– Mara, ajde, primi robu! Gdje si se skrila? Zovem, zovem, a ti ništa ne čuješ!
Aleksandar je provirio u skladište male kvartovske trgovine u kojoj je redovito dostavljao proizvode sa svoje farme i zatekao prizor od kojeg je samo zafrktao.
Marija Kovačević, poznata cijelom kvartu, a pogotovo najbližima kao Velika Mara, plakala je neutješno sjedeći na podu i brisala lice rascvjetanom pregačom. Pregača je već bila potpuno mokra, ali Mari nije bilo kraja suzama. S vremena na vrijeme nažmikala bi pregaču rukama, pa bi je istresla, a onaj lagani prasak tkanine svaki put bi izmamio svježi val tuge. Onda bi zavijala još jače, nimalo se ne obazirući na to što Aleksandar stoji iza nje.
Nije ga ni skužila.
– Bela, što se događa? sjetio se nadimka iz srednje, sjeo kraj nje i pitao je Je li te netko povrijedio, reci samo! Ja bih ga…
– Neeee… zavijala je Marija tako jako da se Aleksandar sagnuo od iznenađenja.
Bilo je ili njegovo lice toliko zbunjeno, ili je Mariji napokon došlo iz pete da je dosta plakanja, no slapovi suza prestali su u sekundi. Obrisala je nos, još jednom gorko jecala i glasno upitala:
– Sale, jel sam ja lijepa?
Pitanje ga nije iznenadilo. Bio je godinama suprug, tata dvjema curicama koje su ulazile u pubertet, i činilo mu se da je na ovakva pitanja već odgovor dao tisuće puta:
– Jesi, naravno!
Ali stvarno nije lagao. Njemu je Marijina ljepota bila posve drugog reda.
Poznavao je Mariju otkad zna za sebe. Zajedno su sjedili na noši u vrtiću, gurkali se zbog bombona na dječjim zabavama, sjedili u istoj klupi cijelu osnovnu i nikad nisu ni pomislili promijeniti partnera za sjedenje. Jedino su dijete u obitelji, pronašli su jedno drugo kao davno izgubljenu sestru i brata. On ju je uvijek smatrao nekom vrstom sestre, i štitio je, mada je ona već tad bila skoro pa glava viša od svih u razredu.
A djevojku lako uvrijediš. Nema veze što je veća i jača od svakog dečka koji bi je zadirkivao.
Zanimljivo, Mara je uvijek stala za slabije, branila bi svaku prijateljicu tada bi bila kao sila prirode. No, kad bi uvreda bila upućena njoj, odjednom bi postala prava mimoza: nadula bi usnice, šmrkala velikim nosom i plakala, stravično i ružno, sve dok Aleksandar ne bi uletio, odvodio je pod vodu i zapovijedao:
– ‘Ajmo, idemo se umit!
I tako cijelo djetinjstvo, i cijelo školovanje Mara ga je uvijek slušala.
Mada je bila starija pola godine, a dvostruko viša. On sitan, išao je u majku, i tek se protegao nakon šesnaeste. Dugo su ih u školi zvali “Miško i Karlson”. Naravno, Karlson je bila Mara.
Ali ni blesavi nadimci, ni razlika u visini, nisu utjecali na njihovo prijateljstvo. K njemu bi išla kad bi joj boljele emocije, on bi njoj pripovijedao o djevojkama koje su mu se sviđale, a ona je vjerovala da je nepopravljivo zaljubljena cijeli život u jednog Pavla Barišića, školskog zlikovca i san svakog ženskog srca od našeg naselja do Dugava. Pavlova majka bila je uvjerena da njezino dijete nosi božanske gene:
– Moj Pavao je anđeo! Jeste li ikad vidjeli toliko lijepo dijete?
A doista Pavlova ljepota bila je posebna. Kao manji, podsjećao je na mala putena lica sa starih talijanskih freski, a kasnije je sve više sličio kakvom francuskom filmskom glumcu. Samo su mu oči bile tamno-plave.
