Složena sreća
Kako to misliš, razvodimo se? Dario, šališ se?
Marina je gledala muža, nesposobna povezati misli. Razvod? Dvadeset i pet godina su zajedno! Kroz dva tjedna planirali slavlje ili ipak ne? Pozvani su svi obitelj, prijatelji su već pitali što da poklone Neki, kao Ena, Marinina najbolja prijateljica, već je i poslala dar. Šteta što ne može doći, daleko je, a ni trudna žena ne može na avionu do Zagreba. Nek ostane doma, vidjet će se kasnije. Ipak, Ena je imala ključnu ulogu u tome što su se Marina i Dario upoznali. Ona ih je spojila još na faksu, poslije se najglasnije orila na svadbi pod buketom koji joj je sama Marina predala, bez gađanja.
Što tvoj Krešo čeka? Izgubit će te!
Gdje će on? Ena je ravnameštala Marinin veo. Sve u svoje vrijeme, Marina. Još nije zreo. A tko treba zelenog muža? Da nakratko budem u braku pa rastava, imovina, djeca a tad me već svi obožavaju! Ne hvala! Radije čekam pravi trenutak!
Ti uvijek sve organiziraš godinama unaprijed! Marina se smijala kad bi Ena nervozno provlačila maskaru.
Kad radim, radim sve do kraja!
A djeca, Ena? Odmah dvojke? Ne samo jedno?
Da! Odjednom sve! Imam šanse, i kod mene i kod Kreše je bilo blizanaca.
Ali ipak ih treba odgajati!
Lako s dvoje nego jednim. Ena je uvijek imala pametan odgovor, odmalena vukla ih po raznim pustolovinama i nekako nikad nije odgovarala roditeljima. Konkurencija, zdrava i pravilno vođena. I društvo za igru. I status majke godine. Premalo? Ima još…
Ispalo je još i luđe; gore ima više smisla od nas, pa je Ena rodila troje odjednom. Pa joj je, naravno, trebalo puno pomoći, ali Ena je sve postavila savršeno. Markovi roditelji su je poštovali, svi su joj pomagali. Kad zatreba pomoć, dovoljno je reći: Hoćeš pečene gljive za večeru? Onda odi tati sastavit ormar.
Kad su došla djeca, dvije bake i djed stalno su bili tu. Ena je završila fakultet iako je doma imala trojke.
Ženo, jesi normalna? Kad ćeš sve stići?
Ma tko će dat lošu ocjenu majci troje djece? Mozak mi neće zahrđati, a kasnije sam što želim i pravnica i ekonomistica. To zovem život!
Dobila je i diplomu i posao. Platila bi dadilju, ali nije ni trebala bake su bile tu, a poslodavac nije morao znati.
Marina je gledala i čudila se: kako netko uspijeva sve i odmah? Njoj je cijeli život bilo teško donositi odluke. Od vrtića, pa nadalje.
Kad ti odlučiš, onda je to prava odluka. Ne kao ja, stalno skačem tješila ju je Ena. Ti si tradicionalna. Takvi su najpouzdaniji.
Pouzdana… A Dario je sad to odlučio ostaviti! Što mu to treba? Imali su prazan, ali pristojan život. Ni djece, ali mirili su se s time kad nije dano, nije dano. Marina je radila kao volonterka po domovima, ali shvatila da ne može uzeti tuđeg djeteta; bojala se da ne bi mogla biti prava majka kao što treba. Ne zna kako treba, ali zna da je za to potrebno više od samo želje.
Niste još sreli svoje dijete ručno joj je rekla ravnateljica doma. Kad ga vidiš, ništa te više ne zaustavlja.
A ako ga ne sretnem? Marina je slagala darove na stol. Možda nisam za to.
Onda bolje ne ni pokušavati. Lošije je uzeti odgovornost pa ne uspjeti. Više patnje. Gledaj Stjepana, dva puta su ga vraćali.
Kako to? Pa ima tek šest!
Prvi put su dobili svoje dijete. Drugi put? Analizirali su krivo, previše djece, premalo ljubavi.
Strašno Kako ga možeš vratiti?
Djeca znaju kad ih ne vole. A onda više neće ni piti vodu, ni jesti.
Marina se te večeri jedva suzdržala, skoro počela puniti papire za Stjepana. Spasilo ju je Enino pitanje:
Znaš li da imaš dovoljno ljubavi? Razmisli, Marina. Ne žuri. Ako povedeš iz sažaljenja, i ti i dijete ćete patiti. Hoćeš posuditi moje za vikend? Da vidiš kako je to.
