Budi sretna, mama
Nina, imamo problem! glas sestre je tresao mobitel tako da je Nina morala odmaknuti uređaj od uha. Čuješ li me? Zašto šutiš?
Ako mi daš priliku da uopće išta kažem odgovorila bih. Kakav problem? Što se dogodilo? Nina zasad nije bila posebno zabrinuta. Martina je bila poznata po tome da radi paniku oko svega i svačega.
Mama se udaje! Što misliš o toj ekskluzivi? Razmisli! Što je nama ovo trebalo?
Martina je još nešto govorila, ali Nina ju je već prestala slušati. Vijest, naravno, nije bila mala stvar! Ipak, trebalo bi nazvati mamu. Provjeriti što se doista događa. Možda je sve to još jedna Martininina izmišljotina.
Nina! Jesi još tu?
Jesam. Prestani povisivati ton.
Uhvatila sam ih, znaš! Baš jučer. Zamolila sam mamu da odvede Petru na balet, a ona me odbila. Morala sam sama. I što sam kasnije vidjela sjedi s nekakvim tipom u kavani, smiješka se, kao da je sve drugo potpuno nevažno! Kakva je to baka kojoj nije stalo do unuke, ali je za kavu uvijek spremna?
Nina je uzdahnula. Eto, sve je jasno.
Scenu sam im napravila za pamćenje, mogao si vidjeti kako otiču od srama! Mama nije znala kud bi sa sobom.
U tome si majstor, da.
Što se smiješ, ovo je ozbiljno, Nina! Ne želi ni čuti ništa s moje strane!
Martina, stani malo. Zašto bi mama morala tebe slušati?
Pauza na drugoj strani dala je Nini priliku da isključi ringlu i poljubi sina po kosi dok joj je veselo ponosno pokazivao avion složen od kockica.
Ti… Ne razumijem te, Nina! Nije ti bitno što će mama napraviti takvu grešku? Da izda sjećanje na tatu? Kako možeš tako?
A ti? Draga moja, tate nema već gotovo petnaest godina. Mama nije još starica, cijeli život je posvetila nama i onda našoj djeci. Zar nije to dovoljno? Odakle ti toliko okrutnosti? Pa ti si već drugi put u braku! Otkud pravo, onda, da njoj uskraćuješ isto? Ako mi sad objasniš zašto mama ne bi smjela kao ti, poslušat ću te. I možda prihvatim tvoje.
Znaš, od tebe nisam očekivala ovo… Koliko trebaš biti ravnodušna za sudbinu vlastite majke da tako rezoniraš?
Možda te ne zanima mamina sudbina, nego što je tvoja besplatna dadilja sad pronašla druge interese, baš kad ti najviše treba?
Nina! Martina je zacviljela, izgubljena među vlastitim riječima. Nina ju je uvijek znala izbaciti iz takta smirenim tonom i ironijom. Baka je znala reći da joj Nina zna popraviti krunu.
Što je bilo, sunčeko?
Ti…! Ti! Ti si nemoguća!
Znam. A ti, moja nježna tratinčico, pusti mamu na miru, dobro?
Nema šanse! Ja je volim, za razliku od tebe! Kome trebaju te drame? Nek barem živi mirno!
Nije na tebi da odlučuješ, Martina Nina je teško sjela na klupu pokraj štednjaka. Kćer joj je provirila u kuhinju s upitnim podignutim obrvama, ali Nina je samo klimnula da je sve u redu. Lijepo je kad djeca razumiju bez riječi samo što to njoj i mami nije uvijek uspijevalo.
Svjetlana, majka Nine i Martine, udala se kao vrlo mlada djevojka. Tek što je navršila osamnaest. Ivan, njezin odabranik, bio je samo godinu stariji. Sjedili su u istom razredu od prvog dana škole. Prvog rujna, mali klempavi dječak je sjeo na mjesto koje mu je učiteljica odredila, pogledao visoku, rumenu djevojku koja je uspravno sjedila kraj njega, ruku sklopljenih pred sobom, i rekao:
Ti si lijepa!
