Zajednička kasa
Rekla sam, Marija, odsad ćeš svoju plaću davati meni. U zajedničku kasu rekla je gospođa Branka i spustila šalicu na stol tako snažno da je čaj špricnuo po starom stolnjaku.
Marija je podigla pogled s tanjura. S njegove druge strane, Branka je stajala prekriženih ruku na prsima i gledala odozgo, kao što valjda gleda i cijeli svijet tridesetak godina, iako je bila barem glavu niža od Marije.
U koju kasu, gospođo Branka?
U zajedničku. Već sam objašnjavala. Živite ovdje, jedete, pijete vodu, palite struju. Sve to treba platiti.
Marija je polako spustila vilicu. Osjetila je kako joj se u stomaku nešto stišće u čvor, ali znala je da mora govoriti tiho. Najvažnije tiho.
Već plaćamo. Ivan i ja svaki mjesec vama dajemo pola njegove plaće.
E, ali Ivanova plaća više nije dovoljna. Sve je poskupjelo. Ja idem u dućan, ja znam koliko što košta. A tvoji novci idu ne zna se gdje.
Moji novci idu tamo gdje trebaju na odjeću, lijekove, poklone i vama, uostalom.
Branka je stegnula usnice. To je značilo da je argument čula i odmah odbacila.
Prava snaha ulaže u obitelj, ne troši na krpice.
Marija je pogledala stolnjak, cvjetni, star barem dvadeset godina, i mrlju od čaja što se razlijevala oko nacrtane tratinčice. Nakon tri godine već je naizust znala svaki cvijet na njemu. Tri godine sjedila je za tim stolom, jela što Branka skuha, zahvaljivala na onome što stavi pred nju i smješkala se kad Branka misli da treba.
Razmislit ću, rekla je tiho, ustala i odnijela tanjur u sudoper.
Dok je izlazila, iza leđa je jasno čula:
Ivan će ti objasniti.
Ivan je objasnio istu večer. Sjedeći na krevetu, gledao je u mobitel kad je Marija ušla u sobu i zatvorila vrata za sobom. Vrata se nisu mogla zaključati; brava je pukla prije godinu i pol, Ivan je mislio to popraviti, ali nikad nije stigao.
Ivane, moramo razgovarati.
Mhmm.
Ozbiljno.
Spustio je mobitel i pogledao je, malo kriv, malo nestrpljiv. Imao je 32 godine, radio kao komercijalist u građevinskoj firmi, volio vikendom pivo i nije volio konflikte. Marija je nekoć mislila da je to miran karakter. Kasnije je shvatila nije baš to.
Mama je pričala s tobom?
Je. Ivane, želi da joj dajem cijelu plaću.
Ne cijelu. U zajedničku kasu. To je pošteno. Svi skupa živimo.
Stvarno to misliš?
Ponovno je uzeo mobitel, pa ga odložio, pa opet podignuo.
Ma, Marija, ne dramatiziraj. Mama samo želi red. Mora se u novcu znati red.
Imam svoje potrebe, Ivane. Trebaju mi neke stvari. Ne mogu svaki put tebe ili tvoju mamu moliti za šampon.
Pa, dat će ti. Samo reci.
Marija je gledala supruga i pokušala dokučiti, stvarno li ne čuje ili se pravi da ne čuje. Prositi svekrvu za šampon. Pravdati se za svaku kunu gdje je otišla. Objašnjavati zašto su joj potrebne nove cipele.
Ivane, radim. Sama zarađujem svoj novac. Taj novac je moj.
Ma, Marija, živiš u stanu moje mame.
Zajedno živimo. Ti si njezin sin, ja tvoja žena. Plaćamo svaki mjesec.
Mama kaže da je premalo.
Neka Branka kaže koliko treba, dogovorit ćemo se. Ali ne znači da joj moram dati baš sve do zadnje lipe.
Ivan je digao oči. U njima je bio onaj poznati izraz: kao čovjek kojem nude dva loša izbora i on ne može birati ni jedan.
Marija, ja sam već preusmjerio.
Nije odmah shvatila.
Što si preusmjerio?
Tvoju plaću. Mami. Zamolila me i mislio sam, bolje odmah, da nema rasprave.
