao i svima.
Bog hvala. svekrva sjeda nasuprot, oslanja lice na dlan i čudnovato joj se smiješi. Znam ja da volite moje kotlete. Marko uvijek traži, šaljem mu zamrznute čim dolazi. U gradu se sve truje, samo kod mene je domaće. Meso iz sela, uvijek kod poznatog mesara, ja sama meljem. Fino, čisto.
Jasna na prvu pomisao na ruke koje kuhaju joj okrene želudac. Pitanje je, kad je zadnji put Ana Marija stvarno oprala ruke? Dok je kuhala čaj, dok je prala šalice
Ana Marija, mogu li u sobu? Glava me stvarno boli, od puta, valjda.
Naravno, dušo, odma, skočila je svekrva, u ormaru ti je čista posteljina, Marko zna gdje. Ako što zatreba, viči!
Jasna uđe u malu sobu koju su nazivali gostinjska, zatvori se i shvati da joj je užasno mučno.
Do toaleta je jedva stigla na vrijeme, kasnije je dugo sjedila dišući duboko.
Kad se Marko vratio iz garaže, pronašao ju je skrušeno na krevetu.
Što ti je, stvarno ti je loše? pitao je, sjedajući pokraj nje.
Marko, molim te, slušaj što ću ti sad reći i nemoj mi se smijati.
Ajde, reci, nabora čelo.
Ispriča mu sve: ruka, pazuh, meso, kotleti, mučnina, sve, tiho da ne čuje nitko osim njih.
Marko je gledao pogledom u kojem nije mogla pogoditi pola nevjerice, pola nervoze i pokušaja da svari informaciju.
Ma daj, pa nije to namjerno, kaže nakon pauze. Češkala se žena, pa što? Koja baba u selu pere ruke svaki put? Tako to tu ide, Jasna. Domaća kuhinja.
Marko, nije oprala ruke, Jasni glas zadrhti. Tom rukom je odmah u meso. I nikad ne koristi sapun, gledala sam samo isperi dva-tri puta ispod pipe, i to je to. Sad mi se gade svi oni kotleti iz zamrzivača što si ih donosio!
I što da napravimo? Markov glas postaje tvrđi. Da kažem mami? Pa ona bi se uvrijedila do kraja života. Sve kuha iz srca, za nas!
Ne, Jasna sakrije lice dlanovima. Samo više ne mogu jesti njene stvari. Ne mogu ni gledati hranu koju je ona radila, ne znam što da radim.
Marko ustane, prođe po sobi, protjera ruke kroz kosu što uvijek znači da je iziritiran.
Jasna, pretjeruješ. Češeš se i ti nekad u kuhinji, popraviš si kosu. To nije sterilna operacija, to je obična slavonska kuhinja. Ako ćeš tako razmišljati, poludjet ćeš.
Ja perem ruke. tiho reče Jasna. Perem svaki put.
Ma dobro, ti si drugačija skoro ljutito odbrusi. Moja mater tako radi cijeli život. Ja sam na tome odrastao, vidiš da sam zdrav. I tebi su bili fini.
Nisam znala, Jasna pogleda u njega. Sad znam. I ne mogu to zaboraviti.
Lupaš gluposti Marko slegne ramenima. Pazuh, pa šta? Nije guzica. Da vidiš samo što rade po restoranima. Mahne rukom.
Prestani, već u suzama Jasna poviče. Molim te, nemoj više o tome.
Dobro, predloži nakon par trenutaka, sjedne joj kraj i zagrli je. Ne moraš jesti. Ja ću reći mami da ti je loše, želudac, tako nešto. Ali nemoj reći ništa, da te ne zamrzi.
Neću reći, Jasna mu se nasloni na rame. Samo želim doma.
Sutra idemo kući, obeća Marko. Reći ću da imaš temperaturu. Može?
Može, šapne Jasna, iako ništa joj nije moglo.
Legli su, Marko gasi svjetlo i slušaju kroz zidove kako u dnevnoj radi televizija, kako povremeno zakašlje Ivan, kako grakće posuđem Ana Marija.
Jasna gleda u tamu i razmišlja tri i pol godine jede kotlete ne znajući kako su rađeni, s kakvim rukama. Sjetila se kako joj je recept tražila, kako je iskreno hvalila svaki put. A sad možda je baš tajni sastojak davao poseban okus.
Ujutro se probudi slomljena. Marko već sjedi u kuhinji s roditeljima, nešto pričaju. Još malo leži ali zna mora ustati.
Operi lice u ledenoj vodi i izađe.
O, Jasna, zabrinuto skoči Ana Marija, Marko reče da ti je baš loše bilo, čak i temperatura? Napravit ću ti vrući čaj s domaćom malinom.
