Neću više živjeti s vama! Sve vam je krivo! Mirna je ljutito i uvrijeđeno gledala majku. Dobro, kad sam bila klinka: ne idi tamo, nemoj ono raditi, ali sad imam dvadeset, mama! Dvadeset. Već dvije godine sam punoljetna.
Pa ako si punoljetna, i s nama više ne želiš živjeti, nađi si posao, iznajmi i plaćaj svoj stan. To ti je odgovor, kćeri odgovorila je majka mirno, s nepopustljivim izrazom lica.
Ma, super! Mirna je frknula. Sad uči, nemoj izlaziti, pa onda idi radi. A što je s fakultetom, to nije bitno? A kad sam prije pitala za pomoć, prva si bila protiv?
Samostalna si, kćeri. Naš savjet ionako više ne tražiš dodao je otac. A ako ne želiš da se miješamo i učimo te kako ćeš živjeti, imaš priliku potpuno sama odlučivati.
Naravno, Mirni ova situacija nije sasvim odgovarala. Mama joj nije zadavala ni čišćenje ni kuhanje, tata je plaćao režije, kupovao namirnice i često prebacio koju kunu na karticu svojoj mezimici. Takav je život bio lagodan i bezbrižan. Samo kad bi roditelji još prestali prigovarati…
Ali tvrdoglava narav nije dopuštala Mirni da popusti. Čak se među rodbinom pričalo da joj je jedna pra-pra-baka bila uvjerena revolucionarka. I kad bi se roditelji potužili na njenu neposlušnost, uvijek bi spomenuli tu priču.
Našla je posao i iznajmila mali stan nedaleko od faksa. Tek tada je osjetila što znači kad novca nema dovoljno. Do tada je za takve stvari samo čula: u autobusima, u razgovorima roditelja sa znancima, ili na TV-u kada bi netko rekao nemaš ni za osnovno.
Najam je gutao većinu ionako skromne plaće, a trebalo je još kupovati hranu, plaćati ZET i ostale troškove. Bučna druženja, o kojima je sanjarila, lagano su nestala iz misli. Nesvjesno, učila je cijeniti ono što zaradi, i roditeljske pridike više joj nisu bile toliko bolne.
Jednom se vraćala s posla. Ispred nje dvojica mladića, bučno nešto preseravajući se, s lošim šalama i vulgarnim riječima. Mirna je odmahnula glavom: što im je u tim glavama, pitala se. Imaju li išta pametno za ponuditi?
Na stepenicama zapuštene trgovine koja se neprestano iznajmljivala, sjedila je starica. Mirna ju je često viđala. Baka bi ponekad nešto mrmljala, nerazgovjetno, a kraj nogu joj je bila limena kutija u kojoj su prolaznici ponekad ostavili koju kunu. U doba kartica, rijetko tko ima sitno u džepu. Ipak, Mirna bi uvijek prištedjela bar koju kunu za baku, ni sama ne zna zašto. Prije na takvu osobu ni pogledala ne bi.
A i teško je baku zvati prosjakinjom. Stara odjeća i limena kutija ne mogu sakriti dostojanstvo koje je iz nje zračilo. Zahvalno bi klimnula svakome tko stavi novac i nastavila strpljivo sjediti na sivim stepenicama.
Dvojica mladića, kad su prolazili pokraj nje, prezirno su frknuli. Jedan je nogom odgurnuo limenu kutiju; uz buku je otklizala, a rijetke kovanice raspršile se po asfaltu.
Baka je polako ustala, pokušavajući pokupiti novac. Prsti su joj drhtali, ali nije odustajala.
Pa što radite, idioti! zagrmjela je Mirna i dotrčala pomoći starici.
Dečki su se podrugljivo nasmijali, doviknuli joj nešto grubo i produžili.
Evo, uzmite Mirna je podigla novac i pružila ga starici. Imam i još nešto za vas. Izvadila je novčanicu i pružila joj.
Hvala ti, dušo tiho je odgovorila starica, podigavši pogled. Oči su joj, unatoč borama, bile iznenađujuće živahne. Znam te, uvijek ostaviš nešto ovdje.
Pomazila je prstima zgnječenu kutiju.