Svjetlana je podigla obrve iznenađeno, ali nije ni okrenula glavu prema njemu. Kome to on… Pa ona to zna. Samo njezine mašne! Mama je pronašla posebnu vrpcu, i sigurno je Svjetlana imala najbolju frizuru u razredu. Druge djevojke imale su obične mašne, ali ona…
Ivan se na to uvrijedio i u sljedećem odmoru opalio je Svjetlanu po glavi bukvarom. Frizura je stradala, Svjetlana se isplakala, ali mu je uzvratila i sve je bilo poravnato. Kasnije se pokazalo da Ivan nije ni zloban ni loš, vrlo koristan u svemu. Bio je niži rastom, ali snažan i, najvažnije, pametan. Svjetlana se isprva sramila biti s njim, ali se navikla i više nije obraćala pažnju na šale ostalih. Neka zavide! Najvažnije je da ima prijatelja s kojim razjasni svaku dilemu bolje i od učiteljice. Niko nije učio bolje od njih. Pred petnaesti rođendan nešto se prelomilo u Ivanu i odjednom je bio glavu viši od svoje prijateljice.
Sad sam tvoja dizalica! Ivan bi basom govorio, ali se smijao starim dječačkim glasom na kraju svake rečenice. A ti ćeš biti moja Palčica!
Gdje si našao minijaturnu! Svjetlana se smijala. Ostala je najkrupnija djevojka u razredu. Široka kost, rekla bi baka. Visoka, snažna, koračala je poput kraljice i nikome nije padalo na pamet reći joj nešto ružno. Držanje joj je bila najbolja nagrada nakon što ju je baka nagovorila na gimnastiku. Nije bila prvakinja, ali je stekla što je trebalo samopouzdanje i volju za pobjedom.
Na vjenčanju su gosti nehotice gledali s osmijehom: visoki, mršavi Ivan nježno je držao Svjetlanu, koja mu je sad već došla do ramena, ali i dalje bi ga, da treba, mogla zaštititi.
Nina se rodila točno devet mjeseci nakon vjenčanja. Nitko nije bio spreman za roditeljstvo, ali Svjetlana nije odustajala. U pomoć su uskočile njezina mama i svekrva, a Ivan se zaposlio i na drugom poslu.
Ništa! To su detalji. Moramo pričekati i sve će biti u redu. Obećajem govorio bi, ljuljajući kćer.
I ispunio je obećanje. Nije bilo bogatstva, ali bilo je dovoljno. Svjetlana se vratila na posao nakon što je Nina krenula u vrtić. Bila je sposobna i brzo napredovala u pet godina već je postala glavna računovotkinja. Bilo je i dodatnog posla, male tvrtke su nicale kao gljive i tražile dobrog stručnjaka.
Ti si i lijepa i pametna! Ivan bi ju zagrlio dok bi ona s naočalama na nosu pregledavala papire na kuhinjskom stolu. Idem van s Ninom, da te ne ometam.
Živjeli su slatko, rekli bi stariji. No više djece nije dolazilo, iako je Svjetlana maštala da će oni biti bliski prijatelji.
Bit će si podrška!
Ali sudbina je imala svoj plan.
Ivan je, u međuvremenu, postao direktor velike firme, a Svjetlanu je tješio:
Imamo Ninu, i to je čudesno. Ako bude još, odlično. Ako ne bit ćemo sretni s ovim što imamo.
Samo kad bih znala šaptala je Svjetlana, grleći kćer.
Martina je iznenadila sve. Svjetlanu, koja više nije gajila nade da će opet postati majka, Ivana koji je gotovo poludio od sreće, i Ninu, koja je željela sestru, ali nije znala što je čeka. Sve se promijenilo.
Ne želim biti starija sestra! plakala je desetogodišnja Nina. Hoću opet biti mala!
Nije joj bilo jasno zašto svi luduju za tom bebom. Naravno, nije se sjećala svoje prve godine, ali su bake rado otvarale dušu.
S Ninom je sve bilo lako. Vrtić čim je bilo vrijeme i sve u redu. Ali s Martinom ti si pretjerala, Svjetlana. Previše je maziš!
Krhka je! Ne želim ju još u vrtić. Sad si mogu priuštiti biti kod kuće i posvetiti se djeci.
Krhka Martina bila je omiljena zbog debelih rumenih obraza, zlatne kose i nježnih plavih očiju.
Prava lutkica! govorili su svi.
Samo Nina je znala što se skriva iza tog anđeoskog lica.
Mama! Opet me gnjavi! urlik Martine odzvanjao bi stanom, a Svjetlana bi u trku dolazila.
Martina bi dramatično ležala na podu, grčeći ruku ili nogu, dok je Nina stajala zbunjeno iznad nje. Uvijek bi ju tako namagarčila, pa bi roditelji prvo uputili prijekor Nini.
Što je bilo? Nina!
Nisam joj ništa napravila!
