Moj suprug i ja smo sretno u braku.
Upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu. Nikad nisam planirala ostati tamo; uvijek sam znala da se želim vratiti u rodnu Rijeku. S mojom specijalizacijom znala sam da ću biti pravi znalac u svom gradu, jer malo tko se bavi onime što ja radim.
Naime, specijalistica sam za bolesti srca kod životinja mačaka, pasa, pa čak i krava. Malo je imućnijih klijenata, ali ih ipak ima, a dolaze i oni skromnijih mogućnosti s brigom za svoje ljubimce. Moj suprug je također veterinar, izvanredan u dijagnostici.
Pitala sam u lokalnim ambulantama situacija je svuda ista. Rade samo najjednostavnije zahvate: sterilizacije, cijepljenja. Ne prihvaćaju teže slučajeve, nije im isplativo.
Zato smo otvorili vlastitu kliniku, baš za takve složene situacije, gdje se postavlja prava dijagnoza. Bavimo se i istraživanjima, pomažemo kolegama. Radimo kao pravi tim, zbog toga nam poslovanje ide odlično.
Dobro zarađujemo, ali cijene nam nisu visoke. Zato imamo puno klijenata. Već smo kupili svoj stan, zaposlili asistente, ne moram spavati u klinici, imam vremena za djecu i kuću.
Ali roditelji mog supruga još nisu zadovoljni sa mnom.
Znam da ih muči što se njihov sin preselio u moj grad; stalno nadaju da će se vratiti u Zagreb, možda premjestiti kliniku i obitelj tamo. Ne razumijem zašto, kad ima dvije sestre koje žive s njima, nisu sami, a mi smo im pomogli i sa novcem za predujam.
Uvijek sam ljubazna prema njima.
Stvar je u tome što roditelji mog supruga ne znaju za granice, ni za pristojnu udaljenost.
Danas nazove svekar:
Dođi večeras u 19 sati. Kreni po mene.
Sad je 17 sati. Pa požuri.
U redu, moram pokupiti dijete, usrećiti svoju asistenticu što ostaje duže, i neću ni spominjati razbijenu tortu koju sam tek počela raditi.
Na putu.
Najmlađa sjedi otraga, u autosjedalici.
Suprug je ostao u klinici, ima hitnog pacijenta, operirat će ga. Svekar mi ne dopušta da uzmem taksi.
Pa vozim sama.
Već je vikao na mene, pričao na telefon dok je tražio parkirani auto. Odbila sam izaći, nisam htjela buditi dijete.
Ušao je, zalupio vratima i nužno povisio ton: Mogla si izaći. Moje dijete spava, ne budi je. Koga briga svekar nije stišao glas tko hoće spavati, neka spava.
Dijete se probudilo i počelo plakati.
Što mislite, je li ju barem pokušao umiriti? Je li joj dao igračku?
Ne, naravno. Samo je počeo pričati kako nisu dovoljno odgojena a to je zbog mene, jer sam stalno doma s njima. Trebala bih ih učiti, a ne gledati televiziju. Znači, raditi u klinici pet sati, nekad i deset ili dvanaest, to je “biti doma”?
Ali njegov sin radi!
Zatim je počeo psovati da vozim brzo i da ćemo svi poginuti. Usput mi je rekao da moj suprug već ima zaručnicu kod kuće, mladu ženu koja će mu roditi “normalnu” i poslušnu djecu.
Dijete je plakalo, a djed se okrenuo i izderao se da šuti dok stariji razgovaraju.
Tada sam se okrenula.
Odvezla sam ga natrag do kolodvora: Doviđenja. Doviđenja, doviđenja…
Kod kuće me dočekao suprug, razočaran na vratima njegov otac ga je već snimao. Predala sam mu uplakano dijete:
Još jednu riječ i ideš kod tate. Tamo te čeka mlada. I imat ćeš novu, poslušnu djecu. Za sada radi svoj dio posla, prije nego i ja počnem vikati.
Suprug je pogledao u stranu, a meni je postalo jasno ovaj razgovor smo već imali. Njegov otac nam više nikad neće doći u posjet.
Sad dok pišem sve ovo u svoj dnevnik, pitam se: Vrijedi li trud oko prihvaćanja i kompromisa kad drugi ne znaju granicu? I unatoč svemu što radimo za njih, ipak nismo dovoljno dobri. Ispod iste zvijezde svi tražimo svoje mjesto; ja biram dom, mir i obitelj kojoj ću biti oslonac, bez buke i neželjenih gostiju.
