Zajednička odluka sa suprugom: Odlučili smo živjeti u odvojenim sobama – Evo što se dogodilo

Sjećam se, kao da je bilo jučer, a prošla je već gotovo godina otkako smo supruga i ja odlučili da se razdvojimo i svatko preseli u svoju sobu. Jednostavno, nismo htjeli stalno biti jedan drugome na vratu, kako nas međusobna prisutnost ne bi počela živcirati ili dosađivati. Na kraju krajeva, svatko od nas ima svoje male rituale i hobije.

Na primjer, moju suprugu Mirjanu opušta glasna glazba i nikako ne želi nositi slušalice. S druge strane, ja obožavam u miru čitati knjige ili pogledati poneku sapunicu. Ponekad moram posao donijeti kući, pa obavljam pozive s klijentima i jasno mi je da joj to može smetati. Tako smo, nakon zajedničkog dogovora, odlučili: živjet ćemo u odvojenim sobama. Naš stan ima samo dvije sobe, ali smo ih lijepo uredili. Htio bih s vama podijeliti ovo iskustvo.

Zlatno pravilo je: u drugu sobu se ne ulazi bez kucanja. To mi je sjajno u svojoj sam sobi, radim što me volja, nitko ne upada ni zbog čega. Možda se sada pitate: što je tu posebno pa tražiti dopuštenje za ulazak?

Odgovor je jednostavan. I kao dijete sam imao svoju sobu u Rijeci, ali vrata su uvijek bila odškrinuta. Mama ili tata bi upadali svakih pola sata, pitajući što radim. Bez obzira čime bih bio zaokupljen čitanjem, snom, televizijom ili igranjem stalno sam morao smišljati izgovore. Nisu mi zamjerali, jednostavno je to bilo tako. Iskreno, osjećao sam se pomalo nategnuto zbog toga.

Sada kroz zatvorena vrata kažem Mirjani da sam zauzet, i nema iznenadnih upada. Ne moram prekidati posao ili opuštanje. Mirjana radi svoje, ja svoje. I to je, vjerujte mi, pravo olakšanje.

Imati svoj osobni prostor to je pravo zadovoljstvo! U svojoj sobi radim što god mi srcu drago: čitam, surfam, radim ili se jednostavno izležavam u svom neredu. Ne trebam se nikome opravdavati, ništa nikome najavljivati ili usklađivati.

Postoji svojevrsna draž u tome Granice su jasne, zna se što je moje, a što njezino. To su važni osjećaji. Poštujem njezin prostor, i kad mi dođe, lijepo pitam mogu li ući. Kad dobijem odobrenje, nekako mi to daje poseban osjećaj, nešto što nestane kad se vrata uvijek mogu samo odškrinuti bez pitanja.

Zna to podsjetiti na prva zaljubljivanja, kad još ne znaš hoće li se djevojka složiti s tvojim prijedlogom ili neće. Do zadnjeg trenutka ne možeš biti siguran.

Koliko je puta netko primijetio da se zajedničkim životom izgube one uzbudljive igre, sve postane obično, predvidljivo. Supruga je stalno tu, sve je dostupno, ništa nije posebno. Ovako, odvojene sobe, a opet stan dijelimo, riješe puno problema i zadrže iskru.

Na kraju, mogu reći jedno: oni bogatiji, koji imaju vile na obali s deset soba i pet kupaonica, za njih je ovo uobičajeno. Nama običnima iz Zagreba, Splita ili Osijeka, to je zaista dar s neba.

Znam i obitelji koje imaju samo jednu ili dvije sobe, a svi žive zajedno, djeca u jednoj, supružnici u drugoj, ili treća kao dnevni boravak. Ipak, čovjeku treba njegov kutak. Bez obzira živiš li u stanu u Zadru ili maloj kući u okolici Vinkovaca, svi zaslužujemo svoj mir.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

twelve + 4 =

Zajednička odluka sa suprugom: Odlučili smo živjeti u odvojenim sobama – Evo što se dogodilo
Eram hotărâtă: „Niciodată nu-mi voi mai lăsa fiul la ea!” Până de curând o consideram pe soacra mea o femeie rațională, dar în doar trei zile s-a schimbat totul drastic. Ne-am lăsat băiețelul de doar câteva săptămâni la bunici pentru un concediu scurt de trei zile — voiam să ne odihnim: eu de treburile casnice, soțul de stresul de la muncă. Înainte să-l predau în grija soacrei, am scris două ore instrucțiuni detaliate: meniul, rutina zilnică, ce jocuri educative să facă, numărul de telefon al pediatrei cu mențiunea că va veni imediat dacă bunica sună. Am asigurat totul: lapte praf, scutece, trusă de prim ajutor, jucării, cărți. Tot drumul am fost neliniștită, dar cele trei zile au trecut repede, iar la întoarcere… fiul meu ne-a întâmpinat tăcut și speriat, soacra m-a avertizat: „Ai grijă, să nu cazi!” Punga cu mâncare și sacoșa cu cărți pe care le pregătisem stăteau în colț, neatinsă. Eram derutată, iar soacra, văzându-mi privirea, a explicat: „Am decis să nu mai mergem în oraș, să mâncăm toți același lucru! Să se obișnuiască și Mihai cu mâncarea de adulți.” – Ai citit instrucțiunile mele? – Am început, dar erau prea multe… – L-ai culcat la prânz? – Mihai nu a vrut, a vrut să se joace, și i-am dat după-amiaza cotlet. – Ce fel de cotlet de porc?! – Proaspăt, am luat mușchiuleț de porc, a ieșit suculent! Am rămas șocată: copilul a mâncat cotlet în loc de somnul de prânz! Și am aflat și restul: pentru a economisi bani pe scutece (că „sunt scumpe!”), a primit doar două pe zi. În loc să-i citească, l-a lăsat singur la joacă, a închis toate geamurile și balconul pentru „curent” și l-a convins să țină ochii închiși două ore înainte de somn. Trei zile la soacra au însemnat o lună de muncă grea să-l readucem pe copil la normal: am renunțat la dulciuri, am muncit să readucem programul de somn la normal; chiar și acum, seara face scandal când trebuie să se culce. Am spus hotărât: „Niciodată nu se va mai repeta!” – iar soțul m-a susținut, deși nu i-a spus mamei lui ce crede cu adevărat. Așa că, dragi mămici, gândiți-vă de șapte ori înainte să vă lăsați copiii chiar și pentru câteva zile la bunici!