Martina, pa sama presudi govorila je Mirjana, kolegica s posla, gurkajući žličicu po ohlađenoj kavi. Čovjek ima novca, nosi odijelo, ruke uvijek čiste. Stan svoj. Auto. Što ti još treba?
Ne znam Martina je gledala kroz prozor kafića Pauza za kavu, gdje su ručale svakog utorka. Nešto mi fali. Ne mogu objasniti.
Nešto fali! Mirjana je rukama podignula obrve. Imaš dvadeset sedam, Martina. Dvadeset sedam! Nije ti više osamnaest, pa da biraš ljude dok ti dosadi. Dobar muškarac se ne pronalazi svaki dan, kad ga uloviš ne puštaj.
Zvučiš kao moja mama.
Pa i trebaš ju poslušati. I mene isto nasmijala se Mirjana.
Martina je otpila zadnji gutljaj kave i šutjela. Kako bi objasnila Mirjani? Da taj njezin Petar, trideset i dvije godine, voditelj u nekoj građevinskoj firmi, uvijek dotjeran kao da ga je netko poslao s naslovnice, u njoj budi nemir kojem ni sama ne zna ime? Da previše uredno priča? Previše mirno se smiješi? Da ga tri mjeseca nije vidjela ni iznerviranog, ni izgubljenog, ni… živog?
Mirjana je to ne bi shvatila. I majka ne bi. Samo baka Ana, koja živi u susjednom ulazu, ponekad bi je pogledala onim pogledom, kao da zna sve, bez riječi.
Martina je s Petrom upoznala na rođendanu zajedničke prijateljice. Došla je u jednostavnoj plavoj haljini, malo kasnila, skoro nikoga nije poznavala i već mislila otići ranije. Tad se pojavio on, u svijetlosivom sako s maramicom, uredno složenom.
I vi ste ovdje slučajno? pitao je.
Zašto bi slučajno?
Jer odajete dojam kao da tražite izlaz.
Martina se nasmijala. Bio je zanimljiv sugovornik, znao je pričati, znao slušati, nije buljio ni u koga, što je već bilo rijetko. Na kraju večeri ponudio je da ju poveze doma. Auto mu je bio odličan, čist, mirišalo je na kožu i nešto skupo. Otvorio joj je vrata, pitao želi li da je isprati do ulaza. Nije bio nametljiv niti je nestao.
Pristojan, pomislila je Martina.
Slijedili su izlasci: restoran, kino, šetnje uz Savu. Petar je kupovao cvijeće bez razloga, pamti što ne voli jesti, jednom joj donio roman o kojem je razgovorom samo usput spomenula. Martina je javila mami, mama je rekla teti Vesni, teta Vesna rekla cijeloj zgradi. Presuda te mreže bila je jednoglasna: drž ga se.
Martinin tata, Vlado, pedeset osam godina, bravarski majstor, povučen, ozbiljan čovjek, upoznao je Petra za večerom, stisnuo mu ruku, pogledao kroz i rekao samo:
Dobro. Vidjet ćemo.
Tata, što je sad to, vidjet ćemo? nasmijala se Martina.
Ništa. Samo ćemo vidjeti.
Vlado nije znao objasniti svoja predosjećanja. Ljude je osjećao drugačije: preko stiska ruke, pogleda, načina na koji netko sjedi za stolom. Petrov stisak ruke ispravan, ali nekako prazan. Kao da radi ono što treba, ne što osjeća. Ali Martina je bila zadovoljna, i Vlado je odlučio šutjeti.
Šest mjeseci kasnije Petar je zaprosio. Nije bilo klečanja niti orkestra ali lijepo u onom istom restoranu, prsten u kutijici, mali ali pravi dijamant. Martina je rekla da. Glava joj se lagano vrtjela od sreće, ali opet joj je u srcu odzvanjala sitna nelagoda, koju je pokušavala utišati.
Nazvala je baku.
Bako, Petar me zaprosio. Pristala sam.
S druge strane žica tišina.
Jesi sretna? pitala je Ana.
Jesam. Naravno.
Naravno nije odgovor, Marti. Jesi li doista sretna?
Martina sama umukne.
Ja… ne znam, bako. Dobro mi je. Ali kao da… ne znam ti objasniti.
Nemaš što objašnjavati. Dođi u nedjelju, ispeći ću ti pitu od jabuka.
Bakina pita uvijek je bila lijek za sve. Martina ode u nedjelju, sjedne za okrugli stolčić u maloj kuhinji, Ana postavi šalicu s cvjetovima, natoči čaj, nareže pitu i ništa ne govori.
