Srce se ne može prevariti
Vedrana ulazi u haustor, poziva lift, vozi se do šestog kata, izlazi i staje pred vratima stana u kojem je provela cijelo djetinjstvo i mladost.
Iz navike vadi ključeve iz torbe, gleda ih, pa pogleda vrata i odloži ih natrag. Umjesto toga pozvoni.
Vrata otvara njezina mama:
– A zašto zvoniš? Ključeve si, naravno, zaboravila, jel tako?
Vedrana kimne i veselo kaže:
– Bok! Kako ste?
– Bok, kćeri majka prilazi i zagrli Vedranu, a Vedrana poljubi mamu u obraz. – Sve je dobro, uđi.
Vedrana preda mami vrećice s hranom i lijekovima koje je kupila, i s olakšanjem odahne: čini se da je mama dobre volje i ne namjerava joj držati prodike.
Iz dnevne sobe izlazi i otac:
– O, kćeri! Napokon si stigla! Kako to da si sama? Mislili smo da ćeš doći s Matom.
– Ma…, – Vedrana shvati da nije pripremila izliku zašto je došla bez svoga dečka. On ima posla.
Što bi drugo mogla reći?
Kad su zadnji put bili kod roditelja, toliko su navalili na jadnog Matu s temom svadbe da se jedva branio i obećao Vedrani da će joj uskoro zaprositi.
Onda su šutjeli cijelim putem kući, a doma joj je Mate priredio scenu.
– Kao da ti već nisam zaprosio! ljutio se. Zaprosio sam! Ti samo stalno odgađaš i nikad da kažeš termin svadbe, da možemo objaviti roditeljima.
Mate se pravio uvrijeđen, a možda je zaista bio povrijeđen jer Vedrana stalno odgađa.
Vedrana ga zagrli:
– Ti si najbolji! Volim te! samo to uspije reći.
Zaista je mislila da je Mate krasan dečko i voljela ga, ali… ali nije osjećala da je baš on njezina polovina. Sve je bilo na mjestu, ali nečega je falilo. I nije znala objasniti što. A još manje što učiniti…
– Ajde, operi ruke, sjedi za stol i ispričaj novosti.
Dalje sve ide svojim tokom. Vedrana priča s roditeljima, oni je nahrane ručkom, i već se sprema otići, ali roditelji se pogledaju i mama započne:
– Reci, voliš li ti Matu?
– Volim.
– A je li te zaprosio?
– Je…
– Zaprosio? I?
– Ja sam rekla da moram još razmisliti…
Vedrana spusti pogled prema stolnjaku, kao da ga prvi put vidi.
– Vedrana! mama vjerojatno pljesne rukama, ali Vedrana ne podiže pogled. Mi smo nasrnuli na Matu, a zapravo ti sama kočiš cijelu stvar! Što razmišljaš?
– Pa ne znam…
– Kćeri, ja te razumijem…
Vedrana se iznenadi i podigne pogled prema mami.
– Stvarno?
– Naravno! I ja sam se bojala da ne izaberem pogrešan dan za svadbu, da će pasti kiša, da će nešto poći po zlu, da će djeveruše biti u krivim haljinama… A sve je prošlo savršeno!
Vedrana se nasmiješi.
Naravno! Mami ne pada na pamet da Vedranu brine nešto skroz drugo.
– Na kraju krajeva, ti i Mate toliko odgovarate jedno drugome. Odmah sam vidjela da ste kliknuli, pa sam s veseljem podržala ideju da vas upoznaju…
Stani… Vedrani se učini da je vrijeme usporilo.
– Mislite… upoznaju?
– Pa da. Prvo je Mate vidio tvoju sliku, svidjela si mu se. Onda ste se sretno susreli i on te šarmirao.
Zanimljivo! Dakle, to nije bio slučajan susret!
– Naravno, mogli smo vas upoznati i službeno, ali ovako je bilo romantičnije.
