Ne voliš me!
Petak navečer u zagrebačkom naselju Siget protječe mirno, ništa ne sluti buru. Prozorima nebodera polako se pale svjetla. Konstantin, muškarac u ranim tridesetima, upravo otključava vrata svog stana na dvanaestom katu. U ruci mu je vrećica iz Studenca: standardni vikend paket paški sir s plemenitom plijesni, slavonska dimljena kobasica, cherry rajčice, butelja istarske malvazije i kutija eklera s čokoladnom glazurom iz slastičarnice Orijent, sve to zbog žene.
Neobično je tiho. Inače ga Ivona, njegova supruga, dočeka bučno, obgrli ga oko vrata, traži izvještaj o svakoj minuti, ali danas hladna tišina. Ni tona iz njene sobe, ni koraka u mekanim papučama s mačjim ušima.
Ivona, doma sam! vikne dok se izuva i osvrće.
Ništa. Niti zvuka.
Konstantin ostavi vrećicu na stolu u dnevnoj sobi i polako uđe u spavaću sobu. Prizor ga šokira: Ivona leži poprijeko na velikom krevetu, lice joj je zaronjeno u jastuk, ramena se naizmjence stežu, a smeđa kosa raširena po pokrivaču.
Što je? tiho pita, primičući se. Nešto se dogodilo?
Ivona iznenada okrene lice, oči joj su natečene, maskara razmazana niz obraze, a iz pogleda vrišti predbacivanje.
Ne znaš? šapuće dramatično drhtavim glasom. Jako mi je teško, Kiki. Tako teško da ne želim više živjeti.
Sjedne na rub kreveta, pruža ruku da joj dotakne čelo, ali Ivona se brzo odmiče i prekrije lice dlanovima.
Što te boli? Imaš temp? pokušava zvučati smireno, ali u njemu vrije dobro poznata, godinama nakupljana frustracija.
Duša me boli! isprekidano povika, ponovno zarivši lice u jastuk. Ti me ni ne pitaš kako sam! Ništa te nije briga. Dotrčaš iz ureda, ne svratiš ni do mene, ne zagrliš me, ne poljubiš! Evo, ja tu veneem od usamljenosti, a tebe briga, šetaš po dućanima, gubiš vrijeme na gluposti!
Ivona, otišao sam do dućana da ti kupim što voliš. Ekleri, taj sir što stalno tražiš, išao sam baš do Supernova centra da ih nađem, pokušava smireno objašnjavati Konstantin, kao malom djetetu.
Ekleri! sjedne uspravno, baca kosu unatrag, oči joj bljesnu: sad je uvjerena da je prozrela njegov manevar pokušava je podmititi. Misliš, eklerima ćeš mene kupiti? Trebao si me zagrliti! Da barem jednom kažeš koliko sam lijepa i važna. Ti… samo s tom vrećom… Ne treba mi ništa doli pažnje! Al to je tebi nevažno, ja sam ti stvar u stanu!
Znao je taj scenarij, već napamet. Pauza pa ti prvi dođi, pruži ruku, briši joj suze, izigravaj grješnika. Grli, ljubi, do eklera na kuhinjsku stolicu nosi.
Ali večeras je iscrpljen kao rijetko prije. Šef je na poslu poludio, klijenti kasnili s plaćanjem i ništa nije išlo kako treba. Ne može više igrati cirkus.
Ivona, daj da pristojno večeramo? upita, podižući se s kreveta. Iscrpljen sam, kao pas. Sjednimo, popijmo vina, pojedimo ekler, razgovarajmo ko ljudi.
Razgovarajmo?! njen glas se povisi do histeričnog falseta. Uskrsne s kreveta, stane pred njega i lupa ga šakama po prsima, kao dijete u gnjevu. Ti si umoran?! A što misliš, što ja cijeli dan?! Uredila sam stan ko vojska, dok ti piješ kavu s kolegicama! Ruke mi otpadaju, kičma boli, jedva dišem! A tebi samo do vina! Nisi ni pitao za mene, ni kako mi je prošao dan! Egoist! Bezobziran, hladan egoist! Samo na sebe misliš!
Uhvati joj zglobove, tanje od dječjih. Uvijek je bila sitna, krhka. Na početku veze, upravo ga je osvajalo što se osjećao kao da je mora štititi. Nije znao da je taj osjećaj njeno najopasnije oružje.
