Skupa zabava
Lucija, opet? Koliko još puta moram? Radi tvog mačka samo radim!
Mačak, kojeg je Lucija pokušavala ugurati u transporter, svejedno se provukao kroz njene ruke, tresnuo o pod, pa se skrio u kut hodnika, turobno i očajno mjaučući. Sudeći po njegovu izgledu, mačak kojem je Lucija davno dala romantično ime Marin, odlučio je skupo prodati svoj, po mom mišljenju, bezvrijedan život.
Davano, jer Mazan kako ga je Lucija nježno zvala živio je kod nje već desetak godina. Koliko je stvarno star, Lucija nije znala. Dovukla ga je s ulice. I to ne kao mačića. Već tad je Mazan bio odrasli mačak, iako još mlad, kako su rekli Lucijinoj mami u veterinarskoj ambulanti.
Tamo je Milena, majka Lucije, dotrčala s kćeri, čvrsto stiskajući u staroj dekici zamotanog mačka.
Spasite ga!
Odakle ste dovukli ovo čudo? djevojka na prijemu iskrenula je nos. Pravi garažni mačak!
Kakve veze ima kakav je? To je sad naš mačak! Pomozite mu! Vidite da mu nije dobro! Što čekate? Zar su moje kune manje vrijedne od onih koji ovdje dolaze s rodovničkim mačkama?
Toliko je Milena tada bila bijesna da je veterinarska sestra odlučila ne raspravljati. I napravila je dobro.
Milena Ivanković bila je prilično tvrdoglava žena. A kako i ne bi bila? Pokušaj odgojiti dijete bez oca, bez ikakve podrške, i brini se još za dvoje staraca! I sve to s plaćom odgajateljice u vrtiću. Još bi ti i zubi narasli od toga!
Milena se znala izboriti za sebe. Ali bila je i iznimno dobra žena. Voljela je djecu i mačke, a ponekad čak i pse, kojih se još iz djetinjstva nekako plašila.
Nije popuštala nikome. Ni susjedama u dvorištu, ni roditeljima djece iz njene grupe, ni strancima koji su znali pomisliti da je ova krhka i sama žena laka meta.
Ali znala je to odraditi tako da bi svi ostali zapanjeni. Nije vikala ni vrijeđala, ali bi uspjela pronaći onaj pravi argument zbog kojeg bi onaj tko ju je htio napasti naglo promijenio priču. Umjesto vike i svađe, odjednom bi se zavukla s tim istim čovjekom u neki kutak i kroz nekoliko trenutaka bi joj taj netko pričao o sebi, jadikovao kakav mu je život. Mileni tada nije preostajalo ništa doli klimati, suosjećati i čekati. Na kraju bi joj mahom zahvaljivali, ispričavali se i odlazili u miru.
Kako i zašto joj to polazi za rukom, ni sama nije znala. Imala je urođeni dar čuti ljude. Možda baš zato što ih je slušala a nije pokušavala nadvikati se i nametnuti svoje mišljenje.
Ali taj dar kod Milene radio je samo izvana. S ukućanima nije znala naći zajednički jezik.
Muž je pobjegao od Milene tjedan dana nakon vjenčanja. Majka joj kasnije znala šaliti: “E, još je i dugo izdržao!”
Bilo je to bolno, ali Milena je shvatila da je majka u pravu. S njom takvom, slabašnom i nespretnom, teško da se obitelj može izgraditi. Nije bez razloga muž, odlazeći, rekao uz cinizam:
Žena od tebe kao od mene balerina!
Bilo joj je tada teško.
Ali nakon nekoliko mjeseci doznala je da čeka dijete i smirila se. Žena je, na kraju krajeva. Muškarci ne rađaju!
Rođenje kćeri Milena je očekivala više od Nove godine i svog rođendana. U njenom tiho, nekako sivo-bijednom životu, velikih proslava bilo je malo. A sad ovako nešto!
Majka Milenu nije podržala u namjeri da iznese dijete.
Zašto ti to treba, Milena? Samo dodatna briga! Mlada si, lijepa, imaš neku perspektivu. A rodiš li, sjedit ćeš na pašteti i riži! I dijete ćeš na to osuditi! Djeca su previše skupa zabava, Milena! Sad to ne shvaćaš. Kasnije hoćeš!