Bako, što šutiš?
Čekam da sama kažeš.
Što da kažem?
Ono što ti je na licu.
Martina pogleda prema piti.
Ne razumijem ga, bako. Pola godine hodamo a ne znam tko je zapravo. Uvijek smiren, uvijek pristojan. Nikad nije ljut, nikad ga ništa ne iznenadi. Kao da ne živi, nego… glumi.
Ana promiješa čaj, iako nije stavila šećera.
Znaš tko me život naučio? Ne gledaj kakav je muškarac na spoju, gledaj kakav je doma. Za stolom s roditeljima. Kad mu ne ide. Kad je umoran. Kad nešto ne uspije svojim rukama napraviti. Tamo vidiš pravog čovjeka, ne na šetnici kraj Save.
Da ga sad ostavim?
Nisam to rekla. Samo kažem: gledaj pažljivije. Ne žuri se potpisati dok ne vidiš ono što trebaš.
Martina klimne. Savjet ima smisla. Ali svi su već čestitali, mama već kupila časopis sa vjenčanicama, teško je zaustaviti…
Nije zaustavila.
Prvi posjet Petrovinoj mami bio je tjedan dana nakon zaruka. Milena, žena od šezdeset i jedne godine, živjela je u prostranom stanu u staroj zgradi, sve uredno kao u muzeju. Kristal iza stakla, porculanske figurice, tepisi po hodniku ne smiješ ih ni pomaknuti.
Milena ju je dočekala u pregači, s izrazom kao da čini veliku uslugu što ju pušta unutra.
Izvolite rekla je, a u tom izvolite bilo je i vidjet ću kakva si, i tek se trebaš dokazati, i ja sam ovdje glavna.
Za stolom Milena priča samo o bolestima svojim, susjedinim, nekih dalekih rođaka. Petar klima, sluša pažljivo, dodaje mami salatu. Martinom se malo tko bavi, ona sjedi s osmijehom, misli na bakin savjet i promatra.
Ima što vidjeti.
Kad je pitala za sol, Petar nije mrdnuo prstom. Kad je ustala pomoći pokupiti tanjure, Milena je rekla: Nema potrebe, sama ću, ali ton nije otkrivao je li to ljubaznost ili provjera. Kad je spomenula svoj posao u maloj firmi, Milena ponovi: Knjigovodstvo? Dobro. Skroman posao. Skromno je zvučalo kao beznačajno.
Na povratku Martina pita Petra:
Tvoja mama… je li uvijek takva?
Kakva?
Neka… stroga.
Petar se nasmiješi.
Ona je jednostavno takva osoba. Naviknut ćeš se.
Čini mi se kao da joj nisam po volji.
Takva je prema svima. Ne shvaćaj osobno.
Martina ga pogleda. Govori potpuno mirno, bez brige. Je li to dobro ili loše? Samouvjerenost ili ravnodušnost?
Vjenčali su se u svibnju, skromno. Dvadesetak ljudi, kafić, bez voditelja i natjecanja. Martina je to tražila, Petar odmah pristao. Milena je sjedila na čelu stola gledajući snahu kao ispitnu komisiju kojoj rezultat još nije poznat.
Vlado je nazdravio kratko, nespretno, jer nikad nije bio s riječima:
Kćeri, želim ti da ti bude dobro. I da pored sebe imaš nekog tko to shvaća.
Svi zaplješću, Petar se nasmiješi. Martina uhvati očev pogled. Trebalo joj je malo da shvati zabrinutost, prikrivenu, očinsku.
Odluka je pala da žive u Petrovom stanu. Dvosobni na petom katu, dobar namještaj, sve čisto. Martina prenese svoje stvari, složi ih, stavi nekoliko slika. Petar pogleda slike i kaže da bi trebalo imati sve okvire u istom stilu. Martina skine slike i spremi ih u ladicu.
Tu je zapravo sve počelo.
Ne nije bilo svađa ni vikendanja. Sve je bilo tiho, kulturno. Ali Martina je shvatila da živi s osobom koja zna savršeno izgledati ali ne zna živjeti.
Krenulo je od sitnica. Petar nije znao upaliti kuhalo, iako je tu živio pet godina. Ne zna gdje je zamjenski toner za printer. Ne zna kada treba promijeniti filter nape. Jednom nedjeljom shvate da je nestalo kruha, Petar ju pogleda kao da je to problem ranga kakvog državnog pitanja.
