Mirjana je došla na razgovor za posao i zastala jer u uredu direktora sjedio je on
Dvadeset godina Mirjana Radić vodila je papirologiju, javljala se na telefon, smiješila se posjetiteljima koji to često nisu ni zaslužili, a za šefove je kuhala kavu toliko dobro, da su je jednom skoro unaprijedili za voditeljicu kantine. Pa opet je završila na listi za otpuštanje. Eto ti života, što ćeš.
I sad, eto je na razgovoru. Prvi put nakon dvadeset godina.
Mirjana stoji pred ogledalom u hodniku, ozbiljno razgovara sa sobom. Sako je uredan. Frizura u redu. Lice, pa lice je lice četrdeset šest godina ne možeš sakriti, ali još se drži. Najvažnije ne paničariti. To je samo posao. Nova firma, novi stol, novi pozivi.
Prijateljica Vesna ponudila se da je isprati i daje joj podršku u liftu:
Drži se! Prava si profesionalka. Dvadeset godina iskustva, nije to mala stvar.
Dvadeset godina ponovi Mirjana i opet me otpustili.
Nema veze. Sad imaš iskustvo.
Vesna uzdahne Mirjana idi ti na posao, kasnit ćeš.
Ured tvrtke je u mirnoj zagrebačkoj ulici. Četverokatnica s puno stila: stupovi, staklena vrata, zaštitar u sivoj jakni. Mirjana ispravlja leđa. Udahne. Izdahne. Ulazi.
Tajnica na recepciji upućuje je na treći kat:
Direktor vas očekuje. Ured tristo dva.
Treći kat. Hodnik. Vrata s tablicom.
Mirjana kuca, ulazi.
I zastaje za stolom sjedi Marko.
Njezin bivši. Onaj kojem je nekad vadila trn iz prsta, hranila ga kiflicama za vrijeme ispita, oprostila ono što se nikad ne oprašta. Nakon kojeg tri godine nije mogla normalno spavati.
On gleda nju. Ona njega.
Pauza toliko duga da se obično tada odlazi. Ili ostaje. Nema treće.
Eto ti sudbine s poznatom dozom humora, Mirjana pomisli, čak prilično smireno.
Marko izgleda dobro. E, to je ono što najviše boli.
Mirjana si je zadnjih nekoliko godina zamislila da će bivši muž izgledati kao kiseli krastavac prorijeđena kosa, kovrčava brada, možda i pivski trbuh. Nakon svega što je prošao gotovo bi očekivala neki trag. Ali ne.
Marko sjedi za ravnateljskim stolom u dobrom sakou, počešljan, izgleda kao netko tko se već davno pomirio sa svojom savješću na obostranu korist. Sljepoočnice malo posijedjele. Na stolu laptop, rokovnik, mali kaktus. Kaktus, baš. Kakav simbol.
Mirjana kaže on. Ne gospođo Radić, ne dobar dan, samo Mirjana. Kao da su se jučer rastali, nakon zajedničke večere.
Bok, Marko odgovara ona.
Marko pokaže na stolicu. Mirjana sjeda. Torbu drži na koljenima, iz nekog razloga mora nešto držati u rukama. Bar torbu.
Životopis mi je već ovdje kaže on, kratko kimne. Pogledao sam.
Dobro.
Dvadeset godina u administraciji. Impresivno.
Da.
Govori odmjereno. Djeluje poslovno. Gleda negdje pored nje, gotovo pa u lijevo uho. Tako se gleda kad sve znaš, ali se praviš da ne znaš.
Pravimo se da smo profesionalci, shvati Mirjana. U redu. Budimo.
Recite mi o svom posljednjem radnom mjestu pita Marko.
I kreće.
Mirjana govori mirno, jasno, precizno: koje je funkcije imala, zadaci, opseg papirologije, programi, broj ljudi u timu. A u glavi joj ide sasvim drugi dijalog.
To je onaj čovjek koji ti je rekao ne razumiješ me i otišao Martini iz računovodstva.
Koje ste programe koristili?
Navodi. Razmišlja usput to je onaj zbog kojeg nisi mogla jesti mjesecima, a spavati još pola godine.
Jeste li prisustvovali poslovnim sastancima s partnerima?
Da, sudjelovala sam u pripremi i dogovaranju ugovora, te organiziranju sastanaka na razini uprave.
To je on. Sjedi tu, u izvanrednom sakou.
Marko klima glavom, bilježi nešto u rokovnik, a možda se samo pravi da piše. Mirjana krajičkom oka motri njegovu ruku i misli: stvarno, ova životna ironija ponekad je okrutna.
Vani mirna ulica, žuto lišće, običan listopad. A unutra osam godina, razvod, sud oko stana, sud oko vikendice, noći kada je zvala Vesnu i samo šutjela, jer nije mogla pričati.
I evo ga. S kaktusom.
Zašto ste napustili prethodno radno mjesto? pita Marko profesionalno, bez trunke emocija.
Zbog racionalizacije. Cijeli odjel je ukinut.
Razumijem. Pauza. Jeste li dobro surađivali s upravom?
Da. Neposredno sam komunicirala s predsjednikom i članovima Uprave.
Možete li čuvati povjerljivost?
Mogu.
Marko je sada gleda. Par sekundi, bez riječi. Mirjana uzvraća pogled. Ne smiješi se, ali nije ni neprijateljska samo gleda.
Dobro kaže Marko i spusti olovku. Želio bih da nastavimo ovaj razgovor u manje formalnom tonu. Može li kava?