Mama, zar nismo i mi tako živjeli?
Upravo zato! I što je dobro iz toga ispalo?
Milena je razmišljala. Majku je slušala odmalena, ali ovaj put je u njoj eksplodiralo protivno svemu što je prije slušala.
Pomislila je da neće imati dijete i tama ju je zahvatila. Kako možeš uništiti ono što već nosiš? I nije to bio samo onaj mali život što se nije ni osjetio, već shvaćanje da je sve što su joj govorili bila laž. Ona može biti i žena i majka, a netko je želi toga lišiti… Da odluka pripada samo njoj, tada nije ni razmišljala. Samo je znala braniti i sebe i dijete. Svoju cjelovitost i budućnost.
Točku je stavila baka. Niotkud je došla u grad, na glavi šareni rupčić koji bi vezala samo za velike praznike, i rekla:
Rodi, Milena! Pomoći ću!
Bako! A kako će se djed sam snaći u selu?
Ma, Mileno, naš je još jak! Snaći će se! A ne snađe li se dovest ćemo ga i gotovo!
Na stol je spustila zamotuljak i Milena je prepoznala bakin ručnik, onaj što ga je sama izvezla za njen imendan.
Se sjećaš? Otvori!
Tolike kune ni prije ni poslije nije vidjela na okupu.
Djed prodao kuću. Sad kad će cesta proći kroz selo, placevi vrijede zlata. Sve što smo štedjeli je tu. Biti će za mali stančić. Ostalo, sama ćeš se boriti.
Bako, ne mogu uzeti…
Sve ti možeš, dijete moje! Ne svađaj se! Ne za sebe, nego za dijete. Kome je još stalo do njega osim majke?
Taj zamotuljak bio je kap koja je prelila čašu između Milene i njene majke.
Tako dakle… Kad sam ja tražila, novaca nije bilo! A sada ste tu s tacnom u ruci!? Dobro… Što reći više?
Baka je izbacila Milenu iz sobe i dugo pričala s njenom majkom nasamo.
Ali nije je uspjela nagovoriti. Majka nije željela shvatiti zašto baš Mileni, s njezinim smušenim ponašanjem, pada s neba sve što žena u tom stanju može poželjeti pomoć, podrška, pa čak i vlastiti stan. Lutrija ne bi bila bolja!
Što je u svemu tome bilo loše, ni Milena nikad nije shvatila. Nije bila lakomislena ni razuzdana. Dijete je dobila s mužem. A to je normalno! Da nije uspjelo, nije bila sama kriva. Kako je rekla baka: Kad kola ne vuku, obje su loše. I kobila i ždrijebe!
Uostalom, on je mužjak, duplo bi trebao vući! Ne tuguj, Milena! Tek su tvoje godine!
Milena nije ništa odgovorila na to, ali baki je bila zahvalna do neba.
Stan je ubrzo kupljen i Milena se još jednom zadivila bakinoj upornosti i pronicljivosti. Iscijedila je svoje uvjerenje na agenticu, odabrala najbolji mogući stan i iskamčila popust.
Što me tako gledaš, dijete? Zar sam džabe doma trgovala cijeli život? Nije samo stvar odgojiti krumpir, nego ga i prodati! To je umjetnost, a ne plijevljenje!
Stan je bio pravi mali dvorac. Četverosoban, doduše u staroj zgradi i zahtijevao je malo obnove, ali ni to nije smetalo. Mala ekipa vrijednih majstora pod strogim okom bake, za par mjeseci uredila je stan, a Milena, kad je prvi put ušla u svoju sobu gdje je stajala malena kolijevka, rasplakala se.
Što plačeš, glupačo? Treba se radovati! baka joj je odlučno obrisala nos i naredila. Ajmo novu kuhinju isprobati!
Lucija je rođena ranije, Milena se uzrujala, ali sve je prošlo kako treba. Djevojčica je bila zdrava, snažna i, iznenađujuće, nježna. Mada, nije ni čudo, kad je Milena od svoje majke dobila porcije “ljute paprike”, odlučila je da vlastito dijete neće odgajati tako.
Baka ti je najbliža od svih! Naravno! Kupila stan, čuva dijete! A ja? Ni na vrata mi ne daš!
Mama, dođi kad god hoćeš, samo nemoj galamiti! Lucija se boji.