U sobi je nastala takva tišina da se čulo kako kod Branke kroz zid brunda televizor.
Prebacio si moje novce? tiho je upitala Marija.
Marija, nemoj tako gledati.
Bez moga znanja?
Ajde, to je za opće dobro. Mami će biti mirnije, sve će biti OK.
Stajala je na sredini sobe. Tri godine se uvjeravala da je Ivan samo popustljiv, da ima nezgodnu mamu, da treba biti strpljiva, uklopiti se u ovu obitelj. Trudila se. Pomagala Branki u kuhinji. Šutjela kad Branka uzima njene stvari bez pitanja. Šutjela kad ulazi u njihovu sobu bez kucanja. Prešla je preko toga što više ne poziva prijateljice jer Branku smetaju gosti. Živjela je tiho, kao miš, u tuđem stanu s tuđim pravilima.
I sad joj je suprug prebacio plaću. Jer je mami tako lakše.
Ivane, znaš li što si učinio?
Ajde, nije to ništa strašno. Novci nisu najvažniji.
Uzeo si moj novac i dao ga svojoj majci bez mog dopuštenja.
Nemoj tako. Mi smo obitelj.
Onda zašto odlučuješ umjesto mene?
Ivan je uzdahnuo kao netko koga nepravedno gnjave.
Marija, umorna si, popričajmo sutra.
Nije odgovorila. Izašla je, ušla u kupaonicu, zaključala se, sjela na rub kade i dugo gledala u pipu. Kap se polako skupljala, zadebljala, visjela pa pala. Opet. I opet.
Marija je razmišljala kako joj je račun sad prazan. Do iduće plaće dva tjedna. Kroz ta dva tjedna trebala bi prositi Branku za novac za tramvaj. Za ručak. Za svaki slučaj.
Razmišljala je i bila sigurna da ne može tražiti. Nema šanse.
Izvadila je mobitel i napisala: “Ema, budna si?”
Odgovor je stigao za minutu: “Gledam seriju. Što je bilo?”
“Mogu li doći k tebi?”
“Sada?!”
“Odmah.”
“Naravno. Je li ozbiljno?”
Marija je zurila u zaslon. Kap je zazvonila u sudoperu.
“Je.”
Tiho je izašla iz kupaonice. U Ivanovoj je sobi svijetlio samo mobitel pod poplonom. Kod Branke je još brujao televizor. Marija je otvorila ormar, uzela veliku platnenu vreću i počela slagati stvari. Polako, bez žurbe sada žurba nije imala smisla. Trebalo je misliti. Dokumenti osobna, radna knjižica, vjenčani list bili su u gornjoj ladici. Dvije promjene robe, toaletna, punjač za mobitel. Hodala je po sobi i ponavljala u sebi: ovo je moje, ovo moje, a ovo više nije.
Kaput je uzela s vješalice na hodniku. Obula se stojeći, da ne zaškripi klupa. Uzela samo svoje ključeve, od posla i od maminog stana, ključ od stana svekrve ostavila na polici.
Vrata je zatvorila gotovo bešumno.
Van je bio ožujak, još je noću znalo smrzavati. Marija je hodala prema autobusnoj stanici, udisala hladan zrak i mislila: imam 31 godinu, imam dobar posao, nisam glupa ni zlobna, ali evo ništa od toga nije dovoljno.
Ema je otvorila vrata u ogrtaču, raščupana, odmah pitala:
Jesi li dobro? Izgledaš blijedo.
Dobro sam. Samo otišla sam.
Zauvijek?
Ne znam. Možda da.
Ema se pomakla, propustila je unutra.
Sjedni. Stavit ću vodu za čaj.
Sjedile su kasnije u Emi na kuhinji. Marija je pričala: o kasi, o Ivanu i prebačenim parama, o pakiranju stvari u mraku. Ema je slušala s bradom na dlanu, povremeno klimala glavom, mrmljala “nevjerojatno”, ali nije prekidala. Marija je to uvijek cijenila kod nje.
Tri godine, rekla je Marija na kraju. Tri godine sam mislila: ako budem strpljiva, bit će bolje.
I?
Nije. Samo sam se navikla.
Ema je šutjela.
Budi kod mene. Koliko treba.
