Pazi sad ovo, moram ti ispričat…
Kako misliš ženidba?! Sine, kak da tek sad to saznam? Ana Perković spustila je pletenje i šal koji je motala, dok se mačak, sav uspavan, sklupčao na njenim koljenima.
Mama, nisam znao kako ti reć
Zašto?
Bojao sam se da nećeš biti zadovoljna!
Marko, što ti to radiš? Zar se mene nekad bojiš? Ili da sam ti ikad nešto zabranila? Sine! Počinjem biti nervozna!
Nemoj to, mama! Marko je dotrčao do njene fotelje, kleknuo na pod i gledao joj ravno u oči. Sve ću ti ispričat, ali obećaj da nećeš poludjeti i da me nećeš ucijenjivati.
Sine!
Mama! Znam te ja! Glas ti drhti, a u očima ti vatre plešu! Prekini, molim te. Komplicirano je. Nisam ni znao odakle počet priču.
Pa počni iz početka, nek ide kako ide Ana je odložila pletivo i uhvatila ga za uši Dobro bi te išamarala, al nemam više snage, a ni tko drugi ne bi.
Da je tata tu
Nemoj o ocu! Ana se namrgodila, a Marko je odmah ustao da je zagrli.
Oprosti, mama! Nedostaje mi strašno
S ocem ne bi tako lako došao do ovakvih gegova! Gle ga ti! Ana je pogledala debelog mačka na kauču i malog mješanca Miška koji je odmah dotrčao do fotelje i naslonio se na gazdaricu, čekajući što će Čovjek od četrdeset, a boji se mami nevjestu pokazat! Zašto?
Markovo uho, čvrsto stisnuto među maminim prstima, zažarilo se, pa se on kroz smijeh izvukao.
Mama! Pusti, ispasti ću ti na kraju kao zekan!
I baš lijepo! Samo te ljepši tako! Ajde, ajde, ne muči me više! Tko je ona?
Ela.
Dobro, i?
Pa…
Moram li ti svaku riječ izvlačiti ili da primjenim malo prisile?
Da mi ne daš oblatnu ili me staviš u kut?
Natjeram te da popravljaš ogradu na vikendici! I čupaš krumpir!
Kakav krumpir, mama? Kod tebe na vikendici nikad ništa nije raslo osim cvijeća i jagoda!
Za posebne zadatke mogu posadit i krumpir!
Ajde, pričam!
Kako je Ana slušala, tako su joj se obrve sve više dizale. Od svojeg sina ovo nije očekivala! I što sad s tim? Bilo je jasno da je Marko ozbiljan, a kad je Marko ozbiljan to nije avantura, nego stvarno netko tko mu puno znači. Samo, što je on rekao da je sve komplicirano, bilo joj je sve manje jasno.
I, je li ona pristala udati se za tebe?
Za sad, nije.
Zašto?
Kaže da ne želi meni komplicirati život.
Dobro… Imaš mi kakvu fotku?
Marko izvuče mobitel iz džepa, pronađe sliku i pruži majci:
To je ona. Ela.
Ana navuče naočale i uzme mobitel. Sa slike joj gleda simpatična žena od tridesetak, svijetle kose, pomalo raščupana, bez šminke, što slici daje neku toplinu. Lako se dalo zaključiti da je Marko fotografirao u nekom parku, iznenada. Oko nje su grane s prvim listićima, ko da poručuju evo, proljeće je stiglo. Najava života. Gledaj, ali nježno, da ne nestane.
Uvijek si imao oka, sine! Tata je govorio, da nisi vojnik bio bi fotograf. Pogledaj samo, uhvatio si cijelu priču, samo jednim klikom. Bravo, Marko! Ana mu vrati mobitel i postavi glavno pitanje. Kad ćeš nas upoznat?
