Jasna ti je stvar da moji dečki već dolaze, a ti još nisi ni započela s ručkom? začuo se nervozan glas iz hodnika.
Gordana je obrisala znojno čelo nadlanicom i okrenula se. Na pragu kuhinje stajao je njezin muž Damir. Već je bio u trenirci i čistoj majici, pokazujući kako je spreman za ugodnu petkovu večer.
Damire, s posla sam došla prije četrdeset minuta trudila se ostati mirna dok je rezala krumpir. Nisam mogla ručak za petero odraslih muškaraca složiti u tih par minuta. Najavio si goste tek danas oko podne.
Ma daj ne dramatiziraj teatralno je zakolutao očima i naslonio se na dovratak. Što je to, malo ispeći krumpir i ubaciti vratinu u pećnicu? Ajde molim te, kao da te tjeram tegliti cement. Moji prijatelji dolaze, nismo se dugo vidjeli. Sredi sve kako spada, ok? Nareži i neku salatu, ružno je da ima samo suhomesnato.
Okrenuo se i otišao, a iz dnevne sobe začuo se odmah zvuk televizora. Gordana je teško uzdahnula i pogledala u sudoper prepun neočišćenog posuđa s Damirovog ručka.
Imala je četrdeset i osam godina, dvadeset i dvije je provela u braku s tim čovjekom. Nekada joj je bilo lijepo pripremati takva druženja voljela je kuhanje i veselo društvo, bila je ponosna kakva je domaćica. Ali s godinama se nešto promijenilo. Prijatelji su dolazili samo zbog hrane, a Damir je njezin trud uzimao zdravo za gotovo.
Otvorila je hladnjak, izvadila povrće i brzim pokretima ga sjeckala na dasci. Noge su joj bridjele od dugog radnog dana u računovodstvu sedmicu završnih izvještaja. Sanjala je o toplom tušu, šalici čaja s mentom i miru pod dekicom s knjigom. Umjesto toga, bila je za štednjakom, pazeći da vratina ne zagori i da krumpir uhvati savršenu koricu koju su Damirovi prijatelji uvijek hvalili.
Zazvonilo je na vrata. Čuli su se muški glasovi, smijeh i teški koraci po hodniku.
E, domaćine! Pozdrav, buraz! zagrmio je bas Jurice, Damirovog starog druga.
Ulazite, dečki, ulazite usplahireno je Damir raspoređivao. Skinite se, papuče su tamo. Žena je već skoro sve složila!
Gordana je žurno stavljala tanjure na veliki stol u dnevnoj, jedva stigavši presvući kućni ogrtač u pristojne traperice i bluzu, s kuhinjskom pregačom preko njih.
Ušli su Jurica, Gordan, Petar i Damir. Mirisali su na hladan zagrebački zrak, cigarete i jeftini aftershave. Nitko nije donio ni čokoladu, ni buket, ali su zato odmah na stol stavili boce žestokog pića.
Goca, naša domaćica! glasno će Gordan, smještajući se na čelo stola. S čim nas hraniš? Ima mesa, nadam se? Gladan sam kao vuk, cijeli dan radim.
Sve je pripravljeno, kratko odgovori Gordana, stavljajući veliku zdjelu salate. Izvolite!
Htjela je sjesti na rub kauča i uzeti predah, ali Damir odmah klikne prstima:
Goco, gdje su ti kiseli krastavci? I kruh nisi narezala. Ajde, trk u kuhinju, posloži to već jednom. Mi ćemo si natočiti.
Stegnula je zube, ali ništa nije rekla. Uzela je iz ostave teglu kiselih krastavaca koje je prošlo ljeto sama spremala. Narezala kruh, stavila ga u košaru i vratila se u dnevnu.
Razgovor za stolom već se razbuktao na temu auta i šefova. Nju nitko nije doživljavao. Muškarci su srkali hranu, glasno zveckali priborom.
Daj, Damire kaže Jurica dok žvače vratinu Goca ti zna kuhati. Malo je suho ovaj put, ali uz rakiju prolazi.
Ne može mi nigdje pobjeći, samodopadno se nasmije Damir, zavalivši se u stolac. Ja sam je istrenirao. Kad kažem da stol mora biti pun, nema priče. Kod mene je muška glava glavna. Samo treba znati postaviti stvari od početka.