Ema, imaš garsonjeru.
Kauč se rasklapa. Meni ne smeta.
Marija je pogledala prijateljicu. Poznavale su se još s faksa, više od dvanaest godina, i Ema je uvijek bila takva: ne previše pričljiva, ali čvrsta kao stijena.
Hvala, zaustavio joj se glas.
Ništa, šuti. Operi se, legni. Ujutro ćemo pametnije.
Jutro je Mariju probudilo na razvučenom kauču. Sekundu nije znala gdje je. Onda se sjetila. Emim strop bio je bijel, bez mrlja, ne kao kod Branke u sobi gdje je u kutu godinama bilo žuto-crno fleka od nekadašnje vlage, kao razliveni trokut. Tri je godine Marija svako jutro gledala taj trokut.
Mobitel je šutio. Ivan nije zvao. Čudno, a opet i ne.
Na posao je otišla iz Eme, u odjeći koju je ponijela. U uredu nas dvadesetak mala tvrtka s nabavom opreme, svi se znaju. Direktor, Josip Kovačević, u početku joj je bio strog ozbiljan, zahtjevan, ne voli polovičnosti. Ali, kroz dvije godine shvatila je: pošten je. Kad grdi ima razloga. Kad pohvali znaš da si zaslužila.
Tog dana Marija je radila tiho i uporno, ali osjećala se prozirnom. Oko tri poslijepodne, pozvao ju je Josip.
Ušla je, zatvorila vrata.
Sjedi, Marija. Kako si?
Dobro, hvala.
Stvarno si dobro?
Pogledala ga je. Sjedeći za stolom nije gledao papire, već nju pažljivo, ali ne napadno.
Danas sam napustila muža.
Uopće nije planirala to reći. Ipak, samo je izašlo.
Josip je šutio trenutak.
Žao mi je.
Meni više nije.
Onda dobro. Gdje si sad?
Kod prijateljice. Privremeno.
Gle, ne zamjeri, samo ću predložiti. Imam poznanika što iznajmljuje stan u tvom kvartu. Mali, jednosoban, povoljno. Ako ti treba mogu pitati.
Marija ga je gledala.
Zašto to nudite?
Dozvolio si je pola osmijeha.
Jer sam i sam kroz to prošao. Prije par godina. Tada mi je netko pomogao. Sad ja mogu.
Razumijem rekla je Marija.
Ne moraš odlučiti odmah. Razmisli.
Razmislit ću. Hvala, Josipe.
Vratila se za svoj stol, a cijeli dan razmišljala samo o malom stanu, bez tuđih pravila i cvjetnog stolnjaka.
Ivan je nazvao navečer.
Marija, gdje si ti?
Kod prijateljice.
Koje prijateljice?
Ne moram ti odgovarati.
Šutnja.
Mama je jako uzrujana.
Marija je zatvorila oči. Ma, naravno mama je uzrujana.
Ivane, tvoja mama je uzela moje novce, a ti si joj pomogao. Neću se praviti da je to normalno.
Marija, dramatična si. Novci. Vratit ću ti, ako želiš.
Nije stvar u novcima.
U čemu onda?
Šutjela je. Objašnjavati Ivanu bilo je kao slijepom tumačiti boje.
Ivane, neću se vratiti. Ne danas. Moram razmisliti.
Ne budi luda. Kamo ćeš?
Već jesam otišla.
Prekinula je i spustila mobitel uz sebe. Ema je sjela nasuprot s šalicom.
Zove da se vratiš?
Ne, pita kamo mislim ići.
Tipični mamin sin rekla je Ema. Bez mame ne može, ali s mamom ti zaguši život.
Razumijem ga, iskreno rekla je Marija. Takav je oduvijek. Branka ga je držala “pod ručnom” cijeli život. Ne zna drukčije.
Razumjeti možeš. S time živjeti ne moraš.
Pet dana kasnije Marija se preselila u onaj stan što je spominjao Josip. Skroman, s prozorom na mirnu ulicu, bijeli zidovi i škripavi parket. Namještaj jednostavan: stol, ormar, kauč, krevet. Vlasnik, gospodin Stjepan, stariji čovjek s brkovima, stalno se ispričavao što je hladnjak star, obećavao ga promijeniti kad bude mogao.