Mara ga je prvi put vidjela taman kad je slavila deseti rođendan. Taj rođendan, spletom sudbine, padao baš na prvi dan škole, i ponosna Mara upletenih pletenica stajala je među klincima kad netko zlurado povukao pletenicu, strgnuo mašnu i pogurnuo je uz povik:
– Dugonoga!
Bilo je tako naglo i tužno da Mara ni nije odmah reagirala. Okrenula se i… potpuno očarana zastala.
Pavlov pogled odmah je prokljuvio što joj je na duši. Zamahnuvši zločesto njenom mašnom pred njenim nosom, ironično se nasmiješi:
– Šta si zinula? Nikad nisi vidjela ovoliku ljepotu, ha?
Nije stigla odgovoriti. Aleksandar je pritrčao i sprašio Pavlu dvije ćuške nasred dvorišta, vratio Mari mašnu.
– Evo ti! Mara, što ti je?
No Mara je gledala samo Pavla koji je, naravno, otišao žaliti se mami.
Aleksandar je zbog toga dobio prijekor od razrednice, ali mu nije bilo žao. Mir njegove prijateljice bio mu je vrijedniji. Pavle je to znao i trudio se izbjegavati je kad god Aleksandar nije bio blizu, znajući da Mara neće tužakati.
A Mara bi šutke podmetnula bilježnicu odmah na prvi ozbiljan pogled, Pavle ni ne bi stigao pitati, već mu je Mara stavljala zadaću pod nos. Gledala bi ga dok pleše s drugima, trpjela zadirkivanja kad bi bio lošeg raspoloženja. S vremenom mu je gotovo postala inventar; više ga nije ni zanimalo zadirkivati ju. Svakom bi mladiću godilo imati obožavateljicu kojoj ništa nije teško učiniti zbog zraka njegove pažnje.
Aleksandar je sve to gledao i grizao se. Pustio je znao je da će Mara, što god on rekao, gledati samo Pavla.
Ono što Mara nije znala, bilo je da je Aleksandar u osmom razredu došao Pavlu iza škole i kad je vidio da puši, zgrabio ga za majicu:
– Ako još jednom povrijediš Maru zakopat ću te!
– Ajde, nemoj mi prijetit!
– Nije prijetnja, samo zapamti. Budi pametan!
I otad se Pavle smirio. Mara nikad nije znala za taj razgovor.
Pisala je pisma Pavlu u debele bilježnice prekrivene srcima, znajući da ih nikad neće poslati, i maštala da će on jednog dana prepoznati njezinu ljubav.
Aleksandar je puštao vrijeme, nadajući se da će “prolazna opsesija” proći.
Njegovih ljubavnih briga nije bilo. Pred kraj škole stasao je i zgodnio, pa se šala u njihovoj kući vrtjela oko toga da mu majka neće imati metlu za rastjerivanje udvaračica. U vojsku ga je ispratila Katarina, koja mu je, kad se vratio i upisao faks, postala supruga.
Mara je na svadbi plesala i zabavljala se do iznemoglosti. Katarina joj je bila simpatična, Aleksandar presretan, sve je bilo lijepo, osim što je Pavle odmah nakon mature nestao bez riječi. Više se nije javljao.
Njegova mama, arogantna, kad ju je Mara zaustavila na ulici da pita za Pavla, odbrusila je:
– Moje dijete je napokon na pravom putu! Povratak u ovu zabit? Kakva glupost! Za njega je karijera, a ne provincija.
Mara se zahvalila, zanijemila i dugo gledala za njom.
Aleksandar je slušao sve to s razumijevanjem:
– Ma, Mara, pogodi malo oko sebe! Toliko dobrih ljudi, a ti žališ za Pavlom! Neće se on vratiti
Nije htjela čuti ni slova protiv. Zaklonila bi uši rukama i odmahivala glavom. Zna ona što joj je na srcu. Nije ona kriva što ne može protiv sebe.
Aleksandar je to shvaćao. S vremenom je i Katarini ispričao, pa ju je zamolio da malo pokuša pričati s Marom.
– Jadna. Vrijeme prolazi, a ona i dalje sanja Pavla. Već bi davno imala svoju kuću i djecu.
