Više nisam žena
Tonko, jesi li mjerio tlak danas? Jesi popio tabletu? zavirila je Valentina kroz vrata sobe, brišući ruke o pregaču.
Ajme, Valentina, pusti me na miru s tim tlakom! promrmlja on, ne dižući pogled s mobitela. Za sat vremena imam sastanak. Gdje je ona moja plava košulja, ona pamučna? Jesi je ispeglala?
A peglala sam ti jučer tri košulje! Za tu si sam rekao da ide u kemijsku, ima fleku…
Uvijek ti sve pobrkaš! Ništa ti ne može čovjek prepustiti. Dobro, daj bilo koju. I skuhao bi neki normalan čaj, ovaj tvoj kamilica mi je više u grlu.
Valentina stisne ramena, ali prešuti i ode u kuhinju.
Vani je studeni, mokro i sivo. Deveterokatnica nasuprot njih sva ista, samo u par prozora svjetlo. Valentina Ljubica Grgić, pedeset šest godina, stoji pokraj štednjaka i promatra kako ključa voda u starom metalnom čajniku, odavno izgrebanom. Čajnik je još proljetos mislila zamijeniti. Nije stigla.
Ubaci žlicu najjačeg čaja u šalicu, bez kamilice i mente, onako kako on voli. Uzme tanjur sendviča koje je napravila već u šest ujutro. Dva komada kruha s maslacem i sirom, korice odrezane, jer njemu je želudac uvijek neki problem. Nareže i rajčicu tadašnje rajčice ogavne, ali bar ima malo vitamina. Sve složi na pladanj i odnese u sobu.
Tonko Grgić, pedeset osam godina, sjedi u fotelji i bulji u mobitel. Postao je šef odjela prije tri mjeseca. Dotad je bio samo obični inženjer, dvadeset godina isto. Onda, kad je Stipan otišao u penziju, postavili njega najstarijeg u odjelu. Nova pozicija, nova plaća plus 160 eura, vlastiti ured i, očito, skroz nova slika o sebi i o svemu oko sebe.
Stavi tu kimne na stolić, ne podižući pogled.
Valentina stavi pladanj, šuti trenutak.
Tonko, stvarno, popij tu tabletu. Jučer si sam rekao da te glava boli.
Jučer je boljela, danas ne boli. Ajde, pusti me, moram zvati još nekog.
I izađe. Malo stoji u hodniku, gleda kaput koji visi pokraj njenih najlonskih jakni, do kišobrana koji se više ni ne da sklopiti. Onda uzme krpu i ode brisat prozorsku dasku u kuhinji, jer trenutno ni ne zna što bi drugo radila.
Tri tjedna tako. Otprilike od kada je Tonko dobio promaknuće i bio na nekom poslovnom seminaru u Opatiji. Vratio se s novom frizurom, držanjem i nekim čudnim izrazom lica. Ona se prvo razveselila, pomislila, evo, živnuo napokon. Ali, ubrzo je shvatila drugo.
Počeo je kritizirati hranu. Prije je jeo što god bi mu stavila pred nos, sad je odjednom sve preslano, kotleti suhi, a rižoto više nije za šefove. Pitala ga je jel dobro čula, a on bi je pogledao kao neko dijete i promrmljao:
Ajde, Valentina, vrijeme je da malo digneš domaću kuhinju na nivo! Pečena riba, salate kak spada, ne ovo tvoje francuska jednom godišnje.
Skuhala ona ribu. I salatu. On pojede, šuti, i ona misli dobro je. Ali već sljedeći dan tvrdi, da kod Žarka s posla, žena ne radi, uređuje stan, kuha i izgleda kao čovjek.
Prešuti Valentina. Mogla je reći svašta. Na primjer, da ni ona ne radi već četiri godine, od kada su je otpustili iz knjigovodstva. Da se ustaje u šest, dok on spava, i liježe kasnije od njega. Da vodi dom, hoda po doktorima po recepte i stoji u ljekarni, brine da popije te tablete za tlak i kolesterol, vozi mu zimske gume na zamjenu jer nema vremena. Mogla je to reći. Navikla je, pa ne kaže.
A onda, prije dva dana, dogodi se ono poslije čega je šutnja prestala biti opcija.
Došao je doma oko osam. Valentina baš vadila pileću juhu, laganu, na drugoj vodi, jer ima kolesterol. Kuhala dva sata. Miriši kopar, mrkva.