Ma, ništa zato rekla je Marija. Bitno mi je da radi.
Unijela je torbu, prošetala po sobi, stala na prozor. Kiša je padala. Gledala je tragove kapi na staklu i mislila: ovo je sad moj prostor. Mali, unajmljen, ali moj.
Otišla je do dućana, kupila osnovno: čaj, kruh, jaja, mlijeko. Kupila je i crvenu šalicu. Kod Branke su sve bile bijele.
Te je noći prvi put dobro spavala u dugo vremena.
Sljedeći tjedni nisu bili laki, ali bili su pošteni. Marija je brojila kune do plaće, jer svoje novce još nije dobila natrag, Ivan je otezao. Jela je jednostavno. Jednom je posudila od Eme parsto kuna do plaće i Ema joj je dala bez riječi. U firmi je radila svoj posao nitko nije znao što joj se događa, osim Josipa.
Povremeno bi pročavrljao s njom pod nekim izgovorom, a često bi se radilo o stvarima što nisu baš žurno više da svrati, pita kako je. Uvijek vrlo kratko, pa ode. Marija nije pridavala tome značaj, ili se tješila da ne treba.
Jednom je donio kavu. Samo je ostavio čašu od aparata na rub njenog stola:
Dolje imamo novi aparat, probao sam, stvarno je dobar.
Hvala rekla je Marija.
Nema na čemu.
Otišao je. Marija je gledala čašu kave i shvatila odavno joj nitko nije napravio stvar tako jednostavno. Samo donio kavu. Bez povoda.
Ivan je zvao svakih par dana. Najprije je molio da se vrati, pa počeo tumačiti kako nije fer prema njima, pa bi spomenuo da je mama povrijeđena i da Marija treba doći i razgovarati. Ona je odgovarala kratko i prekidala. Nije se ljutila, ali ga sada stvarno vidjela kakav jest i znala da ga ne može promijeniti.
Branka je nazvala sredinom travnja. Glas joj je bio onaj kad se netko trudi ne vikati.
Marija, shvaćaš li da razaraš obitelj?
Dobar dan, gospođo Branka.
Ne zovem radi bontona. Ostavi muža, živiš bogzna gdje… što će ljudi reći?
Teško mi je razmišljati što će ljudi reći.
Moraš se vratiti. Ivan pati.
Ivan je uzeo moje novce bez dopuštenja.
Novci su u obitelji zajednički!
Ne slažem se.
Sebična si, Marija.
Možda jesam. Doviđenja, Branka.
Prekinula je, ruke su joj lagano drhtale. Nije to bio strah. Samo tako, tijelo.
Skuhala je čaj. Crvenu šalicu obuhvatila s obje ruke, grijala dlanove. Sjedila sama u svojoj kuhinji i gledala u zid, misleći o tome da financijska neovisnost žene nije samo sintagma iz časopisa, nego stvarna mogućnost da sjediš na svom i nikome ne moraš pravdati svaku kunu.
Napisala je Emi: “Zvala me svekrva”.
Ema je odgovorila jednom riječju: “I?”
“Rekla je da sam sebična”.
“Čestitam. Očito radiš nešto kako treba.”
Marija se nasmiješila u ekran.
U svibnju ju je zateklo nešto čemu se nije nadala.
Izlazila je s posla u običan utorak, oko šest. Stala je na stepenice ispred ulaza i tražila rukavice po torbi. Tada je čula svekrvin glas.
Marija!
Okrenula se. Branka je stajala pred ulazom u crnom kaputu, s torbom na ruci. Pokraj nje Ivan, gledao je negdje u prazno.
Marija je izdahnula i sišla niz stepenice.
Zašto ste ovdje, Branka?
Zato što se ne javljaš na telefon.
Javljam se samo ne želim te razgovore.
Hoćeš-nećeš, razgovarati moraš. Udata si žena, a živiš ne zna se gdje.
Živim u stanu koji plaćam.
Čijim novcem? Muževim?
Svojim.
Branka je malo stisnula oči.
Podnosiš zahtjev za razvod?
Da.
Znaš li da ćeš ostati sama? Poslije tridesete, žensko veselje nije lako naći.
