Susjed je obožavao slušati rock točno u dva ujutro. Kupila sam sinu violinu i počeli smo vježbati ljestvicu svaki dan u osam sati, baš kad bi susjed tonuo u san.
U pola dva u noći strop moje spavaće sobe počinjao je titrati kao more pred oluju. Prvo bi iz tame dopiralo tutnjanje, kao da se negdje daleko sprema grmljavina, zatim bi se pridružile duboke frekvencije: bas je širio valove što su kristal u vitrini natjerali na drhtanje, kao da je suđe postalo nervozni orkestar.
Susjeda na katu iznad zvao se Zvonimir. Bio je vatreni obožavatelj umjetnosti koja se svodila na iscrpno preslušavanje diskografije Opće Opasnosti i ranih Majki, uz loše pivo i u bilo koje doba.
Po naravi sam nenametljiva. Radim kao računovotkinja, sama odgajam sedmogodišnjeg sina Josipa i najveća želja mi je prespavati cijelu noć. No, kad te probudi osjećaj da ti je Goran Bare urla Mrš! ravno u uho, unutarnji mirotvorac brzo kapitulira.
Prvi put sam mu došla oko dva ujutro, u kućnom ogrtaču, s natikačama. Vrata je otvorio muškarac oko trideset, raščupane kose i mutnog pogleda. Iz stana je vuklo na cigarete i težak rock.
Zvonimire, pokažite malo obzira govorim smireno. Noć je, sutra idem na posao, a Josipu u školu.
A što sad? začudio se iskreno, naslonjen na dovratak. Nije glasno, domaća oprema, mekani basovi.
Luster mi se ljulja, odvratim.
Dobro, stišam, promrmlja i zalupi vrata.
Tišina je trajala deset minuta. Potom bi se sve vratilo.
Sljedeće jutro odlučim igrati po pravilima. Pozovem policiju. Dolaze nakon sat i pol, kad je rock maraton već završio, a Zvonimir hrabro hropće. Slegnu ramenima: Nema buke, nema zapisa. Pišite komunalnom redaru, neka obavi razgovor.
Redar stvarno dođe tek za tjedan dana.
Razgovarao sam javi on. Obećao je tišinu. Kazna je simbolična, njemu je svejedno.
I sve ide dalje. Noć za noć me bombardira isti ritam: tap-tap-tap. Počela sam piti valerijanu, dolaziti na posao sivog lica i mrziti cijeli stan, Zvonimira i vlastitu nemoć.
Josip ima talent valja ga razvijati
Ideja mi dolazi nepozvano, subotnje jutro. U kuhinji, pita mi je hladna, gledam tamne podočnjake Josipa. Ni on nije spavao.
Mama, mogu li učiti svirati violinu? upita i lista nešto na mobitelu.
Jeste li ikad čuli violinu u rukama početnika? To nije glazba. To je zvuk koji tjera na evakuaciju: visoki škripaj, kao da se ruši tkanina stvarnosti.
Naravno, Josipe kažem i osmijeh mi je, po prvi put u mjesec dana, opasan, pravi.
U glazbenu prodavaonicu stižemo istoga dana. Prodavač, profinjen stariji gospodin, dugo bira četvrtinu violine.
Ima li dečko sluha? upita.
Fantastičnu motivaciju, odvratim.
Proučim paralelno regionalni Zakon o miru i tišini. Radnim danom je dozvoljeno od osam ujutro, vikendom malo kasnije.
Zvonimir obično utihne oko četiri. U osam sati, sniva najdublje.
Ponedjeljak. Jutro. Josip i ja stojimo usred sobe.
Ajde, sine, ljestvica C-dur. Glasno, s osjećajem.
Ono što slijedi teško je opisati riječima. Zvuk je nalikovao mjauku mačke kojoj je netko zatvorio rep za vratima, u kombinaciji sa škripanjem čavla po staklu. Violinu ništa ne prigušuje, savršeno rezonira kroz betonske ploče pozdrav izravno Zvonimiru.
Deset minuta kasnije, odozgo nešto žestoko padne. Vjerojatno Zvonimir. Nakon još pet minuta netko lupa po radijatoru. Nismo stali zakon je naš saveznik.
U 08:20 zvoni. Otvaram. Na pragu Zvonimir, u potkošulji i gaćama, očiju crvenih, lice mu je grozničavo.
Što vi to radite?! promuklo ispaljuje. Osam je sati! Ljudi još spavaju!
Dobro jutro, Zvonimire! veselo odgovorim. Vježbamo. Josip ima talent, profesor savjetuje jutarnju praksu, minimalno sat vremena.
Vi mene mučite! Glava mi puca!
Čudno, pravim se začuđena. Sviramo tiho. Kako ste uživali sinoć uz Opću Opasnost? Čini mi se, basovi su bili slabiji.
Gleda mene, pa Josipa koji stoji s violinom i gudalom kao mali ratnik.
Vi to namjerno?
Umjetnost, Zvonimire. Traži žrtvu.
Mir uz glazbu
Tjedan dana. Svako jutro, precizno u osam. Treći dan njegova noćna svirka je nestala. Nadao se da i mi prestajemo. No, obrazovanje se ne prekinuta.
U petak navečer spušta se sam. Trijezan, u trapericama i košulji.
Čuj, susjeda kaže umorno. Dogovorimo nešto. Ne mogu više. Taj škrip mi zvoni i dok je dan.
Slušam vas kažem i pozovem ga u kuhinju.
Na stol stavim papir i kemijsku.
Pravila su jednostavna. Potpuna tišina poslije 22:00.
A ako imam goste? pokušava cjenkati.
A ako se Josip razbudi u sedam ujutro, nedjeljom? uzvraćam mirno.
Zvonimir se trznuo.
U redu. Nakon deset tišina. Daj ruku. A violina prodajete?
Ne, kažem. Ostaje. Garancija ugovora. Leži na ormaru, napeta i spremna.
Potpisali smo improvizirani pakt o tišini. Radi već pola godine. Josip se violine odavno zasitio sad igra šah.
U haustoru je mir. Ponekad se sa Zvonimirom pozdravim kod lifta. Josipa gleda s oprezom, mene s poštovanjem. Čini se da je shvatio: tiha računovotkinja s pristojnim djetetom može biti neusporedivo opasnija od svakog rokerskog buntovnika.
