Ljeto 1950. godine došlo je u moje selo, Smrikovac pokraj Požege, posvećen bujnom cvatu jorgovana i jablanova, a zrak je mamio na život onom blagom, slatkom aromom koja znanima najavljuje duga i mirna sunčeva popodneva. Upravo tu, u tom šaptu prirode, odrasle su zajedno dvije cure ja i moja susjeda i najbolja prijateljica, Ljubica. Naša djetinjstva ne bi se dala zamisliti izvan sjenke stare lipe ili bez igara bosonoge po šljunku pred školom.
Ja, Anđa, i Ljubica bile smo nerazdvojne otkako nas je učiteljica prvi put posjela za isti klupić na nastavi, jedva smo imale pet godina tada. Od rastrganih haljinica do prvih suza kad se netko od nas posjekao, jedna drugoj bile smo rame za plakanje i dječji savez. Zajedno smo podnijele najteže: kad nam očevi 1941. odoše u partizane, kad je Ljubica sahranila majku, i kad smo, nakon rata, dočekale da nam se starci vrate, umorni i sijedi, ali sretni jer smo žive i zdrave.
Kad je napokon došao taj dah mira, obe smo, kao po dogovoru, istoga rujna planirale udaju. Ljubica se zaručila za Franju, a ja za Dragu oni su opet bili najbolji prijatelji, tako da je sve izgledalo kao da sreća sama kroji naše putove. Vesele i lepršave, razgovarale smo o dječjim kolijevkama, svadbenim darovima i slavlju ispod stare kruške pred mojom kućom.
Anđa, zamisli samo koliko će lijepo biti kad isti dan, isti sat, podijelimo istu radost! Ljubica je zaneseno grabila mene za ruke. I baby nam se mogu roditi u isto vrijeme, kakva radost bi to bila, ha?
Može biti, ali lako je snivati, malo teže san ostvariti, tiho sam se nasmijala, nameštajući vezenu ponjavu preko stola.
Ljeto je donijelo uobičajeni šapat vrućine, zrenje kukuruza i rajčica, zvukove traktora i cike djece. Moj dom bio je prepun žamora majka i ja raspravljale smo o uzorcima čipke i biranju vina za svadbeni stol. Ljubica se povukla svojoj budućoj svekrvi, sve rijeđe dolazila. I Franjo, moj zaručnik, učestalo je bio odsutan, isprva se izgovarajući umorom, kasnije već postajajući sve hladniji, kao da ga nešto tišti.
Radim na imanju od ranog jutra, Anđe, znaš kako je sad u polju, tješio me kad sam mu, pomalo uz drhtaj u glasu, kazala da ga rijetko viđam. Bit će vremena i za nas kad sve prođe.
Ali između njegovih dlanova i mojih prstiju istančao se neki nevidljivi zid, nešto što nisam znala imenovati, ali mi je pritiskalo srce.
Jednoga dana, dolazeći iz pošte s pismom od tetke iz Zagreba, spazila sam ih kraj seoskog bunara. Ljubica i Franjo smijali su se, šaptali, a kad su me opazili, trgnuli se. Ljubica je smeteno nanizala riječi:
Ej, Anđe, zatrebala si mi! Hoćeš pomoći oko šivanja haljine? Donijela mi mati novu čipku, ali meni ruke drhte!
Dođi kasnije, čekam te! odgovorih, i pogledah Franju. Pozvah ga doma na štrudlu s makom, ali reče da ne može, izgovor na izgovor, kao da jedva čeka nestati.
Tri tjedna prije svadbe vraćala sam se s posla kroz voćnjak. Večer topla, nebo crveno i sve sretno. I onda, iza stare kruške, začujem poznate glasove.
Ne mogu više, Ljubice, šaptao je Franjo, a glas mu bio slomljen Igramo se tuđih osjećaja, a ljubavi se ne možeš baš tako riješiti!
Pa što ćemo, Franjo? Kako reći istinu? Kako zauvijek povrijediti? cvilila je Ljubica.
Stajala sam u mraku, bez daha, kao ukopana. Odjednom mi je sve bilo jasno.
Izašla sam iz sjene. Lice mi je bilo vruće i mokro od suza. Ljubice, Franjo… Vi ste mi uvijek bili sve. Kako ste mogli?
