Prašišina u starom plavom koferu mirisala je na put čak i nakon što je petnaest godina skupljala prašinu na vrhu ormara. Vedrana ga nije odmah skinula dolje zakačila je remenom za vrata, udarila ramenom o okvir i tek ga tada odložila na pod, kraj kauča, gdje su već bile posložene uredne hrpice njezinih stvari: dva džempera, topli šal, bilježnica s praznim listovima, kutija s lijekovima, šalica s napuknutom drškom.
Stan je bio gotovo prazan.
Na zidu su se vidjele blijede pravokutne sjene od okvira. U kuhinji je brujao frižider. Iz otvorenog ormara vukao se miris škroba i nečeg toliko poznatog da je Vedrana refleksno zatvorila vrata dlanom, kao da može vratiti taj miris natrag.
Čučnula je i povukla patentni zatvarač. Išao je teško, zapinjao kao i uvijek.
Tako je uvijek bilo.
Goran je znao reći da stvari treba kupovati na duže vrijeme. Kofer, stol, lonci, pa čak i zavjese. Ne iz škrtosti. On stvarno nije vidio smisao u mijenjanju nečega što još uvijek drži. Vedrana je toliko dugo živjela uz tu njegovu logiku da je i sama počela tako razmišljati. Ako stoji ne diraj. Ako nije propalo, ne mijenjaj.
Ipak nije baš tako.
Prije bi rekla da se navikla ne postavljati suvišna pitanja ondje gdje je odluka već donesena bez nje.
Mobitel je zatreperio na prozorskoj dasci. Nije odmah otišla do njega. Prišla je tek minutu kasnije, kad je zatvarač ponovno zapeo.
Goran je napisao: Ostavi ključeve kod portira. I papire od perilice, ako ih nađeš.
Ni dobar dan, ni točke. Obično. Kao da nisu proveli pola njezine odrasle dobi zajedno, nego samo dijelili policu u ostavi.
Vedrana je okrenula mobitel ekranom prema dolje i ponovno se sagnula prema koferu. Remen je bio tvrd, ručka topla od njene ruke. Podstava u lijevom uglu se odvojila i prst joj je propao pod tkaninu.
Zastala je.
Prvo je pomislila da se radi samo o kartonu koji se raspao s vremenom. Onda je napipala kuvertu. Tanka, suha, rub krta. Ispod nje još par sklopljenih listova.
Vedrana ih je razmakla na podu.
Na prvome kobaltna crta, nepravilna kao rijeka na karti. Na drugom karirani uzorak od sive, mliječne i tamnoplave. Na trećem kratak zapis njezinim rukopisom: lan, meka nit, ne raditi previše ravno.
Sjela je ravno na tepih.
Kuverta je bila na njezino ime. Papir požutio po preklopu. U lijevom uglu Zagreb, učionica tekstilnog dizajna. Ispod datum. Lipanj, prije petnaest godina.
Pročitala je poziv samo jednom. Onda opet. I opet.
Dlanovi su joj bili hladni, iako je stan bio ugrijan.
Dakle, tu je nestalo.
Tražila je to pismo jasnije od bilo kojeg dana ili datuma pamtila je baš ono jutro kada ga je našla u sandučiću, popela se gore s kuvertom u ruci i dugo stajala pred vratima, ne ubacujući ključ. Mislila je: sad će ući, pokazati Goranu, pa će se stvari same od sebe riješiti. On će pročitati, nasmiješit će se, reći: naravno, idi, to je tvoja prilika.
Nije bilo tako.
Nije mu ga pokazala. Sakrila ga je. Sama. Ovdje, ispod podstave, u stari kofer koji je već tada stajao na vrhu ormara.
Večer pamti kroz isječke. Daska za peglanje kod prozora. Njegova bijela košulja prebačena preko stolca. Brundanje žlice o šalicu. I glas.
Ozbiljno misliš ići sama?
Ma to je samo na tri mjeseca.