Ko te šiša? promrljao je, izuvao se u predvorju, bacivši cipele gdje god.
Juhu sam baš skuhala. Ajde da jedeš.
Dođe u kuhinju, pogleda u lonac. Nakrivi nos.
Opet pileća.
Tonko, imaš kolesterol, doktor rekao…
Znam da imam kolesterol. Nisam dijete. Samo mi je dosadilo stalno jest bolničku hranu.
Natoči ona juhu, nasjecka kruh. On pojede, zasvira stolom, pođe u sobu, tanjur ne odnosi. Ona opere što treba i uđe u sobu reći da ima i kompota ak želi.
Sjedio je u fotelji i gledao u mobitel. S ekrana mu zabljesne nešto rozo. Okrene mobitel.
Tonko, kompota hoćeš?
Gleda je dugo, pa promrsi:
Neću. I doda, premjerivši je Valentina, jesi li ti svjesna kako izgledaš?
Nije odmah shvatila.
A?
Kažem, pogledaj se. Kad si zadnji puta išla kod frizera? Gle, kosa ti visi. Ovaj tvoj kućni ogrtač, izgledaš kao baba s placa.
Slavina u kuhinji kaplje. Kod susjeda TV nešto mumlja.
Tonko tiho kaže ona.
Što, Tonko? Kažem ti istinu. Sad moram ići na korporativna okupljanja, na sastanke, dolaze ljudi žena se mora urađeno pojaviti, a ti… kakva si to.
Dolaze ljudi? sporo ponovi ona Kojih ljudi? Niti jednom nisi ikoga doma doveo otkad si šef.
Jer me sram! povisi glas. Riječ sram padne u tišinu kao kamen. Žarkova žena, to možeš gledat. Uređena žena. Moderna. A ti Nabrala se, hodaš u ogrtaču, ni kosu nisi obojala
Tonko. Ovo mu nikad ne govori cijelim imenom. Uskoro ti je šezdeset. Meni pedeset šest. Nismo mladi.
Upravo zato! ustane iz fotelje, kao da je to dokaz. Baš zato trebaš se paziti! Ja idem u teretanu. A ti sjediš doma, ni…
Doma sam, ponovi ona mirno, samo s dosta čudno ravnim glasom. Dobro, Tonko. Razumela sam.
Izađe iz sobe, priguši vrata. Ode do kuhinje. Uzme kruh, pospremi u posudu. Ugasi svjetlo. Sve radi mirno, automatski. A unutra se nešto pomakne. Ne raspadne, ne razbije, nego se pomakne kao ormar kad ga konačno gurneš, pa je čudno, a onda shvatiš da tako treba.
Te noći nije spavala. Ležala na svom rubu kreveta, zureći u strop. On je zadremao kao i obično, brzo. Slušala mu disanje i razmišljala.
Razmišljala kako deset godina živi kao servis. Ustaje, kuha, pere, čisti, farmaceutski stane u red za njegove tablete protiv tlaka, kolesterola, za zglobove, čak kad su im ukinuli auto prije tri godine, topla taksi vožnja ide na njezin račun. Bilježi kad lijekova nestaje, sve unaprijed kupi, da ne bude prekida. Doktor rekao: nemojte prekidati režim.
I sad joj kaže da ju je sram vidjeti, da je baba s placa, da je Žarkova žena bolja.
Ležala je i razmišljala. Negdje oko jedan sat samo jedno, vrlo jasno: dosta.
Ne idem, ne rastajem se, ne radim scenu. Samo dosta raditi stvari koje on ne zapaža. Dosta biti resurs, kao slavina: pustiš vodu, zatvoriš. Sad neka proba sam.
Rano se diže, kao uvijek. Skuva si čaj od kamilice, svoj, koji on ne može smisliti. Sjedne za stol s mobitelom. Proviri na stranicu skupog frizerskog salona u šoping centru kod tramvaja, gdje nikad nije išla, kad šišanje košta barem 16 eura. Rezervira termin za srijedu. Pronađe besplatne sate nordijskog hodanja u parku, utorkom i četvrtkom ujutro. Spremi si podsjetnik.
Kad Tonko izađe u sedam u kuhinju, čeka ga samo šalica. Kruh je u posudi, maslac u frižideru. Neka si sam.
A doručak? pogleda oko sebe.
Kruh ti je, maslac i sir isto, kaže Valentina, ne dižući pogled s mobitela.