Odbila je, više nije išla u dom, ali Stjepan joj nije izlazio iz glave. Cijelo vrijeme joj je bio simbol za život bez boli drugome. Tada je to naučila.
Sama se obgrlila. Zima Zašto je tako hladno? Jesen je, grijanje radi Treba pomoći Dariju spakirati stvari? Koje, kakve? Ljeto je tu rijetko, zima redovita, pa treba i toplijih. U Splitu, kod mame, nije znala što znači smrzavati se; kroz zimu samo lagana jakna. Pa naravno A sad bi najradije otišla mami, negdje u Gorski kotar, samo da su same i slobodne Ali mama je umrla. Ni Darija više neće biti.
Ta sloboda joj nije ni trebala. Trebao joj je muž. Da sve bude kao prije kave ujutro, u pola noći ako zatreba. Bez planiranja, samo da je. Često bi Dario nazvao usred radnog dana:
Marina, što radiš?
Zatrpana dva intervjua, pa banka.
Ma pusti ajmo negdje, lutat?
I Marina bi sve pustila, pa bi šetali šumom. Ili pogledi ili šutnja ali uvijek dobro.
To dobro je sad prošlost. On će ići dalje, s novom ženom. I djetetom. Znači li to da je problem u djetetu? Ili je brak bio laž? Prvo je još i mogla shvatiti, ali drugo bi priznalo da je nula, sasvim prazna, nije žena Jer nije mogla nekoga usrećiti toliko da mu nije ni na kraj pameti otići.
Stajala je kraj kuhinjskog prozora, koljenima pribijenima uz toplu cijev. Čula je Darija kako hoda po stanu, otvara ladice i lupa vratima. Tresla se toliko da je teglu s jedinom biljkom, Enin poklon, srušila na pod. Kad je ulazna vrata zalupio, stisnula je dlanove u prozorsku dasku, pa ispružila ruke, srušila teglu i vrisnula.
Nije pomoglo. Tamna zemlja i krhotine razbacane po kuhinji odjednom su je prizemljile. Sve je crno Svjetla više nema. Odsad ide napamet, bez putokaza.
Samo jedan znak joj je ostao.
Odcijepila se napokon od radijatora, prošla kroz krhotine, ne mareći za bol u porezanoj peti, došla do mobitela.
Enooo
To nije bio plač Negdje između zvjerskog zavijanja i ljudskog, bol je izašla sama. Ena joj nije trebala tumačenja.
Otišao je, ha?
Da
Dobro, dolazim sutra.
Jesi ti normalna! Marina je planula na poznati Enin ton. Ne! Ni slučajno! Šta ako se nešto dogodi Čekaj zamukla je Jesi znala?
Slutila sam. Dario mi zadnji put nije mogao pogledati u oči. Sad sve ima smisla. Sve je za dobro, Marina.
Za kakvo dobro, Ena? Sve što imam je otišlo! Život propao
Kupi si haljinu.
Šta?
Čula si. Haljinu koju ti je šteta novca. Sad kreni i kupi. Odmah. Pošalji mi poslije fotku. A onda sjedni na vlak ili avion do mene. Ja sam dobro. Idemo u planine.
Koje planine, Ena, rodiš kroz tjedan!
A što? Nisam invalid. Hotel, par laganih šetnji. Ionako ću poluditi sama u Osijeku; Krešo ima utakmice, Ana i Lara treniraju u Puli. Sad ili nikada. Nemoj iznevjeriti trudnicu, Marina! Javljaj broj vlaka!
Ena prekine, a Marina zuri u mobitel. Što sad?
Odgovor je došao sam. Polako je krenula do ogledala. Eto nje, svaka godina na licu. Više nije djevojčica, ali nije ni starica. Vrijeme je za novu etapu. Ako Dario misli da će ona samo patiti neće! Ena je u pravu!
Probala je kosu, obrisala suze i odlučila mora se kretati.
Otkazala sve dogovoreno. Restoran, pozivi svi redom.
Uzela je metlu i čistu krpu, kao da nema dva usisavača. Kasnije će nova tegla, sad treba red.
Haljina je bila kao salivena. Crvena, vatrena, posve drukčija od onog što je nosila u zadnje vrijeme. Ena je uvijek voljela boje i pažnju, Marina je bila promatrač.
