U nekim vezama dođe tren kada jedan od partnera iznenada, bez pravog razloga, izgubi sve osjećaje prema onom drugom. Upravo se to dogodilo Marku. Nikada prije sedamnaeste nije imao ljubavnu vezu. Iako su mnoge djevojke iz razreda u Zagrebu bile zaintrigirane njegovom tišinom i smirenošću, on se odlučio posvetiti samo vlastitom napretku i učenju, vođen snom da postane kirurg zanimanje koje traži godine upornosti i discipline. Tek kad je Marko upisao Medicinski fakultet, i to na nagovor majke, počeo je pokazivati zanimanje za djevojke.
Jedne sumanuto maglovite večeri, kada su se sjene starog grada miješale s dimom iz peći starih zgrada, Marko je upoznao Lanu iz svog seminarskog kruga. Njezine oči bile su mutne kao Dunav za proljetne poplave. Iznenadila se kad joj je Marko prišao, jer ga se obično viđalo samo s njegovim najboljim prijateljima, gdje su zamišljeno šutjeli u kafiću uz šljivovicu i ćakule o budućnosti.
Krenuli su razgovarati, a uskoro ju je Marko pozvao u obližnju konobu na fritule i gemišt, što je Lana srdačno prihvatila. Njihovo neobično prijateljstvo, nalik proljetnom snu isprepletenom zvukovima harmonike kroz otvorene prozore, ubrzo je preraslo u nešto više. Priznali su sebi i svijetu da su, eto, zajedno. Markova majka, Branka, bila je presretna. Povremeno bi, dok je čistila blato s čizama pred haustorom, uzdahnula od olakšanja vjerovala je, naime, da će njen sin možda zauvijek ostati sam kao vuk u šumi Gorskog kotara.
No snovi se u Zagrebu vole prekinuti baš u rano prijepodne poslije kiše. Nedugo nakon diplome, kao da je Lana lagano izgubila interes, a Marko je ostao zbunjen i s težinom u prsima. U tom čudnom gradu, gdje tramvaji s jutarnjom maglom tonu u nebo, osjetio je po prvi puta što znači biti odbijen srce mu se rasparalo, šaptalo mu je imena Luka, Ivan, Vedran iz nekih drugih priča, dok je pokušavao shvatiti kad je sve nestalo, i zašto je sve zvučalo kao pjesma starog tamburaša s Jadrana.