—
Vedrana se vraća kući i u glavi joj stalno odzvanja mamina rečenica:
mogli smo vas upoznati, ali to ne bi bilo dovoljno romantično!
Nije dovoljno romantično!
Isprva je bila ljuta na roditelje, ali dok je stigla doma, smirila se.
Uostalom, to što su ona i Mate kliknuli, znači da joj roditelji poznaju ukus, znaju tko bi joj mogao biti drag.
Ipak, u odnosu s Matom nešto joj fali. Samo da zna što!
—
– Vedrana, kasniš! Sve si propustila! još nije ni sjela za stol u uredu, kad ju je dočekala kolegica, Anka.
– Što sam propustila? upita Vedrana kroz smijeh.
– Koga, a ne što. Imamo novog kolegu. Sigurna sam da će ti se svidjeti.
Vedrana se nasmije.
– Meni? Sigurno se već tebi svidio! A joj, pa ti si udata, još s dvoje djece!
Anka pocrveni.
– Dosta, Vedrana! Više ti ništa neću pričati! promrmlja i zagleda se u monitor.
Vedrana upali svoje računalo i zaroni u posao.
Približava se vrijeme ručka.
– Ja idem jesti.
Ustane i uzme torbu.
– Ideš sa mnom? na vratima pogleda Anku, ali ona samo odmahne:
– Ne!
Vedrana slegne ramenima i ode.
Dok hoda hodnikom, razmišlja o tome kako je postala oštra. Trebala je baš tako zadirkivati Anku? S jedne strane šalila se, ali s druge…
Tad ispred nje stane mladić, a Vedrana doslovno uleti u njega.
Prava klasika žanra!
– Oprostite! kaže on, iako je ona naletjela.
Vedrana otvori usta da se pobuni, no predomisli se očito je to taj novi dečko, nikad ga prije nije vidjela u uredu.
– Ja sam Vedrana, analitičarka predstavi se kad joj ništa drugo ne pada na pamet.
– Luka, programer.
– Drago mi je.
– I meni isto.
Tada se Luka nasmiješi. U tom trenutku Vedrana osjeti da je propala. Kad se okrenuo, svidio joj se odmah, ali kad se nasmiješio gotovo srce joj je preskočilo, pa i brže zakucalo. Te jamice na obrazima! Te iskrice u sivkastozelenim očima!
Tišina se protegla.
– Ja idem na ručak bubne Vedrana nešto prvo što joj je palo na pamet.
– Dobar tek.
Vedrana se isto tako osmjehne Luki i produži dalje.
Izvana djeluje kao da hoda sasvim normalno, ali unutra mora sebe tjerati da ide ravno, noge bi najradije krenule natrag za Lukom.
Na ručku gotovo ništa ne pojede. Sve joj misli lete prema Luki.
“Ma to nije moguće. Ljubav na prvi pogled? Ne Da, zgodan je, prekrasno se smije A oči! Ali to je samo vanjština. Tko zna što se krije ispod”
Vedrana odluči da za početak želi s njim biti samo prijateljica.
Kad se vrati u ured, Anka je opet iznenadi:
– Možeš se opustiti. Sve sam doznala. Novi ima curu. Tako da ni ti, ni ja nemamo šanse…
Vedrana sjedne za stol.
– Jasno jedva izusti. No, osjeti snažno razočaranje.
– Inače, ja imam dečka, nisam ni računala na novoga doda suho.
Da joj Anka išta odgovori, sigurno bi se posvađale, ali Anka šuti.
—
Vrijeme prolazi.
Vedranini roditelji čekaju kada će objaviti svadbu. I Mate čeka. Njegovi roditelji isto, svaki put kad ih posjete, pogledom je ispitivački promatraju Kad?
“Nešto moram napraviti”, misli Vedrana, ali ne može odlučiti što. Zato ne čini ništa.
Možda je stvar u tome što čeka Luku. Da, postali su prijatelji. Zna sve s curom je pet godina, bilo je svega, mirenja i rastajanja, i dalje nije siguran je li ona ta
“Zanimljivo, i čudno,” misli Vedrana, “i on živi između, baš kao i ja.”