Pusti me, boliš me! zavrišti, izvija se iz stiska. Slomit ćeš mi ruke!
Pusti je, ona jecajući ode do prozora, okrene leđa i dramatično promatra svjetla grada. Ramena podrhtavaju.
Duboko udahne. Odlazi u kuhinju, otvara vino, natoči čašu i ispije naiskap. Drugu nosi prema spavaćoj.
Ivona, popij vina, pomirljivo zatraži, pružajući joj čašu.
Iznenada se okreće; na licu nema više suza, samo suhi bijes.
Makni to, procijedi kroz zube. Ne trebaš me opijati, da ti bude lakše. Ne voliš me. Sve sam shvatila: živiš sa mnom iz sažaljenja.
Zašto to misliš? umorno stavi čašu na komodu.
Zato! približi mu se, uperi mu prst u prsa. Vidim kako me gledaš! Prije si letio kući, donosio cvijeće, nosio me na rukama, sad ništa… Samo posao. Zar sam ti ja stolica?
Šuti, zna da svaka riječ vodi u novu svađu. Nije to razgovor, nego lov. On je lovina, ona lovkinja koja uživa u igri prije nego što ga ubije.
Dobro, reče konačno. Idem jesti. Pridruži se ako želiš.
Krene u kuhinju, osjećajući njen pogled u leđa. Izvađuje sir, reže kruh, rajčice, sipa si još vina. Ignorira neminovno.
A neizbježno uvijek stigne.
Za pet minuta Ivona uleti u kuhinju i zgrabi tanjur sa sirom pa ga tresne o pločice svom snagom. Porculan se rasipa na tisuće komadića, sir se razmrlja.
Što ti je?! zareži Kiki, skočivši. Jesi li normalna?
To! viče, crvena i bijesna. Eto što dobijem kad me ignoriraš! Kad šutiš! Ja se trudim, uređujem, čekam, a ti glumiš kip!
Pokuša uzeti bocu vina, ali joj Konstantin uspije izmaći ruku. Malvazija poplavi pločice, umiješavši se s komadićima tanjura.
Smiri se, procijedi, stisnuvši joj zglobove toliko da zaječi. Dosta je.
Boli me! zapomaže, pokušava se izbaviti. Pusti je, ona se spotakne na vlažnom podu i skoro padne, spasi se za prozorsku dasku. On prigušeno gleda kaos.
Pogledaj što si napravila, tiho kaže, šireći ruku.
Ja?! urlikne pa opet u napad To ti mene tjeraš na ovo! Da si normalan, ništa od ovoga ne bi bilo!
Bez riječi uzima metlu i lopaticu, skuplja komadiće. Ivona gleda. Prilazi, istrgne mu metlu, baci ju u sudoper i ponovno vrisne:
Nemoj čistiti! Nek svi vide kakav si! Nek znaju što mi radiš!
Tko to svi, Ivona? izmučeno podrugljivo pita.
Susjedi! Da svi znaju da imam monstruma od muža!
Već znaju, cinično se nasmije. Navikli su, svaki dan dan razbijene posude.
Istina je mladi par s druge strane zida vjerojatno bi mogao citirati sve arije iz njihovih bračnih opera. Ponekad mu se činilo da slušaju s ugašenim televizorom.
Još se i smiješ? zareži. Smiješ se meni?!
Ne smijem se, ne da mi se više ni to.
Ostavi metlu, ode u dnevni boravak, sjedne u fotelju, zatvori oči. Buka u glavi. Prisjeća se početaka ono kad su se upoznali kod zajedničkog prijatelja na rođendanu. Imala je dvadeset i dvije, on dvadeset i tri. Kći jedinica, razmažena, navikla na luksuz. Mama bivša učiteljica, tata vlasnik nekoliko auto-servisa u Samoboru. Darivali je, pazili, zatvarali nebo kad načini tužnu facu.
Već tada Ivona pokazuje karakter. Uvijek mučila ako bi zakasnio pet minuta. Dizala scenu u kafiću kad nije bilo po njezinem. Ali Kiki, zaljubljen, vjerovao je da će sve izgladiti, da je to mladost i osjetljivost.