Hvala, Ana Marija, Jasna sjeda i ne gleda tanjur kotleta preostalih od jučer, pokrivenih gazom. Malo bolje, valjda samo nešto u putu.
E te naše kavane po cesti, klimne glavom svekrva i stavlja šalicu pred nju, gura teglu maline. Ja uvijek kažem Ivanu bolje jesti doma nego vani, ali vi mladi stalno tamo žurite.
Mama, Marko ubaci, nismo ništa jeli, samo kavu iz termosice.
Onda ti je valjda osjetljiv želudac, ne odustaje Ana Marija. Vitamina, pa čaj, brzo će to proći.
Jasna proba gutljaj, pomisli: je li sad oprala ruke? Ako nastavi razmišljati tako, poludit će. Mora odlučiti prihvatiti ili više ne doći.
Ana Marija, hvala na svemu, ali mislimo ipak danas kući. Marko je rekao bolje mi je doma. Nadam se da nije problem.
A zakaj danas? tužno svekrva. Tek ste stigli. Planirala sam još kolača i juhu kuhati. Marko voli moju juhu.
Drugi put, mama, Marko je zagrli. Lojze mi fali, doći ću za dva tjedna sam, pomoći tati oko krova. Ti mi tada pravi juhu i kolače koliko želiš.
Svekrva pogleda jedno Marku, pa Jasnu pogled od kojeg Jasni bude nelagodno; kao da je sve shvatila. I pazuh, i razlog zbog kojeg Jasna bolesna ide doma.
Kako god želite, glas joj suh. Imam zaleđene kotlete, spakirala sam u vrećicu, taman za tjedan dana.
Jasna osjeti da pobijeli od stresa, ali ipak zahvali:
Hvala vam puno, Ana Marija. Veoma ste ljubazni.
Spakovali su se brzo. Marko unese stvari u auto, dok se Jasna oprosti od Ivana, koji joj stisne ruku i kaže: Ozdravi, dođite češće. Ana Marija iznese vrećicu, tutne u Markove ruke.
Tu su kotleti, malo džema i mojeg špeka. Da uživate.
Hvala, mama, Marko poljubi u obraz, a Jasna primijeti da se ovaj put nije nasmiješila samo kratko klimne glavom i već nestane u hodnik da ne vidi ni polazak.
Cijelim putem nazad Jasna šuti. Vrećica s kotletima tišti prtljažnik, kao da sjedi nešto živo i prijeteće iza leđa. Marko isto ne priča. Vidjelo se po stisku ruku, kako šalta brzine rezolutnije nego inače, da je povrijeđen.
Možeš ti njih jesti, tiho progovori kad su već ulazili u grad. Ja neću.
Jasna, izdiše Marko, zvuči kao da su kopali kukuruz cijelu noć. Znaš li da je mama sve skužila?
Što skužila? okrene se prema njemu.
Sve. Gledala je kako ne jedeš. Onda si bolesna. Onda idemo isti čas doma. Jasna, uvrijedila se, a ja ju kužim.
A mene ne kužiš? ispalila je Jasna.
Nije odgovorio.
Kad su stigli, Jasna pogleda u urednu kuhinju, sve čisto, svaki nož na svom mjestu, dasku uvijek opere odmah. Tu su ruke čiste, tu ne dolaze kotleti iz tuđeg pazuha.
Marko stavi vrećicu u zamrzivač i zatvori ga.
Ti nećeš jesti? upita Jasnu.
Neću.
Ja hoću. To su mamine kotlete. Odrastao sam na njima.
Ode pod tuš, Jasna ostane sama. Ode do slavine, uzme sapun, temeljito pere ruke, sve do laktova, kako kirurzi rade. Obriše se u čistu krpu. I pita se ima li to sad više smisla? Je li moguće oprati ono što se ureže u pamćenje?
Nije znala.
Jedno je znala: nikada više neće pojesti niti jedan kotlet koji je radila Ana Marija. Niti svi Markovi nagovori, niti sve mamine suze, ništa.
Tri dana kasnije Marko ispeče kotlete za večeru, pored pirea i krastavca, uživa.
Hoćeš? pruži joj vilicu s otkinutim komadićem.
Neću, hvala.
Ode Jasna iz kuhinje, sjeda u fotelju u dnevnoj, upali televizor i pojača ga toliko da ne čuje Markovo žvakanje kotleta.
Zanemarila je pokušaje analize, znala je da je taj vikend nešto puklo među njima što se više ne može vratiti nazad. Zbog jedne ruke. Obične ženske ruke koja češkala tamo gdje je zasvrbilo.
Zatvori oči. Odluči više o tome ne misliti. Ako ne misliš možeš dalje živjeti. Kuhati sama. I nikad više, baš nikad, ne staviti u usta tuđu kotletu.