Vedrana, tebi je teško i do tramvaja sama, koje sad tri mjeseca?
Rekao je to bez posprdnosti. Smireno. Gotovo mekano. Tako da joj nije bilo lako proturječiti. Uhvatila se za rub stola, pogledala košulju, peglu, pismo u ruci, a onda izgovorila nešto sasvim drugo od onog što je htjela:
Ma ne. Samo sam pitala bezveze.
I to je bilo to.
Koliko se toga u životu slomi ne od grube riječi, nego od te mirne boje glasa. Kao da je netko već mislio umjesto tebe. Kao da te čuva. Kao da bi ti stvarno bilo bolje, ako se samo malo makneš u stranu.
Vedrana je uzela list s kobaltno plavom crtom i podigla ga prema prozoru. Boja je tu i tamo izblijedila. Ali crta još uvijek drži. Tvrdoglava, živa.
Mobitel je opet zazujao.
Ovaj put zvao je Goran.
Gledala je u ekran dok se zvuk nije prekinuo. Par sekundi kasnije, još jedna poruka: Ako ne nađeš papire, reci. Navratit ću navečer.
Vedrana je ustala, otišla u kuhinju i isključila frižider. U stanu je odjednom postalo tiho. Tako tiho da je mogla čuti kako susjed iznad pomiče stolac po podu.
Vratila se u sobu, zatvorila kofer pa ga opet otvorila, ugurala unutra kuvertu i papire, preko njih položila džemper, bilježnicu i šalicu s napuknutom drškom. Zastala. Vratila šalicu natrag.
Umjesto nje stavila je stare olovke, one iz prašnjavog ladca kredenca.
Zašto?
Ni sama nije znala. Iskreno, još nije mogla to nazvati pravim imenom.
Ali kofer je bio spreman.
Ujutro je peron mirisao na mokro željezo i kavu iz automata. Vedrana je tako čvrsto držala kartu da joj je kartonski rub ostao na prstu. Plavi kofer stajao joj je do noge, kotači su klizali malo ukoso, kao uvijek.
Na kolodvor je stigla prerano. Njezina stara navika radije stajati četrdeset minuta pod tablom nego trčati zadnju minutu. Goran se zbog toga uvijek smijuljio.
Ne, nije se smijao. Cerek se.
Vedrana je kupila kavu, otpila gutljaj i nije je popila do kraja. Gorčina joj je ostala na jeziku. Kraj nje je žena u debelom kaputu brojala kutije u velikoj torbi i razgovarala na mobitel:
Dovezla budem ja, već sam.
Vedrana se uhvatila kako sluša taj nepoznat glas kao neku glazbu. Mirnu. Samouvjerenu. Jednostavnu.
Vlak je stigao bez kašnjenja. U vagonu je mirisalo na vruću prašinu, staru presvlaku i nečije jabuke. Vedrana je s naporom podigla kofer na policu, sjela do prozora i tek tada opazila da se smiješi. Ne široko. Jedva primjetno. Kao da isprobava to novo lice i još nije sigurna odgovara li joj.
Kroz prozor su klizili skladišta, ograde, siva dvorišta. Onda polja. Onda goli drvoredi, tanki i tamni. Vedrana je izvadila kuvertu, izvukla papire i rasprostrla ih po krilu.
Preko puta je sjedila djevojka od dvadesetak godina u kratkoj jakni, pletla je sivi rukav. Pogledala je papirke i upitala:
Jeste vi ovo crtali?
Vedrana je skoro rekla da nije, iz navike.
Jesam, odgovorila je. Prije dosta.
Lijepo je.
I opet se vratila iglama.
Od te riječi Vedrani je presušilo grlo. Riječ sasvim obična. Ne velika. Ne svečana. Ali rečena tako da kao da ne zahtijeva ništa. Kao da ljepota može jednostavno biti, bez dopuštenja, bez razloga, objašnjenja.