Brak je pogoršao stvari. Roditelji su se povukli, a poplava svih očekivanja sručila se na njega. On muž, otac, mama, dadilja, zabavljač i osoblje u jednom.
Željela je da je pazi, mazi, svaki dan kava u krevet, svaki večer priča: Ti si najljepša. Darovi stalno, poslastice svaki dan. Ako zaboravi jogurt smak svijeta.
Ne voliš me! vrišti, Nema te briga za mene!
Ako joj suprotstavi, odmah plače. I te suze su oružje. Na njega nisu djelovale kao na većinu nije ih želio zaustaviti, već izazivale su mu bijes. Znao je, to nisu suze tuge ili boli, već šantža.
Kad i to prestane djelovati, prebacila je taktiku na bolest. Glavobolja, slabost, pao tlak. On mjeri tlak, sve je ok. Ali traži da sjedi, drži je za ruku, donosi čaj i pita svakih pet minuta Je si bolje, dušo?. Ako ode iz sobe histerija i nova drama.
U konačnici, kad ništa ne pomaže, krene masakr lupa posuđe. Prva šalica, tanjur, zdjela o pod. Zvuk joj olakša. Ponekad čak pomogne s krhotinama, ako joj lijepo zamoli.
Koja ti je to manija s razbijanjem posuđa? jednom je upitao, umoran do boli.
Što drugo? čuđeno ga pogleda. Ne slušaš lijepo, moram loše. Razbijanje smiruje živce. Jeftinije od psihijatra.
Jeftinije? pokaže rukom na niz novih servisa tijekom godine Računaj koliko smo potrošili.
Onda me ne tjeraj do ludila! kontrira ona.
Konstantin je iscrpljen. Želi odraslu, normalnu ženu. Da ga dočeka s osmijehom. Da navečer sjede, šute, a ne drži monolog zašto je on loš. Da seks nije nagrada, već želja. Ne više petogodišnje izljeve u tijelu tridesetogodišnje.
Kako je naučiti ozbiljnosti? Ona sve vidi kao sasvim prirodno, model na kojem su je odgojili roditelji: kad nešto želiš plači, razbijaj, traži i svijet je tvoj.
Nedjeljno jutro. Konstantin se budi rano, Ivona spava. Pravi si kavu, sjedi u kuhinji i gleda sivo nebo. Ispunjava ga tuga. Danas će, odlučio je, ozbiljno razgovarati.
Oko jedanaest ona izlazi, umotana u ogrtač, lice natečeno od plakanja. Uzima kavu, sjeda za stol, zuri u zid.
Ivona, moramo razgovarati, tiho kaže.
O čemu? bez pogleda.
O nama. Ne mogu ovako više.
Ne možeš? okreće se s blicom poznatog bijesa. Ja ne mogu! Ne mogu živjeti s osobom koja me ne voli!
Poslušaj se malo. Ne misliš da se ponašaš kao dijete, a ne kao žena?
Ja dijete?! podigne glas, A tko stalno čisti? Tko kuha, tko brine za tebe?
Čistiš? Imamo gospođu što nam dolazi dvaput tjedno. Kuhanje? Jaja što si pržila desetak puta? Briga? O sebi, da.
Bezobrazan si! ustane, prolije kavu, prska stol. Ja sve radim srcem, a ti…
Ivona, sjedni, slušaj.
Posluša, iz znatiželje.
Volim te, započinje. Ali imam granicu. Ne mogu više tvoje histerije, razbijanja, stalne dokaze ljubavi. Želim normalnu obitelj. Partnera, a ne dijete.
Dakle, ja sam loša? nausnula je usne, oči ponovno sjaje suzama. Nedostojna sam tebe?
Ne govorim to. Govorim da moramo nešto mijenjati. Moraš odrasti. Naučiti gledati mene, ne samo sebe. Prestat manipulirati.
Ja manipuliram?! zavrišti. Kad loše, stvarno loše sam, ti pridonosiš!
Kad nešto tražiš, počneš plakati ili pasti u nesvijest. Kad popustim, odmah ti bolje. Nije bolest ucjena je.
Gleda ga otvorenih očiju. Nije ovo očekivala. Obično bi popustio.
