Dan prije vjenčanja slušala sam priče prijateljica kako muškarac, kad se oženi, odmah počne gledati ženu kao svoju imovinu i pokaže svoje pravo lice.
No, kao svaka mlada i neiskusna djevojka, uvjeravala sam samu sebe da moj Goran nije takav. Prije braka me iskreno volio, nikada nije izgovorio ružnu riječ, stalno je pazio da me ne uvrijedi, želio me uz sebe u svakom trenutku. Ali, kao i većina žena, prevarila sam se. Istina je da se muškarac promijeni kad osvoji žensko srce.
Nekoliko mjeseci nakon što smo se vjenčali, Goran je počeo ružno govoriti o mojoj mami. Zašto me toliko zove, zašto dolazi svake subote? Popustila sam mu, zabrinuta za svoj brak, pa sam zamolila mamu da me zove samo kad sam sama. Ali tu nije bio kraj. Ostala sam trudna i izgubila posao. Nažalost, zbog rizične trudnoće morala sam biti u mirovanju i nisu mi produžili ugovor. Tada je Goran počeo prigovarati:
Cijeli dan si doma i ništa ne radiš. Šutjela sam bila sam trudna i bojala se što će biti ako me napusti?
Godinu i pol nakon što se rodila naša kći Valentina, Goran je počeo tražiti da ga tretiram kao nekakvog sveca. Kad bi došao s posla, morala sam čekati na vratima, pružiti mu papuče i staviti vruću juhu na stol, sve je moralo biti na svom mjestu.
Oko djeteta se nije trebao truditi, sve je to bila ženska dužnost. Postala sam iscrpljena, više nisam mogla izdržati. Spakirala sam stvari i s Valentinom otišla svojoj mami u Split. Dva mjeseca nisam s njim progovorila. Život je išao dalje, vratila sam se na posao, svaki dan sam izgledala bolje i osjećala se jače.
Jednog je dana Goran došao k nama, mršav i u iznošenoj odjeći, i na koljenima me molio za oprost. Tad sam mu rekla da će morati proći tečaj kuhanja. Kad se vratim, on će kuhati i čistiti. Pristao je, ali tko zna kako će se ponašati daljeGledala sam ga kako, prvi put nakon toliko godina, spušta glavu i shvaća da sam vrijedna poštovanja. I zaista, nije prošlo dugo, a Goran je, zamuckujući i zapetljavajući se u kuhinji, iznenadio mene i Valentinu ručkom. Zajedno smo sjedili za skromnim stolom, a u zraku nije više bilo gorčine samo miris svježe juhice i smijeh naše djevojčice. Te večeri, dok je Goran prao suđe, a ja uspavljivala Valentinu, shvatila sam da se ljubav ne vraća molbama, nego djelima. I da žena nikad ne smije zaboraviti svoju snagu, čak ni kad vjeruje da sve gubi.
Tog dana nisam mu rekla da ga volim, ali sam mu poklonila osmijeh iskreniji od svih riječi. Jer pravu promjenu, u njemu i u sebi, prepoznala sam po tome što sam bila spremna izabrati sebe bez straha, ali s nadom. I prvi put nakon dugo vremena osjetila sam kako iz moje umorne duše klija novo povjerenje, ali sada prvenstveno u samu sebe.
