On me je gledao odozdo prema gore. Prvi put nakon svih tih godina bez ikakve nadmoći. U očima mu je tutnjalo strah, bijes i očajnički pokušaj da pronađe izlaz. Nekada je, u takvim trenucima, znao pritisnuti. Sad ne.
Što želiš? ponovio je tiše. Novac? Reci iznos. Sve ću srediti. Možemo se dogovoriti.
Dopustila sam si kratku pauzu. Ne kazališnu, nego poslovnu. Onu koja se napravi kada zatvaraš godišnji izvještaj i stavljaš posljednji potpis.
Još uvijek ne razumiješ, Ivane rekla sam mirno. Ne trebaju mi tvoje kune.
Treptao je. To ga je uzdrmalo više od svakog povika.
Onda što? Osveta? Hoćeš me uništiti? glas mu je opet rastao.
Ne. Hoću vratiti ono što je moje. I staviti kraj.
Ustala sam, otišla do vitrine i izvadila tanku sivu fasciklu. Bez natpisa. Ona koja je stajala na samom dnu, pod starim ugovorima i poreznim izvještajima. Nikad je nije otvarao. Za njega su to bile računovodstvene gluposti od Anje.
Stavila sam fasciklu na stol i otvorila je.
Ovdje pokazala sam prvi list su ugovori o zajmu. Osobni. Uzimao si novac od firme. Puno. Na svoje ime. Privremeno, kako si volio govoriti.
Okrenula sam stranicu.
Ovdje su zapisnici o usklađivanju. Sva dugovanja priznata.
Još jedan papir.
A ovdje je dodatni sporazum. Kad jednostrano povučeš sredstva, dug postaje odmah dospjelo.
Preblijedio je. Toliko da su mu pjegice po nosu nekad šarmantne sada bile bolno jasne.
Ti… ti si ih krivotvorila?
Ne odmahnula sam glavom. Ti si ih potpisao. U raznim trenucima. U raznim stanjima. Nekada pijan. Nekada žureći na sastanak koji počinje nakon devet navečer.
Skočio je na noge.
To je ucjena!
To je računovodstvo, Ivane pogledala sam ga pravo u oči. Ti nikad nisi razumio razliku.
Šetao je kuhinjom, prolazio rukom kroz kosu.
Mirna… ona ništa nije znala… To si ti! Ti si sve planirala!
Mirna je znala dovoljno odgovorila sam. Znala je da si gotovo slobodan i da je gotovo sve već preneseno. Za nju je to bilo sasvim dovoljno.
Ponovo sam sjela. Ovaj put nasuprot njega.
Imaš izbor nastavila sam. Prvo: idemo na sud. Darovanje se proglašava ništavnim. Onda dolaze kontrole. Porezna. Državno odvjetništvo. Tvoja reputacija. Novi život. Sve u minus.
A drugo? šapnuo je.
Drugo je lakše. Potpisujemo dogovor. Dobrovoljno izlaziš iz biznisa. Prenosiš mi svoj udio. Bez skandala.
Nasuprotno se nasmijao. Kratko. Neurotično.
I misliš da ću ostati bez ičega?
Ne odgovorila sam iskreno. Ostavit ću ti točno ono što si ponudio meni. Auto. I vrijeme da pokupiš svoje stvari.
Gledao me dugo. U tom pogledu bilo je svega: mržnja, pokušaj sažaljenja i sjećanje na start u malom uredu sa starim računalom.
Volio sam te… šapnuo je.
Nisam skrenula pogled.
Voljela sam čovjeka. Ne shemu. Ne izdaju. Tog čovjeka više nema.
Stropoštio se u stolac. Bez glume stvarno.
Daj mi vremena za razmisliti…
Imaš jedan dan rekla sam. Sutra u deset dolazi bilježnik.
Kimnuo je. Polako. Bez snage.
Sljedećeg dana stigao je točno na vrijeme. Uzdubljenih obraza, crvenih očiju. Mirna se nije javila. Ili jest, ali nije odgovorio.
Potpisivao je dokumente bez riječi. Ruka mu je podrhtavala.
Kad je sve završilo, bilježnik je otišao, ostavivši nas same.
Pobijedila si rekao je bez zvuka.
Ne odgovorila sam. Samo sam napustila igru koju sam već dugo igrala sama.
Uzeo je svoje ključeve i zastao u hodniku.
Mislio sam da si slaba…
Nasmiješila sam se blago.
To je bila tvoja najveća pogreška.
Vrata su se zatvorila tiho. Bez treska.
Šest mjeseci kasnije firma je bila na novom nivou. Promijenila sam ekipu, maknula sive sheme, sve posložila. Posao je postao čišći i jači.
Ivan je pokušao krenuti ispočetka. Po pričama bezuspješno. Mirna je otišla brzo bez kuna više nije bila zainteresirana.
Ponekad bih vidjela njegovo ime u vijestima. Sve rjeđe. Sve tiše.
Datoteka Rezerva izbrisana je. Više nije bila potrebna.
Ponekad, najčudnije osvete nisu udarci.
Nego precizni, hladni izračun, izveden davno prije završetka.