Opet je pogledala one crte, kvadrate, bilješke na rubu i jasno se prisjetila sebe iz tog vremena. Dvadeset i osam godina. Tanak baloner, ruke uprljane plavom temperom, hrpa časopisa o tekstilu pokraj kreveta. Tada je mislila život će joj stvarno početi nešto kasnije: odmah iza ugla, odmah nakon svadbe, čim se smjeste, plate prvu ratu kredita, kupe ormar, dobar čajnik, nove zavjese. Malo kasnije. Samo još malo.
A onda su godine otišle drugim smjerom.
Izvana je sve djelovalo normalno. Posao u knjižnici, stan, nedjeljne večere kod njegove mame, godišnji u kolovozu, nove stolice za kuhinju, ista salata za Novu godinu. Goran je znao živjeti ravno. I u braku je bio takav: uredan, pouzdan, ugodan za okolinu. Nije dizao glas. Nije razbijao tanjure. Jednostavno, sve oko njega polako je poprimalo oblik koji je odgovarao samo njemu.
Vedrana to nije odmah primijetila.
Kao kad se navikneš na pad poda u staroj zgradi. Hodaš, stavljaš šalicu, zatvaraš prozor, vješaš ručnik i tek te jednom pogodi: sve to vrijeme, tiho si klizila prema istom kutu.
Vlak je cimnuo na skretanju. Kuverta se skliznula. Iz nje je ispao još jedan papirić. Nije bio crtež. Kratka bilješka, presavijena u četiri.
Ako se predomislite, svakako dođite. Uvijek ima mjesta za one čije oko živi.
Bez potpisa. Samo broj telefona, davno ugašen.
Vedrana je dugo gledala te riječi. Prstima je lagano tapkala o rub stolića.
Ako se predomislite, svakako dođite.
I došla je.
Petnaest godina kasnije, ali došla.
Zagreb ju je dočekao vjetrovit, s mokrim asfaltom i niskim nebom, bez tračka svjetla. Na trgu pred kolodvorom stajali su autobusi, lupkala su se vrata, netko je vukao kolica po pločicama. Vedrana je navukla rukavice, podigla ovratnik i krenula prema stanici.
Adresu radionice našla je u starom adresaru, još dok je noću spremala stvari. Ulica je bila uska, s dva reda topola i kućama na četiri kata, gdje su prizemlja davno zaposjeli mali obrti, pekare, saloni s izblijedjelim natpisima. Na pravome mjestu bila je siva fasada s novim prozorima. Nije bilo ploče koja bi rekla ovdje je bila učionica tekstilnog dizajna.
Vedrana je stajala nasuprot i čitala imena na vratima, kao da bi neko od njih iznenada moglo promijeniti oblik pred njezinim očima.
Ništa se nije promijenilo.
Unutra je sada bila prodavaonica rasvjete. Abazuri, lampe, dugačke kutije na zidu. Mladi prodavač je odmahnuo glavom.
Ne znam, ja sam tu tek kratko.
A prije?
Nemam pojma. Pitajte susjede, možda oni znaju.
Susjedi isto nisu znali. Žena u malom ateljeu dvije kuće dalje samo je slegnula ramenima:
Ovdje ti se stalno nešto zatvara, sve se mijenja.
I opet nastavila šivati patent na nečijoj jakni.
Vedrana je izašla na ulicu. Sjela na kofer u haustoru. Koljena su bila mokra od snijega koji se topio na kaputu. Ruke su joj se smrzle. U rukama je držala omotnicu.
Eto, to je to.
Došla u grad kojeg za nju nije bilo svih ovih godina. Našla vrata iza kojih je već neka tuđa svjetlost i tuđe kutije. Odlična ideja. Odrasla žena s koferom, papirima pocrtanim temperom i porukom bez potpisa.
Smiješno.
Sjedila je pognute glave i gledala kako uz njezinu cipelu ide tanka struja otopljene vode. Iz obližnjih vrata vukao se lahor kuhanog rublja i škroba. Taj je miris bio topao, skoro domaći, samo u njemu nije bilo ništa od njezine stare kuhinje.