Mama, zamolila sam ju za bojice, a ona me odgurnula. Ali već sam dobro. Ustat ću! Ajme, boli!
Dok bi Svjetlana skrbila o mlađoj, ova bi, sakrivena iza majke, izvukla jezik prema sestri. Eto ti! Bilo je tu još raznih gegova, dok slučajno Ivan nije shvatio kako uvijek Nina ispadne negativka. Ušao je jednom u sobu i vidio Martinu kako namjerno trga bilježnice. Već je bila drugi razred, a Svjetlana je imala pune ruke s razmaženom i lijenom mlađom kćeri.
Nina je zlatna, to sam stalno govorila! Svjetlana bi uzdisala nad grafitnim škrabotinama. Nikad ništa neugodno s njom! A s Martinom ni na informacije ne volim… Dečki su bolji!
Martina bi, naduta, šutjela i smišljala taktiku. Kad bi ju pitali, samo bi tiho šaputala: Ne trebaš me voljeti kad sam takva! ali tako glasno da mama ipak čuje.
Tako je dobila sve više popusta. Najgore je bilo što nije podnosila usporedbe sa sestrom, pa je postala prava mala zločkica. Roditelji nisu puno preispitivali, prva bi stradala uvijek Nina: Ti si starija, na tebi je odgovornost!
Jednom je Ivan stao pred Ninu, prislonio prst na usne, namignuo i šapnuo:
Sad ću te jako izgrditi, ali to je nužno. Ne zamjeri. Ako ne upali, odustajemo.
Zbunjena Nina je sjela na trosjed i počela plakati.
Ne plači još! Bez tebe ovo nećemo riješiti!
Dok je gledao kako briše suze, Ivan se u sebi ljutio na sebe što su joj to dopustili.
Hajde sada, reci, spremna si za nastup? Ionako samo ona dosad ima predstave…
Nina je klimnula.
Sad u svoju sobu. I pripremi se, galamit ću, ali to je igra.
Martinin vrisak začuo se gotovo odmah.
Nina! Što to radiš? Što sam ti skrivila! Ovdje sam imala sve gotovo! Sve sad iznova! Zašto?!
Svjetlana je uletjela iz kuhinje, zatekla Martinu u suzama, razjapljenih očiju, a Nina je stajala bez riječi.
Što se opet dogodilo?
Mama! Ne shvaćam što sam napravila Nini? Zašto mi to radi?! Martina je držala izderane bilježnice.
Ivan je bacio pogled na Ninu i krenuo s monologom.
Ako Nina ne može živjeti u miru, morat će van. Kod baka ne može, previše su stare, pa jedino ostaje…
Što? Martina je začuđena gledala oca.
Dom!
Što je to?
Mjesto gdje djeca žive i idu u školu. Kući dolaze samo vikendima, ako se dobro ponašaju.
Nina je u šoku pogledala oca, uhvativši mrvicu panike na Martininom licu.
Tako će biti! Nina, spremi stvari, ja ću te odvesti.
Tata… Nina je prelazila pogledom s njega na mamu. Stvarno bi to napravio?
Martina je sjela i gledala sestru. Priznati prevaru bilo je previše, ali joj je ipak bilo žao. Dobro je zamislila kako bi bilo živjeti među strancima.
Ivan je čekao što će reći i odahnuo kad se Martina zaista rasplakala i sakrila lice mami u krilo.
Ne! Ne može Nina u dom!
Zašto? ozbiljno će Ivan.
Nije ona kriva! Martina je plakala već iskreno, mucajući. Ja sam… Ja sam sve to napravila…
Znam. Ivan je tada zagrlio Ninu. Sve znam. I da si bilježnice slomila sama i što si sve o sestri govorila. Sram me što prije nisam vidio kakva si narasla.
Svjetlana je već otvorila usta da zaštiti mezimicu, ali je odustala. Kako je mogla toliko pogriješiti s Martinom? Okrenula je mlađu kćer prema sebi, gledala je ravno u oči:
I meni je žao, kao i tati. Ali više ti ne vjerujem, Martina. Trebat će vremena da mi opet budeš dobra curica.
Potom je grlila Ninu.
Oprosti mi, Nina!
Posljedice su se vrlo brzo pokazale. Martina se smirila, prestala izmišljati i zamislila se. Roditelji joj više nisu vjerovali, Nina je odbijala bliži odnos, i Martina je od miljenice postala obična članica obitelji. Nisu joj uskraćivali ništa, pričali su s njom, ali krunu je izgubila. Razmišljala je i odlučila mora se promijeniti. Trebat će joj godine da zadobije sestrino povjerenje. Trebala je dan za danom dokazivati da više nije ona stara podla sestrica. Nina je isprva pazila na svaki pokret, ali s vremenom je popustila i dala joj novu šansu.
