Svekrva je odlučila testirati Adrianu. Rezultat je bio neočekivan
Dragica Ružić nazvala je u četvrtak navečer. Ivan je podignuo slušalicu, razgovarao desetak minuta i ušao u kuhinju s izrazom lica čovjeka koji donosi lošu vijest, ali još nije siguran kako je točno prenijeti.
Mama dolazi, rekao je. Ostaje dva tjedna.
Adriana je miješala juhu.
Kada točno?
U subotu.
Adriana je ugasila štednjak.
Ta “dva tjedna” kod Dragice Ružić značila su što i “dodaj malo soli” u njezinim receptima potpuno proizvoljan pojam.
Svekrva je stigla u subotu točno u podne s velikom torbom iz koje je nešto ozbiljno zveckalo, te s onim posebnim izrazom lica ljudi što dolaze u inspekciju. Procjenjivački. Tako ljudi gledaju stan prije kupnje.
Pa, rekla je, bacivši pogled na hodnik, nema prašine. Već dobro.
Ivan se nasmijao. Adriana se nasmiješila.
“Već dobro” to je danas, izgleda, kompliment.
Dragica Ružić prošla je u kuhinju, zavirila u hladnjak tek onako, usput, kao da slučajno i zamišljeno pitala:
Uzimaš kefir s jedan posto masnoće? Ivanu treba pravi, ima on želudac…
On je to sam tražio, rekla je Adriana.
Ma dobro, što god tražio… svekrva je zatvorila hladnjak s izrazom lica koja je otkrila nešto važno i spremila si to za kasnije.
Navečer, dok je Ivan bio pod tušem, Dragica Ružić sjela je na trosjed, sklopila ruke u krilu i rekla sasvim mirno, gotovo nježno:
Ne zamjeri, Adriana. Moram znati kakva si zapravo.
Dragica Ružić bila je profesionalka.
Radila je polako i nečujno, kao restaurator koji sloj po sloj skida boju dok ne dođe do originala. Svaka primjedba oprezna, sa smiješkom, gotovo bezazlena.
Drugi dan pronašla je ručnike.
Adriana, rekla je zamišljeno, stojeći u kupaonici s ručnikom u ruci, znaš li da se ručnici vješaju s omčom prema dolje? Tako se bolje suše.
Ja ih uvijek ovako vješam, rekla je Adriana.
Dobro, dobro, složila se Dragica Ružić i svoj ručnik svejedno objesila ispravno omčom prema dolje, kao zastavu novog poretka.
Ivanove košulje visjele su u ormaru ispeglane, na vješalicama, poredane po bojama. Svekrva otvori ormar, gleda dugo, klima glavom i tiho, kao sebi u bradu, kaže:
Ovratnici su lagano zgužvani. Mada, možda je tako i zamišljeno.
Adriana stoji kraj nje i misli: to nije pitanje. To je izjava. Tako formulisana da nemaš što odgovoriti.
Cvijet na prozoru stari fikus, još iz prošlog stana, selio s Adrianom kroz dva kvarta bio je, po mišljenju svekrve, pogrešno zaliven.
Adriana, fikusi ne vole odozgo zalijevanje. Treba ih zalijevati u podložak.
Taj fikus je kod mene već osam godina, kaže Adriana.
I što onda. Možda bi mu bilo bolje još više godina.
Fikus mudro ne reagira.
Raspored hrane u hladnjaku izazvao je pravu malu lekciju, uz primjere iz života: mliječno na srednju policu, meso dolje i to isključivo u posudi, povrće u vrećicu s rupicama, jaja u poseban držač, nikako u vrata jer se tresu. Adriana je slušala i kimala. Kimala i slušala. Jaja su ostala u vratima.
Navečer Dragica Ružić zove telefonom Adriana čuje iz kuhinje, nije namjerno, ali zidovi su tanki, a svekrva ima onaj učiteljski, prodoran glas.