—
– Vedrana, znaš li da uskoro stiže ljeto? pita je jednom Mate za doručkom.
– Naravno! Jedva čekam, znaš da najviše volim ljeto!
Vedrana osjeti kako je dobro raspoloženje obuzima, kao da joj krila rastu.
– Mislim da trebašmo vjenčanje u ljeto, u srpnju ili kolovozu. Što kažeš? Toplo, lijepo.
Ali Mate pokvari sve odlučivši van svake sumnje:
“Opet ta svadba! Zašto ne možemo tako živjeti?”
– Što kažeš? pita Mate.
– Možda ipak na jesen? Vedrana nesigurno predloži. Jesen je još topla i lijepa. A ljeti, za medeni mjesec, svugdje je vruće i skupo. Sezona…
– Sad pričamo samo o svadbi. Putovanje će kasnije, ionako nijedno od nas ljeti ne dobije godišnji. I što ćemo srpanj ili kolovoz?
Mate je gleda, a Vedrana shvati da je dovedena pred zid.
– Kolovoz kaže tiho.
– Odlično! Napokon! Za dva mjeseca idemo prijaviti vjenčanje.
—
Već danima Vedrana ne može pronaći mir. Mate ju je praktički natjerao mora ili srpanj ili kolovoz
“Nešto moram napraviti,” ponavlja si Vedrana, ali što? Ostaviti Matu? A kamo? Zna da roditelji ne bi rado primili natrag. Prijateljici? Možda. Trebala bi malo uštedjeti.
Na ručku sretne Luku. Malo pričaju, malo koketiraju. Onda Vedrana kaže:
– Ja se u kolovozu udajem. Eto!
– Odlučila si?
Vedrana kimne.
– Super! Ja se još uvijek nisam pronašao
“I to je sve što imaš reći?” pomisli Vedrana.
A možda si je sve samo umislila, možda Luka i nije njen čovjek, možda mu se ne sviđa Iako se stalno smiju jedno drugome, podbadaju se, svi misle da su zajedno, iako nisu.
– Ideš večeras na feštu? pita Luka iznenada.
– Na koju? Vedrana začuđena.
– Pa, bila je obavijest. Danas je važan dan za firmu, svi su pozvani. Aha, idem.
– Proslijedi mi taj mail, valjda ću i ja doći kaže Vedrana.
—
“Zašto sam uopće došla na ovu feštu? Kakva dosada!”, misli Vedrana.
Gleda lijevo-desno… Luke nema, ali zato vidi poznate cure iz računovodstva pa ide njima.
– Zašto danas tako malo ljudi? upita.
– Programeri su nešto pobrkali, nisu svima poslali. I bolje, manje ljudi više zraka.
– Jasno.
Vedrana opet traži Luku pogledom nigdje ga nema.
“Gdje je on sad?”
– Što, tražiš Luku? Neće on doći. Zvala ga cura pa odmah poletio k njoj.
Vedrana slegne ramenima:
– Pa što, otkud vam da ga čekam? Imam i ja dečka.
Pokušava se nasmiješiti.
Cure mijenjaju temu, Vedrana ih sluša, ponekad nešto doda, ali iznutra jako tužna.
“Što sad? Da odem doma?”
Naravno da bi mogla ustati i otići, ali zar je Lukino odsustvo razlog za rastužiti se?
I Vedrana odluči ne misliti na Luku, počne sudjelovati u razgovoru. Prvo je s curama iz računovodstva, onda ode drugoj ekipi, trećoj.
Onda svi idu u drugi kafić, pa sljedeći, pa zajedno šetaju parkom.
Jasno da ih je iz sata u sat sve manje, ali Vedrana nema volje doma.
—
Vedrana pogleda na sat.
Šest ujutro! Nevjerojatno!
Vadi mobitel bio je na nečujnom i vidi desetine propuštenih poziva od Mate.