Petre, možeš otići po kruh, trgovina je tri minute odavde.
Tek sam ustao, moram se umiti.
I ja sam upravo ustala.
Ustane, sredi se kao za posao, ode po kruh. Vrati se s kruhom i s tortom za dvjesto kuna, što bi kupilo namirnica za tri dana. Martina šuti, jer Mirjana joj kaže: Zar ćeš oko kruha svađati se?
Ne, Martina nije htjela svađu. Samo je htjela razumjeti.
Onda krenu Milenini pozivi. To postane novo poglavlje. Milena svaki dan dvaput zove Petra ujutro, da pita je li dobro spavao, navečer, je li ručao. Ako ne odgovori, zove opet kroz petnaest minuta. Ako je pod tušem, zove Martinu.
Martina, Petar mi se ne javlja. Je li doma?
Doma je, Milena, pod tušem je.
Nek’ me nazove. Imam tlak, brinem se.
Milena ima tlak kad joj se sin ne javlja. Isprobana taktika.
Martina tiho kaže Petru:
A možeš li reći mami da ne zove toliko? Dvaput dnevno je stvarno…
Ona se brine. Sama je.
Znam, ali odrasla je žena.
Martina, to je moja majka.
Tako izrečeno, kao da je to kraj svake rasprave. Martina utihne.
To joj postane navika. Loša navika, kao ranica na usni koju stalno draškaš a nikad ne zacijeliš.
Milena dolazi bez najave. Na minut, ostane tri sata. Provjerava hladnjak kao sanitarna inspekcija, pita zašto je kupljen baš taj sir. Preuređuje kuhinju da je bolje, pa Martina ne zna gdje što nađe. Kad jednom pronađe pelargoniju na prozoru, kaže da to vuče bolest, neka stavi nešto drugo.
Pelargonija ne smije. Slike bez okvira ne smiju. Kruh se mora iz Pekare Sunce iz drugog kvarta, tamo je bolji. Prozori se otvaraju samo na način kako ona kaže, u protivnom propuh je opasan. Posteljina se mora peglati.
Martina pegla posteljinu.
Majka na telefonu kaže:
Kćeri, treba poštovati svekrvu. Istrpjet ćete se, naviknut ćete se.
Tata pita samo:
Je li ti dobro?
Dobro mi je, tata.
Dobro nije isto što i sretno.
Martina se nasmije, jer upravo to kaže i baka za naravno. Obiteljska krv.
Najčudnije je da Petar uopće ne razumije gdje je problem. Uvjeren je da živi ispravno. Radi, donosi novac, ne pije, ne izlazi. Subotom vozi mamu na plac, nedjeljom kod nje na ručak nije bilo iznimke. Jednom Martina zamoli: Hajde da jednu nedjelju provedemo sami, mjesec dana nismo nigdje išli.
Mama nas čeka kaže Petar.
Ma, može jedanput i preskočiti…
Pripremila je ručak. Ražalostit će se.
A ja?
On ju pogleda lagano iznenađeno, kao dijete kad ga pitaš nešto nerealno.
Martina, pa to je mama. Ona je već starija.
Milena, šezdeset i jedna. Jutarnje nordijsko hodanje, tečajevi akvarela, vozi auto. Martina razmišlja o svemu, navečer dok gleda u strop.
Tada je okrenula broj Davoru.
Davor joj je prijatelj iz srednje. Dvadeset i osam, radi kao šef radova u građevinskoj firmi, uvijek pomalo raščupan, jakna mu nikad nije po posljednjoj modi. Nikad nije imao rupčić u džepu, nikad nije mario za to. Prijatelji od sedmog razreda. Kad je polagala prijemni, donosio je peciva njegove mame. Kada je prvi put ozbiljno patila zbog prekida, došao usred noći samo sjedio, šutio, jer nije znao što reći, ali je znao da ne treba otići. Nikad ga nije gledala drugačije od prijatelja. Samo uvijek tu. Samo Davor.
Ej kaže ona u telefon. Jesi slobodan?
Za tebe uvijek. Što treba?
Ništa. Trebam pričati.
Nađu se u parku. Davor u onoj istoj jakni i Martina pomisli kako u toj jakni samo izgleda kao čovjek, ne kao reklama. Šetaju, ona priča, on sluša, ne upada u riječ.
I što ćeš sad s time? pita kad je zašutjela.
Kako misliš?
Pa, on te čuje?
Pričam, ali ne sluša.
Davor šuti.