Marija je promatrala svekrvu i odjednom shvatila nije je više strah. Gledala ju je i vidjela samo stariju ženu u kaputu, naviklu da joj ljudi udovoljavaju, koju sada iznenađuje da to više ne prolazi.
Ne bojim se biti sama odgovorila je.
Ivane, reci joj! Jesi li ti muž ili nisi?
Ivan je napokon pogledao Mariju. Oči su mu bile pune nečeg što joj je bilo malo žao. Samo žao.
Marija, vrati se, molim te. Sve ćemo dogovoriti.
Što? Ivane, što?
O novcima, svemu.
Tri godine slušaš “dogovorit ćemo”. Umorna sam od dogovaranja.
U tom trenu vrata firme se otvore pojavi se Josip. Nije ga zvala, samo je slučajno naišao, možda krenuo kući. Pogledao ih na stepenicama, razumio odmah.
Marija, sve u redu?
Branka ga izmjeri.
Tko ste vi?
Direktor ove firme. S kim imam čast?
Svekrva vaše djelatnice. Ili bivše.
Razumijem. Marija, da te otpratim?
Pogledala ga je. Mirno je stajao, kao svakog dana, samo je čekao.
Hvala, može.
Nemate pravo započela je Branka, ali Josip mirno reče:
Imamo pravo otići. Doviđenja.
Odšetali su dva bloka. Josip pita:
Često vas ovako zovu?
Zovu, ali prvi put su došli.
Neugodna situacija.
Neugodna, ali više nije strašna iskreno je rekla Marija.
Kada nije strašno, sve je drugačije.
Došli su do tramvajske stanice. Marija je htjela reći nešto obično, zahvaliti ali Josip je samo rekao:
Jesi jela?
Nisam stigla.
Tu preko ima dobra menza. Ako ti se jede.
Gledala ga je nije pritiskao, samo nudio.
Može rekla je.
Menza je mirisala po varivu. Uzeli su pladnjeve, nešto jednostavno, sjeli kraj prozora. Razgovor se sam pokrenuo. Josip je ispričao svoje: prošao je razvod, isto unajmljivao sobu, bilo mu teško ali je prošlo.
Imali ste i vi svekrvu problematičnu? upitala je Marija, odmah shvatila da je suvišno, ali Josipu nije bilo smiješno.
Ne. Moja je žena našla drugoga. I otišla. Toliko.
Oprostite.
Nema potrebe. Bilo je davno. Tada mi je bilo teško, sad znam tako je bolje za oboje.
Marija je gledala u tanjur.
Nisam shvaćala da živim tuđi život tiho je rekla. Mislila sam, ako se trudim, to je obitelj. Treba prešutjeti, prilagoditi se. Tek sad kužim sve te tri godine, samo sam gostovala kod njih.
Josip je šutio, a onda rekao:
Sami sebe ljudi straše ili sam ili u vezi. Kao da je jedno nužno loše. A u lošoj vezi si sam. Samo uz buku.
Marija je podigla pogled.
Točno rekla je.
Sjedili su gotovo dva sata. Ne sjeća se više razgovora. Samo osjećaja: možeš pričati, netko te sluša, ne moraš objašnjavati sebe unazad.
Kući je išla tramvajem, mislila: tako izgleda normalno. S nekim sjediti, osjećati mjesto pokraj, a da nije tuđe.
Nije se usudila misliti više. Imala je još uvijek brak koji nije pravno zaključen, telefone punu Ivana i Branke. Prvo razbistriti prošlost, onda možda razmišljati o budućnosti.
Zahtjev za razvod predala je krajem svibnja. Ivan je odugovlačio, mučio, “treba pričati”… preko odvjetnice Marija mu je objasnila da više nema čekanja. Zakratko je Ivan “oživio”, angažirao i svoju odvjetnicu i zatražio diobu imovine. Imovine nije bilo puno: auto, malo sitnica. Bila je spremna.
Lipanj je prošao dokumentima i pozivima. Branka više nije dolazila, povremeno bi slala glasovne poruke gdje objašnjava Mariji da radi grešku, da je samoća strašna, da je žena bez obitelji za žaljenje. Marija bi poslušala, nekad se nasmijala, nekad jednostavno izbrisala.