Stoji, šuti, sam si natoči čaj, odreže kruh, jede stojeći uz frižider. Ode na posao bez riječi.
Gleda Valentina vrata za njim i prvi put osjeti nešto kao olakšanje.
Te srijede ode kod frizera. Frizerka, moderna mlađa cura s izbrijanim zaliscima i deset naušnica, promatra kosu: Kad ste zadnji put bojali?
Prije tri godine iskreno odgovori Valentina. Nikad nije bilo vremena.
Lijepo ste pustili. Ajmo malo posvijetlit, sitno pramenove, pa valove.
Dva i pol sata u stolici, gleda svoju glavu kako dosta polako postaje nešto novo. Izlazi drugačija. Ne mlađa to nije realno ali živa. Opet svoja.
Potroši 48 eura. Uz put ugrabi i kremu za lice ne onu sniženu iz ljekarne već pravi, specijalizirani za zrelu kožu, dodatnih 11 eura. Stane ispred police, 11 eura joj se čini puno. Onda se sjeti Žarkove žene i kupi.
Tonko navečer primijeti kosu. Ništa ne kaže.
I ne očekuje ona da kaže.
Sljedeći tjedan ponestane mu tableta za tlak. Prije bi Valentina provjerila kutiju i na vrijeme otišla po recept, sad ugleda praznu kutiju i samo je ostavi kraj njegovog kreveta. Nek vidi.
Dođe Tonko, prođe pokraj, ni ne pogleda. Ona ne podsjeti.
Sutradan on sam pročešlja kutiju, nađe prazno.
Valentina! dreknuo iz spavaće Nestalo tableta!
Znam odgovori iz kuhinje.
Pa zašto nisi kupila?
Odrasla si osoba, Tonko. Možeš sam.
Pauza. Duga.
Ja radim.
I ja imam svoje.
Što ima, nije specificirala. No zaista je imala: utorkom i četvrtkom u park na nordijsko hodanje, tamo je upoznala Ninu i Ružu. Nina, zamjenica ravnatelja škole, smije se toliko glasno da ptice bježe, Ruža tiha penzionerka što čuva unuke. Skupa su šetale, brbljale i disale, a ona nije nikad prije znala da to može biti toliko ugodno.
Tablete je Tonko na kraju kupio sam iz šteka, glumeći podvig, stavi kutiju na komodu. I ništa dalje ne kaže. Ona isto ne.
Sličnih dana nazove Zina, njena davna kolegica iz knjigovodstva.
Zina, jesi slobodna u subotu?
Zašto?
Aj idemo negdje. U kino il’ samo kavu.
Sve ok, Valentina? Zina pazi jer nisu bile na kavi možda četiri godine.
Bolje nego ikad mirno kaže Valentina.
Nađu se ispred tramvaja, Zina joj zableji: Bože, Grgić, šta si si napravila! Lijepa si!
Kod frizera sam bila.
Pa konačno! Gledala sam te pa mislila, kad već…
Evo, sad je to kad upravo nastalo otresito kaže Valentina i sjednu u kafić.
Uzele latte i torte, sjede uz prozor. Prvi snijeg vani, onaj što pada i odmah se topi.
Zvaćaj, kaže Zina.
Ispriča joj Valentina sve: Tonkino promaknuće, seminar, novu moćnu držanje. Boršč, Žarkovu ženu, posrami se i pogledaj se. Priča bez suza, suho, kao da nije riječ o njoj samoj.
Zina sluša uz povremeno miješanje kave.
I što si odlučila?
Nisam odlučila kaže Valentina. Samo sam prestala raditi što on ne cijeni. Ne iz zlobe. Nego čemu?
Čemu ponovi Zina. I dobro radiš.
Ne znam je li dobro. Samo, više ne mogu drukčije.
Zina klimne. Znaš… Je li on opće kuži išta?
Primijeti da više ne trčim po njegove tablete. Primijeti da mu ne peglam svaki dan košulje Jučer sam ga gledala kako iz šifre vadi zgužvanu, odjene i ode.
I bez vike?
Bez. Samo slegne ramenima. Kao da ni ne zna što reći. Navikneš se kad stalno šutim. Sad šutim drukčije.
Zina je pažljivo pogleda.
Ne razmišljaš o rastavi?
Razmišljam. Ali ne sad. Prvo moram skužiti, tko sam bez svega toga. Bez njegovih tableta, boršča, košulja. Nisam se ni vidjela godinama.
