Kako godine prolaze, primjećujem da postajem sve ljenija za kupanje…
Ovo je priča koju često čujem među svojim poznanicima, posebice otkako sam u penziji.
Ne suprotstavljam se toj tvrdnji, samo je ponovim, s osmijehom koji skriva blagu nelagodnost.
Doista, kada pređeš određenu dob, svakodnevne stvari postaju izazov. Prvo ustajanje iz kreveta ujutro, pa ponovni odlazak do kupaonice da opereš zube, pripreme za skroman doručak. A odjeća rublje se stalno gomila u košu. Osjećam se kao da mi nedostaje motivacije za sve, jednostavno mi se često ne da. Niti ja, niti većina mojih prijateljica nismo baš marljive kad su te male svakodnevne brige u pitanju.
Unatoč tome, postoje neka pravila koja moramo poštovati bez obzira na to koliko nam je teško ili koliko nam se ponekad ne da. Nitko nema pravo biti potpuno nemaran: ne prati se, ne prati zube, ne prati lice, ne prati odjeću. Zašto? Zato što smo dio društva i moramo živjeti u skladu s njegovim pravilima.
Odjeća ne mora biti najnovija iz trgovine važno je da je čista i da ne miriše na znoj ili da se vidi kako nisi skinuo kaput tjednima. Kosa može biti sijeda; nije baš pametno trošiti mirovinu na boje i frizure. Jeftini šampon iz Konzuma sasvim je dovoljan, glavna stvar je da kosa barem povremeno bude oprana. Isto vrijedi i za lice šminka mi više nije potrebna, ali osnovna higijena je bitna.
Na ruke obavezno stavim malo hidratantne kreme iz DM-a, ispod pazuha najjeftiniji dezodorans, a u cipele malo sode bikarbone koja upija neugodne mirise. Ako mirišem neugodno, nekoliko dana korištenja sode bikarbone u kupaonici rješava problem.
Kada sve sagledam iz tog kuta, stvari su zapravo jednostavne. Ponekad se opravdavam vlastitu lijenost i neugodne mirise (i fizičke i one unutarnje) s time da sam starija, umirovljenica, da nemam kune na bacanje. No, za osnovnu čistoću nije potrebno mnogo novca.
Bez obzira na godine, čovjek mora zadržati dostojanstvo i brinuti o sebi. Tako barem ja mislim, i to je nešto čega se trudim pridržavati svaki dan kad pišem ove retke svog dnevnika.