Vedrana je podigla glavu.
Nad vratima je visio uski natpis: Radionica. Krojenje. Popravci. Zavjese.
Nije atelje dvije kuće dalje. Drugačije. Ova je bila malo dublje u dvorištu, u polusuterenu do kojeg je vodilo nekoliko stepenica s oguljenom ogradom. Na staklu komad stare zavjese, a iza nje sjena koja se miče.
Vedrana je ustala, uzela kofer i spustila se dolje.
Unutra je bilo tijesno i svijetlo. Tri lutke uz zid. Stol zatrpan tkaninama. Pegla iz koje se dizala para. Na prozorskoj dasci šalica sa iglama. Iza stola žena s naočalama na špagi i tragom krede po crnom džemperu.
Pogledala joj je u oči.
Što trebate popraviti?
Ne, ja… Vedrana je udahnula. Tražim staru učionicu tekstilnog dizajna. Bila je tu na ulici.
Žena je ugasila peglu.
Bila je. Prije nego što je susjed tu stavio lampe.
Ne znate gdje su otišli?
Tko to još zna. Neki doma rade, neki su odselili. A neki su samo stali.
Skinula je naočale, bolje pogledala papire u Vedraninim rukama.
Što to imate?
Vedrana joj ih je dala skoro nesvjesno. Žena ih je pregledala jedan po jedan i rasprostrla ih na stolu dlanom.
Vi ste to radili?
Jesam.
Kad?
Prije dosta godina.
Vidim. Pogledala je kobaltno plavu crtu. Ali oko nije stari.
Vedrana nije shvatila.
Molim?
Oko, kažem, nije staro. Vidi se gdje lomite liniju: ne po ravnalu, nego malo preseljenim pokretom. Zato nije dosadno. Malo tko zna tako, a da nije namjerno.
Vratila joj papir u ruke.
Ja sam Ružica.
Vedrana.
Zbog ovoga ste došli?
Vedrana klimne.
Ružica duboko uzdahne, više u znak prepoznavanja nego sažaljenja.
Hoćeš kavu, čaj?
Vedrana je htjela odbiti. Ali čula je svoj glas:
Može čaj.
Čaj je mirisao na jabuku i suhu travu. Ružica je izvadila dvije šalice, jednu s tankom plavom crtom po rubu, drugu običnu bijelu. Sjela je nasuprot, metar na stolu, i upitala:
Gdje ćeš spavati?
Za sad nigdje. Tek sam došla.
Imaš kartu za natrag?
Nemam.
To je već nešto.
Sjede šuteći, i Vedrana je po prvi put taj dan osjetila da ništa ne mora objašnjavati. U susjednoj sobi lupala je mašina. Na ulici netko je zvao dijete. Iz prozora donosio se miris peciva.
Ružica je opet uzela papir s plavom crtom.
Radila si s tekstilom?
Ne. Samo na papiru.
A htjela si?
Vedrana pogleda u šalicu.
Htjela sam.
I što je stalo na put?
Pitanje izravno, bez ukrasa.
Vedrana pomiluje pukotinu na rubu stola.
Život.
Ružica se nasmiješi.
E, to je preskroman naziv. Ispod takvog života obično stoji nečija tuđa odluka.
Vedrana podigne pogled.
Još bi joj jučer bilo neugodno tako nepoznatoj osobi reći. Baš ta neugoda joj je dala snagu.
Da, kaže ona. Vjerojatno je baš tako.
Ružica nije dalje zapitkivala. Samo je ustala, otišla do ormarića kraj prozora, izvukla snop uzoraka ispod komada tkanine.
Pogledaj.
Vedrana je odmicala razne krpice lan, pamuk, gruba vuna, lagana postava s blagim sjajem. Zaustavila se na sivo-plavoj kari i uhvatila samu sebe kako ju uspoređuje ne s bilo čim već baš s onim listom iz kofera.
