Sinoć sam sjedila na klupici s jednom susjedom, a ona je tiho plakala. Govorila je kako je strašno otići u dom za starije. Kako je to kao da samovoljno odustaješ od života. Sve to zbog riječi vlastite kćeri.
Odgojila je kćer sama, bez muža. Udovica je postala mlada i cijeli teret pao joj je na leđa. Kćer joj je odrasla razmažena, navikla da mama sve rješava za nju.
Još odmalena navikla se da mama daje zadnju kunu za nju, da joj kupuje sve što poželi. Zamatala ju je, pazila kao lutku. Da bi imala čime razveseliti kćer i da bi preživjele, radila je dan i noć, nekad i po dvostrukoj smjeni u tvornici. Srećom, tada nije morala brinuti o stanu. Tvornica joj je dodijelila stan. No, vremena su druga. Danas nema više besplatnih stanova. Danas moraš raditi i štedjeti da si priuštiš svoj dom.
Kćer joj je odrasla, završila faks i udala se.
Svečerovi roditelji imaju kuću u predgrađu, ali nisu htjeli tamo živjeti.
I moja susjeda ima svoj stan, ali s zetom se ne snalazi najbolje. Nije lako ni mladima živjeti s roditeljima svi žele svoja pravila i mir. Mladi imaju svoj svijet, stari svoje rutine. Zašto se mučiti jedni s drugima?
Pogotovo danas, kad se može dignuti hipotekarni kredit. Bitno je malo uštedjeti za vlastiti polog, a poslije se vraća koliko možeš. Bolje to nego se seljakati po tuđim stanovima.
Nekad su se dijelili stanovi, ali toga više nema. Sada je do tebe da se potrudiš i zaradiš svoj dom, koliko god teško bilo.
Kćer i zet rade, dobro zarađuju. Imaju prijatelje koji su već kupili svoj stan.
Ali, ne mogu uštedjeti. Prvo trudnoća, pa druga. Ogromna količina novca ide na pelene i umjetno mlijeko. Danas nitko više ne želi pranje pelena ili kuhanje kašica.
Najlakše je uzeti gotovu kašu, promiješati i gotovo. Staviš pelenu, baciš, novu i ne razmišljaš o pranju. Čista stvar, nema nervoze. Kao, to je taj život.
Pitam se: čemu žurba s djecom?
Mogli su prvo stati na noge, kupiti stan, pa onda ići na djecu. Ali, eto, mora se odmah.
Kćer želi troje djece. Ona i suprug su jedinci.
Možda su i u pravu. Kad djeca odrastu, lakše je jedni drugima. Mogu pomagati roditeljima i nisu svi razmaženi.
Djeca su sreća, to je jasno. Ali opet, ima onih koji imaju djecu pa nekako nemaju vremena za njih. Kažu, nije to njihova stvar.
Ne kužim kako nije njihova stvar? Ako nemaš svoj stan, zagrizeš, štediš, godinu i dvije nosiš istu jaknu i odvojiš svaku kunu za svoj cilj. Tako smo mi radili. Danas mladi ne znaju što je štednja radi cilja i snova.
Navikli su jesti vani, kupuju izobilje slatkiša djeci. Čemu tolika količina igračaka? Mi smo imali par autića, nekoliko lutaka, dovoljno. Danas svaki tjedan novi setovi, nove serije.
Roditelji idu i kupuju sve.
A kćer razmažena, voli kvalitetnu kozmetiku, nosi samo markirano. Nikad ne živi u okvirima svojih mogućnosti. Zašto tolike stvari? Jedva da stigne obući, već je prošla moda, želi novu majicu, novi kaput, sve staro baca ili poklanja. Koliko to novca ode!
Svako ljeto putuju u Tursku na more djeca i roditelji moraju odmoriti.
Lijepo je otići na godišnji, ali zar nije bolje malo se odmoriti negdje na našem Jadranu, i ostatak staviti sa strane?
Za novac koji potroše u Turskoj mogli bi komotno otplaćivati jednosobni stan. Možda mali, ali bio bi njihov. Ovako, love iz iskustva u iskustvo, a doma nema.
I sad susjeda plače.
Nedavno je kćer došla u posjet. Opet su razgovarale o stanu. Kćer je rekla da ne vide potrebu za kupnjom, dok im je u najmu sasvim dobro. Snalazimo se jest, pijemo, živimo, dobro nam je. A kad dođe vrijeme, nas dvije smo jedine nasljednice i tvoj stan ćemo i tako dobiti.
Susjedi je to teško palo. Kao da čekaju da umre. Kćer se poslije ispričala i objasnila da nije mislila ništa loše.
Mislim da kćer nije sasvim u krivu, ali nekako te boli. Sad, kad god kćer nazove i pita kako je, susjeda pomisli da je samo pita je li vrijeme za dom ili da ode s ovoga svijeta…
Na kraju dana, shvatiš da najveća vrijednost nije u novcu, ni u stanu, ni u stvarima, već u međusobnom poštovanju i ljubavi. Dom se ne gradi samo od cigle, nego od dobrih odnosa i brige jedni za druge. Priroda bogatstva nije u onome što posjedujemo, nego u toplini koju pružamo svojoj obitelji.