– Eh, Sale Ljubavi se ne može zapovjediti Katarina ga grlila i gladila čelo ne možeš ti na silu.
Nije više pokušavao Maru odvratiti. Uvijek bi je pozvao među prijatelje, na svaku proslavu, nadajući se da će je tko razveseliti, ali ništa nije pomagalo.
Mara je čekala.
Prolazile su godine. Aleksandar je završio fakultet, postao otac dviju pametnih cura i odlučio da ne želi više stanovat u stanu. Kupili su kuću malo van grada, otvorili farmu i s Marom dogovorili otvaranje trgovine.
– A tko će mi pomoć, Mara, ako ne ti?
– Sale, pa ja ništa ne znam! Nisam stigla učiti, za čistiti stubište ne trebaš školu
– Kako nisi učila? Kako to?
– Nikako, Sale! Ruke mi nisu za to, a ni za školu Zato ti i došao danas po mene.
Bilo je to ono što je nju boljelo. Sanjala je da će biti liječnica, ali odmah nakon škole morala je raditi.
Marina mama, Ksenija Kovačević, radila je kao inženjerka na tvornici i priželjkivala da će imati dovoljno vremena odškolovati Maru. Otac je umro kad je Mara imala šest godina, a Ksenija se nikad nije preudala.
– Neću, Marice! Nikad bolji od tvog tate. Nek smo same!
Sve je nekako išlo svojim tokom, radilo se puno, i sve više se nadala da će Mara postati studentica. Ali nesreća nikad ne bira vrijeme. Ksenija je na poslu pala, udarila glavom i završila s teškim moždanim udarom.
O školi više nije bilo riječi. Trebalo je paziti na mamu, pa se Mara uhvatila toga, naučila sama pružati njegu, čak i medicinski masažu, i snalazila se tako dobro da su ju čak i doktori hvalili.
– Ma ti bi trebala imat diplomu za masažu, Maro, stvarno imaš dar! rekao joj je Sale dok su zajedno unosili stolicu za Kseniju. To je bolje nego čistiti stubište!
– Kad, Sale? Para nema, mama sama, a kome je ostavit? tužno bi odgovorila Mara.
Aleksandar je šutio, ali razmišljao.
Nekoliko dana kasnije zazvonio je telefon.
– Dobar dan. Ja sam Ana, patronažna sestra, šalje me Aleksandar Perić. Kad da svratim upoznati vas i gospođu Kseniju?
Mara je bila potpuno zbunjena, ali Ana nije dala proturječiti.
– Financije nisu vaš problem. Sve je dogovoreno s Aleksandrom. Samo recite kad mogu doći.
Tako je kod Mare uselila Ančica.
Svi su ju odmah počeli zvati Ančicom. U njoj je bilo toliko topline da ti jednostavno dođe da uzdahneš i pustiš sve brige iz ruku, baš kao na onoj dječjoj vježbi iz škole stablo na vjetru.
I tako se Mara nekako digla. Gledala je kako mama pokušava uz Anine šale izvući osmijeh, kako sve više surađuje.
Uz dogovor s Katarinom i Aleksandrom, Mara je iznajmila sobu jednoj studentici i odlučila ipak upisati školu za maserku. Bilo je teško, i uz Aninu pomoć.
Novac od Sale nije željela, ali je dogovorila s Anom poseban način pola je platila, pola odradila masirajući Aninog unuka koji je imao problema s nogama. Zahvaljujući Marijinom trudu i toplim, jakim rukama, unuk je uskoro prohodao na zaprepaštenje cijele njihove obitelji i liječnika, koji su prognozirali da nikad neće.
Kako? Ni sama Mara ne bi znala. Samo je osjećala što treba napraviti.
Kasnije je sudbina spojila Maru s pravim majstorom kineske masaže, pa je uz Aninu pomoć učila još naprednije tehnike, dok je Ana brinula o Kseniji.
Školovanje je trajalo, ali kad je završila, Maru su odmah uzeli u dječji ambulantu, a u slobodno vrijeme radila je privatno.