Sjede još malo, naruče još jednu kavu. Odu van, već pao mrak i snijeg. Zina je zagrli kod tramvaja. Zovi češće. I idemo opet iduće subote?
Može. Valentina se nasmije.
Na povratku tramvajem razmišlja kako je zadnji put tako slobodno sjedila s Zinom možda šest godina. Ili više. Uvijek je nešto drugo važnije, uvijek treba za Tonka, oko Tonka, s Tonkom.
Kod kuće, sjedi on pred televizorom. Na sudoperu šalica i tanjur od jaja, vjerojatno je sam sebi spekao. Pogleda tanjur. Prije bi oprala odmah. Sada ga pusti.
Gdje si bila? pita on iz polumraka.
S Zinom.
Dugo.
Da.
Ode ona u kupaonu, umije se, stavi onu novu kremu. Pogleda se u ogledalo. Nije strašno pedeset šest, živo lice, bore, pramenovi koje si sama napravila. Žena. Ne starica s placa, žena.
Prosinac udara s pravim zimama. Valentina si kupi nove kožne čizme, ne one jeftine gumene, nego prave, 60 eura i ni malo joj nije žao.
Stan se nekako promijeni, neuhvatljivo. Još kuha, ali po svom, ne više samo njegove dijetalne želje. Boršč kakav i sama voli, gust, od mesa, ponekad krumpir s piletinom, katkad kupovne njoke jer zašto ne. Njegove dijetalne parene faširance više ne radi. Jed što ima, liječnik ti je rekao, dalje sam snalazi.
Njegove košulje peru se skupa sa svime, bez posebnog programa i odvajanja. Prije njegove stvari odvojeno, pažljivo, da budu ravne i sjajne. Sad više ne.
On naravno vidi, šuti. Tu i tamo dobaci:
Opet njoki?
Da, njoki kaže jednostavno.
Više ni ne kuhaš
Zašto, jučer je bila juha. I pečenje u nedjelju.
Ustaje, gunđa, ali što će reći nema neku opciju. Ne može baš pitati: Zašto više ne trčiš oko mene? i da ne zvuči kao da prizna.
Ona i dalje utorkom i četvrtkom ide s curama u park, a Nina otkrije super ginekologa, već dugo želi otići. Dogovori si termin. Srijedom ode u knjižnicu na besplatan tečaj akvarela. Ne jer je uvijek sanjala slikati. Nego zašto ne? Dva sata za papir, boju i ništa drugo.
U pola prosinca Tonko sve češće kasni doma. Prije bi ona bila zabrinuta, čekala vruću juhu. Sad ona jede kad si skuha, ide spavati kad želi. On dolazi kasnije, jednom i blizu ponoći. Ona ne pita. On ne objašnjava.
Da nekog ima, skuži nije po porukama, već mirisu. Jedne večeri vrati se miriše na tuđi parfem, sladak, čudan, nikako od kancelarije. Zna Valentina odmah što znači.
Ne boli. Očekivala je, čak čekala tu bol a nema je. Osjeti nešto drugo: umoran interes i ono oslobođenje. Ako i ode njegov izbor. Nije ona za ovo kriva.
Ne kaže ništa. Spava spokojno.
To traje tri tjedna. On ide, kasni, ponekad telefonira iz kupaone. Jednom pošalje poruku: …pa reko sam ti, Lejla, u subotu… Lejla. Dobro.
Tih tjedana razmišlja puno. O tome kako su trideset dvije godine zajedno, odrasli sina Marka, koji danas živi u Osijeku s vlastitom ženom i djecom. Sjeti se kako je Tonko kao mlađi bio sasvim drugačiji, šalio se, vozio Marka na pecanje. Kada se to promijenilo, nije sigurna. Polako, kao kad podrum procuri malo po malo.
Razmišlja i o sebi. O tome kako je sve živo posvetila brizi za njega pa je zaboravila i na vlastite gušte. Ne samo izvana. Iznutra. Ne zna više što voli, koju glazbu, koje knjige, kamo bi otišla da može. Gušilo ju je sve to godinama kao talog od boršča.
Akvarel joj postane jako važan. Sjedne u knjižnici, sluša Andreu, predavačicu od 52 godine, kako pokazuje prelijevanje boje i poigravanje svjetlom. Slikajući jabuku na papiru razmišlja kad je to zadnji put radila u osnovnoj, šesti razred! Prava mala čuda, kako zeleni prelazi u žuti.