Gordana, skupljajući tanjure od salate, stane ukočeno. U njoj je nešto tanko i važno puklo. Lagano se uspravila i pogledala muža. Damir nije ni primijetio njezin pogled uživao je u svojoj grandioznosti.
Goco, što stojiš? nezadovoljno dobaci kad je primijetio stanku. Donesi glavno, krumpir se hladi. I čiste čaše, Petar je razbio svoju.
Pogledala je razbijene komade na tepihu. Pogledala je Gordana, koji je mast obrisao u bijelu krpu. Pogledala je Juricu, koji je otresao mrve na pod. I opet Damira, sjajnog od samozadovoljstva.
Glavno je na štednjaku, tiho, gotovo čeličnim tonom reče Gordana. Čaše su u ormariću iznad sudopera. Metlu i lopaticu imate u kupaonici iza vešmašine.
Za stolom je nastala tišina. Jurica je prestao žvakati. Damir se namrštio.
Što ti je? pokušao se našaliti. Štrajk na brodu? Ajde ne blamiraj me pred ekipom. Idi i donesi jelo.
Rekla sam, glavno je na štednjaku, ponovila je Gordana gledajući muža ravno u oči.
Polako je odvezala pregaču, složila je i stavila uz nedojedeni komad salame na stol. Okrenula se i izašla iz sobe.
Damire, što je ovo? začulo se iznenađeno Petarovo pitanje.
Ma PMS ili su je na poslu iznervirali odbrusi Damir. Proći će je pa će donijeti. Sjedite, dečki, pijte.
Ali Gordana nije planirala ništa donositi. Otišla je u spavaću, izvadila veliku sportsku torbu s gornje police i počela bez žurbe pakirati stvari. Donje rublje, nekoliko pulovera, traperice, neseser. Ruke su joj se kretale sigurno, mirno. U sebi nije osjećala ni suze, ni bijes samo nevjerojatnu jasnoću.
Izvadila je iz ladice fascikl s osobnim dokumentima i složila ga na dno torbe. Zakopčala je torbu, navukla jaknu i tiho izašla iz stana. Iz dnevne suparule i dalje je odjekivao smijeh i zveka čaša. Nitko nije primijetio njezino odsustvo. Vrata su se tiho zalupila, odsijecajući ju od starog života.
Večernji zagrebački zrak zapekao je po licu, donoseći neobično olakšanje. Gordana je izvadila mobitel i nazvala mlađu sestru.
Mirjana, jesi li budna?
Goge, jesi to ti? Naravno. Što se dogodilo, nekako mi zvučiš čudno.
Dogodilo se. Mogu li ostati kod tebe par dana?
Ma naravno, dolazi odmah. Stavljam vodu za čaj.
Sat poslije Gordana je sjedila za Mirjaninim malim kuhinjskim stolom, ruku priljubljenih oko šalice čaja od kamilice. Mirjana je, slušajući, nervozno hodala gore-dolje.
Ma zamisli ti toga, kakav bezobrazluk! ljutila se sestra. “Istrenirao” on! Pa bez tebe ne zna ni vodu ugrijati. Dobro si napravila što si otišla. On se zadnjih godina sasvim pogubio, tretira te kao kuhinjski uređaj.
Najgore je što sam ja sama to dozvolila, tiho je rekla Gordana. Godinama sam šutjela i trudila se biti idealna žena. Bojala sam se što će drugi reći. Danas mi je tek sve postalo jasno. Gledam ga i vidim stranac. Samo sebičan, bahat čovjek koji gazi po meni jer mu je tako jednostavno.
I što sad planiraš? upita Mirjana sjedajući do nje.
Rastajem se, sigurno potvrdi Gordana. Djeca su odrasla, sin nam živi u Splitu sa svojom obitelji. Nemam se više za što držati.
Ostatak večeri provele su razgovarajući o detaljima. Gordana je prvi put nakon mnogo godina mirno disala. Tu noć je spavala na kauču u sestrinoj dnevnoj sobi, bez ijednog buđenja, bez briga jesu li plin, vrata i hrana na svom mjestu.
Jutro je započelo upornim zvonjenjem mobitela. Na ekranu je pisalo: “Muž”. Gordana je duboko udahnula i javila se.
Halo.
Gdje si ti?! Damirov je glas bio pun ljutnje i zbunjenosti. Budim se, tebe nema! Kuća u kaosu, sudoper pun, mrvice posvuda. Jesi li normalna, ostaviti goste i otići ne zna se gdje?