Podigne pogled od cijelog društva ostali su samo ona i generalni direktor, Petar Aleksić, cijelu su noć razgovarali o knjigama i filmovima.
Vedrana se odjednom smete i pocrveni.
– Ma, baš smo se zaboravili, – uspije procijediti.
– Ma je, – nasmije joj se Petar. Sad ću ti naručiti taxi.
Stiže taxi, Vedrana pokušava djelovati cool, kao da ništa čudno nije bilo. Pa i nije u stvari
– Super je bilo, – kaže na odlasku. – Treba to ponoviti jednom.
Gotovo ugrize jezik.
Petar se nasmije:
– Naravno, čim prije.
Vedrana opet pocrveni.
—
– Gdje si ti bila? pita Mate ljutito.
– Pa gdje, na fešti. Pisala sam ti…
– Fešta do skoro 8 ujutro, ha!
– Znam, kriva sam, oprosti. Neće se ponoviti…
– Nema potrebe. Spakiraj stvari i idi.
Možda je Mate mislio da će ga moliti da ne raskinu odmah. Možda ne. Ali Vedrana je povrijeđena takvim nastupom, spakira stvari i ode roditeljima.
—
– Kako ste se posvađali? Vi ste idealan par! mami se valjda dižu ruke u zrak i kolutaju oči.
– Ma mama
– Što: “Ma mama”? Mi smo ti birali muža, a ti!
“Upravo to, vi ste birali” pomisli Vedrana, ali izgovori:
– Hoćete me primiti ili da iznajmljujem stan?
– Pa naravno da ćemo te primiti
Roditelji uzdišu.
—
Vedrana je na poslu, smrknuta. Nakon fešte čini joj se da je Lukin sjaj nestao, shvatila je da ni on nije njen čovjek.
A tko je? I hoće li ga ikad sresti?
Tad zazvoni telefon na radnom stolu.
“Sigurno opet računovodstvo”, pomisli Vedrana i gotovo grakne u slušalicu:
– Što sad treba?
– Hm… Hm… Ništa posebno. Vedrana, dođi kod mene.
U slušalici prekid.
Vedrana zbunjeno gleda u telefon.
– Što ju gledaš kao zmiju? dobaci Anka.
To je izvuče iz misli. Nešto promrmlja, ustane i krene prema direktoru.
– Dobar dan! kaže tajnici Leni. Mene direktor zvao.
Vedrana kimne prema vratima.
– Tebe? iznenađeno pita Lena.
Vedrana još jednom kimne.
Lena nazove interfon:
– Petre, stigla vam je Vedrana iz analitike… U redu
Pogleda Vedranu ispod oka:
– Prođi, čeka te.
Vedrana udahne, otvori teška vrata.
– Dobar dan, Petre, – odluči odmah postaviti distancu. Zvali ste?
– Bok. Zvao jesam. Vedrana, želim te pozvati u kino.
Vedrana bi se zaklela da su joj oči velike kao tanjuri i šokirano gleda direktora.
– Molim? izusti.
– Pa, odavno smo na ti, a želim te povesti u kino. Ideš?
Vedrana oblizuje usne, sabire se, želi reći “ne”, ali izgovori:
– Idem.
– Odlično. Navratit ću po tebe poslije posla.
– Ma ne treba… Radije ću doći čekati u onaj kafić kraj firme…
– Može nasmije se direktor.
Vedrana iziđe.
– Sve u redu? upita Lena.
– U redu. Još ne dobivam otkaz.
Morala je nešto reći, zna da Lena mašta o Petru i usput bi se najradije udala za njega, a evo kako ispada!
Uskoro se Vedrana i Petar opet sastaju, pa opet i opet…
– Hoćeš se udati za mene? pita on.
– Naravno, – odgovori.
A u sebi pomisli, kako je dobro što Luka nije došao na onu feštu. Jer da je došao, sigurno ne bi primijetila Petra, cijelu bi noć mislila na Luku. I kako je dobro što je Mate onako sam završio sve, jer sama ne bi nikad skupila snage za razlaz.