A sad, nešto novo. Zašto ne? Zrcalo pred njom otkrilo je umornu, ali ne slomljenu ženu. Još ima nešto u njoj. Da se bar može isplakati do kraja, izbaciti sve! Ne ide Možda i zna zašto je Dario otišao, možda razumije koliko mu je to teško Prijatelja izdati je još teže nego ženu
Let nije bio dobar, s presjedanjem, ali još bolje. Ima nešto za razmišljati.
Usput s Enom su obišle cijeli Velebit, šetale, pričale, smijale se Ena je uvijek znala gdje udara. Nakon nekoliko dana Marina se osjećala lakše. Ena bi uvijek potezala argumente zbog kojih ono što je jučer bilo važno postane nevažno, a ono sitno ispliva kao klJUČ.
Vrati se. Zašto bi bila sama? Ako želiš posao, možeš ga voditi i ovdje. Tata ti je bolestan. Ništa nećeš morati više mijenjati.
Marina je razmišljala. Na kraju tog neplaniranog godišnjeg odlučila tako će i biti.
Sve je prodala, što je imala od stana, auta i posla, očišćeno do kraja. Dva puta se susrela s Dariom, stisnutih zuba, držala se, a onda izbrisala sve kontakte.
Split ju je dočekao u punoj proljetnoj snazi, lipa i maslina u cvatu, sunce obasjava cijeli grad. Nije bila kod oca, kupila je stan blizu, a razlog je bio jasan kad je jednom nenadano naišla, iz stana je izlazila diskretna žena, pozdravila, nasmijala se blago Bilo je jasnije da je bolje da otac ima svoj život. Ljubica je Marini bila draga, nisu imale što dijeliti, a ona je bila sretna da je otac dobio novi životni poticaj.
Tvoj otac je još pretaman, a? ljubazna Ljubica pogledala je Marininog oca s nježnošću. Ljubav postoji, i u kasnijim godinama, pa možda i njena sreća čeka negdje iza ugla?
Godina prođe kao tren. Otvorila je dva dječja centra, posla je bilo napretek, promijenila frizuru, ormar, kupila i psa. Ali navečer je svejedno nalazila tugu. Sjedila bi u tamnoj kuhinji, vrtjela šalicom, i željela sve nazad Dario, šalio bi čaj, pitao bi:
Što je, Marina? Ajde, ispričaj sve
Zna da to nije ispravno, kad se odlazi, ide se do kraja. Ali nije mogla. Taj komadić nje pripada Dariju.
S porezom, koji je zapeo godinu i pol nakon poslovne prodaje, čak se i razveselila treba to riješiti, malo novog angažmana.
Sve je riješila u jednom danu. Ostao je još cijeli dan prije povratka. Prolazila znanim ulicama svojeg starog kvarta. Jedan od centara je zatvoren, drugi radi, gledala je djecu kako crtaju, učitelj glumi medvjeda, djeca vrište od smijeha važno je da je njima zanimljivo.
Stari stan, stara igrališta… park u kojem su Dario i ona provodili subote.
Ne planiravši, skrene u park, noge same podvode. Klupe su nove, fontana obnovljena.
Muškarac zavaljen na klupi kotrlja kolica. U licu prepozna Darija tek kad priđe bliže. Bijela kosa naslijeđe, obitelj mu je rano išla u sijede… Sjedio je pogrbljeno kraj kolica, mehanički ih ljuljao.
Dario je bio bolno malen, ugašen.
Dario
Trgnuo se, zabio glavu u ramena, ne usuđujući se pogledati.
Bok, Marina.
Sjela je pokraj njega.
Kako si?
Pitanje je bilo pogrešno, glupo, željela je pobjeći, ali ostala je. Dario je prestao ljuljati kolica i pogledao ju.
Loše. Jako loše, Marina.
Zašto?
To još gluplje, ali morala je izaći iz prošlosti.
Jer sam sam. Izgubio sam sve dobro što sam imao, zbog glupe slučajnosti.
Lažeš. Imaš više nego meni ostaje.
Pogledala je prema kolicima.
Dječak ili curica?
Curica. Iva.
Mlada žena, dijete što ti još fali?
Nema žene više, Marina. Mila je umrla. Težak porod.