Martina, nije ne čuje. On te čuje, ali mu ovakav odnos odgovara. To su različite stvari.
Martina zastane.
Misliš da sam pogriješila s njim?
Davor ju pogleda, a u tom pogledu Martina čita nešto što se boji pročitati do kraja, pa skrene pogled.
Mislim da ti znaš odgovor.
Znala je. No znati i priznati to su dvije različite stvari.
Vrtna kućica se pojavila u srpnju. Zapravo, ideja je bila kod Milene već od proljeća, kad je došla u posjet Petru i uz čaj samo tako spomenula da je stara kućica na vikendici skroz propala, da bi bilo dobro staviti novu, ali ni sama ne može a i preskupo je.
Martina nije tome pridala važnost. Razgovor je bio općenit nije ni bila upućena izravno njoj. No kroz tjedan dana Petar na večeri upita:
Znaš, tvoj tata zna sa stvarima, zar ne? Možda bi mogao pogledati što treba kod te bake kućice?
Kako misliš, pogledati?
Pa, procijeniti opseg posla.
Nije on građevinar, tata mi je bravarski majstor.
Ali zlatne ruke ima, sama si rekla. Moja mama bi bila zahvalna.
Martina nešto osjeti, ali ne zna još što.
Petre, ako tvojoj mami treba kućica, može ju naručiti ili platiti nekome.
Previše je skupo.
Onda se štedi, pa kasnije.
Petar kimne i Martina misli da je razgovor završen.
Nije bio.
Milena sutradan zove Martinu osobno, što nikad ne radi.
Martina, htjela bih te nešto zamoliti. Bi li tvoj tata mogao, evo jednu subotu, doći samo pogledati kućicu? Čisto dati koji savjet.
Milena, tata radi cijeli tjedan. Vikend mu je jedini odmor.
Samo pet minuta. Ispeći ću mu i pitu.
Pita nije valuta, pomisli Martina, ali ne kaže ništa.
Pitat ću ga, javim.
Vlado ode. Takav je čovjek – kad ga zamoliš, pomoći će. Pogleda. Kaže da staru kućicu ne vrijedi već treba nova, objasni što i kako. Milena sluša, nudi pitu, a onda, u jednom trenu:
Vlado, biste li mogli možda vi to napraviti? Znate to, a mi bismo vam bili zahvalni…
Koliko bi materijal ispao? pita Vlado.
Približno izračuna iznos. Milena zategne usne.
To je dosta. Ne može jeftinije?
Jeftinije se radi lošije.
Ako to već napravite sami, možda i materijal…
Nije dovršila. Nije trebalo.
Vlado šuti. Onda kaže mirno:
Razmislit ću.
Ispriča to kćeri. Martina osjeti kako joj ključa u trbuhu.
Tata, nećeš ti to raditi badava.
Znam.
To nije normalno.
Znam, Marti.
Ja ću sa Petrom popričati.
Razgovor s Petrom bio je težak. Došao je kasno, sjeo za stol i Martina mu objasni.
Petre, tvoja mama traži od mog tate da besplatno sagradi kućicu. I još da sam materijal plati.
Petar razmisli.
Možda možemo barem pola materijala mi pokriti?
Pola? Petre, ne radi se o pola. Moj tata ne mora ništa raditi za tvoju mamu. Oni vam nisu dužni.
Bit će uskoro rodbina…
I?
Pogledao ju je. U tom pogledu nije bilo ljutnje, nego nešto gore neshvaćanje. Iskreno, potpuno.
Martina, mama je starija. Sama. Treba pomoć.
Nije starija i nije sama. Ima tebe.
Ja ne znam graditi.
Onda platite nekog. Ali ne besplatno koristiti mog tatu.
Petar ostavi vilicu.
Kažeš koristiti kao da smo kriminalci. Samo smo pitali.
Pomoć je kad se nudiš. Ovo je drugo.
Kako drugo?
Zove se bezobrazluk, Petre.
Tišina. Martina ga promatra, možda će reći: Imaš pravo. Možda: Razgovarat ću s mamom. Možda nešto treće, da shvati da joj je saveznik.
On kaže:
Ne vrijeđaj moju majku.
Martina ustaje i izlazi iz sobe.
Noću gleda strop, misli na bakin savjet: gledaj kakav je kad nešto treba napraviti. E, to je to. Nije trebalo toliko čekati. Dosta je jedne večeri.
Ujutro ide Ani.
Baka otvori, pogleda je u lice i u šutnji kuha čaj.
