Nisu samo susjedi
U malom slavonskom selu, gdje ljeti sve pršti zelenilom, a u jesen u zlatnim bojama lišća, živjele su jedna do druge dvije obitelji. Oduvijek su gajili dobrosusjedske odnose, pomagali jedni drugima. Djeca su odrasla i odselila se u Osijek.
Jednog tmurnog jutra, kad je zora tek stidljivo svitala, Marko je utrčao do svojih susjeda, Jure i Mare, i glasno pokucao na prozor.
Što se događa? istrčao je Jure, još u pidžami, a za njim Mara s vunenom maramom preko ramena.
Ana moja… Ana… zaplakao je Marko i sjeo na stepenicu, jesen je nosila vlagu i hladnoću…
Što s Anom? potreseno je pitao Jure. Treba li zvati hitnu?
Nema potrebe… umrla je moja Ana… bolnim glasom izusti Marko.
Susjedi su brzo priskočili u pomoć, pazili Marka dok nije stigao njegov sin s obitelji iz Zagreba, nisu ga ostavljali samog. Mara mu je davala tablete za smirenje. Nakon što su pokopali Anu, i dalje su pazili da Marko nije sam, zvali ga na ručak i večeru. Jure mu je svake večeri pravio društvo uz partiju šaha.
Prošlo je pola godine. Marko se nekako pribrano privikao na život bez žene, naučio kuhati, prati, čistiti. Sin i snaha povremeno su dolazili u posjet.
Jedne kolovoške večeri Marko je opet bio kod Jure na dvorištu, lagano su gurali šahovske figure po ploči i mirno razgovarali. Odjednom se Jure srušio na bok, Marko je jedva stigao priskočiti i pridržati ga.
Jure? Što ti je? trese ga Marko, no bez odgovora. Mara! viknuo je, taman kad je ona iz kuhinje izašla s posudom punom svježih krastavaca.
Kad je vidjela prizor, zdjela joj ispadne iz ruku. Potrčala je do muža. Jure je odmah preminuo. Kasnije je doktor potvrdio: srčani udar.
Kako to? jecala je Mara, nikad se nije žalio na srce…
Sad je Marko pomagao Mari, stigli su joj sin i kćer iz Rijeke, organizirali pokop. Kada su oni otišli, Mara je istinski upoznala što znači prazna kuća i samoća. Danju bi Marko navratio i pomogao oko nečega, ali noći su bile najteže misli su stalno lutale.
Vrijeme je prolazilo. Mara je polako dolazila k sebi, ponekad bi je posjetila djeca i unuci. Oboje, i Marko i Mara, bili su već u mirovini, pomažući jedno drugome. Marko je cijeli život predavao povijest u srednjoj školi, dok je Mara radila u mjesnoj knjižnici.
Život teče dalje. Došla je jesen. Marko je svako jutro uzimao metlu i čistio žuto i smeđe lišće ispred svoje kuće, pa bi izgrabljao i stazu pred Marinom kućom. Vjetar bi nanio nova lišća, a on bi ušao u njeno dvorište i čistio. No kod nje nije bilo toliko lišća.
Mara ga je gledala kroz prozor i smiješila se.
Marko, koliko ćeš još tako? otvorila je prozor i doviknula. Selo zna tko je jedini borac protiv jeseni!
Podignuo je glavu i nasmijao se.
Ako svi čekaju da lišće samo nestane, zavladat će kaos. Neće samo od sebe nestati, treba ga pokupiti veli Marko, i nastavi dalje s metlom.
Otvorio je kapiju i već je čistio stazu kod Marinog ulaza. Kad se približio trijemu, vidio je Maru kako izlazi s dvije šalice u rukama.
Ajde, dosta ti je, dođi popiti čaj s medom stavi ona šalice na stol u sjenici i sjedne na klupu. Marko se smjesti preko puta.
Zašto danas s medom? Obično pijemo s limunom začudio se Marko.
Danas je hladno, treba se ugrijati iznutra nasmiješila se Mara.
Preslatko… procijedio je Marko U našim godinama, treba biti oprezan sa šećerom.