Skroz se izobličila. Trebat ću novu tražiti.
Ruke su joj drhtale. Mirni se činilo da joj nije dobro.
Daleko živite? upitala je.
Baka je odmahnula glavom.
Vidiš one peterokatnice u dvorištu? Tamo sam.
Dopustite da vas ispratim Mirna joj je pružila ruku Bit će vam teško doći.
Srce me stislo, uzrujala sam se teško se naslonila na Mirninu ruku Hvala ti. Neću te dugo gnjaviti.
U skromnom stanu na trećem katu dočekalo ih je mnoštvo mačaka. Mirnine obrve su iznenađeno poletjele. Izgubila je broj.
Dvanaest odmah je pojasnila starica. Nikad nisam mislila da ću imati toliko.
A zašto toliko? upita Mirna.
Nisam ja njih izabrala, dušo. Ja sam njima bila potrebna. Bez mene ne bi preživjele. Milu i Lucu su bacili u vreći na smetlištu sred zime. Našla sam ih kad sam išla baciti smeće. Luca je mjaukala, a Mila skoro mrtva. Puficu sam uzela od nekih dječaka, Romko je lutao pred dućanom. Fenja je okotila u podrumu, morala sam ih uzeti da ih ne otruje netko… Misliš, da sam skrenula?
Ma ne, kakvi! Mirna je pocrvenjela. Samo… puno ih je. Treba ih hraniti.
Zato i sjedim vani slegnula je ramenima starica.
Tako su se sprijateljile. Zvuči čudno, ali Mirna više nije mogla živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Suzana Borilović, kako se baka zvala, povremeno bi ju posjetila. I napisala je o baki na društvenim mrežama. Između ružnih, sarkastičnih komentara, pojavili su se i oni ljudski, topli, s ponudama pomoći. A onda ih je bilo sve više.
Kćeri, oprezno je pitao tata zašto ti to sve treba? Nikad nisi bila ljubiteljica životinja.
Tata, to nema veze s tim. Doma mi to ionako niste dopuštali. Nikad nisam ni pitala smijem li imati psa ili mačku. Sada se pitam, zašto?
Mirna je nakratko zašutjela.
Suzana nije spašavala mačke radi sebe. Rekla mi je: nisu one meni potrebne, nego ja njima. Tata, stvarno je tako. Bez nje bi davno uginule.
Pa, hoćeš li sad napuniti stan mačkama i čučiti s njima? povisio je glas otac Takve su kod nas zvali usidjelicama. One koje nisu imale muža pa su sakupljale mačke.
Neću ih skupljati! oštro je Mirna odvratila. Htjela sam uzeti jednu da olakšam Suzani, ali gazdarica me ne da. I nemate pravo me smatrati djetetom. Nisam dijete. Ništa loše ne radim.
Nisi ti, nego trošiš život na to… Žao nam je, kćeri uzdahnuo je tata.
Nemoj me žaliti, tata. Meni je dobro.
Mirna je nastavila pomagati Suzani. Zbog objava na internetu, uspjela je pronaći novi dom za četiri najmlađe mačke, Fenjine mačiće iz podruma. Ostatak ih je ostao kod Suzane. Većina ih je bila stara, za nove vlasnike nitko nije pitao. Suzana je nakon toliko godina bila privržena svima.
Mirna, ako mi se što dogodi, ne ostavljaj ih. Znam da tražim puno, ali bez mene nemaju nikoga, a ti si mi najbliža osoba.
Mirna je uvijek željela pitati zašto je baka sama, ali se sramila. Jednom je Suzana sama počela:
I ja sam mogla imati unučicu, kao ti. Ali sin mi se rastao jer nije mogao imati djece, kasnije i poginuo na poslu. Ostala sam skroz sama. Nisam mogla proći pokraj tuđe nesreće.
Jednog dana, došla je kao i obično kod Suzane, ali nitko nije otvarao. Nazvala je susjedu.
Dobar dan! Je li vidjela Suzanu? Možda je otišla negdje?
Mirna? Nije trebala nigdje ići. Loše joj je bilo jutros. Čekaj, imam ja ključ…
Žena je ležala mirna, kao da spava. Bore su se izgladile, lice joj je bilo spokojno. Mačke su joj sjedile pokraj i zbunjeno mijaukale.
