Imala sam dvoje djece. Djeca su imala različite očeve. Prvo dijete mi je bila kći. Ivana danas ima šesnaest godina. Njezin otac redovito plaća alimentaciju u kunama i stalno je u kontaktu s njom. Iako je moj prvi suprug sada ponovno oženjen i ima još dvoje djece iz drugog braka, nikada nije zaboravio na našu Ivanu.
Moj sin, s druge strane, nije imao toliko sreće. Prije dvije godine, drugi muž mi se teško razbolio i tri dana kasnije umro je u bolnici u Zagrebu. Prošlo je već dosta vremena, ali još uvijek mi ponekad nije jasno da ga više nema. Često uhvatim sebe kako se nadam da će se vrata otvoriti i da će on ući, nasmiješiti mi se i poželjeti mi lijep dan. Tada cijeli dan ne mogu zaustaviti suze.
Tijekom svega toga, puno sam vremena provela uz majku svog pokojnog muža, gospođu Anju. Nama dvjema bilo je jednako teško; moj muž bio je njezin jedini sin. Ostale smo jedna uz drugu, podržavale se i zajednički prolazile kroz te teške godine. Često smo se čule, posjećivale i razgovarale o njemu.
Sjećam se da smo čak razmišljale o tome da živimo zajedno, ali kasnije je svekrva promijenila mišljenje. Tako su prošle već sedam godina. Imajući u vidu sve, mogu reći da smo uvijek imale lijep i iskren odnos bila nam je kao prijateljica.
Još pamtim, dok sam bila trudna, da mi je svekrva spomenula test očinstva, a nisam ni znala zašto. Odmah se prisjetila nekakve emisije na HTV-u o čovjeku koji je godinama odgajao tuđe dijete, a da to nije znao. Odmah sam joj odgovorila da su takve gluposti bespotrebne.
Ako muškarac sumnja u svoje dijete, znači da nikada neće zaista biti otac i briga mu je samo za posjete nedjeljom!
Svekrva je tvrdila da zna kako sam zatrudnjela baš s njezinim sinom. Mislila sam tada da će, kad sin dođe na svijet, tražiti taj test očinstva, ali tada je svekrva šutjela.
Ove godine, u ljeto, svekrva mi se jako razboljela i zdravlje joj se naglo pogoršalo. Odlučila sam da bi bilo najbolje da se preseli bliže meni. Pronašla sam agenciju za nekretnine u Splitu i željela smo kupiti garsonijeru za nju u blizini.
Ubrzo je završila u bolnici i trebala sam izvaditi smrtni list njezinog muža radi papirologije u agenciji. Svekrva nije mogla sama, pa sam otišla do njenog stana. Dok sam tražila taj dokument, naišla sam na nešto sasvim neočekivano test očinstva. Ispostavilo se da je kad je moj sin bio star dva mjeseca, svekrva potajno dala napraviti test, koji je potvrdio da je moj muž otac.
Bila sam zaprepaštena. Otkriće je pokazalo da me svekrva nikada nije istinski vjerovala! Nisam mogla prešutjeti i rekla sam joj sve što mislim. Danas ona meni iskreno žali zbog svoje greške i stalno se ispričava. Ipak, nije mi lako osjećam se kao da me izdala, jer je šutjela sve te godine.
Sada više ne osjećam onu bliskost i želju da joj pomognem, kao prije. Ali istovremeno znam da nema nikog drugog tko bi joj pružio ruku.
Ne želim uskratiti svome sinu vezu s bakom pa ću i dalje biti uz svekrvu. No, ona toplina i povjerenje među nama više sigurno neće postojati…