Pričaj kaže kad sjednu.
Martina ispriča sve. O kućici, Mileni, razgovoru s Petrom. Ana sluša, samo ponekad klimne.
I što sada osjećaš? pita na kraju.
Ljutnju. I… sram. Što nisam ovo prije vidjela.
Sram ti ne treba. Svi mi gledamo ljude kako želimo. To nije glupost, to je nada. A nada je dobra osobina, osim što ponekad skupo košta.
Kako shvatiti da nisi s pravim mužem? Mislim stalno, možda previše cjepidlačim? Možda je kod svih tako?
Ana šuti. Onda jednostavno kaže:
Nije kod svih. Kad je tvoj čovjek, ne pitaš se stalno je li ti nešto normalno ili nije. Samo živiš i mirna si. Kad stalno sumnjaš, uglavnom znači da si u pravu ali ti se to ne da priznati.
A kad dođu teški dani u vezi? Svakoj vezi bude teško.
Bude, ali to je kad zajedno vučete teško. Ti tu pričaš o vezi gdje ti nosiš a on sjedi na sanjkama i objašnjava zašto je to ispravno.
Martina gleda bakine ruke: u flekicama, malo krivih prstiju. Te ruke su pekle, šivale, kopale vrt, milovale po glavi. Djed Zvonko je umro prije dvadeset godina, i Ana još uvijek ponekad kaže: Zvonko bi napravio ovo ili ono. Tiho, smireno.
Bako, svađali ste se djed i ti?
I te kako! Nisam ni ja laka.
Pa, što ste radili?
Pomirili se i išli dalje. Zajedno. Pomirenje nije da jedan šuti i pravi se da je sve u redu. Pomirenje je kad oboje nešto promijene. Ako samo jedan pasti, to nije pomirenje. To je kraj.
Martina šuti.
Jesi li odlučila nešto? pita baka.
Još ne. Ali uskoro ću.
Nemoj žuriti, ali ni čekati uzalud. Znat ćeš kad treba.
Dok Martina razmišlja, Vlado ipak ide kod Milene na vikendicu. Objašnjava kćeri neugodno mu je reći ne, Milena ga osobno zamolila, pa je ipak otišao. Jednom. Samo pogledat.
Onda i drugi put, kad donosi materijal, po svom popisu treba to ispravno kupiti. Onda opet, jer su daske loše rezane. Onda opet, jer sam ne može stići.
Milena donosi čaj, nosi kompot, hvali: Vlado, zlatne ruke, sve bi bilo simpatično da nije jedne stvari za materijal ne plaća. Vlado plaća iz svog džepa. Platiti ćemo kasnije, kaže Milena. Naravno, složi se Vlado, i šuti jer mu je neugodno tražiti.
Martina to sazna slučajno: zove oca u subotu, a on opet kod Milene, treći tjedan.
Tata! Pa rekao si da nećeš!
Neugodno mi je odbiti. Sama me zvala.
A materijal?
Pauza.
Tata.
Rekla je kasnije. Znaš da mi je teško govoriti o novcu.
Martina prekine vezu. Par minuta sjedi za stolom. Onda zove Petra.
Petre, trebam ozbiljno razgovarati.
Sad sam na sastanku.
Onda navečer.
Dobro.
Kasno navečer, kad je stigao, bila je spremna.
Petre, tvoja mama tri tjedna koristi mog tatu kao besplatnog majstora. Materijale je platio sam, nitko mu još nije vratio novac. Molim te razgovaraj s mamom i riješi to.
Petar sjedne, natoči vodu.
Mama je rekla da su dogovorili.
Što? Da moj tata radi besplatno?
Nije rekla besplatno. Rekla da im pomogne.
Tri tjedna nema ni kune.
Petar se strese.
Martina, zašto odma u kategorijama? Valjda nisu skupili. Mama nema puno.
Moj tata ima još manje. On je radnik, nema ni pola njene penzije. Dao je novac, dao vrijeme.
Razgovarat ću s mamom.
Kada?
Pa… kad dođem u nedjelju.
Zovi je odmah ili sutra. Ne može čekati do nedjelje.
Petar ju pogleda s izrazom već poznatim. Umor. Blaga ljutnja. Kao da stalno gnjavi i kvari mu red.
Dobro, sutra ću je nazvati.
Nije je nazvao. Martina nije ništa pitala. Čeka još jedan dan.
Sljedeće jutro zove Milena sama.
