Zamjerke majke
Sjećam se kao danas, kako je Ljubica Petrović, tople ali često zabrinute naravi, stajala nemirna pokraj prozora stare kuće u jednom malom slavonskom selu. Ah, kako su prošla ta vremena! Dani su bili dugi, ali srce uvijek nemirno.
Mama, mama, gladan sam! potrčao je k njoj njezin petogodišnji sinčić Franjo, vukući ju za rukav. Ljubica ga nježno odgurnu:
Pusti me, dušo, baš mi treseš živce! Idi kod bake, možda ima kiflića za tebe!
Franjo je pognuo glavu i s tugom otrčao prema kuhinji vičući:
Bakaaaa!
Ljubičina majka, snažna žena u šarenoj marami i pregači, polako je miješala tijesto kraj starog šporeta, lupkajući limom.
Sačekaj još malo, Franjek, evo pečemo kiflice, još pet minuta strpi se! Čemu suze?
Mama me odgurnula!
Odradila, veliš? Valjda ima svog posla! Stoji skroz kraj prozora, kao gospođa! Nema ona vremena s tobom crtati ili priče čitati!
Ljubica, još uvijek pokraj prozora, uzdahnula je duboko.
Dajte, majko, nemojte mi prigovarati! Sve je krenulo naopako, čini mi se da mi se cijeli život raspada!
A što je? upita baka, navlačeći debele rukavice.
Susjedi iz Osijeka stižu. Pričaju da su posvojili dijete, bili po njega u grad.
Majka se zaustavila na trenutak, pa žustro zatvorila pećnicu.
Pa što sad? Sad si napokon shvatila da ti ne trebaš Ivanu? On svoju ženu voli, makar ne može imati djece. Pusti ih! Zar još uvijek zamjeraš Katji? Nije ona kriva što te Ivan napustio. Katja je dobra i topla cura.
Ljubica je na te riječi spustila pogled, ogrnula šal i potajno izišla iz dvorišta, pa sjela na klupu pored oraha.
Izvadila je sjemenke iz džepa i krenula ih polako grickati, zureći u dvorište Gavrilovićevih.
Stara, kvrgava kuća pripadala je još djedu Stjepanu, a sada je bila u rukama Ivana, unuka.
Ljubica ga prije nije ni primjećivala dok nije postao susjed. Onda je sve promijenilo.
Ljubice! zovne je majka kroz prozor. Daj nemoj sjediti samo! Odi malo u vrt, zarasla trava! Poslije kiše, ko u šumi!
Ljubica je i dalje odvraćala pogled i ostala na klupi. Dan joj je bio gorak.
Kad se iz daljine začula tutnjava auta koji je stao baš pred Gavrilovićevima, Ljubica je oštro pogledala ispod guste šiške:
Eto ih.
Iz auta je iskočio Ivan, veselo mahnuo:
Ej, Ljubice! Čestitaj mi, postao sam tata!
Ljubica mu je kratko kiselo odgovorila i odvratila se.
Ivan već zaokružio oko auta i pažljivo otvorio vrata ženi, ona izašla držeći malenu zamotuljak u ružičastom pokrivaču.
Bili su očito presretni. Gledali su djevojčicu kao nešto najdragocjenije na svijetu.
Eeeh… nezadovoljno procijedi Ljubica.
Kad su par ušli u kuću, ona povika glasno:
Maaama?
Majka proviri iz kuhinje:
Što je sad?
Vidiš ti kako je njima sve lako? Odeš u Osijek i vratiš se s djetetom kao da si išao po psa s ulice! A ja devet mjeseci trpiš trbuh, pa rađaš u mukama!
Majka ju hladno prekori:
Ma šuti! Radi nešto korisno! Ko ti je kriv što živiš bez muža? Ne zavidi susjedi! Katja ima i ona svojih briga, jedina joj je sreća Ivan!
Ljubica je bijesno gledala kroz prozor kuće Gavrilovićevih.
A gle njih! Uzeli tuđe dijete i sad su kao sretni! mrmljala je. Jadna Katja, nije ni rodila pa sve gotovo, uzela sebi na gotovo. Zašto je život tako nepravedan?
***
U kući Gavrilovićevih je bilo puno radosti. Katja je nježno smještala svoju novu kćerkicu u krevetac.
Bio je to novi krevetić, Ivan nije žalio novce za njega.
Čudo moje malo s ljubavlju joj je tepala Katja. Ivane, dođi pogledaj kako joj je slatko dok zeva. Zar nije čudo?
Ivan je tiho prišao, zagrlio ženu i zagledao se u njihovu kćerkicu.
Predivna je. Stvarno sam sretan. Sad i ja imam svoju curicu. Katja, mi smo sada roditelji.