Jednom, u siječnju, Andrea kaže: Znate, Valentina Grgić, imate stvarno dobar osjećaj za boje. Bezveze rečenica, ali joj znači. Od Tonka takvo što nije čula godinama.
Početkom siječnja, Lejla očito postane bivša. Ne iz muževih priznanja, nego po tome kako je Tonko izgledao dođe doma, gledao TV, a iz kupaone bez razgovora. Suhlje lice, malko kašljuca.
Ona kuha juhu, on jede, ne razgovaraju. Jednom sjedne uz nju dok pije čaj: Vani zima danas.
Da, minus dvanaest su rekli.
Uhu.
I ode. To je cijeli razgovor.
O Lejli kasnije dozna od zajedničkog poznanika, Mirka, koji u razgovoru pita nešto oko vikendice pa doda: Čuo sam da je tvoj Tonko nešto imao s nekom ženom? A brzo ga je, vele, makla. Valentina samo odgovori: Tako su mi rekli. Mirko se nasmije i pređe na kuću.
Što se dogodilo, složi sama djevojka valjda očekivala moćnog šefa, sate po kavama i restoranima. A dobila pedesetosmogodišnjeg Tonka s tlakom, kolesterolom i šefom koji voli popiti čaj kako treba i ispeglane košulje. Plus, stalno joj kukao. To nije lako za podnijeti.
Nije ga žalila. Nije ni mrzila. Osjećaj kao kad zub boli tjednima, pa bol stane nije euforija, ali i sama odsutnost boli je dovoljno dobra.
U veljači njegovo zdravlje pođe nizbrdo. Tablete pije nesustavno, onako kako nije naučen svih ovih godina. Nekad zaboravi, nekad duplo. Paketići mu razbacani, smeteni. Jednom vidi da je popio dvije odjednom jer jučer zaboravio. Ne komentira. Dr je njemu govorio, ne njoj.
Tlak mu skače. Blijed je, žali se na šumove. Jedno jutro kaže:
Vrtoglavica.
Odi doktoru.
Pa, hoćeš me ti naručiti?
Zovi sam. Broj ti je na zdravstvenoj iskaznici. Piše ti.
Gleda on nju. Ona mirno pijucka čaj.
Ne znam kako se to…
Pa ti si šef odjela. Skužit ćeš.
Sam naruči. Ode. Donese upute. Novo lijek, još skuplji.
Ovo, stavi papir na stol.
Dobro.
Hoćeš kupiti?
Idem sutra u grad, mogu. Evo, daj novce.
Zbuni se. Prije bi ona sama, iz kućnog fonda, pazila. Sad samo tako.
Da novac. Kupi ona lijek, stavi kod drugih. Ne objašnjava, ne piše na papirićima kako kad treba piti. Sam.
Ožujak snijeg se topi blatom, s krova kaplje, po dvorištu djeca gaze lokve. Valentina sve češće šeta tek tako. Kupi si proljetnu jaknu ne beživotnu, nego lijepu, bež s pojasom. U kabini, pogleda se, osjeća se dobro jer si je napokon kupila nešto za sebe.
U istom mjesecu dođe sin Marko s Irenom, ženom, nekoliko dana. Marko ogroman, četrdeset, lik na oca kad je bio mlađi, ali bolji karakter. Irena dobra, tiha. Donesu med iz Đakova i kutiju Bajaderi.
Prvu večer večeraju svi zajedno. Valentina nakuhala: pečeni krumpir, francuska salata, hladetina po maminoj recepturi. Tonko tiho za stolom, malo priča. Marko priča o poslu i djeci, Irena nju propitkuje o akvarelu.
Ti slikaš, mama?
Učim. S akvarelom.
Ludo! Pokaži?
Pokaže ona papire s tečaja jabuka, vaza, pogled iz knjižnice. Marko ozbiljno gleda, Irena kaže da je super.
Mama, ti si skroz mlađa!
Samo sam napokon otišla kod frizera, kaže Valentina.
Primijetila je kako Marko gleda i oca. Tonko jede hladetinu i šuti. Među njima nešto nije štimalo, Marko je to vidio, ali nije pitao pred Irenom.
Sutradan, dok je Irena otišla do dućana, Marko ostane s njom. Uđe u kuhinju, Valentina pravi njoke.
Mama. Je li sve u redu kod vas?