Martina ima tvoju tvrdoglavost! Ivan bi šalio Svjetlanu, kojoj je bilo teško više razmaziti najmlađu. Krivila je sebe što nije prije gledala što se događa s djetetom. Pokušala je više biti s Ninom, ali kćeri više nije trebalo toliko kao prije.
Propustila sam najvažnije, Ivane! Osjećam se grozno zbog Nine!
Ne žaluj. Ako ne možeš vratiti staro, stvori novu vezu s njom, ona nije više dijete, možda sad treba nešto drugo od tebe.
Svjetlana je poslušala. S Ninom su s vremenom uspostavile stabilan, smiren odnos, bez zamjerki.
Baš Nina bila je uz nju kad je Ivana nestalo. Stres i iscrpljenost bili su previše drugi infarkt ga je odnio, ostavivši ih bez oca i muža.
Svjetlana je izgubila tlo pod nogama. Spasila ju je mala unuka, rođena dva mjeseca nakon Ivanove smrti. Nina, trudna, bila je sve vrijeme uz nju, nagovorila supruga da se presele kod roditelja na neko vrijeme. Samo novi život, kome treba skrb, mogao je izvući Svjetlanu iz ponora. Tako joj je stavila malu Elu u ruke i šapnula:
Trebamo te, mama! Ela i ja. Nemoj nas iznevjeriti.
I nije ju iznevjerila. Prvo Ela, pa mali Lovro dali su joj smisao. Kad je Eli bila godina, Nina se vratila svome stanu i obitelji, a Svjetlana je ostala s Martinom živeći na dvije adrese.
Martina je gunđala kad bi mama dolazila pomoći Nini, ali pred kraj škole to joj je zapravo odgovaralo imala je više slobode nego ostali. Stan je slobodan! time se hvalila pred frendicama, znajući da je carica.
Ipak, držala je do sebe, ni s kim nije imala ozbiljnu vezu do treće godine faksa. Ivan, njen suprug, pojavio se tada.
Vjenčanje, diploma, rođenje kćeri ispunilo je Martinin život. Bila je zauzeta do kraja, često natječući se s Ninom. Htjela je da njezina djeca budu bolje odgojena, obrazovanija… Tu je puno utjecala Svjetlana. Razni tečajevi i sekcije svaki dan, a Martina je pazila da baka ne pretjera s maženjem.
Danas je takav ritam, mama, dijete mora sve naučiti u djetinjstvu ako išta želi kasnije!
Nina se smijala slušajući mudre teorije.
Kod tebe, Nina, sve naopačke! Ela na karate, Lovro na crtanje! Što je s tobom?
Nama tako odgovara. Tko želi drukčije, slobodno; zar ne, Martina?
Martina bi se pokupila, ali bi kasnije istresla svoje lekcije mami, a Svjetlana bi samo šutjela, kupovala sladoled unucima i krišom ih razveselila.
Kad se Svjetlana počela mijenjati, Martina je izgubila tlo pod nogama. Sad je sve propalo? Taj raspored, ta rutina? Zar ljubav u tim godinama?! Ovo nije kao što su imali mama i tata. I tko je uopće taj čovjek? Otkud se stvorio taj polkovnik Božidar?
Da je pitala Svjetlanu, iznenadila bi se. Svjetlana nije tražila nikakve avanture. Božidara je upoznala sasvim slučajno, čekajući unuku pred plesom. Visok, sijed muškarac bio je nekako poznat kasnije je zaključila da podsjeća na Ivana. Možda bi i on takav bio da mu je dano ostarjeti. Tjedan dana Božidar i Svjetlana samo su kimnuli, kasnije počeli pozdravljati, a onda su počeli razgovarati. Svjetlana je sa smiješkom trčala za unukom, osjećajući smiješnu radost u njenim godinama, zamisli! Ali Božidar se nije šalio nije imalo smisla gubiti vrijeme, njih dvoje kao udovci, a u životima su im samo unuci. Njegova mala Marta plesala je u grupi s Petrom.
Moje malo sunce i radost! znao je reći Božidar dok bi omatao unučićku šalom.