Sve je išlo dobro dok se jedna zima nije teško poskliznula vraćajući se iz kućne posjete. Djeca su od velike lokve napravila klizalište, Mara je pazila, no zadnji su ju sekundi srušili s nogu. Pala je nezgodno, ruke su joj ostale ukopane i odmah je izgubila svijest.
Probudila se u bolnici, Katica spava na stolcu pokraj nje. Katica, trudna po treći put, što znači da ju ni slučajno ne bi smjela napustiti. Aleksandar je svoju ženu, pogotovo dok je trudna, čuvao kao kap vode, na njegovu pretjeranu brigu ona se samo smijala i zahvaljivala.
– Katice… pokušala je Mara, ali iz njenog grla došao je samo hrapav zvuk.
Katica je skočila:
– Marice! Ne plači! Sve će biti dobro, imali su operaciju, oporavit ćeš se. Liječnik je rekao da ćeš povratiti ruke! Laka noć, odmori, ja sam tu!
No Mara je pravu muku osjetila tek ujutro kad je shvatila da ne može koristiti ruke. Svaka sitnica joj je predstavljala ogroman problem.
No, dala je sve od sebe i oporavila se. Masaže ipak nije još mogla raditi.
– Razrađuj ruke, Maro. Vrijeme će svoje. Sale ju je dofurao kući i predao Ani. Mi smo tu!
Odbila je pomoć: ima on svojih briga, dvoje djece, trudnu ženu… Snaći će se i sama!
Gledala je za njih kako odlaze, zahvaljivala Bogu što je u životu ima takvog prijatelja. Ako postoji sretna karta, ona ju je izvukla kad je upoznala Saleta.
Zato što, što bi više čovjek poželio nego nekoga tko će, ne čekajući ni poziv, doletjeti ako nastupi nevolja? Ljudi poput njega nisu obični, i Mara je to jako dobro znala.
Mara je bila kumče njegovoj djeci, najbolja prijateljica njegove Katice, znala sve tajne njihove kuće. Nije važno gdje; kod njih u velikoj dnevnoj sobi ili u svom stanu. Najmanji sin, Marko, volio je Maru, čini se, više od svojih roditelja i nije bilo ničeg što mu ona ne bi priuštila ili na što bi rekla ne mogu.
Nije Mara bila klasična ljepotica. Da se rodila prije tri stoljeća, imala bi građu kao boginja s reljefa, a ne kao obična žena. Imala je veliko lice, krupan nos, raskošnu tamnu kosu i broj stopala 44.
Sve pojedinačno izgledalo bi čudno, ali zajedno…
Da, Mara je bila lijepa, onom posebnom snagom hrvatskih žena. Ne svakome shvatljivom, ali onom od koje su nastajale priče i legende.
Ali udvarača nije bilo. Stojeći za pultom trgovine koju je zajedno sa Saletom otvorila, gledala bi negdje preko glava ljudi. Nitko nije znao kako je zapravo ona suvlasnica te male, ali vrlo uspješne mreže kvartovskih trgovina. Šutjela je o tome, nije željela dodatne tračeve.
A ljudi… neki su je žalili, drugi komentirali kako su njezine ruke bolje za zemlju nego za kasu. Aman, nije im bilo do kraja jasno najbolji krumpir i rajčica u Zagrebačkoj županiji, Sale je nabavljao i od drugih seljaka, uvijek pošteno.
Biznis je išao, strah za sutra zauvijek je nestao.
Marija je živjela za osmijeh svoje mame, za sitne pomake, ponekad bi joj navirale stare slike u glavi i sjetila bi se plavih očiju čiju nijansu je već skoro i zaboravila.
Ali sudbina ima svoje šale. Tog dana kad je Aleksandar dovezao robu i nije mogao pronaći Maru, desilo se ono što je čekala, ali u što više nije vjerovala.
Vratio se Pavle.
Došao je u trgovinu, majka ga je poslala po nešto, i Mara ga nije prepoznala.
E, da. Nitko iz razreda ga ne bi više prepoznao. Oči izblijedjele, ruke nervozno titraju, lice umorno, pogubljeno.
– Oooo, Karlson! cerekao se Pavle Ostala si ista! Velika ko slon! Plačeš još uvijek kao dijete? Ili sad uzmeš ručnik umjesto maramice? Kod tebe bi i plahta bila mala! Sjećaš me se?
