Nitko me u životu nije toliko povrijedio kao moj bivši muž.
Nismo se vidjeli puna tri mjeseca. Zadnji put kad sam ga srela, vozila sam našu kćer Maju kod njega za vikend. Prošlo je samo dvanaest tjedana, a on… gotovo da ga nisam prepoznala.
Godinama sam mu govorila neka pazi na sebe, neka smrša, ali nije mario ni za što što sam govorila. Jeli bi burek i pili gazirane sokove, neumorno ležeći na kauču, i bilo je nemoguće izvući ga van, a kamoli u teretanu. A sad prostirka za vježbanje prostire se po sredini onog njegovog malog stana! Nova frizura i uredna odjeća, a nije imao nikoga da o njemu brine. Godinama ga nisam uspjela naučiti da opere veš, a sad odjednom zna sve i pere sam.
Naposljetku smo sjeli i razgovarali.
Čula sam dovoljno. Rekao mi je kako sam ga godinama podcjenjivala, i zato je bio onakav kakav je bio, ali sada, kaže, više nije isti čovjek, a ja i naše dijete više nismo dio njegovih planova. Ima novu vezu, sretan je kao nikad, i radi na svom izgledu, svom karakteru i zaradi sve zbog nje. Upravo to me najviše pogodilo. Za mene i Maju nije ni prstom mrdnuo, a sada se za neku drugu ženu potpuno promijenio.
Ljudi kažu: daješ onoliko koliko želiš dobiti zauzvrat, a moj muž nikad nije bio čovjek koji bi uzvratio istom mjerom. Voljela sam ga, poštovala, a samo bih ponekad nešto prigovorila ni on nije mislio da treba išta mijenjati. Nikad od njega nisam ništa dobila…
Čak ni nakon razvoda, on je i dalje najvažniji samom sebi, a ne kći koju nije vidio toliki tjedni. Voljela bih da je samo na trenutak bio na mom mjestu, da je barem pokušao; da je osjetio kako je to truditi se, a stalno dobivati… ništa. Ali tko zna…