Bože, otišla nam je Suzana prekrstila se susjeda. Mirna je tiho zaplakala. Prvi put se suočila sa smrću.
Što sad? Što treba? nemoćno je šaptala.
Evo, Mirna… vidi, na stolu je ostavila pismo za tebe.
Kroz suze je čitala škrabopis starice.
Suzana joj je ostavila stan i zamolila je da ne napusti mačke.
Samo tebe mogu zamoliti za to, djevojko moja… čitala je Mirna, a suze su klizile niz obraze.
Nije ni znala što sve treba obaviti; bilo bi joj još teže da nije bilo Igora.
S Igorem se upoznala preko objave o mačkama. Njegov je komentar bio podrška. Počeli su se dopisivati, kasnije i viđati. Igorova je obitelj uvijek imala ljubimce. On je pomagao skloništima i bio aktivan na mrežama. S njim su udomili četiri Fenjina mačića.
Igor je studirao pravo i baš tada mu je pomoć bila zlata vrijedna.
Mirna, svaka ti čast! razveselila se prijateljica Iva. Imaš vlastiti stan! Neka ti Igor smjesti te mačke u sklonište i riješi problem!
Iva, ne mogu to uplašila se Mirna Obećala sam Suzani da ih neću izbaciti.
Ali umrla je, ne zna ništa. A stan je tvoj. Luda si ako se zamaraš time! Što ako požive još dugo?
Znaš, Iva, koliko žive, žive. Ne mogu drukčije. Povjerila mi je. I žao mi ih je. Toliko su mile.
Pričaš kao stara teta podsmjehnula se Iva. I otac ti je već spominjao te likove. Pitaš se, tko će te posjećivati s tim čoporom u stanu.
Roditelji ju isto nisu podržali.
Stan je super nervozno je šetala mama ali sve je to nekako čudno. Tko ostavlja nepoznatoj osobi stan?
Što te čudi? upitao je tata. Stara je bila bizarna. Obećanjem ti je uništila život.
Zašto uništila? Mirna je planula. Htjela je pomoći.
Mačkama, ne tebi. Čistu je savjest tražila odmahnula je mama. A nije pitala tko će brinuti o svima kad je sakupljala.
Mirna je izašla iz roditeljskog stana ozbiljno potresena. Svi protiv, svi je smatraju glupom, svi bi izbacili mačke.
Mirna, stani! Igor ju je sustigao blizu Suzanina stana. Hej, bio sam na putu do tebe. Što je bilo?
Igore, smatraš li i ti da sam luda? pitala je izravno.
Zašto? začudio se.
Zbog mačaka. Svi govore da sam izgubila glavu i život. Da sam ih trebala izbaciti. Igore, možda još mogu odustati od stana?
Odustati? nježno ju je pogledao. Suzana ti je povjerila mačke jer je znala da imaš dobro srce. U drugom slučaju bi već bile na ulici ili ih ne bi bilo.
Ne zamjeraš mi?
Ne. Rijetko je naći tako iskrenu osobu. Drago mi je što sam te upoznao. Znaš, još sam pisao objavu da je Suzana umrla, i našla se žena, želi uzeti još dvije mačke. Zato sam ti išao reći.
Stvarno? Igore, što ako ih ne bude dobro tretirala?
Doći će, upoznamo je, vidjet ćemo…
Kad su se vjenčali, s njima su živjele četiri mačke od dvanaest. Romka je uzela susjeda.
Ma, odavno mi se sviđao. Umiljat je. I blizu ste.
Jednog je uzeo i Igorov otac.
Mama i tata se na mačke navikli još dok sam bio mali smijao se Igor.
Kad se Mirna vratila iz rodilišta s malim Mijom u naručju, u hodniku su je čekale Mila, Luca, Pufica i Fenja.
Nona-dadilje su na straži! nasmijao se Igor. Ili su to naše macobake?
Bok, macice moje nježno je šaptala Mirna. Jeste li se zaželjeli? Sad ću Miju uspavati pa vas sve pomaziti. Nasljedstvo ste mi, šapaste moje.