Kad ona pristane. Mama…
Marko, nije te valjda strah da ću je pojest? Nisam valjda čekala da mi u kuću dovedeš neku curicu što pocrveni čim je pogledaš. Ti si moj, više nije vrijeme za mamu i sina, a kad žena ima svoje godine, naravno da ima prošlost. Pitanje je kakvu, ali neću ja to iz tvog pričanja saznat, hoću sama vidjet. Nego, pamti da s njom živiš ti, ne ja!
Marko ode, a Ana se krenu spremat.
Mora prošetat Miška, a i Frane (tako se zove njezin mačak) ostaje skoro bez hrane. Dva zadatka odjednom, i glava na zrak, treba joj razmišljanje.
Ana je znala da do upoznavanja nema puno vremena, onaj Markov šarm malo tko odolije. Pravi Dalmatinac visok, zgodan, šansonjer i šaljivdžija. Samo što je počeo rjeđe biti u blizini, više zatvoren u svoj svijet.
Otkad je njegova prva žena Anja otišla, nekorektno, ni ljudski, kako bi pokojni muž Dino rekao, sve kao da je stalo u njihovoj kući. Marko nije mogao sebi oprostiti gubitak, Ana sebi što se nije dovoljno upletla. Znala je i sama, ništa ne bi promijenila, ali mučila se.
Markova i Anjina priča… Eh, ništa posebno za Hrvatsku mladost, ludost, ljubavi, brak, pa odjednom shvatiš da nije sve tako, da ima i druga ljubav. Anja je otišla, kao da nikad ništa nije bilo. Deset godina, sve nestalo s jednim doviđenja.
Nikad Ana nije shvatila kako je Anja tako lako prelomila. Ne razmišljajući o drugima, a bila je voljena, čekana. Jedini odgovor do kojeg je kasnije došla: prestala je voljeti. Nije boli bilo, možda baš previše boli.
Nakon nje, nestao je komad Markova karaktera. On se zatvorio, nestalo samopouzdanja, nije znao kako dalje. Zadubio se u posao, putovao, Ana se prestala išta pitati, samo se potajice molila da joj se vrati živ i zdrav.
Ostala je sama. Udovica. Samotna riječ, kao kad ti izvuku kamen iz temelja, pa se pitaš ima li išta ispod nogu, hoćeš li pasti? Al ne smiješ pasti, jer imaš sina i nema tko drugi njega držat. I tako su jedno o drugome ovisili.
Ana se više ni ne usudi maštati da će Marko biti sretan. Znala je da ima žena, ali ozbiljna nijedna. Bojala se da mu srce nikad više neće otvoriti netko svojom toplinom. Unuci? O tome nije mislila više, samo da Marko bude bolje. Ima u njemu toliko, a ne predaje se.
Miško je trznuo uzicu skačući na vrapce na stazi, Ana se iz zamisli snašla. E, al sam zabrijala!, nasmijala se, prisjetila se susjedovog klinca što joj stalno popravlja laptop i pokazuje taj, njoj začudan, svijet tehnologije.
Tin, pa gdje to sve znaš?
Teta Ana, pa to je jednostavno, za početnike!
Umirala bi od smijeha na njegove komentare o pilirima, poduku kako klikati, kako instalirati aplikaciju za pletenje… Ali drago joj, podsjećao ju je na Marka kao dijete. Da se Gali nije dogodilo ono, sad bi joj unuk imao skoro deset.
Ana se sjetila Elina lica s fotografije. Ne vjeruje ona nije loša žena, nešto joj je bilo u očima, u onom poluosmijehu uprtom u Marka, ne u objektiv. Pogled iz kojeg isijava osjećaj nije bilo ravnodušno.
Odlučna, uze Miška na ruke, izađe iz staze i kroz park doma, vrećica koju je imala u ruci navela je Franu da skoči s kauča.
A što kažeš, Frane? Lijepo? E, raditi će se ovih dana, stari moj!
Ela je na kraju ipak pristala. Marko se svaki put smijao do ušiju kad bi svratili mami:
Uskoro ćemo moći gasiti sva svjetla, kad ti dođeš, mama!
O datumu upoznavanja nije više Ana ništa pitala. Znala je da će Marko reći kad bude vrijeme.