Ne, Tamara, sve u redu. Trudi se. Ali vidi se nije privikla. Kuhala je juhu s grahom. Razumiješ, s grahom! Ivan jede, pristojan je dečko, ali ja vidim. I ručnike vješa kako ne treba. Ni za cvijeće baš ne zna
Adriana pere šalicu i misli: koliko još ovo traje? Osjeća da je pala na ispitu. Što sad?
Ivan sve to promatra s tipičnom muškom distancom vidi što se događa, ali pravi se kao da ne primjećuje jer ne zna što bi i nada se da će se sve riješiti samo.
Navečer kaže Adriani:
Ne obaziri se. Samo je zabrinuta.
Znam, kaže Adriana.
Nije to zlonamjerno.
Znam, Ivane.
Važno joj je čuti da nam je dobro.
Znam.
Gleda je tad pomalo krivo, pomalo olakšano. Dobro je da razumije. Dobro je da ne radi scenu. Dobro je da je mirna.
Dobro, misli Adriana i pere suđe.
Deseti dan Dragica Ružić namjerno ostavi nered u kuhinji. Adriana stiže s posla u pola sedam na stolu prljave šalice, mrvice od kruha, otvoreno pakiranje maslaca. Svekrva sjedi i gleda TV.
Adriana spremi. Operi. Obriše.
Navečer svekrva šapće Ivanu u hodniku, misleći da je Adriana u kupaonici:
Ivane, primijetio si opet nered u kuhinji? Očito ne stiže sve pratiti.
Adriana stoji u hodniku s ručnikom u ruci.
Ivan šuti.
“Eto”, misli Adriana. “Sada je jasno.”
Nije joj to previše smetalo. Nije se naljutila, barem ne tako da se vidi.
Ali sutradan, kad Dragica Ružić za doručkom objavi da idući tjedan dolaze tri njezine sestre “čisto malo, da se bolje upoznamo” Adriana se nasmiješi i kaže:
Super. Veselimo se.
Ivan je pogleda s blagim čuđenjem. Dragica Ružić s blagom sumnjičavošću. Adriana popije kavu i ode se spremati za posao.
“Vidjet ćemo”, kako bi svekrva rekla.
Gošće stižu u subotu, u pola tri.
Tri sestre Dragice Ružić Vesna, Ljubica i Marica žene čvrstog karaktera, u godinama, s mišljenjem o svemu i snažnim glasom formiranim kroz život. Ulaze u hodnik, razgledavaju kratko, profesionalno, kao iskusne procjeniteljice, i skidaju kapute.
Lijep stan, kaže Vesna. Svijetao.
Kada je bio zadnji put renoviran? pita Marica.
Prije tri godine, odgovara Adriana.
Vidi se, kaže Marica. Što se točno vidi, ostaje nejasno.
Dragica Ružić dočekuje sestre u hodniku s izrazom kazališnog redatelja koji je izveo glumce na scenu i sada promatra razvoj predstave. Ivan pomaže s jaknama. Adriana stoji postrani, mirna i nasmijana, bez trunke nervoze.
To prizor malo zabrinjava Dragicu.
Ulaze u dnevni boravak. Sjednu. Vesna gleda oko sebe, popravi jastučić, iz navike, i pita:
Pa Adriana, što nam se danas servira za stol?
I tu (a sad dolazi najvažnije) Adriana napravi ono što nitko nije očekivao.
Okrene se prema svekrvi. Smireno, bez dramatiziranja.
Dragice, mislila sam da ćete vi danas preuzeti kuhinju. Vi ste nam stalno govorili da bolje kuhate od mene. I da je vama uvijek ukusnije. Neću sramotiti pred gostima.
Tišina.
Dragica Ružić pogleda Adrianu. Adriana gleda nju prijateljski, otvoreno, kao netko tko daje sasvim razuman prijedlog i ne shvaća zašto je nastala pauza.
Pa… započne svekrva.
Sve sam pripremila, doda Adriana. Ima piletine, povrća, začinskog bilja. Sve sam jutros kupila. Vi ionako najbolje kuhate, Ivan često to spominje.