Boji se?! Djetetu je svijet naopačke! Beba je! Kako se može uplašiti? Zato što govorim glasno?
Mama, ti ne govoriš… Vičeš… zamalo da nije zaplakala Milena.
Najdraža osoba nije ju htjela čuti.
E, vidjet ćeš što je kad tvoja tako s tobom progovori!
Nikada! suze Milene nestale su.
Hoće! Sve je od odgoja. Ja sam tebe razmazila i sad ni sama ne znam gdje sam!… I noge ti sad vise! Mame ti ne treba!
Hvala, mama! Milenin glas bio je tih i miran.
Na čemu?
Na poduci, mama. Sad barem znam kako NE smijem.
Kakve to gluposti govoriš? zagrmjela je majka, ali Milena je nije više slušala.
Mislila je samo: Ja neću biti takva majka!
To je lako reći.
Savršeno teško učiniti.
Milena nije bila sigurna radi li sve dobro dok je pokušavala pronaći pravi put s Lucijom. Lucija nije bila hirovita ni zločesta, ali je imala karakter kakav bi svatko poželio. Već kao mala znala je što hoće i umjela je to jasno dati do znanja.
Mama, mogu li bombon?
Lucija, poslije ručka!
Znači nikako?
Ne može!
Dobro, mama! A poslije ručka mogu dva bombona ako lijepo pojedem?
Milena bi se smijala lukavoj djevojčici, i dobila bi dva bombona nakon što bi tanjur ostao prazan.
Bravo!
Sitnice kao te stvarale su Lucijin karakter. Brzo je naučila da se svađanje ne isplati, pa je čak znala smiriti i baku koketno joj namigujući:
Bako, nemoj se ljutiti! To nije lijepo! Ti si uvijek lijepa! Da nemaš borica, ajde dođi!
Zašto? baka bi stvarno stala i prestala grditi ukućane.
Lucija bi je posjela u fotelju, sjela joj u krilo i prstima gladila po čelu i kraj oka.
Evo vidiš, sve ćemo izravnati! Bit ćeš opet najljepša!
Milena je promatrala kako njezina majka pod Lucijinom rukom omekša kao led na proljetnom suncu i bila je mirna.
S vremenom se situacija u obitelji stabilizirala.
Milena je radila, a baka s djedom, koji je prodao svoju kuću i preselio u grad, čuvali su Luciju.
Život je bio dobar.
Zapeo je, kad je baka teško oboljela. Liječnici su sumnjičavo vrtjeli glavom, ali Mileni nisu trebale prognoze. Znala je sve.
Bako, možda ipak idemo u Zagreb?
Ma što bih ja u Zagreb, Milena? Ja sam svoje proživjela, mene je samo strah za vas. Djed je sav skršen Ne ostavljajte ga!
Nemoj tako govoriti!
Ma ne slušaj me, dijete!
Upravo tada Lucija dovodi kući mačka.
A na dan kad je Marin prvi puta došao, Milena je izgubila kćer. Lucija je krenula kući iz škole i nestala.
Djed je išao iza nje, ali su se mimoišli za svega minutu.
Gdje je dijete moglo nestati na stazi od svega par minuta hoda do zgrade? Misterij!
Svi su tražili Luciju. Prijatelji iz razreda s roditeljima, stariji učenici, Milena, koju su pozvali iz vrtića, djed i čak baka.
Ali, Lucija se sama pojavila.
Utrčala je kući kad je Milena već bila pred policijom, uplakana, s licem prepunim boli i žaljenja. Milena nije pitala ništa, samo je zgrabila deku s Lucijina kreveta, zamotala u nju iznemoglog mačka i upitala:
Jesi li dobro, Lucija? Boli li te išta?
Ne! Mama, njemu je bolno, ne meni!
I Milena je potrčala.
Ambulanta je bila blizu, ali Milena je već znala da ima mačka. Lucija ga je našla, i nije imala namjeru dati ga nigdje dalje. I Milena je morala učiniti sve za tu izmučenu životinju.
Nije bilo strašno. Psi su mu napravili brazgotine, ali nije bilo ničeg smrtonosnog. Mačak je bio izgreban i preplašen, ali živ. Liječnici su ga sredili i predali ga Mileni.