Što?
Pa… Tata je nekakav.
Kakav?
Nema ga. Je li bolestan?
S tlakom je teško. Bio je kod doktora, uzima tablete. Prati sam, odrastao je.
Marko šuti. Uzme komadić tijesta, mrvi ga.
Jeste se posvađali?
Nismo. I istina nisu se. Samo žive paralelno.
Mama, reci mi ako…
Marko, dobro je. Gleda ga u oči. Stvarno je.
I vjeruje joj. Jer i njoj stvarno jest.
Odu u nedjelju. Stan tih. Ona opere posuđe, pospremi. Tonko pred televizorom.
Kasno navečer dođe u kuhinju, natoči vodu, stane na tren kraj prozora.
Marko baš dobro izgleda, kaže.
Da, dobro.
I djeca njihova…
Je.
Popije vodu, ode. Ona ostane na kuhinjskom prozoru, gleda slab jesenski snijeg. Posljednji.
Travanj počne krizom Tonka stisne, tlak ode u nebesa, vrtoglavica. Sjedne u hodniku, zove:
Valentina, slabo mi je.
Ona izađe, promatra ga crveno lice, znoj.
Hajde, u sobu.
Pomogne mu da legne, izmjeri tlak 185 sa 110. Nije dobro.
Uzmi Captopril, u ladici je. Lezi. Mjerim opet za pola sata.
A ti?
U kuhinji sam.
Ode do kuhinje, skuha si čaj, gleda prozor. Čuje ga kako traži lijek. Za sat vremena bolje 160 s 95. Može.
Lezi, nemoj nikud.
Moram na posao…
Nazovi, reci da si bolestan. Nema išlo danas.
Ostao je doma. Ona mu skuhala čaj, dala dvopek. Ne zato što je tražio. Nego što je razlika između neću te paziti i gledam da ti ne bude gore.
Leži on, gleda strop.
Valentina.
Što?
Ma… zastane. Znam da sam bio blesav zadnjih mjeseci.
Šuti ona, pa sjedne na rub kreveta.
Jesi, Tonko. Blesav.
Ma znaš… Promaknuće, mislio sam, sad sam netko. Sve će biti drukčije.
Pa jesi postao. Šef.
Jest. A ti si, kao, isto…
Znam što si htio reći.
Ustane, uzme šalicu, ode. Nema zagrljaja, suza, ničeg. Samo priznaju i idu dalje.
Prolazi travanj, stiže svibanj. Ona dalje hoda, slika, sad ide i s Ninom u kazalište mjesečno. Prvi put u deset godina ode i jako joj se svidi. Sjedi s čašom soka u parteru, gleda ljude kako glume i misli ovo je baš, baš dobro.
Pedeset šest godina nije kraj ničega, nego nešto sasvim novo.
S Tonkom ostaje paralelno suživot: više ne kritizira hranu, ne spominje Žarkovu ženu. Ponekad pričaju normalno, traži usput. Ponekad navečer sjede, on TV, ona knjiga što joj je Nina preporučila. Civilizirano, ali s drugačijom kvalitetom: ne mora više ništa. Ništa.
Jednom on zamoli da mu naruči lijek online jer je jeftinije.
Ne znam ja to kaže on a ti znaš.
Ma lako je. Ukucaš, staviš u košaricu, odabereš ljekarnu.
Ali ti to bolje.
Ja znam. Naučit ćeš i ti.
I nauči. Dugo se cimao s mobitelom, pitao jednom gdje kliknuti. Objasnila mu je. On naručio.
Shvati Valentina da je to bitno: ne raditi umjesto drugoga ono što može sam. Nije to pomoć, to je navika da tebe zamijene cijelim čovjekom.
Lipanj paklenski vruć. Kupila novo ljetno haljinu, laganu, cvjetnu. Pogleda se izgleda normalno. Nije baba s placa; žena si kupila lijepu haljinu.
U zrelim godinama svatko stvori neku svoju verziju braka. Neki su u tihoj svađi, neki su si prijatelji, neki su hladni. Ona i Tonko, ni to, ni mir, ni ništa nešto četvrto. Dvije paralelne sudbine ispod iste ploče.
Budućnost? O pitalici rastave razmišlja. Nije odbacila, ali ne žuri. Treba se prvo sresti sa sobom.