Ivan naglo postaje zaokupljen uzorkom na tepihu.
Ljubica pogleda Vesnu. Marica znatiželjno pogleda Dragicu Ružić.
Onda, kaže Dragica Ružić. Izvolite.
I ode u kuhinju.
Adriana sjedne uz Vesnu i posve prirodno pita:
Kako ste putovale? Ima li gužvi?
Vesna se malo zbuni, očito očekuje drugačiji rasplet, ali odgovori. Zatim Marica doda nešto o prometu. Ljubica kaže da se kod njih subotom ne može maknuti iz kvarta. Razgovor ide dalje, sam od sebe, onako kako to biva kada je svima neugodno šutjeti.
Iz kuhinje dopiru zvukovi.
Prvo lupanje vratima hladnjaka. Zatim dugo ništa. Onda opet nešto lupa. Zvonjava posude. Potom onaj zvuk kada netko traži nešto u ormariću i nikako da pronađe.
Adriana! povikne svekrva iz kuhinje. Gdje ti držite vatrostalnu posudu?
Donja ladica, desno, odgovori Adriana bez da ustaje.
Pauza.
Ne vidim je.
Ispod protvana.
Duga pauza.
Aha, evo je.
Vesna zakašlje. Ljubica proučava sliku na zidu. Marica s nevinošću gleda kroz prozor.
Adriana se obrati Ljubici:
Hoćete li čaj? Stavim da provri?
Da, hvala, Ljubica s olakšanjem prihvati.
Adriana ode do kuhinje, tamo na trenutak stoji kraj svekrve. Dragica Ružić stoji iznad daske za rezanje s izrazom generala što je dobio zadatak guliti krumpir.
Ne izgovaraju ni riječ.
Adriana stavi čajnik, uzme šalice i izađe.
Večera uspije. Nakon sat i pol, nije baš najbrža, malo je nespretna, piletina je na mjestima presušila, umak je vodenast. Dragica Ružić servira večeru kao netko tko odrađuje posao savjesno, ali bi radije bio negdje drugdje.
Vesna proba piletinu. Kaže diplomatski:
Dragice, uvijek si znala dobro kuhati.
Za stolom je tiho. Ne nelagodno, samo tiho. Svi sve znaju, ali nitko to ne komentira. Gosti jedu, pričaju o svojim temama, hvale piletinu, pristojno, iako ne baš uvjerljivo.
Adriana za večerom ne govori ništa posebno. Pita za djecu Ljubice. Uključi se u razgovor o vikendici. Natoči svima čaj.
Dragica Ružić sjedi na čelu stola, ne govori ništa.
Kad su svi otišli, a suđe je oprano, svekrva izađe iz kuhinje brišući ruke ručnikom. Onim koji visi omčom prema dolje.
Adriana sjedi u dnevnom boravku s čajem u ruci. Ivan kraj nje.
Svekrva zastane na vratima. Ode do fotelje. Sjedne. Šuti. Vanjskom je već pala noć, a u tišini se može čuti kako susjedima radi televizor.
Dobro si ti to sve složila, kaže Dragica Ružić.
Samo znam što želim, odgovara Adriana.
Svekrva kimne. Ustane, pođe prema svojoj sobi, a već na vratima, ne okrećući se, kaže:
Juha s grahom… prava istina, bila je sasvim dobra.
I ode.
Ivan pogleda Adrianu.
Jesi li ovo dugo planirala? tiho pita. Za kuhinju.
Onda kad si šutio u hodniku, odgovara ona.
On kimne. I više ništa ne pita.
Tri dana kasnije Dragica Ružić odlazi kući. Sama se spremi, sama pozove taksi. Na izlasku zagrli Ivana, pa, nakon kratkog oklijevanja, i Adrianu.
Adriana za njom zatvori vrata. Ode u kupaonicu i prevrne svoj ručnik natrag omčom prema gore, kao i uvijek.