Držite! I cijepite ga, čim stigne sebi! Ne može ni knjigicu imati, izgleda! Pažen manje od skitnica.
Milena je kimnula i uzdahnula kad je vidjela račun.
Ovo bi bilo za dva rodovničara! prošaptala je, ali je platila.
Kod kuće, izbrojivši sitniš, shvatila je da do kraja mjeseca nema dovoljno. Treba joj još lijekova za mačka, za baku, i za poklon Luciji kojoj je uskoro rođendan. A rođendan je ozbiljna stvar i Milena, koja kroz djetinjstvo nije dobivala poklone, htjela je da Lucija ima radost.
Mama, mogu te nešto zamoliti? Lucija, koja je trebala spavati, prišuljala se u kuhinju i zagrlila Milenu.
Što je, zlato?
Ne treba mi poklon, dobro? Smijem li ga zadržati? On je moj poklon…
Milena je zagrlila kćer i pogledala sivi smotuljak kraj noge. Pokušala je mačka smjestiti u kutiju, ali on je uporno izlazio, dolazio do nje, sklupčao se uz papuču i prebacio na starom hladnjaku.
Nema potrebe ni pitati Mazan je ostao s Lucijom.
Čudo jedno, mačak, izmučen i oštećen, brzo se priviknuo na topli dom. Bio je tiho stvorenje, nije smetao ni Mileni ni Luciji, a starcima je posebno prirastao srcu. Od bake nije odlazio ni koraka.
Čudno je, ali je počeo mijenjati živote ukućana.
Milena je shvatila da joj je dosta preživljavanja na odgajateljskoj plaći i dvjema mirovinama. Ali nije se usuđivala riskirati do tada. Onda, zbog mačka…
Dala je otkaz. Bilo ju je strašno strah, ali je uspjela. Na prijedlog prijateljice, zaposlila se kao teta-čuvalica kod jedne ugledne obitelji i počela sebi zamjerati što nije to učinila prije.
Nakon toga, nikad više nije imala problem s poslom. Preporučili bi je dalje, čim bi dijete naraslo, i svaki put je dobivala veću plaću. Svi koji su joj povjeravali dijete shvatili su vrijednost dobre tete.
Milena bi svaku večer došla doma, pomazila mačka po uhu:
Mazane, hvala! Bez tebe ne bih…
Mazan bi preo i dotaknuo joj ruku šapom, pogledavajući prema Luciji. Stariju gazdaricu volio je, ali je srce davao mlađoj. S Lucijom je provodio gotovo cijele dane. Samo bi na bakino zvanje navratio kod nje. Ostalo, bio je uz Luciju.
Bio je s njom i dok je učila. Sjedio uz nju na stolu, pridržavao šapom bilježnicu, pomagao oko zadaće.
Bio je s njom kad je ispred bakine sobe u tišini brisala suze, opraštajući se od one kojoj duguje život.
Bio je i kad je za bakom, nekoliko mjeseci kasnije, tiho otišao i djed.
Bio je, i kad je Milena, iznenada, pronašla dobrog čovjeka, razmišljala dugo, ali napokon krenula u novi brak. Muž ju je poštovao, bio nježan i pun podrške, gledao u njoj ono dobro što ni ona sama nije vidjela. Nikome nije dao da ju povrijedi. Čak ni svekrvi, s kojom se donekle složio u zamjenu za automobil na raspolaganju. Naravno, s vozačem.
Sad je Milenina mama ispadala kraljica dok bi izlazila iz zgrade s kutijom presadnica tikvica:
Zete, vozi me na vikendicu!
Lucija, tada već studentica, sva odrasla, s očuhom je imala dobar odnos, ali je izabrala ostati u stanu u kojem je odrasla.
Tamo je dovela i svog izabranika.
Vidi ovo! Lucija, ovo su pravi odaji!
Opet ti!
Koliko prostora! Opa, što je ovo!?
Škripavi i bijesni smotuljak izjurio je iz spavaće sobe i nasrnuo na Marka. Marko je skakutao unaokolo, pokušavajući izbjeći napad mačka koji je branio svoju teritoriju.
Makni ga! Makni!
Lucija je prizvala mačka u red, ali Mazan i Marko nikad nisu uspostavili toplinu.
Lucijin dečko mačka nije mogao smisliti. Ganjao je Mazana kad god bi mogao, pokušavao tako da Lucija to ne primijeti.