Privikavala se na stan. Kupila je kaktus za prozor, Emu je poklonila razglednicu s crtežom šalice kave i smiješnom porukom. Crvena šalica bila je na najvidljivijem mjestu.
Na poslu rutina. S Josipom bi povremeno zajedno svratili do menze iza ugla, niti namjerno niti svaki dan jednostavno, ustali u isto vrijeme pa zajedno. Razgovarali o poslu, knjigama, putovanjima na Jadran. Jednom je Marija pitala:
Josipe, dosadno vam je ikad?
U kojem smislu?
Ovako, sam, nakon razvoda?
Razmislio je.
Prvih mjesec dana bilo je loše. Onda okrenulo. Sada zaboravim kako mi je tad bilo loše. Ponekad poželim opet imati nekog. Ali ne bilo koga. Nego pravo.
Što je to pravo?
Ne znam. Kad ne moraš glumiti.
Marija je kimnula.
Kužim.
Josip ju je pogledao duže nego inače.
Pogledala je u tanjur. Srce joj je kucalo tiho i smireno. Malo toplije, ništa više.
U srpnju je Ema slavila rođendan. Marija je pomagala poslije podne, onda sjedila među Emim gostima, pila vino, slušala razgovore sa strane. Kraj nje se našla neka Emina znanica, gospođa Nada, oko šezdesete, s kratkom kosom i živim očima. Počele su pričati.
Nada je rekla da se i sama razvela sa 45.
Je li bilo teško? pitala je Marija.
Strašno je bilo, ali najviše sam se bojala. Kći bila mala, posao klimav, stan u najmu. Ali znaš što sam naučila?
Što?
Strah nije razlog da ostaneš gdje ti je loše. Strah je samo strah. Prođe. Ako ostaneš zbog straha, nestane i radosti. Ostane navika.
Marija je gledala Nadu.
Jeste li ponovo našli nekoga?
Nisam se udala. Ali imam osobu. Ne živimo skupa. I bolje mi je no ikad.
Kako je to živjeti odvojeno?
Tako. Uživamo kad se želimo, razgovaramo, idemo kamo hoćemo. Nitko ne mora biti nešto što nije.
Zvuči neobično.
Po našim mjerilima je. Po ljudskima sasvim ok. Bitno je da si sama sebi dobro. Ne mužu, ne svekrvi sebi. To je cijela mudrost.
Marija je dugo poslije razmišljala o tom razgovoru. Živjeti za sebe. Jednostavne riječi, ali lako ih je zaboraviti. Ne biti sebičan, nego imati pravo na svoj život. Imala ga je cijelo vrijeme, samo ga je stidljivo davala drugima.
Krajem srpnja nazvao je Ivan. Glas mu je bio tiši.
Marija, možeš pričati?
Reci.
Samo želim reći… znam da nisam bio u pravu. S onim novcem.
Marija je šutjela.
Samo… navikao sam. Mama uvijek zna bolje. Ne opravdavam se, samo objašnjavam.
Shvaćam, Ivane.
Jesi li sad sretna? Sama?
Dobro sam, Ivane. Ti si dobar čovjek. Samo nismo za jedno drugo. Eto.
Na trenutak je šutio.
Mama kaže da si našla nekog na poslu.
Mama ne zna što se događa mojim poslom.
Nije moje znam, samo sam pitao.
Ivane, završimo sve mirno. Ljudski. Može?
Može rekao je, s olakšanjem.
Kolovoz je bio topao. Marija bi navečer šetala po mirnoj ulici, uzimala sladoled iz kioska, sjedila na klupi u malom parku; ništa posebno samo sjedila.
Prisjetila se pritom da prije nije znala samo sjediti. Uvijek je trebalo žuriti, nešto raditi, ne smetati. Sad je mogla samo sjediti, opuštena.
Jedne večeri pisao joj je Josip: “Bok, kako si?”
“Ovdje klupa, sladoled, dobro.”
Minutu kasnije: “Genijalno.”
Nasmiješila se. Nije ni očekivala.
Napisala: “Dođi.”
Odgovorio: “Za pola sata.”
Došao je za dvadeset i pet minuta, kupio i sebi sladoled i sjeo pokraj nje. Sjedili su, gledali prolaznike, djecu, pse. Malo govorili. Dobar predah.