Smijem li joj promijeniti ime? Voljela bih da se zove Marijana, tiho upita Katja, gledajući u Ivana.
Što ti smeta “Jelena”?
Katja odmahnu glavom:
Neće tako biti! Ne znam ni tko joj je dao to ime. Sad je moja, i bit će kako ja kažem.
Opet ćemo sve papire mijenjati… Ali dobro, neka bude kako kažeš.
Katja je Ivanu bila najvažnija na svijetu. Jedva ju je izvukao iz depresije kad je doznala da ne može imati djece. A ta mala spasila im je život.
Ivan ju je promatrao zaljubljeno. Za nju bi sve napravio.
***
Kad je Katja, prepuna sreće, vozila svoju Marijanu u sjajnoj novoj kolicima ispred kuće, Ljubica je brzo istrčala pred ogledalo, oblačila maramu pa trčala za njima.
Katje, bok! Kako ste? Kako malena? Sve u redu? hitro je pitala, zavirujući u kolica.
Ajme kako je slatka! Ima skroz plave oči i bijelu kosu, baš i ne liči na vas!
Pa i ne mora ličiti na nas, mirno nasmije Katja.
Ljubica se nije dala:
Kako ti je dobro došlo majčinstvo, vidi sad, baš si procvjetala, a sjećam te se kak si prije bila potištena što ne možeš imati dijete
Katji se zaledio osmijeh i požurila je dalje:
Idem ja, Ljubice, mala će spavati.
Marijana? Pa koje je to ime, što će joj reći u školi!
Ne brini, Katja je sve više bivala nervozna. Možda je bolje da se baviš svojim Franjom. Ja ću za svoju djevojčicu znati brinuti. Lijepi dan, doviđenja.
Svojom?! doviknu Ljubica, ali Katja je već žurila dalje.
U glavi je Ljubica počela kovati plan – mora pronaći pravu majku Marijane i uništiti Katjinu sreću.
***
Prošle su godine u Ljubičinoj potrazi.
Ostavivši Franja baki, otišla je raditi u Osijek. Najprije u bolnici, potom kao teta u dječjem domu. Pretvorila se u uho za sve tračeve, polako se uvukla među osoblje.
I bilo je čudo, ali pronašla je ženu koja je rodila Katjinu djevojčicu mlada studentica iz slavonskog sela, Anica Gajić.
Ljubica ju je fino obasipala sitnim poklonima, pozivala na kavu i lagano se počela prezentirati kao prava prijateljica.
***
Katja je malo lakše disala otkad se Ljubica preselila u grad. Po selu se šuškalo da radi za sitnu plaću i živi u nekoj podstanarskoj sobici.
Dobro, neka joj veselila se Katja. Ivane, čini mi se da me Ljubica mrzi što si ti nju ostavio zbog mene.
Ma nemoj slušat tračeve, Katjo! Nikad između mene i nje nije bilo ničega. Tek kad je rodila sama, počela je pričati da bi ja morao nju ženiti. Je l’ to normalno?
Katja je zamislila:
Pa što nisi? Mlada je, lijepa, mogla bi ti djecu roditi.
Ne misliš valjda da su mi djeca najvažnija? Meni si ti bila najvažnija osoba kad sam te upoznao.
Katja se slabo nasmiješila, ali nije dugo zadržala osmijeh.
A ja, jadna iz doma, bez familije, ne mogu ti djece roditi… Mučiš se sa mnom
Ivan ju zagrli.
Imamo jedno drugo, to je dovoljno. Moji su svi tvoji. Ne traži probleme gdje ih nema.
***
Baka Ljuba, stara Marija, često je išla posjetiti kćer u Osijek. Nosila bi pune torbe jaja, povrća, domaćeg sira.
Za to vrijeme čuvala je Franja, najčešće kod Katje, jer su on i Marijana postali najbolji prijatelji.
Ljubica je rijetko dolazila kući, sve više je boravila u gradu. Katjin svijet je bio miran dok nije Ljubica odlučila vratiti se u selo.
Iz autobusa je izašla s malom torbom na ramenu; izgledala je, bože me prosti, kao gradska frajerica, skup kaput, visoke čizme. Majka stara vukla za njom šareni kofer na kotačićima.
Vidi je, ni za kruh nema, ali se sređuje kao manekenka! gunđala je baka.
Prekini me sramotiti, mama! Bila sam na dijeti, toga ti ne razumiješ!
I što si kupovala čizme, a za hranu ni kune nemaš? S kim ti je stan, za što si sve trošila? Ostani doma, nema ništa od tog života po gradu brontuljala je Marija.