Svijet se odjednom rasuo na krhotine. Zar je ovo onaj čovjek kojeg je voljela cijelu mladost? Što je u njemu vidjela?
Pavlov zbunjeni pogled rekao joj je sve. Mara se okrenula i pobjegla, koliko su je noge nosile, u skladište.
Tamo, među kutijama, prevrnula je stari stol, sjela na staru stolicu (koja ju je od siline napokon izdala) i sva se raspala u suzama.
Tako ju je zatekao Sale. Odgovorio joj je na ono glupo pitanje i čekao.
Mara je odložila glavu, osušila lice, pokušala shvatiti što se dogodilo pa se nasmiješila:
– Sale
– Jesam?
– Hvala…
– Na čemu?
– Što ste tu… Ti, Katica, mama Ana Što vas imam.
U idućim danima doznala je da je Pavle imao čak tri žene i ni jedna nije bila sretna. Djeca rastočena posvuda, nitko ne voli ni prići, a nikakvog posla, a kamoli karijere nije napravio.
Sve joj je to u trgovini ispričala Pavlova mama, kao i uvijek hvaleći ga.
– Ne razumiju ga! Kakav mozak! Komu paše da je podređeni pametniji od šefa? A žene ma žene su tu prolazna stvar. Dajte mi kilu sira i bocu mlijeka, brzo! Pavle voli palačinke sa sirom, moje su najbolje! Je l sir frišak? Ma što ja pitam, ionako nećete reći ako nije! Mala, što se smijete? Dajte već jednom i žurim
Godine su prošle, Katica će na ljeto izaći na terasu, zaklonit će oči od sunca, i dozvati:
– Sale! Sale!
– Evo me!
– Mara zvala, stižu oni uskoro!
– Opet sama vozi?
– Ne, Antun se vratio s terena. Ne brini!
– Ma nije ona žena, to je perpetuum mobile! Naravno da ću brinuti, još malo pa će roditi, a svuda juri autom!
– Mora po narudžbama masaže u pola grada. Red je do ulice! Za razliku od mene… Katica se nasmijala i oslonila na mužova prsa, čuvajući trudnički trbuh. Ja sam tiha, mirna i pokorna san svakoj mami!
– Ma ti?! Sale se gušio od smijeha, poljubio je u nos. Ajde, idi do kapije, kolobare, doći će svaki čas!
Katica se odmaknula ljutnuvši se, a Sale otresao šorc, ušao unutra.
Drva su spremna, roštilj isto, meso u marinadi. Još samo se presvući i sve će biti kako treba. Jer sad Mara uvijek ima apetit nosi blizance.
Sin Marko dotrčava, Sale ga pogladi:
– Kamo ti?
– Pravim mjehuriće Marinoj Katji! Znaš, zadnji put je bila presretna! I teta Kseniji se sviđalo. Teta Ančica kaže da sam pravi kemičar. Tata, možemo li kupiti onaj set za pokuse, Mara je rekla da postoje
– Pitaj mamu. Ja ne preuzimam rizik. Znaš što znači eksplozija u kući? Ajme, nikad više ne bismo imali mira!
– Ajde tata…
Sale ga lagano pogodi po nosu, zabilježi u glavi.
Dan će biti prekrasan. Što čovjeku više treba? Da pod istim krovom imaš one koje voliš i koji vole tebe. Hrane da ima dovoljno, djeca da trče po dvorištu, smiju se i hvataju balončiće od sapunice. Da na terasi sreća bezbrižno visi nogama s balkona, šuti i skriva mali, divan, topli tajni zaključak, onaj kojeg svi tražimo.
A što za kraj mogu napisati? Nikakvo bogatstvo nije kao ljudi oko tebe. Najveće što imam je iskreno prijateljstvo i obitelj koja nikad ne pita treba li pomoć. Shvatio sam, pravo je bogatstvo kad znaš za koga kuhaš ručak, kome si rame i koga veseliš, čak i kad samo šutiš uz njega. Veliki ljudi s velikim srcem to je moja sreća.