Bližio se Božić. Vrećica koju je donijela s jedne šetnje polako se praznila, a ona tajno pripremila još neke sitnice za kasnije.
Kod njih je tradicija bila: Marko Nova Godina s prijateljima, Božić s mamom. Ana je, kad je čula u slušalici:
Mama, jel ti smeta da dođemo s Elom k tebi?
…skoro plesala po dnevnom.
Toliko se rastrčala po stanu, spremala, čistila i pekla, da je Frane završio pod krevetom od nervoze, a Miško nije znao di udarit od njenih nogu ni od zvuka usisavača. Kad je konačno sve bilo spremno, sjela je za stol, složila ruke i čekala.
Frane se pridružio s njezine strane stolice, pored Miška. Ana ih pogleda i nasmije se: Ovako osjećam da je sve na svom mjestu.
Trebala im je reći “imamo goste, ali samo one kojima možemo povjerit našeg Marka”
Zazvonilo je.
Marko prvi ulazi, obstavlja sanduk mandarina.
Sretan Božić, mama! izljubi je u oba obraza, pravi Dalmatinac, pa pusti Elu i djecu.
Pred njom žena s fotografije, ista ona smirena čeljad s blagim osmijehom. Dječak od desetak i curica od malo manje, oboje pomalo sramežljivo proučavaju Anu.
Dobrodošli, ljudi moji… Ana se zbunila na sekundu, ali sve se u trenu zahuktalo skidanje jakni, šalevi, dječji smijeh…
Poslije večere, djeca su izvadila neku društvenu igru i Ana je do suza umirala gledajući kako Marko preskače četveronoške po podu, na opće oduševljenje i Miška i Frane.
Mama, pa zar je ovo primjereno roditelju?!
Što, sine?
Ovoliko se smijat svom djetetu!
Odlazim po suđe, vi se igrajte! Pripremila sam štrudlu i krempite.
Stvarno? Marko vedro, Ana se namigne Eli, koja joj pomaže.
Moj je sin uvijek bio sladokusac, jednom pojeo skoro cijeli kolač sam!
Kako to? Ela se skoro naslonila na radnu ploču od smijeha Nije mu valjda bilo dobro!
Cijeli dan mu je bilo zlo! Al ništa ga nije naučilo. I dan danas obožava kolače!
Ela nasmiješeno sjedne do Ane u kuhinji:
Smijem li vam pomoći? Znam da je u kuhinji mjesto samo gazdarici, ali želim pomoći, vidim da ste se umorili.
Baš i jesam, istina… Nervozna sam, nije svaki dan ovako posebno. Brinem se.
I ja.
Naslušala si se, pretpostavljam, tih naših priča o zlim svekrvama?
Ma nisam tip za to. Imala sam dvije svekrve, obje divne žene.
Treća sreća?
Eline ruke na tren zastanu nad vodom.
Mogu, zovete li me Ela? Moja starija sestra se tako zvala, od srca bi mi bilo da opet to čujem u kući.
Naravno… Ela klimne, spušta tanjur u ocjeđivač.
Čega se bojiš?
Ne vas, nego samo tih promjena, svega je puno.
Ispričaj mi, ako ti je lakše. Bit će bolje svima.
Ok… Ela pomakne pramen iz lica, kidajući se između srama i hrabrosti. Možda je lakše s djecom.
Da.
Kao što ste vidjeli, sin i kći nisu iz iste veze. Marko je iz prvog braka. Prvi muž, Ivan, bio mi je školski kolega. Zajednički prijatelji, pa se zaljubili, pa mladost-ludost. Njegova mama Marija, zlato od žene, digla dvoje djece sama kad je muž izbacio cijelu obitelj iz stana. Zamislite to u Zagrebu! Srećom kolegice su stale na njenu stranu, izborile stan nazad i alimentaciju.
A vi…?
Ivan, moj Ivan, poginuo je kao vozač kombija kod Kutine. Ostala sam s malenim djetetom i njegovom mamom Marijom. Nas dvije skupa, ali nije bilo lako. Nizak je, sitan, mlađi izgleda nego što jest.