Ljubica je pognula glavu i šutke išla kući, koraci joj upadali u blatnu zemlju. Čizme su ostavljale duboke tragove.
Na kapiji je stajala Katja s MARIJANOM i Franjom. Mali je otrčao majci.
Bok Ljubice, dobro izgledaš, suho pozdravi Katja pa povuče svoju Marijanu za ruku i ode.
Ljubica promatraše za njima.
Kako je slična svojoj mami…
Što to pričaš? upita baka.
Vidjela sam pravu majku te djevojčice, Anicu… Skoro su ko preslika! Jadna Katja, nije mogla sama dijete roditi, pa je uzela tuđe. A što ako prava majka dođe po Marijanu? Kako će Katja to preživjeti?
Baka Marija se razljutila:
Što to govoriš? Vidi svog Franju, nemaš vremena za njega, a pametuješ drugima!
Kako to misliš, pa ja sam mu majka! uzviknu Ljubica.
I onda ga odgajaj! Imanje je tvoje, a ne letenje za tuđom djecom!
Drugi dio
Kad je Marijana navršavala trinaest, željela je rođendan proslaviti u osječkom kafiću, što je jasno povjerila Katji.
Ne može, odgovori Katja. Nemamo novaca. Tata je bolestan, treba mu pomoć. Kod kuće ćemo napraviti slavlje, pozovi razredne prijateljice.
Neću nikoga zvati! Sve su iz grada!
Koje su ti to prijateljice?
Petra i Lena!
To su one što samo ljeti dolaze u selo?
Da! povrijeđeno reče Marijana. Dogovorile smo se na društvenim mrežama. Hoću rođendan u Osijeku, u kafiću! I imamo stan u Osijeku! Zašto ne idemo?
Znaš da stan iznajmljujemo… Treba nam novac za tatino liječenje. Kafić ne možemo priuštiti, i tata ne može sjediti dugo. Bolestan je.
Marijana se namrštila.
Možda barem ti i ja na bus pa u kafić? Tata može ostati!
Nemamo novaca, svi me dani prođu u pripremi ručka, a tebi ni to nije dosta! Kad malo odrasteš, bit će svega što želiš!
Marijana je gledala u Katju, suznih očiju i ljuta:
Dosta više toga! Samo zato što nisam tvoja prava kći!
Istrčala je, lupivši vratima.
Marijana! izbezumljeno je viknula Katja, trčeći kroz dvorište za njom.
Marijana je nervozno cupkala na stepenicama:
Sve znam, nisi mi ti prava mama! Moja prava mama živi u Osijeku i želi me natrag!
Tko ti je to rekao?! zavapila je Katja.
Katjine brige s kćeri trajale su već koje ljeto. Dok je Marijana bila mala, bila ju je potpuno privržena. Kroz godine, djevojčica je postala hladnija, uzimala brigu majke zdravo za gotovo.
Nije Katja tada znala da je Ljubica tajno spojila Marijanu s Anicom, pravom majkom, pa da se sada djevojka šaptom čuje s njom telefonom.
Anica je, kako su godine išle, postala lijepa žena, udala se za osječkog poduzetnika i željela sad povratiti svoju kćerku.
Marijana, molim te, uđi u kuću, porazgovarat ćemo preklinjući, promuklim glasom veli Katja.
Ne. Ja ću zvati svoju mamu, onu pravu. Doći će po mene! I baš me ona vodi u kafić! Ima i svoj kafić!
Katji je zavrtila, rukom se pridržala za dovratnik gledajući u svoju curicu.
Ma… Marijana… Nemoj ići…
Ali djevojku to nije zanimalo, pokupila torbu i pobjegla ravno kod Ljubice.
Katja je dugo još ostala pogurena na stepenicama, gledala je negdje u prazno, srce joj je bilo teško kao kamen.
***
Marijanine riječi pokazale su se točnima. Ubrzo se pred Ljubičinom kućom pojavio blistavo crveni auto, iz kojeg je izašla lijepa, plavokosa žena.
Kad ju je Katja ugledala, otrčala je vratiti dijete.
Marijana! zavapila je. Što radite, gdje vodite moju djevojčicu?! Zvat ću policiju!
Mlada žena hladno odgovori:
Ja sam ju rodila, a ne ti. Ti si mi uzela dijete, ali su dobri ljudi javili gdje je.
Ljubica je promatrala kroz prozor ne usudivši se izići.
Marijana priđe Katji:
Mama, pusti nas! Samo želim rođendan u kafiću. Ionako ti je tata važniji. Ja ću gore, a onda se vratim. Pa ipak sam s pravom mamom!
Katja se slomila:
Zoveš ju mamom? A ja?
Marijana je otresito okrenula glavu i sjela u auto.