Ova je hladnija, rekla je. Ako staviš mliječnu, bit će prigušenije. Treba malo toplije sivo.
Ružica ju je pogledala preko naočala:
Tako je.
I ništa više nije rekla.
Navečer je snijeg bio sve jači. Vedrana je išla prema kolodvoru polako, kofer je drndao kotačem po pločicama. U džepu je imala papirić s adresom jeftinog hostela koji joj je Ružica napisala na brzinu, i još jednu rečenicu, rečenu već na vratima:
Svraćaj ujutro ako ne odeš. Ja idem birati zavjese za jednu sobu, pa da vidimo kako držiš boje.
“Ako ne odeš.”
Vedrana je došla do trga i stala.
Iznad karata bile su table s vozim redom. Ljudi su stajali u redu, nekome je iz vrećice virila štruca kruha, netko je pratio dijete za kapuljaču, netko preskakao torbu. Život je tekao svojim tokom, u toj običnosti bilo je nešto tvrdoglavo, čak umirujuće. Ništa joj nije bilo servirano posebno. Ni natpisa s njezinim imenom, ni znaka, samo izbor.
Već je posegnula za mobitelom da nađe hostel na karti kad se ekran opet upalio.
Goran.
Ovaj put se javila.
Da?
Gdje si?
Ton kao da se zadržala u trgovini iza ugla.
U Zagrebu.
Na drugoj strani sekunda šutnje.
Zašto?
Vedrana pogleda tablu na kojoj se mijenjaju brojevi polazaka.
Imam posla.
Kakvog posla, Vedrana?
Ni sama nije znala kako to nazvati papiri iz kofera, stara crta koja se nije brisala 15 godina, svoj život koji je jednom sklopila u četiri i zakopala pod podstavu?
Svojeg.
On uzdahne.
Slušaj, zvala sam Marinu. U firmi joj se oslobađa mjesto u uredu. Sjediš, mirno, blizu kuće. To ti sad treba. Bez skakanja. Bez viškova.
Bez viškova.
To se zvalo sve ove godine.
Višak je bilo sve ono što se nije uklapalo u njegov uredni plan: dalja putovanja, tečajevi, novi ljudi, otvorena pitanja, iznenadne misli, drugi grad gde ti nitko ništa ne obećava. Višak je bila čak i ona sama taj njezin dio koji je htio još nešto osim udobnosti.
Vedrana, čuješ me?
Stisla je mobitel, pa olabavila prste. Na ekranu je titrao odsjaj tabla. Grlo joj je bilo suho.
Čujem.
Onda idemo lagano. Vrati se. Prespavat ćeš kod tete Kate, pa ćemo dalje.
Tetu Katu nikad nije voljela. Bez nekog posebnog razloga. Samo je uvijek imala taj isti pogled, kao da je Vedrana stalno malo kriva već time što sjedi na stolcu.
Na susjednom peronu kondukterka je zatvorila vrata vagona. Netko je žurio pored, vukao kockastu torbu. Vedrana je iznenada vrlo jasno vidjela svoju sljedeću sedmicu. Tuđa kuhinja. Pitanja. Ured s niskim stropom. Ručak u plastičnoj kutiji. Goran, koji ulazi nemarno, gotovo prijateljski, kao da je sad sve ispravno i ugodno. I ona sama, koja kimne gdje treba.
Ne.
Riječ je stala unutra tiho. Bez treska.
Neću se vratiti danas, rekla je.
Kako to misliš?
Upravo tako.
A gdje misliš živjeti?
Pogledala je svoj kofer.
Naći ću.
Vedrana, ne radi gluposti.
I tad se dogodilo možda najčudnije cijelog dana: nije se opravdavala, nije objašnjavala, ni pokušala ublažiti odgovor, niti izgovorila ono poznato ma ne, to si krivo shvatio.
Samo je još jednom rekla:
Neću se vratiti danas.