Martina, Petar mi je prenio razgovor. Stvarno cijenimo pomoć vašeg oca, ali sada mi je penzija mala, pa je teško odmah isplatiti. Možda još malo pričekati?
Martina diše.
Milena, kućica već gotova?
Pa, skoro. Finish je.
Znači, rad je gotov. Tata je dao svoje vrijeme i novac. Mislim da više čekanja nije fer.
Milena oštrije.
Martina, nisam očekivala ovakav stav. Mi smo obitelj.
Obitelj ne znači sve badava.
Reći ću Petru o vašem stavu.
Kažite.
Poziv prekine. Ruke drhte ne od straha, od umora.
Petar dođe s posla, već po licu vidiš zvala ga je mama.
Bila si nepristojna prema mami.
Samo sam rekla da nije fer više čekati.
Nazvala si njezino ponašanje nefer. To ju je povrijedilo.
Petre. Tvoja mama već tri tjedna koristi rad i novac mog tate. To nije fer. Reći to nije nepristojnost, to je istina.
Mogla si to reći drugačije. Blaže.
Ti si mogao mami reći da to nije ispravno prije, na početku. Nisam to ja trebala.
Šuti.
Petre, na čijoj si strani?
Duga tišina.
Nisam ni na kojoj. Želim držati mir u obitelji.
Mir preko leđa mog oca?
Ne odgovori još gore nego kad bi odgovorio.
Martina ide u kuhinju, zove Davora.
Davor, jesi slobodan?
Što se dogodilo?
Svašta. Idemo van, pričat ću.
Šetaju opet. Večer je, hladno, Martina priča, Davor šuti, ali lice mu postaje još ozbiljnije.
Je l’ imao što reći na pitanje na čijoj strani si?
Nije.
Sve ti je jasno, onda.
Jest uzdahne Martina. Ali teško je povjerovati… Nije stvar sumnje. Nego… uložila sam toliko. Planovi, pola godine. I što sad?
Davor je šutio. Onda tiho:
Znaš ti dobro pola godine nije cijeli život.
Lako je to reći.
Nije, ali istina je.
Pogleda ga. On gleda fontanu, ugašenu za zimu.
Davor… misliš li da ispravno radim ako odem?
Još duža tišina.
Mislim da ne možeš više ostati. Jer ti si takva. Ne možeš biti tamo gdje te ne čuju.
Točno. Odakle to zna bolje od Petra nakon godine veze?
Kasno se vratila doma. Petar već spavao. Legla je pored i znala da sutra idu ozbiljan razgovor. Posljednji.
Ali prije nego što dođe taj razgovor dogodi se nešto drugo.
Tri dana kasnije zove tata rano ujutro uzrujan.
Martina, čudno nešto. Danas sam išao kod Milene na vikendicu, htio tražiti konačno novac za materijal. Dođem tamo…
Što je bilo?
Nema kućice.
Nema?
Nema. Rastavljena. Nema dasaka, nema greda. Samo beton. Milena u dvorištu, plače. Kaže, netko došao noću, sve rastavio, sve odnio. Ne razumijem ništa.
Martina isto zbunjena. Stojeći s telefonom u ruci, rastao se osjećaj iznenađenja.
Pitaj susjede jesu li što vidjeli?
Pišem. Kažu bila noćas neka kombi, čovjek, utovario uredno. Ništa slomljeno, samo rastavljeno i odvezeno.
Spusti slušalicu. Par sekundi stoji. Onda zove Davora.
Davor?
Da.
Ti si, jel’ da?
Duga pauza.
Da.
Bože, Davor, zašto?
Jer tvoj tata dao novac i rad. Rastavio sam pažljivo, ništa ne uništio. Daske i grede kod tvog tate. Neka stavi kod sebe na vikendicu ili proda. Njegov materijal, njegov trud. Neka ima kod sebe.
Martina osjeća stezanje u grlu.
Znaš da je sad skandal?
Znam.
Milena će na policiju.
Neka ide. Nisam ništa razbio. Rastavio sam, što je sagrađeno od materijala koji nije plaćen. Neka dokažu suprotno.
Davor…
Martina, tvoj tata pomaže svima, ali ne zna tražiti za sebe. Netko je morao tražiti umjesto njega. Ja sam tražio na svoj način.
Dugo šuti.
Zašto si to napravio? pita napokon, iako poznaje odgovor.
Jer je on tvoj tata. Davor šuti kratko. I jer si to zasluživala. Da imaš nekoga tko će to napraviti za tebe.