Aha, da, pomislila sam da je mlađi. A drugi?
Lana je iz druge veze. S njim sam se upoznala preko druge svekrve, uz kavu. Trebalo nam je dvije godine prije nego što smo počeli nešto zajedno. On je slikar, talentiran k’o rijetko tko, Lana povukla na tatu i ona već crta od malena. Upisala sam je u likovnu, iako još ne bi trebala po dobi, ali učiteljica je oduševljena. Njega mir nismo mogli naći. Kad se Lana rodila, više mu nismo ležale pod krovom. Mučilo ga dijete, nije mogao raditi. Prijateljski smo se razišli.
Kako ste dalje?
Ostat ćemo kod moje druge svekrve, njezina mama je ostavila mali stan djeci. Prepisala ga odmah na njih dvoje.
Prihvatila je i Marka?
Naravno! Obje su mi svekrve bile više od moje majke…
Zar je nema?
Nažalost, mama me napustila kad sam se rodila, odgojili me tata i brat. Bile smo cure iz garaže, a tata je odjedanput shvatio da me treba naučiti biti dama. I zahvalna sam mu. Danas sam profesorica klavira, a bez njega tko zna što bih radila!
Ela, što radiš?
Predajem na glazbenoj akademiji…
Ela je tada ustala, ispravila se i počela pjevati. Glas joj je bio tako čist i lagan da je Ani suza zamalo krenula.
To radim, učim druge pjevati. Ela sjedne nasuprot. Jesam li vas uspjela donekle upoznati sa sobom?
Da, hvala ti!
I sama imam sina, bojim se svega kroz što ćemo još proći, hoću li ja jednom biti dosadna svekrva?
Što misliš, kakva mora biti nevjesta?
Najvažnije je da voli vaše dijete. Ostalo je sporedno.
I ja mislim tako.
Ana ju je pažljivo pogledala, Ela joj ozbiljno klimne, pa tiho kaže:
Volim Marka.
Buka iz dnevnog, skakanje pseta i mačka, prekine ih pa Ana uzdahne:
Vrijeme je za kolač.
Kasnije, kad su krempite nestale, a društvo počelo zijevati, Ana se na trenutak izvuče iz sobe i vrati s nekoliko zamotanih paketa.
Što je to? Lana uzbuđeno povuče crvenu trakicu s poklona.
Otvori, pa vidi.
Bijeli šal i kapa za Elu, isti, ali manji, s modrim pahuljama za Lanu, a Marko iz svog paketa izvuče crni šal i vikne:
Mama, vidi!
Ela si omota šal oko vrata.
Kako je mekan!
Topao, nećete nikada zimus smrznuti! Ana popravi kapu Lani i pomazi ju. Sviđa li vam se?
Preeefino! Lana je zagrli spontano, a Ana iznenađena na trenutak, potom ju prigrli natrag.
Hvala! odjeknu iz Elinih usta. Ja ne znam plesti. Oduvijek sam htjela, ali nitko me nije mogao naučiti.
E pa sad imamo plan za ljeto na vikendici!
Ana se pogleda s Elom i nekako osjeti sad može biti mirna za Marka. Bit će još posla dok se međusobno sasvim upoznaju, ali glavno je riješeno vole istog čovjeka. I za njega će se truditi, da bude sretan, a kad je on sretan, sretni su i oni.
I evo ti dvije godine kasnije Ela izađe iz stare drvene ležaljke s trbuščićem do zuba na verandi na otoku, puše jer ju boli križa, pa zapjeva za familiju:
Mama Ana, Lana, Marko di ste?
Lana, sva umazana prvim jagodama te godine, pojavi se iza kuće i mahne:
Ovdje smo, dođi!
Ela bosa prolazi kroz travu, s radošću pruža Ani upravo dovršene vunene papučice:
Kako ti se čini?
Ana ih pogleda i ozbiljno kimne:
Savršeno!