Onda je Josip rekao:
Marija, moram ti nešto reći.
Reci.
Znam da ti nije sada do toga… da je ovo težak period.
Samo reci.
Dobro mi je s tobom. I ne samo kao kolegici. Eto.
Marija je gledala u park. Klinac je trčao za golubom, ptica se samo nezainteresirano pomakla.
Dobro je i meni s tobom rekla je.
To je već nešto.
Jest. Već je nešto veliko.
Sjedili su još dugo. Mrak je polako pao, upalili su se lampioni, a sladoled odavno nestao. Kao pratnja je otpratio do kuće. Na ulazu su stali.
Do sutra rekla je Marija.
Do sutra.
Ušla je, popela se gore. Unutra bila tišina, onaj osjećaj kad nešto počinje znaš, ali ne želiš još reći, da ne razbiješ čaroliju.
Sud je bio zakazan za rujan. Zgrada stara, dugački hodnici, klupe uz zidove. Marija je došla ranije, s mapom papira, u sivom kaputu. Odvjetnica, mlada Maja, čekala ju je ispred.
Ne brinite, formalnost rekla je Maja. Brzo će proći.
Ne brinem, rekla je Marija.
I zaista, nije. Gledala je hodnik i mislila: prije tri godine nije mogla zamisliti sebe ovdje i bilo joj je svejedno. Dobro se držala.
Ivan je došao s Brankom. Branka ozbiljna, gledala je Mariju ispod oka, kao nekog tko je načinio veliku pogrešku. Ivan je gledao u pod.
U sudnici je sve išlo brzo. Sudac pita za pomirenje nema osnove. Ivan šuti. Pita za imovinu Maja iznosi dogovor, svi potpisali. Sudac zapisuje, govori još nekoliko službenih rečenica.
Kad je sve završilo, Branka je došla do Marije i tiho rekla:
Zažalit ćeš.
Marija ju je pogledala.
Možda i hoću. Ali to će biti moja odluka. Doviđenja, Branka.
Izašla je na hodnik. Dugačak i pun svjetla. Ispred su bila vrata prema ulici.
Gurnula je vrata sunce na koracima.
Na dnu je čekao Josip. Nije ulazio, Marija ga nije ni zvala, samo sinoć javila vrijeme i mjesto i on je došao.
Stajao je s rukama u džepovima. Spustila se do njega.
Kako je prošlo? pitao je.
Gotovo. Razvod.
Klimnuo je.
Kako si?
Promislila je, iskreno.
Umorna. Ali, čudno, i lakše mi je.
Normalno je. Kad dugo držiš nešto, a onda pustiš, bude pustinja, ali i lakše.
Pusto je složila se. Ali nije strašno.
Stajali su na stepenicama suda. Prolazili su ljudi, netko s mapama, netko bezbrižno. Rujansko sunce, zdravi zrak. Listovi su već žutili.
Idemo negdje? pitao je Josip.
Idemo rekla je Marija.
Hodali su polako kroz ulicu. Mislila je: tri godine su prošle od noći kad sam slagala stvari po mraku i mislila idem u ništa. A nije bila praznina. Samo je put trajao.
Josipe? rekla je.
Da?
Znaš što mi je najteže bilo skužiti?
Što?
Da otići nije poraz. Mislila sam ako odem, izgubila sam. Sve sam trpjela tri godine i sve uzalud. Ali tek sam onda shvatila: te tri godine nisu bile bez veze. Sad znam što ne želim. I što želim.
I što želiš?
Stala je, pogledala ga.
Ovo. Hodati pored nekog a da se ne bojim. Da sama odlučujem.
Malo je to rekao je. A ujedno i puno.
Baš to.
Ponovno su krenuli. Lišće je šuštalo pod nogama, sunce je obasjavalo, malo zasljepljivalo. Marija je škiljila i osjećala, prvi put nakon puno vremena dobro sam. Ne zato što je sve lako ili savršeno. Samo dobro sam. I to je, vjerojatno, najvažnije.
Negdje u daljini brujao je grad. Pokraj nje hodao je netko. Naprijed je bila nepoznanica. Ali prva koju se nije bojala.