I prekinula vezu.
Srce joj je brzo, ali ravno kucalo. Stajala je pred blagajnama, držala mobitel u rukavicama i osjećala kako se polako prsti griju.
Onda je stavila mobitel u džep i uputila se ne prema vlakovima, nego natrag, u dvorište gdje je u prozoru radionice još gorjelo svjetlo.
Ružica nije bila iznenađena kad ju je vidjela na vratima.
Nisi otišla?
Nisam.
Znala sam.
Odložila je škare, obrisala ruke o pregaču i klimnula prema uskim stepenicama u dnu sobe.
Gore je mala sobica. Prije je ovdje djevojka ostajala kad bi na koji dan došla. Krevet, umivaonik, stol. Ako bude tjedan dana, možeš. Onda ćemo vidjeti.
Vedrana je otvorila usta da iz pristojnosti odbije. I zatvorila ih.
Hvala.
Ne meni, sebi. Ružica je uzela kofer za ručku, kao da je lagan. Idi, smjesti se. Ujutro u devet počinjemo. Samo računaj: nisam za tetošenje.
Ni ne tražim.
E, baš dobro.
Soba na tavanu bila je stvarno mala. Željezni krevet, prozor na dvorište, stol, lampa sa zelenim abažurom, lavor na stolcu. Na prozorskoj dasci tegla s gumbima. Kroz pukotinu propuhao je hladan zrak, no unutra je mirisalo na sirovo drvo i zagrijani lan.
Vedrana je stavila kofer na pod i dugo ga nije otvarala.
Ispod prozora ženska je otresala ručnik. U sljedećem prozoru dječak je sjedio nad bilježnicom. Niz dvorište lupila su vrata. Ispod je nakratko proradila mašina pa zamrla.
Vedrana je skinula baloner, sjela na krevet i odjednom se tiho nasmijala. Tiho, skoro nečujno. Tako smijeh puca kad si dugo nešto držao u sebi, pa se konačno maklo.
Otvorila je kofer.
Na vrhu su bili džemper, bilježnica, olovke, kuverta. Ispod košulja, čarape, četka, vrećica s jabukama kupljenim još ujutro na kolodvoru. Obične stvari, ništa posebno. Ali sve to odjednom nije bilo ostaci starog života, nego početak nečeg novog, još neimenovanog.
Uzela je papir s kobaltno plavom crtom i pričvrstila ga na zid pribadačom pronađenom u ladici stola.
Neka visi.
Noćas je dugo ležala budna. Slušala je vodu u cijevima, nečiji kašalj u blizini, kasni autobus koji usporava kraj semafora. Misli su dolazile i odlazile. Što će biti za tjedan dana. Hoće li imati dovoljno kuna. Hoće li opet zvati Goran. Hoće li uspjeti. Što će reći mama. Gdje tražiti posao, ako ovdje ništa ne ispadne.
Puno pitanja.
Ali prvi put u ovih petnaest godina, nijedno od njih nije zvučalo kao glas nekog drugog.
Ujutro miris radionice: para, sapun, svježe presvučena tkanina. Ružica je već stajala za stolom, crtala kredom duljinu po sivoj zavjesi.
Pojedi barem nešto, rekla je ne dižući glavu. Na prozoru ima pogača. S jabukom.
Vedrana je uzela pogaču, ugrizla i opekla jezik. Tijesto toplo, mekano. Nije s takvim apetitom jela godinama.
Danas idemo pogledati sobu, rekla je Ružica. Treba izabrati tkaninu. Gazdarica voli sve u bež. A bež bez glave uvijek dosadno.
Otišle su tramvajem. Soba u staroj zgradi, s visokim prozorima i oljuštenim radijatorima. Gazdarica, krupna žena s brzim rukama, pokazala je zidove, stol, fotelju i odmah pitala:
Samo da bude svjetlije. Ali ne da izgleda ko bolnica. Kužiš?