Ljeto prođe na svoje. Odlazi k Marku u Osijek dva tjedna, prvi put sama, bez Tonka. On ostaje posao. Spakira stvarčice, izvezen jastuk za unučicu, što je na YouTubeu naučila, i ode sama.
Dva tjedna s Markovom djecom, šestogodišnjim Stjepanom i četverogodišnjom Martinom, najbolje su što je dugo doživjela. Šetnja, kuhanje kaše, kupanje, čitanje drugačija briga: radosna, ne opterećujuća.
Marko je navečer pita što i kako doma, ona iskreno žive, teško je, ali njoj je dobro. On klima glavom, pametan sin. To zna.
Na povratku, Tonko je dočekao u predsoblju, samo: Evo te. Pomogao s koferom. Malo, ali ipak znak.
Kolovoz vruć, stavi ona ventilator, kupi lubenicu na placu, pola sama, pola njemu. Kaže hvala. Prvi put nakon godina zahvalio za jelo.
A u rujnu, kad je zahladilo i topole šušte pod prozorom, dogodi se očekivanost.
Petkom navečer, dođe kući, lice sivo, teško hoda. Ona na kuhinji s knjigom.
Valentina, loše mi je.
Što je?
Tlak valjda. Glava, a i ovdje, pokaže na prsa, pritisak.
Priđe, pogleda ga.
Kad ti je počelo?
Oko podne. Mislio sam da će proći.
Tabletu si popio?
Da, oko tri. Nije baš pomoglo.
Sjedni.
On sjeda, ona mjeri tlak 190 sa 115. Teže nego u travnju.
Ovo je ozbiljno, Tonko. Trebaš Hitnu.
Ma nije, možda još jednu tabletu…
Ne. S 190 i pritiskom na prsa, nećeš to ljekarnom. Zovi doktora.
Pa ti nazovi…
Tu se zaustavi. Stoji s tlakomjerom. Gleda ga: sivo lice, prestrašene oči, ruka na prsima. Tu je čovjek kome je zbilja loše, i žao joj je. Stvarno, ljudski. Stari, bolestan čovjek, uplašen.
Ali vidi i drugo: godinu dana je gledao kroz nju. I rekao joj riječi koje se ne brišu. Više za njega nije bila osoba davno prije nego što je ona prestala biti njegova žena.
Zna što će i što neće.
Tonko mirno kaže. Imaš mobitel. Broj Hitne znaš.
Gleda je zbunjeno.
Što?
Zovi sam. Nazovi 194. Reci adresu, tlak, boli te prsni koš. Doći će.
Valentina… u glasu mu nešto dječje. Nećeš mi pomoći?
Pomogla sam: izmjerila tlak i rekla da zoveš Hitnu. Ostalo sam.
Ali ja…
Tonko. Stavi tlakomjer na stol. Sam si. Šef si odjela. Možeš ti to.
Ona izađe, prođe kroz hodnik u svoju sobu. Priguši vrata.
Iz kuhinje nakon nekoliko minuta začuje se njegov tiho uzdrhtali glas:
Halo. Hitna. Adresa…
Skuhala si je čaj. Kamilicu, jer voli kamilicu. S šalicom u ruci prošeta do kuhinje, lagano mimo njega, koji telefonira s dispečerom. Baci pogled, ona stoi kod prozora.
Dvorište pusto, svjetiljka žuta nad ulazom sjaji. Lišće topola mokro od kiše, nigdje nikoga.
On završi. Tišina.
Dolaze, kaže.
U redu, odgovori.
Možeš li ići sa mnom u bolnicu…
Ona se okreće. Sivo lice, ruka na prsima, uplašene oči. Sažali se nad njim. Pravično, ljudski. Nema zavisti, ni trijumfa.
Neću, Tonko tiho kaže. Pregledat će te doktori.
Valentina…
Prvi su oni su, to im je posao.
Uzme čaj i ode u svoju sobu. Opet gleda kroz prozor, drugi i topole ispred, i svjetla one iste deveterokatnice. U kuhinji šuškanje. Pa tiho. Pa lift.
Hitna je stigla za dvadeset minuta. Čula je kako otvara vrata, tuđe korake, glasove žurbe, kratke rečenice: tlak, EKG, vjerojatno bolnica. On nešto mrmlja, tonom kao da je dijete.
Zatim:
Žena doma?
I njegov glas:
Je, ali… ne ide.
Tišina. Medicinar mirno:
Dobro. Onda, obucite se, idemo
Vrata. Lift. Tišina.