Godina je prošla, Lucija i Marko vjenčali su se. Ali nešto je puklo. Marko je stalno prigovarao, a Mileni bi zastalo srce da je čula što Lucija trpi iste riječi koje je nekad ona čula.
Kakva si ti to žena, Lucija? Ovo ti je gulaš? Ovo je tek… crvena vodica! Ne znaš kuhati, ni pošteno gledati! Kakva si ti žena?!
Bakina škola kuhanja nije bila bacanje žlice Lucija je pravi gulaš prvi put skuvala s deset godina.
Osim kuhanja, Marko ni za što nije imao razloga prigovarati dok mu mačak nije dao povod.
Što mu fali?! kad je vidio račun iz veterine, nije mogao vjerovati Lucija, jesi li normalna?! Ovoliko ja ne trošim na svoje zdravlje! A ovo je samo nakupina dlaka!
Marko, Mazan nije samo dlaka! On je član obitelji!
Čije? Moje? Ma, ni pod razno! Meni takvi rođaci ne trebaju!
Što to pričaš?
Što si čula! Još jednom i sam ga izbacujem!
Lucija, tog jutra, saznala je da će postati majka, prešutjela je jer se odlučila kasnije razgovarati s mužem.
Ali Mazan je tada već bio star mačak, i nije svaki put stigao do pijeska, pa ju je opet čekala veterina. U toj ju je sceni zatekao Marko, vraćajući se iz jutarnjeg trčanja.
On je vodio računa o zdravlju: zdrava prehrana, jutarnja tjelovježba, i stalno je Luciji prigovarao kako to ne razumije.
Zdravlje je najvažnije!
Čuvši da opet treba mačka liječiti, Marko je bacio tenisicu o zid i grmio:
Dosta! Vrijeme je da se riješimo te životinje! Ja još neću trošiti novac na tako beskorisnu stvar! Van iz mog stana!
Samo ako idem i ja! Lucija, uvijek mirna, sada je odjednom planula. Možda zbog hormona, možda zbog svega što joj se skupilo.
Onda s tobom! Dosta mi vas! Zašto bih to trpio!
Nešto je puklo u zraku, zauvijek promijenivši odnos Lucije i Marka. I ona, koja je do jučer još željela očuvati brak zbog djeteta, shvatila je da više ne želi to za sebe.
Nije mu objašnjavala da je stan njezin. Izbaciti nju i Mazana bilo bi, najblaže rečeno, suludo.
Ništa nije rekla.
Tiho je uzela Markove ključeve iz džepa jakne, stisla ih u šaku i otvorila vrata svojim. Pogledala ga:
Trudna sam. Ne smijem se uzrujavati. Mazan to shvaća. Ti ne. Molim te, idi sad. Kada se smiriš, razgovarat ćemo. Ali dalje, neću živjeti s tobom. Ako možeš izbaciti iz mog života onog, tko je proveo gotovo cijeli život sa mnom, što će tek biti sa mnom kad ti dosadim? Što je s mojim osjećajima? Je li Ispravno sam shvatila? Tako. Bilo je puno lijepog, Marko, i hvala ti na tome. Ali sada je previše lošeg. To više ne spada u moj život. Ni u tvoj. Zato idi, molim te. Stvari možeš uzeti kasnije. Sada nemam vremena. Moram voditi Mazana veterinaru. Njega boli. Ja sam odgovorna za njega. I to je to!
Marko nije raspravljao. Bacio je u sportsku torbu dokumente i jaknu, pa zalupio vratima.
Luciji je bilo jasno da nije ni čuo njenu rečenicu o djetetu misli su mu bile samo na mačku.
Zato je spustila transporter na pod i čekala da Mazan sam uđe. Više nije imao ništa protiv.
Spreman? Idemo! Vrijeme je za promjene! Počet ćemo s tvojim zdravljem!
Mačak se oporavio. Naravno, godine čine svoje i Luciju još čeka mnogo puta ići veterinaru, čekati da Mazan uđe u transporter, ponekad da mala ruka dohvati njegov repić. Toliku prisnost nije dopuštao nikome, ali Lucijina djevojčica bit će jedina osoba kojoj će dozvoliti baš sve. I još malo preko.
