LJuba se trgnula iz sna, kao da ju je netko gurnuo. Pogledala je na sat – jedan poslije ponoći.

Probudi me nešto, kao da me netko lagano gurnuo. Pogledam na sat jedan ujutro.
Što ti je, Marica? tiho se upitam. Sve je u redu. U stanu mir, susjedi spavaju. Što me probudilo? Mačak! Da ga barem nisam vidjela. Vraćala sam se iz dućana navečer, a tamo na klupi sjedi mačić. Da nije mjaukao tako bolno i glasno, prošla bih bez brige. Običan mali mačić, narančasti. Netko ga je morao staviti na tu klupu, sam nikada ne bi mogao popeti se tako visoko. Prošla sam dalje.
Neka ga, netko će ga već uzeti, ima još dobrih ljudi odlučila sam. Ne želim više tugovati i plakati. Previše boli kad izgubiš svoje male ljubimce. Prije tri mjeseca umrla mi je mačka Zora, s kojom sam živjela od srednje škole. Pronašla sam je kao mačića kad sam imala petnaest godina i otad nismo bile razdvojene. Tek se sada tuga počela smirivati. Zatvorila sam srce, produžila dalje.
A sad se prevrtam po krevetu u jedan ujutro i pitam se: je li ga netko uzeo ili nije? Nekako mi nemirno. Zatvaram oči, pokušavam ponovno zaspati, ali ne ide.
Samo ću pogledati, pa ću mirnije spavati odlučujem, navlačim trenirku i jaknu. Sigurno je nestao, odnio ga je netko kući.
Vani je hladno, listopad, po asfaltu škripi lišće, kiša lagano sipi. Mrak i neugodno vrijeme.
Prilazim klupi nikoga.
Luda glava, noge pate, ogorčeno se nasmijem sebi i za svaki slučaj zovnem: Cic-cic!
Tad začujem tih lavež: Vau! Rrr. Vau! Posvijetlim mobitelom, a u hrpi lišća sklupčana mala, čupava kujica, gleda me velikim, prestrašenim očima. Ispod nje izroni onaj isti mačić, probuđen njenim režanjem.
Evo ti ga na, Marica, znaš da nemaš mira sa smiješkom sebi dobacim i podignem mačića. Osjetim miris vlažne trave.
A ti, spašavateljice čupava, jesi li ti isto ničija? nježno pitam šaptaša. Vrti repom, nesigurno, ali ostaje.
Idemo kući, sirotice. Nemoj zaostajati, psiću.
I ona brza za mnom. Kiša sad već prelazi u pravu pljusku.
Uz rub ceste staje auto, vozač otvara vrata.
Djevojko, uđite, promokli ste, dobit ćete upalu brižno kaže.
Jeste li možda doktor? Hoćete li pustiti i psa?
Naravno, sjednite oboje. Gdje trebate?
Kažem adresu, auto kreće.
Skoro ste pogodili, ja sam zapravo veterinar, vraćam se s dežurstva, bila hitna operacija. A vi, što po ovom nevremenu?
Ispričam ukratko kako sam našla društvo, on se nasmije iskreno i srdačno.
Ja stanujem blizu, zovem se Tomislav. Sutra mi je slobodan dan hoćete li da dođem pomoći okupati vašu družinu? Mogu vam donijeti i hranu za njih.
Ja sam Marica. Pomoć veterinarske stručnosti jako bih cijenila. A ni ne znam još jesu li muško ili žensko. Trebat će im dati imena.
Već je kasna noć. Mačić i mala kujica zajedno su marljivo smazali juhicu s mlijekom iz iste zdjelice, a sad spavaju u starom ležaju moje Zore, tik uz vrući radijator. Psić tiho sanja, povremeno cvili kroz san. I mene hvata san, ali sjetim se Tomislavove posjete, pa razmišljam što da ispečem sutra štrudlu od jabuka ili pitu s kupusom? Ovih dana sam bila kod mame u vikendici i donijela cijelu kantu mirisnih crvenih jabuka. Sada cijela kuhinja miriši na jabuke.
Ona fina štrudla neka bude odlučujem zadovoljno, napokon se opuštam i tonem u san.
Tako su se moji roditelji upoznali. Kad sam se ja rodila, našoj kujici Alki bilo je već četiri godine. Sa mačkom Žućkom provela je dug, sretan život s nama, barem sudeći po životnim prilikama pasa i mačaka. Vjerujem da su i danas zajedno, negdje gore, na mekanom oblaku.
Svake jeseni, čim zriju jabuke u našem vrtu, mama peče štrudlu. Jedino s jabukama. Tata kaže da mu ni nakon 26 godina nije dosadila. Naprotiv, svake godine mu je ukusnija.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