Ti si… čudovište! izusti. Ne voliš me, nikad nisi! Oženio si me radi love mojih roditelja!
Koje love? Stan je moj, prije tebe, tvoji rodi samo poklone šalju.
To ti misliš! Iskoristio si me, sad hoćeš baciti!
Konstantin shvaća nema tu smisla. Sve izokrene, on na kraju ispadne loš.
Idem van, tiho reče. Moram na zrak.
Ideš?! blokira vrata. Nismo završili!
Završili smo, Ivona.
Aha?! hvata kristalnu zdjelu s keksima (poklon njene majke) i tresne o pod. Kristal u tisuću sjajnih komadića.
On je gleda, ona čeka reakciju.
Hoćeš još? hladno, mirno pita.
Što? zbunjena.
Posuđe. Budem li pokupio ono još?
Zaobiđe je, u hodnik, navlači jaknu i cipele. Ona za njim, hvatajući ga za rukav.
Ne odlazi! Nemaš pravo! Ti si moj muž!
Zato i odlazim, odmiče njene prste. To više ne mogu biti.
Odlazi stubištem, zatvarajući vrata iza sebe. Čuje da je nešto teško doletjelo za njim.
Spušta se liftom, izlazi iz zgrade i besciljno luta po jesenskom Zagrebu. Gazi lišće, promatra prolaznike i misli: gdje je ovo pošlo po zlu? Volio je Ivonu, stvarno je volio.
Sjedne u mali kafić, naruči kavu i kremšnitu. Telefon neprestano zvoni. Ivona je uporna: prvo poruke pune ljutnje, pa jecaji, pa opet proklinjanja. Onda, na kraju svekrva.
“Što si dozvoljavaš? Ivona je u šoku, srce joj lupa, vrati se i ispričaj se mojoj kćeri!”
Konstantin pročita i kiselo se osmjehne. Mama. Iskusna manipulatorica. Ona je Ivonu tome naučila; uvijek ju brani, opravdava. Isključuje mobitel. Naručuje još jednu kavu.
Kasno navečer vraća se doma. Stan mračan, tih. U kuhinji kristal i dalje na podu. Ivona leži okrenuta zidu, “spava”. Ne budi je. Pokupi krhotine, opere pod, legne na kauč.
Ujutro izlazi uplakana, s podočnjacima. Priđe mu, sjedne kraj, nasloni glavu na rame.
Kiki, oprosti mi. Glupa sam, nisam htjela. Samo, kad si otišao prestravila sam se da te više neće biti.
Šuti.
Volim te, stvarno te volim, šapće. Pokušat ću se promijeniti. Samo, ostani. Ne ostavljaj me.
Pogleda je mala, krhka, u ogrtaču, raščupana… Srce popušta, opet.
Ivona, umorno izgovori. Ne znam. To si već obećala puno puta. Sve se vrati kroz tjedan dana.
Ovaj put je drugačije, uzbuđeno govori. Idem psihologu. Već sam naručena, vidi.
Pokaže mu mobitel s nekim centrom. Uzdahne.
U redu, pokušaj. Ali ovo je zadnji put.
Objesi mu se oko vrata, ljubi ga, zahvaljuje. On ponovo “povjeruje”. Ili glumi. Jer je zastrašujuće priznati da je šest godina otišlo u vjetar.
Prođu dva tjedna. Ivona stvarno posjeti psihologa dvaput, pokazuje mu zabilješke, kući je smirenija. Pokušava poputiti, kada osjeti navalu, ode iz sobe pa duboko diše, kao što je naučila. Konstantinu se rađa nada.
Ali dođe ono neminovno. Zadraži se na poslu sat vremena, što joj i javi. Ona: Dobro, čekam. Kad dođe, ponovno Ivona iz prošlosti.
Gdje si bio? zaskakuje.
Svetlana, javio sam ti. Sat više zbog klijenta, bila je gužva.
Lažeš! Bio si s onom Anamarijom iz računovodstva! Sve znam!
Ivona, budi realna, kakva Anamarija? Ne znam ni kako izgleda.
Ali si joj prošli tjedan kupio kavu! Čula sam!
Kupio sam kavu, ponekad kolegicama, ništa više.
Za mene je! povikne. Ne voliš me! Varaš me! Znala sam.