Navečer skandal. Milena zove Petra. Petar dolazi natrag s izrazom kao da je smak svijeta.
Netko je rastavio kućicu! Jesi li znala?
Jutros sam saznala.
Taj tvoj Davor! Tvoj ‘prijatelj’?
Da.
Petar sjeda, ustaje, šeta po sobi.
To je kazneno djelo. Mama ide na policiju.
Nek’ ide odgovara Martina. Sama čudi ton svog glasa, miran.
Ti to tako? Petar podigne glas po prvi put. Znaš da tvoj prijatelj ima problem sa zakonom?
Rastavio je kućicu koju je moj tata sagradio od svog materijala. Tvoja mama nije platila. Tko je tu kome otimao?
Nije tvoje da odlučuješ!
Istina. Neka odluči policija. Samo nek pokažu račune i dokaze.
Petar šuti.
I još nešto, Petre. Dok ti vičeš o kriminalu nisi mi još odgovorio. Na čijoj si strani?
Glupost… nema strana.
Ima. Uvijek ima. Kad je konflikt, biraš. I kad ne biraš, to je izbor. Ti stalno biraš mamu. Tvoje pravo. Ali ja više neću biti druga.
Govoriš gluposti.
Možda. Ali ovo nije glupost: ja odlazim.
Tišina.
Što?
Odlazim, Petre. Trebam par dana da skupim stvari. Molim te, da mi u tih par dana pustiš da mirno odem.
Gleda ju. Na licu mu nešto što ne prepoznaje odmah. Nije ljutnja. Nije tuga. Nešto kao zbunjenost čovjeka kojem plan nije išao, i nema pojma kako to.
Radiš zbog kućice?
Zbog godine života. Kućica je bila kap.
Tri dana pakira stvari. Petar ne dolazi, vjerojatno je kod mame. Martina prenosi knjige, slike iz ladice, vozi ih roditeljima. Tata pomaže šutke, ne pita ništa.
Na kraju, kada vozi poslijednju kutiju, tata joj pruži zagrljaj. Jak, čvrst, kad nema riječi.
Tata, nemoj šutjeti. Kaži nešto.
Što da kažem. Žao mi je. Ali… dobro si napravila.
Kako znaš?
Jer si takva. Ne bi ti mogla drukčije. Mučila bi se, ali ne bi mogla.
Naslonila je čelo na njegovo rame. Pedeset osam godina, ruke žuljevite, miris na strojno ulje i na dom. Najpouzdanije što ima.
Za tjedan dana zove Mirjana.
Čula sam. Što bi se dogodilo?
Puno da objasnim.
Znala sam da nešto tu ne štima.
Martina se zamalo ne nasmije, ali se suzdrži.
Mirjana, ti si mi prije pola godine rekla: Drži ga se.
Nisam sve znala.
Upravo to.
Zaručnički prsten vraća službeno, Petru porukom. Nije odgovorio. Prsten je ostavila na prozoru. Milena nije išla na policiju netko joj objasnio da bez dokaza računa nema šanse.
Davor donosi materijal tati. Grede i daske Vlado skladišti u garaži, kaže da će ih koristiti kod svoje vikendice, ionako je planirao već godinama.
Bit će lijepo kaže Davor.
Pomoći ćeš mi? pita Vlado.
Doći ću.
Rukuju se. Tata pogleda Davora i kimne. Martina, pored njih, shvati da u tom kimu ima više nego u dugim govorima.
Martina i Davor sretnu se opet u parku. Početak rujna, zrak već svjež, lišće žuti.
Kako si? pita Davor.
Umorna iskreno kaže ona. Ne od odlaska. Od toga što nisam otišla ranije.
Znam.
Davor… moram te pitati. Jesi li ti već dugo… drugačije prema meni, ne kao prijatelj?
Ne skreće pogled, samo šuti tren.
Jesam.
Zašto nisi rekao?
Jer si bila sretna ili si mislila da jesi. Nije bilo na meni da to rušim.
Martina ga pogleda. Jakna nikakvog kroja. Raščupana kosa. Ruke radničke, nimalo nježne. Nikad maramica. Pogled, kojeg godinama nije dorazumjela do kraja, možda jer se bojala što bi mogla pročitat.
Davor… ne znam što osjećam sada. Tek sam izašla iz nečeg teškog. Malo sam polomljena. Treba mi vremena.
Znam.
Nećeš požurivati?
Nikad nisam.