5 × three =

LJuba se trgnula iz sna, kao da ju je netko gurnuo. Pogledala je na sat – jedan poslije ponoći.
Mindig azt hittem, hogy az életem teljesen a kezemben van. Stabil munka, saját ház, több mint tíz éve tartó házasság, gyerekkorom óta ismert szomszédok. Amit senki sem tudott – még ő sem –, hogy valójában két életet éltem. Régóta voltak titkos kapcsolataim. Önmagamnak is igyekeztem bagatellizálni: mondogattam magamnak, hogy ezek semmit sem jelentenek, ha hazaérek, úgysem bántok senkit. Sosem éreztem azt, hogy lebuktam volna. Nem lettem úrrá igazi bűntudaton. A hamis nyugalommal éltem, hogy tudom, hogyan kell játszani anélkül, hogy én vesztes lennék. A feleségem ezzel szemben egy csendes, visszafogott nő volt. Mindennapjai rutinszerűen teltek – pontos napirenddel, udvarias köszönésekkel a szomszédoknak, látszólag egyszerű, rendezett világban. A mellettünk lakó szomszéd egyike volt azoknak, akiket minden nap látsz – kölcsönkéred tőle a szerszámot, ugyanakkor viszed ki a szemetet, intetek egymásnak az utcán. Soha nem tekintettem rá veszélyként. Sosem gondoltam, hogy majd odaszól, ahol nem kérik. Jártam-keltem, dolgoztam, utaztam, és hittem, a családi fészek változatlan marad a visszatérésemig. Minden összeomlott azon a napon, mikor a környéken betöréssorozat történt. A közös képviselő megkérte mindenkit, nézzék meg a biztonsági kamerákat. Kíváncsiságból én is átnéztem a saját felvételeinket. Nem kerestem konkrétumot, csak figyeltem, akad-e valami gyanús. Előre- és visszapörgettem a videókat. És akkor olyasmit láttam, amit nem is kerestem. A feleségem bejött a garázskapun, amikor én nem voltam otthon. Másodpercekkel később a szomszéd is utána. Nem egyszer. Nem kétszer. Ugyanaz a jelenet többször, napokra, órákra lebontva, egyértelmű mintát rajzolt ki. Néztem tovább. Amíg azt hittem, én irányítok mindent, ő is a saját, párhuzamos történetét élte. A különbség az volt, hogy az én fájdalmam leírhatatlan volt. Nem olyan, mint amikor elveszítesz valakit – nem az a mély, szomorú bánat. Ez teljesen más. Ez volt a szégyen. A megaláztatás. Úgy éreztem, a méltóságom ott rekedt a felvételek között. Szembesítettem a tényekkel. Megmutattam neki a dátumokat, a videót, az időpontokat. Nem tagadott. Elmondta, hogy akkor kezdődött, amikor én érzelmileg el voltam tőle szakadva, hogy magányosnak érezte magát, és egyik dolog hozta a másikat. Nem kért azonnal bocsánatot. Csak azt kérte, ne ítéljem el. És pont ekkor értettem meg az egész kegyetlen iróniáját: nekem nincs erkölcsi alapom ítéletet hirdetni felette. Hiszen én is megcsaltam. Én is hazudtam. De ettől a fájdalom nem lett kisebb. A legrosszabb nem is maga a megcsalás volt. A legrosszabb az a felismerés, hogy miközben azt hittem, én játszom egyedül, valójában két ember élte ugyanazt a hazugságot – egy fedél alatt, ugyanazzal a bátorsággal. Erősnek éreztem magam attól, hogy titkolózom. Aztán kiderült, milyen naiv voltam valójában. Fáj az egómnak. Fáj az önmagamról alkotott képnek. És igazán fáj az, hogy utoljára tudtam meg, mi történik az otthonomban. Nem tudom, mi lesz most a házasságunkkal. Nem magyarázkodni akarok, és nem is őt vádolom. Csak azt tudom, hogy vannak fájdalmak, amikhez semmi sem fogható, amit addig átéltem. Meg kéne bocsátanom? Ő nem tudja, hogy én is megcsaltam.