I sve ponovo: suze, vriska, kuhinjsko razbijanje posuđa. Sada leti novi servis, kupljen prošli tjedan.
Kiki stoji na vratima, promatra je kako s užasom lupa tanjure o pod jedan za drugim, ogorčen pogled, brzo disanje, sve dok, kad ništa nije ostalo, stane.
Ivona, dosta. Kasno je, ljudi spavaju.
Briga me! Nek svi znaju kakav si!
Uzima još jedan tanjur, ali ispadne joj iz ruke i samo tupo zazveči. Gleda ga, pa tanjur. Zbunjena je.
On se okrene, iz ormara izvuče stari kofer i počne trpati stvari. Ivona stoji na pragu.
Kamo ideš? tiho pita.
Kod mame, dok si ti ovdje.
Koliko dugo?
Dok se ne iseliš. Stan je moj, to znaš.
Ona zaplače, pokušava ga zagrliti, ali on se mirno odmakne.
Nemoj.
Kiki, oprosti, neću više! Sve su to živci, molim te, ne idi.
On je pogleda, umoran do srži. Koliko je puta ovo već prošao?
Ivona, nećeš se promijeniti. To nisi ni kriva, takva si odgojena. Ja ne mogu više.
Mogu! zacvili. Samo mi daj priliku!
Davao sam šest godina. Ništa nije ostalo.
A što je s ljubavlju? prošapće ona.
Volio sam te, jako. Sad ne znam. Možda je i to umrlo, malo po malo, kroz razbijene tanjure, suze, manipulacije.
Zakopča kofer, krene prema vratima. Ona se objesi na kvaku, ne da mu proći.
Ne dam ti da ideš! Koliko ćeš kod mame biti?
Dokle si ovdje. Stan sam ja platio, prije nego smo se upoznali.
Ona ustukne, oči su joj bespomoćno velike. Odlazi, pritišće lift.
Kiki! Vrati se! Bez tebe ne mogu! Umrijet ću!
Lift dolazi, vrata se zatvaraju.
Nazovi doktora. Ili mamu. Ona će ti donijeti novi servis.
Izađe na ulicu, sjedne u auto, vozi. Ne zna gdje. Ne želi mami, ni njezinu suosjećanje ni savjet. Vozi bez smisla kroz prazni Zagreb, žute lampe, mali promet.
Telefon ne prestaje zvoniti. Ivona zove desetke puta, zadnje: Žalit ćeš. Neću ovo zaboraviti.
On se kiselo osmjehne i isključi mobitel.
Ujutro se budi u autu, parkiran negdje na Srednjacima. Ukočen vrat, boli leđa. Ulazi u prvu otvorenu kavanu, popije tri kave i pojede sendvič. Osjeti živost.
Mjesec kasnije razvod. Ivona plače, neda razvod, ali sud ga odobrava odmah nemaju djece.
Ponekad mu se Ivona i dalje sanja: ogrtač, uplakane oči, ruke prema njemu Kiki, oprosti, neću više. Budi se u hladnom znoju i dugo gleda strop. Onda prođe.
Nakon godinu dana upoznaje Ljubicu. Došla je raditi u susjedni odjel. Nosi naočale s tankim okvirom, tiho se smije, pije crnu kavu bez šećera, nikad ne viče. Kada se naljuti, šuti i povuče se, pa nakon pola sata smireno predloži: Hajde, pričajmo.
Konstantin se isprva boji svaka jača riječ, svaki nagli pokret ga uznemiri. Ali Ljubica je drugačija. Ne lupa posuđe, ne glumi slabost, ne traži stalnu pažnju.
Nakon dvije godine vjenčaju se. Tiho, na matičarskom, bez velike svadbe, samo roditelji. Ivona mu tog dana pošalje poruku: Nadam se da ćeš crknut, majmune. On pročita, nasmije se i blokira broj.
Ponekad, prolazeći kraj odjela posuđa u Konzumu, zastane i promatra: bijeli, s cvjetićima, kristalni… I misli: koliko se tanjura moglo kupiti novcima što ih je Ivona razbila godinama?
Ljubica mu priđe, primi ga za ruku i tiho pita:
Što si zastao? Treba nam još mlijeka.
Klimne i krene za njom, okrećući leđa policama s tanjurima.