Ružica je klimnula prema Vedrani.
Ona će odlučiti.
Vedrana je prišla prozoru. Svjetlo je bilo sjeverno, ravnomjerno. Zidovi vukoše na hladno sivo. Na stolu vaza s osušenim granama. Izvadila je uzorke, stavila jedan, drugi, treći. Zadržala se na toplom sivom s blagom plavom niti.
Ovaj, rekla je. I podstavu ne bijelu. Bijela će sve pojednostaviti. Bolje lan s toplinom drveta.
Gazdarica je sklopila oči.
Da ne bude tmurno?
Ne. Ovdje prozor sam vuče na hladno. Ako damo toplije, bit će mirnije.
Ružica nije ništa rekla do same ulice. Tek na stubištu kad su zatvorile vrata, kratko:
Eto vidiš.
I to je bilo dosta.
Radile su do večeri. Vedrana je držala tkaninu, dodavala igle, pisala bilješke po vrećicama s ostatcima, slušala Ružičina objašnjenja oko svakog nabora. Riječi su bile jednostavne, pokreti sigurni. U jednom trenutku shvatila je da ne gleda na sat.
Goran je pisao pred ručak: Stvarno si ozbiljna?
Nije odgovorila.
Navečer još jedna poruka: Nađeni papiri od perilice. Ne traži više.
I to je sve.
Vedrana je pročitala, vratila mobitel u džep pregače i nastavila smetati rub. Igle su se opirale. Nit se čupala. Ali ruka je već ulazila u ritam.
Ružica je pogledala šavove.
Nije ravno. Ali imaš oko.
Onda se može ispraviti.
Sve se može. Samo nemoj juriti.
Vani je padala rana noć. Na staklu su se ogledale lampe, lutka bez ruke i Vedrana u tuđoj pregači, s iglama na zglobu, s kosom u očima. Podigla je ruku, sklonila pramen i shvatila da više ne trlja prstenjak.
Prsten je skinula još prije mjesec dana.
Otisak je ostao.
Ali prst je sada napokon živio sam.
Nakon tri dana, kofer više nije stajao kod vrata nego pod stolom u sobici na tavanu. Patentni je klizio lakše, kao da se i on naviknuo. Unutra, uz stvari, bili su novi uzorci tkanina, kotur tople sive niti, bilježnica s Ružičinim napomenama i još jedan list na kojem je Vedrana u noćima crtala crte uske, široke, nepravilne, žive.
Ujutro je otvorila prozor.
U dvorište je ušla žena s cekarom, za njom školarac s ogromnom torbom. Iz radionice je dolazio miris vruće pegle. Negdje je zazvečala šalica. Nebo je za ožujak i dalje bilo nisko, ali u njemu se pojavila uska, svijetla crta, tanka, skoro nevidljiva.
Vedrana je stajala bosa na prozoru, dlanom na hladnom ramu i gledala dolje dok Ružica nije viknula s poda:
Spavaš ili ćeš živjeti?
Evo me! odgovorila je.
I čudila se vlastitom glasu.
Bio je drukčiji. Ni glasniji, ni mekši. Samo ravnomjerniji.
Vedrana je zatvorila prozor, okrenula se prema sobi i još jednom pogledala plavi kofer. Petnaest godina stajao je tamo gore, čuvajući pod podstavom ne toliko pismo, koliko onaj njezin dio kojem su stalno govorili da pričeka. Sad je stajao na podu, otvoren, s tkaninama, olovkama, bilježnicama obična stvar u običnoj sobi.
Samo mu je smisao sada bio drukčiji.
Uzela je papir s plavom crtom, pažljivo ga složila i umetnula u bilježnicu. Onda je sišla dolje, gdje je već šuškala para, zveckale škare i počinjao dan u kojem nije bilo jasnoće, ali je bilo mjesta za nju.
Draga ekipo, hvala od srca na svakom lajku i komentaru! Pretplatite se na kanal da se ne izgubimo.