Svjetlana ga je gledala i shvatila da toliko dugo nije osjećala da netko brine i o njoj. Oko nje su uvijek bili drugi, sada je poželjela toplu ruku i rame. Kćeri su imale svoje živote, premalo vremena, ni s njima nije mogla baš sve podijeliti. Nedostajala joj je osoba s kojom može razviti razgovor ni o čemu i o svemu cijenama jagoda, mjesečevim mijenama ili stihovima Šimića.
Božidar je bio ozbiljan i konkretan.
Nismo više djeca, Svjetlana. I što bismo čekali? Nudim ti ruku, srce i dom. Ti budi gazdarica, a ja ću biti tvoj vjerni pratilac. Slažeš li se?
Svjetlana je tražila da razmisli, kad je izbio Martinin puni bijes. Nije znala kud od srama pred Božidarom.
Nemaš se zašto ispričavati, Svjetlana! I ja sam kriv što se nisam pravilno predstavio. Tko zna, kakav se tip može pojaviti… Zato, pozivam sve vas, zajedno, na vikendicu u nedjelju. Upoznat ćemo cijelu obitelj i sve reći svima. Nema traženja dozvole, samo neka budu obaviješteni.
Možda si u pravu Svjetlana je brisala suze. Bilo ju je neizdrživo sram zbog Martine.
Prestat ćeš se gristi. Sve će doći na svoje, vidjet ćeš! rekao joj je Božidar, uzimajući je za ruku.
U nedjelju su se dvije obitelji našle na vikendici. Nina, Martina i Irena, Božidarova snaha, pripremale su hranu. Muškarci su pekli meso.
Martina je gledala prostranu kuću i upitala Ninu:
Jesi znala?
Što… da ima dobru plaću? Martina! Da je najsiromašniji, ne bi ti bio dovoljno dobar! Nina ju je ušutkala pogledom kad je ušla Irena.
Irena im se nasmiješila:
Vaša mama voli jagode?
Iskreno, ne znam, ali voli sigurno šumske plodove Nina je rekla.
Onda će voljeti i ovo. Imamo cijelu livadu jagoda. Možemo djeci pokazati, neka beru, pa ćemo zajedno na stol.
Martina je, sjedeći, šutjela i gledala oko sebe.
Petra i Marta su projurile smijući se. Božidar ih je uhvatio, podigao, pa spustio:
Pomozite baki postaviti stol.
Nina, slušajući Irenu, smijala se i pogledala prema sestri.
Svjetlana je čistila tanjure i osmjehnula se Božidaru, koji ju je nježno zagrlio i nešto šapnuo. Kad je vidjela osmijeh na maminoj licu, Martina se prisjetila davnog razgovora s ocem. Zar opet napraviti istu pogrešku? Zar njezin ego i želje opet moraju uzeti ono malo radosti onima koje voli? Jer, to nije čak ni Nina, nego mama, jedina prava osoba koju ima…
Tiho je prišla mami.
Mama…
Što je? Svjetlana se okrenula, a Martina shvatila da je pred njom neka nova žena, ne ona umorna, zabrinuta iz posljednjih godina. Ne, lice joj je bilo mlado, oči sjajne, baš kao prije.
Oprosti, mama! Oprosti na mojoj gluposti! Ja… želim, ne, stvarno želim da budeš sretna. Ako misliš da to može ti dati Božidar ja ću biti najsretnija zbog tebe.
O, Martini moja! Svjetlana ju je zagrlila, a Martina joj se privila kao dijete.
Eto vidiš kakva sam! Kasno palim! Martina je obrisala suze i nasmijala se. Sporo mi ide!
Važno je da dođeš do cilja! Nina ju je zagrlila preko mame. Drago mi je, mama. Samo budi sretna, to je najvažnije, zar ne Martina?
Martina je kimnula, još jače zagrlivši mamu.
Svjetlana je, stojeći u zagrljaju svog potomstva, zažmirila. E, to je sreća. Kada je mir u duši i ništa ne grebe. I neka sutra donese nove brige, samo danas je ovo pravo. Neka ostane! A što dalje… to će doći.
Baka! Petra se sjurila niz stepenice i zgrabila sve tri. Lovro je izvadio tortu iz frižidera!
Bravo! Svjetlana je pomilovala unučicu po zlatnoj kosi. Daj mu reci da izreže sve na točno onoliko komada koliko nas ima. Vrijeme je za čaj!
A mogu li ja dobiti dva komada?
Možeš i tri. Ako Lovro pravilno izračuna!
Ma bolje ja sama, da slučajno ne pogriješi!