To je bilo točno. Osam godina prijatelji, nikad pritiska. Dolazio noću kad joj je bilo najgore. Šutio kad je trebalo šutjeti. Govorio kad treba reći. Rastavio kućicu u ponoć samo zato što pravda to traži za njezina oca, bez riječi prije toga.
Davor.
M?
Hvala ti. Za kućicu.
Blago se nasmiješi.
Nema na čemu. Dobar je rad bio. Šteta što ne stoji tamo.
Tata će kod sebe.
Znam. Pomoći ću mu.
Krenu dalje stazom. Lišće šuška pod nogama. Martina misli kako je prošle godine stajala na istom mjestu u plavoj haljini i rekla da, a nije slušala sebe. Misli kako je baka bila u pravu pravo vidiš kad nije svečano. Misli kako sad hoda pored čovjeka kojeg zna osam godina, a zapravo ga nikad nije upoznala na ovaj način a zna sve.
Čudan osjećaj. Nema leptirića u trbuhu, nema vrtoglavice. Više kao da hodaš po čvrstom tlu.
Nije još spremna zvati to ljubav. Previše je svježe što je bilo. Previše gorčine, srama, umora. Ali nešto unutar nje zna: ovo nije kraj. Ovo bi moglo biti početak. Polako, oprezno, stvarno.
Navečer zove baku.
Kako si, unučice?
Živim, bako.
Već dobro.
Danas sam bila s Davorom.
Ana šuti sekundu.
I?
Ništa. Samo šetali. Pričali smo.
Znam.
Bako, otkud uvijek sve znaš?
Takva sam, dvadeset sedam godina te gledam. I Davora osam. Davno mi je jasno kako te promatra. Samo ti nisi vidjela.
Martina se nasmiješi.
Zašto mi nisi prije rekla?
Tako se nešto mora sama shvatiti. Tuđe riječi ne pomažu.
Mudra si ti.
Stara, i pomalo mudra. Jedno bez drugog ne ide.
Bako, daj mi jedan od onih tvoji savjeta o sreći…
Ana razmisli malo.
Najvažnije? Evo ga. Gledaj ne kako te netko voli na praznik, već što za tebe radi običnim danom. Kad nema publike, kad ništa ne treba dokazivati tu je prava istina.
Martina još dugo gleda u telefon nakon što prekine poziv.
Običan dan. Bez svečanosti. Noć s alatom na tuđoj vikendici. Peciva na ispitima. Tišina kad je najteže. Materijal složen pažljivo u prtljažnik, jer je tako pošteno.
Običnim danom, kad nitko ne gleda.
Ne zna još kako će ispasti s Davorom. Možda će dugo hodati polako, kao po ledu na prvoj zimi, kad ne znaš drži li. Možda nešto pođe po krivu, jer tako biva prijateljstvo je jedno, nešto veće drugo, a prijelaz nije uvijek gladak. Možda pogriješe. Možda se uplaše.
Ali jedno je sigurno bit će pošteno. Što god ispadne, bit će između dvoje ljudi koji se zaista poznaju. Ne s naslovnice časopisa, ne u sivoj sako s maramicom. Stvarni. S lošim jaknama, mamama koje peku, noćnim vožnjama. S rastavljenim kućicama radi pravde.
Izlazi na balkon. Rujanski zrak hladan, miriše na lišće i kišu. Djeca se igraju u drugom dvorištu dobro je to. Živo je.
Martina pomisli da bi mogla do tate preko vikenda. Pomoći mu nešto. Možda svrati i Davor dogovorili su se za kućicu.
Tatina kućica će biti dobra. Čvrsta, prava, s pristojnim daskama. Ljeti će piti čaj vani. Možda dođe baka, voli prirodu.
Nije to puno. Ali je stvarno.
A stvarnosti je, kako je rekla jednom Ana, dovoljno. Ostalo dođe ako ne žuriš i gledaš pažljivo.
Martina stoji još na balkonu, pa ulazi i zatvara vrata. Već se mrači. Treba večerati. Treba dalje živjeti.
A telefon kratko zatreperi: poruka od Davora. Sutra slobodna? Znam jedno mjesto, grah je kao kod mame.
Gleda tu poruku, ne odgovara odmah. Ne zato što ne zna što bi. Zato da upamti trenutak kad još možeš sve. Takvi trenuci su rijetki.
Onda napiše:
Slobodna. Kad?
Odmah odgovor:
U sedam. Svraćam po tebe.
Nasmiješi se. Blago. Oprezno. Kao netko tko tek počinje ponovno vjerovati.