Marini je zastalo disanje. Nije ju bilo briga što je Mila bila uzrok loma. Žao joj je bilo mlade djevojke, vjerojatno samo loš dan i slučajni tren. Dario skoro nikad nije pio. Kako je Mila tad baš njega povela doma, nitko ne zna I zato je Iva tu, mirno diše, dok Dario polako gura kolica.
Dugo su šutjeli, a onda, kad su napokon progovorili, odjednom je sve navrlo. Iva se probudila baš kad su svjetla parka treperila među prvim zvijezdama.
Marina je ustala, pogledala djevojčicu i zastala. Lice joj je bilo strašno poznato.
Kad vidiš svoje dijete, sve ćeš znati! začula je nekad davno riječi ravnateljice doma. Malo kasnije, baš tu istu ravnateljicu, gospođu Ivanu, srela je na hodniku dok vodi tamnokosog dječaka u svoj ured.
Stipe, znaš zašto sam došla?
Po mene.
Hoćeš li živjeti sa mnom?
Ne znam. Mislim da me nećete uzeti.
Gledao je ravnodušno, ispržene oči, kratka iskra kad je izvukla slike
To ti je muž?
Jest.
A ova mala ti je kći?
Ne, Stipe. Nije moja.
Iskra se vratila. Marina ju više nije pustila.
Ona nije moja, ali bit ću joj mama. I tebi, ako i ti želiš.
Vratit ćete me.
Zašto?
Svi vraćaju.
Ja nisam svi. Znaš zašto?
Ne.
Jer znam što znači izgubiti sve i biti sam. Jako boli.
Znam
Znaš li tko je mama, Stipe?
Ne.
Ona koja nikad ne bi dozvolila svom djetetu toliku bol.
Žao vam je mene?
Marina pogleda ozbiljno, polako slegne ramenima.
Nije mi žao. Ne želim imati sažaljenje. Želim te voljeti, razumiješ? Želim da budeš sretan. I da Iva ima starijeg brata. Hrabrog. Junačkog. Koji će je štititi. Hoćeš li pokušati?
Stipe joj gleda u lice. Žena, lijepa, ali tužnih očiju. Haljina joj je vatreno crvena, poželi je dotaknuti da se uvjeri nije san. Sramežljivo opipa rukav.
Sviđa ti se?
Jako.
I meni. Kupila sam je kad mi je bilo najteže. Pomoglo je. Sad volim crvenu.
I ja
Ali, Stipe, mi nećemo pokušavati. Mi ćemo jednostavno biti. Ako ti to želiš. Pomozi mi, jer ni ja ne znam biti mama, ali želim naučiti. Za tebe i za Ivu. Ako mi dopustiš. Može?
Stipe kimne, i Marina napokon izdahne.
Nekoliko godina kasnije, kroz stazu na Velebitu, puže kolona malih i velikih. Tamaokosi dječak pazi na živahnu curicu koja jedva čeka pobjeći.
Iva, u šumi su vukovi!
Nema šanse!
I medvjedi. Gladni.
Njihova mama ne kuha kašu?
Ne. Ne zna.
A naša zna!
Da.
Nek im naša skuha. Bit će siti.
Mama! Iva kaže da medvjedima treba kaše.
Griza? Marina, zadihana, dođe do njih. Iva, ti ne voliš griz s grudicama, a medvjedi bi bili sretni i takvim!
Pokloni im moj! I med, što si jučer kupila!
Ne dam, med volim! Hoćeš li još hodati ili ćeš tati u naručje?
Naručje!
Onda idi tati! Marina preda Ivu Dariju, pogladi Stipu. I što ćemo s kašom za medvjede, Stipe?
Mama, ne bih još doma. Iva nahrani svu šumsku živinu, pa iz hotela nećemo moći ni izaći. Neka budu još malo gladni!
Marina se nasmije i pogleda ih.
Iva, kasnije ćemo ih nahraniti. Naučit ću skuhati pravu kašu.
Može! Iva je pristala i toliko lakoćom da su se Marina i Stipe nasmijali.
Opa, mama! šali se Stipe, pokazujući na sestru.
Opa, sine! uzvraća Marina. Pazi na nju. Jer osim medvjeda možda još nekog otkrijemo. Pa ćemo ih sve doma voditi ova mala neće ostaviti nikog gladnog. Sve treba voljeti.
Smijeh se stao kovitlati iznad visoravni, šaputao kroz krošnje i nestao u daljini. Dan, koji se tek rađao, obećavao je sunce.