I Lucija neće imati bolju dadilju Mazan će u pet minuta uspavati dijete, nježno ju zakriti šapom po jastuku, smijući se maloj kopiji Milene. Toliko će ličiti na baku da će Lucija poželjeti dati joj isto ime, ali će je mama od toga odvratiti.
Posavjetuj se s Markom. To je vaše dijete. Zajedno možda nećete biti, ali ovo čudo zauvijek ostaje s vama. Puno ste napravili da zadržite bar privid normalnih odnosa. Vrijeme je za više. Neće biti lako, ali za dijete vrijedi.
Lucija će poslušati mamu i Marko će biti iznenađen.
Zanimljivo Nisam primijetio mudrost u tebi.
Valjda rastem. I?
Reći ću ti hvala! Eto što!
Zašto?
Što nisi bila tvrdoglava na štetu djeteta. Pomagat ću vam.
I, Marko će održati obećanje.
Malena Petra živjet će u dva doma, neće znati ni pitati zašto je to tako imat će dva kreveta i dva omiljena zeca. Jednog kod tate, jednog kod mame. Imat će dragu baku Milenu i voljenu baku Anku, tatinu mamu. No ljubav će biti jedna za sve njih, i Petra će znati da ako je svi toliko vole, onda ni međusobno nisu stranci. Tu misao mališan će usaditi svima oko sebe, kao što je to nekada učinila i njezina mama, pomirivši sve i potisnuvši stare uvrede.
Samo će stari mačak znati sve tajne ove djevojčice. No, nikada ih neće odati. Ne zato što ne zna govoriti, već zato što za tim nema potrebe.
Svi bi i trebali znati gdje je mama-mačka topla i blaga, takvi će joj biti i mačići.
A mala Petra imala je sve što treba. I doći će dan kad će sama nov život darovati svijetu, sagnuti se nad bebin krevetić, preći prstom po obrazu svog djeteta, baš kao što su nekad ona, njena mama i baka, i reći:
Zdravo, mali moj! Tako sam te čekalaPetra je odrasla okružena sigurnošću dodira, pogledima punim nježnosti, i tihim šaptom prošlih generacija. I dok je Mazanov rep još povremeno lepršao među igračkama, a bakina pregača mirisala na svježe pečeni kruh, Petra je svakoga dana upijala lekciju važniju od svih školskih udžbenika: da ljubav nije savršena, ali je uvijek dovoljna.
Jednog ranog jutra, na prozoru je zasjalo sunce baš kao onog dana kad je Lucija pronašla Mazana, a mala Petra je uzela najdražeg zeca pod ruku i šapnula mami:
Kad budem velika, želim imati svoju kuću punu smijeha. I barem jednog mačka, da ima tko pričati moje male tajne.
Lucija je zagrlila kćer i pogledala je u oči u kojima je prepoznala svu snagu i blagost svoje majke, bake i davnih baka prije njih. I znala je: lanac je čvrst onoliko koliko svaki njegov član voli, prašta i uči iz onog što je bilo.
Vanjski svijet bio je bučan dolje je prolazio automobil, a grad je već disao na visokim obrtajima. No, u tom stanu, u tom trenutku, vrijeme je stalo. Soba je bila ispunjena toplinom prošlih suza i sadašnjih osmijeha, a negdje, na rubu kreveta, stari mačak pričao je bajke samo za Petru mudre, tihe, i uvijek sretne priče u kojima je dom bio tamo gdje je srce.
Jer ono što su kroz generacije svi naučili, do zadnjeg mačjeg pramena, bilo je jednostavno: radost se množi dijeljenjem, a dobri životi rastu iz nesavršenih početaka. I više od svega, život je uvijek skupa, ali najljepša moguća zabava kad ga dijelis s onima koje voliš.
I zato je Petra, prije nego što je utrčala u novi dan, poželjela još nešto da svake godine, kad vjetar puhne kroz stari stan, uvijek može osjetiti miris kolača, šapat obiteljskih priča i tiho predenje pod njezinom rukom. Tako je znala: što god je čekalo, pripadala je sreći, baš onakvoj kakvu je sanjala nekad mala Lucija.
Nasmijala se, i istrčala u novi, vlastiti život.
I dom je, kao i uvijek, ostao pun do vrha ljubavi, prije svega ljubavi mačaka.