Sad Mirjana osjeti kako nešto u njoj zatreperi. Nije strah. Nešto drugo, osjećaj da sada dolazi drugi razgovor, na koji treba biti spremna.
Može mirno odgovori.
Marko ustaje, ide do male aparat za kavu uz prozor. Leđima okrenut. Mirjana gleda njegovo tjeme i osjeća sad će nešto reći. Nešto važno, ili neugodno. Nešto zbog čega je i predložio kavu.
Aparat šišti, bruji.
Dobro izgledaš kaže Marko, odjednom prelazeći na ti, dok još uvijek ne gleda prema njoj.
Mirjana šuti.
Pruži joj šalicu, vraća se za stol.
Zaista.
Mirjana pogleda kavu, pa njega.
Hvala mirno odgovara.
Marko na trenutak šuti.
Mirjana, želim ti nešto reći. Ne kao direktor, nego kao… kao osoba koja te poznaje.
E, ovo je zanimljivo, pomisli Mirjana. Zanimljivo i pomalo opasno. Kao kad pilot iziđe iz pilotske kabine i vidiš po njegovom licu da slijedi nešto neočekivano, ali važno.
Drago mi je što si došla baš ovamo kaže Marko.
Slučajno je odgovori Mirjana.
Možda. Blago se osmjehne. Ali drago mi je. Iskreno. Ti si profesionalka, to se odmah vidi. Upravo takva osoba mi treba.
Dobro.
Ali želim Pauza. Marko bira riječi oprezno, kao da ide po ledu. Želio bih da odmah na početku sve postavimo iskreno. Bez starih priča. Čista stranica, da tako kažem.
Eto ga.
Mirjana odlaže šalicu.
Čista stranica. Tako se to zove. Osam godina i čista stranica. Sud za stan čista stranica. Mjeseci kad nije mogla jesti isto.
Šuti sekundu, dvije. Gleda ga mirno, pomno. Kao da proučava nešto što prije odluke želi detaljno vidjeti.
Marko kaže polako. Da rezimiram: nudiš mi posao pod uvjetom da zaboravim sve što je bilo?
Na trenutak mu se obrva trznu.
Predlažem krenuti ispočetka. To nije isto.
Je kaže Mirjana. To je isto.
Tišina. Kaktus na stolu postojano miruje.
Vidiš nastavi Mirjana ne želim otvarati stare rane. Nemam ni volje ni vremena. Ali ne mogu se praviti da ih nije bilo. Jer bilo je. To je moj život. Ne stranica koju netko samo okrene.
Marko je gleda. Ne govori ništa.
Došla sam na razgovor za posao nastavlja Mirjana. Ne na večer prisjećanja. Ako tražiš profesionalnu voditeljicu administracije s dvadeset godina iskustva, spremna sam razgovarati o uvjetima. Ako ti treba netko tko će glumiti da prije osam godina ništa nije bilo to nisam ja.
Uzima šalicu, pijucka. Kava je dobra, zabilježi sa (skoro) ravnodušnim zadovoljstvom.
Marko šuti. Gleda je pogledom koji Mirjana ne prepoznaje odmah. Bilo je to poštovanje.
Promijenila si se kaže Marko.
Jesam složi se Mirjana. Osam godina je prošlo.
Marko ustaje. Prilazi prozoru, gleda kroz njega, zatim se okreće.
Mirjana glas mu je tih, drugačiji. Znam da sam pogriješio. Tada. To nije čista stranica. Prava si. To se dogodilo i ja sam bio loš.
Mirjana ga gleda.
Ovo nije očekivala. U svakoj zamišljenoj sceni on bjesni, ignorira, ponaša se condescending. Da će samo reći bio sam loš, toga nije bilo.
Lijepo je to čuti nakon male stanke kaže Mirjana. Iako prekasno.
Da. Kimne. Prekasno.
Tišina sada više nije neugodna nego samo tiha. Kao nakon dugog razgovora, kad je sve rečeno pa se samo šuti.
Što se tiče pozicije kaže Marko. Želim ti ponuditi mjesto voditeljice administrativnog odjela. To je iznad dosadašnje pozicije. Uvjeti su dobri, Mirjana. Odluka je tvoja.
Mirjana šuti.
Razmislit ću kaže.
Dobro.
Ustaje. Uzima torbicu. Marko također ustaje, ljudski, bez direktorovske distance.
Mirjana kaže dok se ona sprema izaći.
Ona se okreće.
Hvala što nisi otišla odmah čim si me vidjela.
Mirjana sekundu promišlja.
Nisam ni očekivala da ću ostati iskreno priznaje.
U hodniku, Mirjana zastane.
Samo stoji pred zatvorenim vratima.
Vani, pred ulazom, Vesna je čeka s kavom iz aparata. Gleda Mirjanu, pročita joj nešto s lica i odmah pita:
I?
Ponudili su mi posao kaže Mirjana.
Dobru poziciju?
Da. Voditeljica administrativnog odjela.
Opa. Vesna malo šuti. Tko ti je šef?
Marko.
Vesna je gleda.
Marko?! Tvoj Marko?!
Bivši pojašnjava Mirjana.
I što kažeš?
Rekla sam da ću razmisliti.
Mirjana uzima kavu, otpiše gutljaj. Kava iz aparata je naravno slabija nego ona u uredu ali kao da je bliža srcu.
Kreću niz ulicu. Lišće šušti pod nogama, listopadski poznato. Sunce sja više za ukras nego za toplinu samo da bude tu.
Ali sad ja biram. Ne on Mirjana se blago nasmiješi. Ne on. Točno.