Ljubica je jecala, Franjo sklanjao pogled. Nisu znali što reći. Srce mi se slomilo te večeri.
Ne pamtim kako sam došla kući. Ležala sam tri dana, majka mi šutke gladila kosu, ne nalazeći riječi utjehe. Četvrtog dana, poštarica Mara nagrnula je s pričom da su Ljubica i Franjo tiho otišli, pred zoru, u Zagreb. Povukli prijavu za vjenčanje.
Ubrzo bijaše jasno što je. Svatko je znao, svi šaptali. Viktor, Ljubičin zaručnik, bio je shrvan, kao i ja. Kada sam ga srela ispred toko-tame, izgledao je kao da ga je netko prepolovio.
Hoćeš proćakulati, Anđa? upitao je tiho, zureći u zemlju.
Pričali smo, jedan drugome izliočavali boli i srkali gorku kavu. Onda me Viktor, iznenada i hrabro, predložio da se vjenčamo nas dvoje.
Hajde, što fali, Anđa? poluosmijeh, polusuza. Sve je već spremno, neka bude svatko svoju svadbu, ali mi, inat njima!
Joj, Viktor, ne budi lud. Nismo za to rođeni, a ni obitelj se ne diže iz prkosa.
Ali, kad sam čula da su Ljubica i Franjo doista i sklopili brak, ljutnja me spržila do kosti. Otišla sam do Viktora i rekla: Može! Bit ćemo muž i žena baš nek pričaju!
Majka me preklinjala: Dijete, od inata se dom ne gradi!
Znala sam… Znao je i Viktor. Svadba je bila tiša, prisutni šaptali, ali on je bio uz mene, miran, čvrst, s nekim prkosom u nježnosti. Poljubio bi me kad bi netko doviknuo Gorko!, ne propuštajući me pustiti iz ruke. Sa svakim novim jutrom učili smo se živjeti zajedno, kušali navike, ljubili polako i oprezno, iznova.
Vrijeme je, međutim, nosilo svoje; pod istim krovom, s vremenom, postali smo prvo najbolji prijatelji, pa milosrdni ljubavnici. Rođena nam je kćer, Ružica, a srce mi se opet otvorilo za sreću kakvu nisam znala.
Godine su prošle. Jedne večeri, dok smo Viktor i ja pili čaj uz miris domaćeg pekmeza od šljiva, rekao je:
Čuo sam da se Ljubica vratila. Sama. S Franjom nije išlo…
Osjetih oštar ubod, ali Viktor me stisnuo uz sebe.
Napusti to staro, Anđa. Ja sam tvoj, ovdje i sada!
Ljubica me ubrzo potražila, blijeda i tiha.
Sve ti je propalo, znamo obje šapnula je zamišljeno. Franjo je našao drugu. Oprosti, molim te, Anđa.
Poželjela sam joj sreću. Nisam osjećala više ni bijes, ni zavist. Samo tihi mir. Život kao da se sam pobrinuo za sve.
U proljeće je Ljubica našla novu sreću udala se za smirenog, pouzdanog Stjepana, novog mehaničara koji je došao u selo s republičkog natječaja. Povela me u svatove. Otpjevale smo još jednom Vuprem oči, djeca su trčkarala oko stola, a muževi nazdravljali.
Meni i Viktoru rodilo se još dvoje: Marko, ozbiljni dečko s mojim očima, i kći Nevenka, vesela poput djeteline. Naše kućanstvo bivalo sve brojnije, Viktor postao šef traktorske brigade, ja računovođa, a dom nam je mamio mirisima svježeg kruha i graha.
Ljubica s obitelji preselila se u susjedni gradić. Imali su dvoje djece, bili na okupu, često bismo se družili za blagdane. Dva puta godišnje jeli su kod nas pitu sa sirom i požeški čobanac.
Tako je život tekao. Kad je Ljubica preminula, prerano, od bolesti srca, njena djeca su nam ostala kao svoja. I dan-danas, kad prođem ispod one stare kruške gdje se sve prelomilo, pogledam u nebo i sjetim se svega.
Shvatio sam da sreća rijetko stigne stazom kojom je tražiš. Zaraslim puteljcima sudbina nas vodi, često preko tuge i boli do prave radosti. I baš iz te gorčine, ako se ne predaš, izraste razumijevanje, nježnost i tiha, svakodnevna sreća što traje do kraja života.