Kod Mirjane sam, mirno je odgovorila Gordana. I ne mislim se vratiti.
S druge strane je zavladala tišina. Damir očito to nije očekivao.
Kako to misliš ne misliš se vratiti? promijenio je ton. Daj, ne luduj. Malo si jučer pretjerala, ali sve je prošlo. Rekao sam dečkima da ti nije dobro. Daj, vrati se doma, tu ti je mjesto. Trebaš pospremiti, kuhinja izgleda grozno.
Pospremaj sam. Ti si gazda, tvoj “patrijarhat”. Ili zovi Juricu, neka i on opere tvoje suđe kad ga fasciniraju tvoje metode.
S kim ti pričaš tako? viknuo je Damir. Jesi ti normalna? Ako se ne vratiš odmah, nemoj mi više dolaziti!
Dobra ponuda. Pokrećem rastavu, Damire.
Rastavu?! isceren se nasmijao. Samo da znaš, nećeš dobiti ni pola kvadrata stana! Moj je, ja sam ga platio! Ostat ćeš na ulici!
Gordana je to očekivala. Damir je svo ovo vrijeme vjerovao da je, budući da ima nešto veću plaću, sve njegovo.
Damire, oboje dobro znamo da to nije istina. Stan je kupljen dok smo bili u braku. Kredit smo otplaćivali zajedno, iz zajedničkog budžeta. Po zakonu, sve je pola-pola. Ako nećeš prodati stan i podijeliti novac, morat ćeš mi isplatiti moj dio. Neću popustiti.
Ti… ti si pohlepna… uspio je izgovoriti, ne nalazeći riječi.
Ja sam pravedna, mirno je rekla Gordana. Od sada komuniciramo preko odvjetnika. Svoje stvari uzet ću vikendom, dok tebe nema.
Prekinula je i spustila telefon. Ruke su joj lagano drhtale, ali bilo joj je nevjerojatno lagano. Mirjana, koja je stajala na vratima i sve čula, pokazala joj je palac gore.
Sljedećih nekoliko tjedana prošlo je u gužvi s papirima, razgovorima s odvjetnicima i obilascima institucija. Damir nije mogao vjerovati da će njegova “poslušna” supruga izdržati do kraja. Zvao ju je, čas molio, čas prijetio. Uključio je i svoju mamu, koja je neumorno zvala Mirjanu, optužujući Gocu da rastura obitelj zbog “ženskih gluposti”. Gordana je sve njihove brojeve blokirala.
Službeni susret dogodio se za mjesec dana, kod javnog bilježnika, kad su sređivali podjelu imovine. Damira je njegov odvjetnik nagovorio da izbjegne sud, objasnivši mu da nema šanse, a sudski troškovi će ga udariti po džepu.
Gordana je sjedila u urednom odijelu. Napravila je novu frizuru, lice joj je bilo svježe, a u očima sigurnost kakvu nije imala godinama. Damir je ušao s kašnjenjem, podočnjaci su mu visjeli, a košulja zgužvana osjetilo se da više nema besplatnog kućnog servisa.
Mrzovoljno je pročitao dokumente i nevoljko potpisao. Da joj isplati polovicu, morao je dići kredit na stan; pola mu je plaće automatski otišlo banci.
Sretna? procijedi kad su izašli. Ostavila si muža s dugom. Zbog čega? Neka tvoja ženska prava? Kome trebaš sad kad imaš skoro pedeset?
Gordana ga pogleda bez mržnje i bijesa. Samo blaga tuga što su godine otišle na nekoga tko nikad ništa nije shvatio.
Trebam sama sebi, Damire mirno je rekla. I znaš što, to mi je dovoljno. A i tebi želim da naučiš skuhati makarone. Inače ti Jurica i Gordan više neće dolaziti.
Okrenula se i otišla prema tramvaju. Od novca je planirala kupiti mali, ali topao jednosobni stan u mirnoj, zelenoj četvrti. Već je gledala nekoliko lijepih stanova: s velikom kuhinjom, gdje će kuhati samo ono što voli, kad god ona to poželi.
Proljetno je sunce grijalo lice, a ptice su cvrkutale u parku pored. Gordana je šetala alejom i smiješila se svojim mislima. Ispred nje se prostirao čitav novi život bez tuđih očekivanja, prljavog posuđa i pritiska starih pregača.