Katja je gledala kroz suze kako joj dijete odlazi – njeno dragocjeno dijete za koje je živjela, kojem je dala sve.
***
Zašto? Pitala se Katja tisuću puta. U čemu je pogriješila?
Kad bi zaplakala, izvukla bi se samo zbog Ivana, koji bi navečer dolazio iz bolnice na kapi.
Bila je bolest snašla Ivana, postao je gotovo nepokretan, prodali su staru Ladu. Teško su živjeli.
Ivane, moramo razgovarati. Marijana… Odvela ju je. Prava majka. Otišla je. Slavit će s njom rođendan.
Ivan je dugo šutio prije nego što je uhvatio Katju za ruku.
Kako si to dozvolila? Dopustila da ode?
Nije više naša, Ivane… Ako me ne naziva mamom jecala je Katja.
***
Godine su prolazile. Marijana je sve češće bježala u grad.
Neću jest ovaj “šrot” gurala je tanjur tijekom ručka. Vikendom idem u Osijek, k mami. Napokon ću jest normalno.
Katja je, kroz suze, mirno sklanjala tanjur.
Mi ćemo s tobom u Osijek, možemo svi zajedno.
S tobom ne idem, nemaš auto. Marijana je bila drska.
A ona ima, je l’? Dobro, idi. Samo znaj, po zakonu si moja kći. Kad se isluftaš, vrati se kući.
Marijanu su riječi razljutile.
Ti si grozna majka. Ne možeš mi kupiti skupi mobitel i markirane krpice! S Anicom smo odmah kliknule.
Marijana je prodrmala svoju dugu, ravnu, bijelu kosu, a Katja se osjećala sve slabijom.
Katja je pokrila lice dlanovima, ne želeći više ništa čuti.
Kako razgovaraš s majkom, srami se! uskače u sobu Ivan, oprezan zbog bolnih leđa.
Ona mi nije majka! vrisnu Marijana i zalupi vratima.
Kad je otišla, Katja je šapatom rekla Ivanu:
Nemoj se živcirati, to je pubertet… Djeca znaju biti gora i vlastitim roditeljima. Sjeti se da imam samo tebe.
Ivan je odmahujući glavom procijedio:
Trebamo je spustiti na zemlju… Tko ju je nahuškao? Ljubica?
Katja mu je samo stisnula ruku prelazeći preko svega što je prošla:
Ne zanima me. Ti si meni najvažniji, Ivan. Ako Marijana ode… nisam sama. Imam tebe.
***
Ljubica je promatrala cijeli kaos kroz prozor, srce joj nije bilo mirno. I ona sama je ostala bez ičega nakon godina ogorčenosti. Sin Franjo odselio je na fakultet, majka Marija umrla tiho, a ni sa Katjom više nisu razgovarali.
Od tog dana Katja nikada više nije zagazila u kuću Ljubice, niti imala ikakve veze s njom.
***
Kad su Ivan i Katja iznenada donijeli doma petogodišnjeg Josipa iz doma za nezbrinutu djecu, Ljubica je samo odmahnula glavom:
Opet isto! Ljudi nikad ne nauče, evo ja sa svojim iskustvom nemam riječi…
***
Ispostavilo se da Anica nije bila spremna biti majka. Upleo se u njezin život bogati ljubavnik, ali čim se Marijana pobunila i došlo do nesuglasica, izbacili su ih obje iz stana.
Zbog tebe sam sve izgubila! Sad si mi smetnja! Vrati se Katji!
Marijana je plakala:
Ionako sam htjela natrag. Nedostajali su mi tata i mama, ali nisam mogla reći jer su dobili sina pa sam se bojala…
***
Lagano kucanje na vrata i svjetla automobila prekinuli su Katjin san.
Pogledala je Ivana i malog Josipa, pa tiho otvorila vrata.
Tko je?
Mama, ja sam.
Marijanin glas nikada nije mogla zamijeniti. Otvorila je vrata. Djevojka je plakala, slomljena, suznih obraza.
Auto je otišao, vrata su se zatvorila.
Mama, oprosti mi sve šapnula je Marijana.
Znala sam da ćeš se vratiti, moje dijete.
Katja ju je obgrlila oko krhkih ramena, zaboravljajući sve rane.
Mama, oprosti, bila sam glupa. Željela sam samo lijep život, a nisam shvatila koliko ste mi značili… Bojala sam se nazvati, mislila sam da me više ne volite…
Vrati se kad god želiš, tu si uvijek doma, gdje te čekamo tata i ja nježno ju je umirila Katja.
Tako je život tekao brzim korakom, ostavljajući za sobom ono što je bilo loše, ali i dalje čuvajući toplo ognjište za one koji se žele vratiti kući.
