Davor je muškarac od četrdeset godina, još uvijek neženja. Prije nekoliko godina bio je meta zavisti mnogih žena. Svaka bi poželjela muškarca poput njega visok, zgodan i prilično bogat. Danas mu je jedino imetak ostao od tih vremena. Nije više mlad, kosa mu se prorijedila, a trbuh raste iz dana u dan. Bio je toga itekako svjestan i zbog toga je po prvi puta ozbiljno razmišljao o braku. Ipak, sumnjao je da će pronaći pravu ženu za sebe jer mu karakter nije nimalo jednostavan grub je, strog i tvrdoglav. Svi oko njega to znaju pa žene unaprijed upozore svaku koja ga počne simpatičnije gledati da se kloni Davorove blizine. Tako je shvatio da mu šanse nisu velike. Svojim prijateljima povjerio je svoje strahove, a oni su mu dali neki savjet koji ga je, nekoliko mjeseci kasnije, doveo i do braka.
Već drugi dan nakon vjenčanja, Davor je odlučio supruzi uputiti svoja pravila:
Živjet ćeš u mom stanu i to bi ti trebala biti čast. Uvijek mora biti red, svugdje i u svemu.
Kako to misliš? začudila se Iva i nasmiješila slatko.
Objasnit ću ti samo jednom, reče Davor s blagim osmijehom. Mora ti biti jasno da možeš izgubiti ovu sreću svakog časa. Vrlo sam zahtjevan i stroga osoba, s tim se moraš naučiti nositi. I da, ručnici uvijek moraju biti suhi i uredno vraćeni na mjesto. Red je najvažniji, je li jasno?
Iva kimnu glavom i pažljivo nastavila slušati. Otišli su u kuhinju, gdje je Davor detaljno izložio sve svoje zahtjeve.
U redu, dragi, nasmijala se Iva, a kad ćeš dolaziti kući?
Zašto ti je to važno?
Da pripremim večeru.
Hm… Nikad ne znaš kad dolazim, ali večera mora biti spremna na vrijeme. I, ne daj Bože, da mi se ne svidi bez uvrede, bacit ću je i kaznit ću te.
Razumijem, ljubavi. Sve će biti u redu, odgovorila je Iva i opet se nasmiješila. Taj osmijeh mu je cijeli dan ostao u mislima.
Navečer, prije nego što je krenuo kući, Davor je svratio u restoran i pojeo dobar obrok. Htio je testirati svoju ženu odlučio je, bez kušanja hrane, reći kako mu je večera odvratna i da je neće jesti, dan za danom, čitav tjedan.
Došao je kući. Tišina je vladala.
Ima li koga doma? Stigao sam!
Ti si, krajnje ravnodušno mu je odgovorila Iva. Gledala sam televiziju pa zadrijemala.
Je li gotova večera?
Večera? O, da, večera! Hajde, pogledajmo.
Davor je već pripremao svoju unaprijed smišljenu kritiku kad mu Iva reče: Sjedni za stol, i ispred njega stavi tanjur hladne, neslane heljdine kaše. Izvoli! Kaša je neukusna, hladna. Ako je ne pojedeš do kraja, sam si kriv. Ja ću otići i više me nećeš vidjeti.
Ma, šalila sam se, dodala je uz osmijeh. Vidjet ćeš me, ali s nekim drugim. Zaboravila sam ti reći, znam da si bio u restoranu. Zamišljam koliko ti je teško jesti ovu odurnu kašu na pun želudac.
Davor je zanijemio.
Želiš me pitati zašto sam oštra i gruba s tobom? Samo da znaš tako će uvijek biti kad ti ne odgovoriš na moja pitanja. I sada jedeš do kraja. Što prije počneš, prije završiš!
Iva je bila unaprijed upozorena na osobitosti svog supruga. Ali nije pobjegla od njega.
Muškarci se ne rađaju nježni i dobri, to postaju pod strogim, ali pravednim vodstvom svojih žena, rekla je. I bila je u pravu. Davor je za nekoliko minuta pojeo cijelu kašu i s osmijehom pomislio: Napokon sam pronašao baš onu ženu koju sam cijeli život tražio.
Život nas često iznenadi kad se najmanje nadamo, a prava sreća dolazi tek kad naučimo biti bolji zbog onih koje volimo.