Ajde, pij, odlučna je bila Mara ne pijemo mi ovako slatko svaki dan, jedanput tjedno neće nam biti.
Dobro, dobro popusti Marko.
Jučer me zvao unuk Ivančić, pitao me: “Bako, što radiš sama? Dođi u Zagreb, živi kod nas.”
A ja njemu: “Ma nisam sama, ovdje imam prijatelja.” pogleda ga Mara s osmijehom.
Marko otpije gutljaj, skriva smiješak u šalici.
Dobro si mu rekla, iako, prijatelj je malo slaba riječ…
A kako bolje?
Možda… suborac protiv jesenskog lišća, oboje se od srca nasmiju.
Jedno jutro Marko je već bio pometao u Marinom dvorištu, ali nije je vidio na prozoru kao inače. Zabrinuo se ona ga je svaki dan pozdravila. Popeo se na stepenice i pokucao na vrata. Nakon kratkog vremena otvori Mara, držeći se za zid, ogrnuta dekicom.
Ajme, što je ovo… Daj, pomozi, uvede ju u kuću, smjesti u naslonjač i pokrije.
Gleda ga umorno, s crvenim nosom.
Prehladila sam se, vjerojatno…
Eh, zavrti Marko glavom, tko će mi sad donositi čaj?
Skine jaknu i objesi je na vješalicu.
Imaš lijekova?
Imam, tamo na ormariću…
Pogleda što ima.
Samo to? Idem ti odmah u ljekarnu, brzo sam natrag.
Možda ne treba, bit će dosta…
Treba odlučno kaže Marko i odlazi.
Vratio se brzo s vrećicom lijekova i pilećim fileom iz dućana, a Mara je zakunjala u naslonjaču.
Čim je došla sebi, iznenadila se što je već tu. A iz kuhinje zamiriši pileća juha.
Joj, Marko, ti još i kuhaš? nasmiješila se, iako zna da sam sebi kuha.
U životu trebaš znati sve, pogotovo kad je frka. Hajde, pojedi vruću juhicu donese joj šalicu i pomogne da sjedne za stol.
Probala je i oči zatvorila od užitka.
Ah, divota, baš fino… hvala ti…
Nema na čemu, brzo ozdravi pa da imam društvo. Dosadno mi je sam čistiti lišće odpovijedi Marko, suzdržavajući smijeh.
U redu, suborče, potrudit ću se obeća Mara.
Za tjedan dana Mara je bila kao nova, nasmiješena. Prvi put nakon dugo vremena su zajedno otišli u mali park blizu Drave. Marko je, naravno, bio inicijator.
Lišće je šuškalo pod nogama.
Dosta je zatvorenih dana, vrijeme za šetnju povukao ju je van. Ona je rado pristala.
Listovi su šuštali, a sunce još grijalo.
Znaš, Marko, jesen mi je baš lijepa reče Mara.
Slažem se, pogotovo u pravom društvu.
Držala ga je pod ruku, polako šetali stazom punom lišća, ostavljajući dva traga za sobom. Razgovarali i smijali se.
Jednog dana Marko je došao s neobičnim zahtjevom.
Imam jednu molbu…
Ajde reci, upitno ga pogleda Mara.
Danas sam prekopao cijelu biblioteku, ne mogu naći knjigu o uzgoju kaktusa.
Kaktusa? Ti nemaš cvijeće, a kamoli kaktus.
Marko je mudro gledao i iz džepa izvukao mali lončić s kaktusom. Ovo sam ti kupio danas…
I što da radim s njim? Nikad nisam imala kaktus smije se Mara.
Ti si knjižničarka, sigurno znaš gdje naći knjige o svemu, pa i o kaktusima…
Dobro, dobro primi lončić, ali ako procvjeta, kupuješ mi sladoled.
Dogovoreno.
Zima je došla, prvi snijeg zabijelio selo. Marko opet dolazi kod Mare, nešto skriva iza leđa.
Što to sad imaš? upita Mara, a Marko se zbuni, vrti se po dvorištu.
Znaš, Mara, već ti dolazim svaki dan… možda bih mogao… ostati zauvijek… možda da mi… sklopimo brak. pruži joj buket crvenih ruža. Ona se osmjehne, obrazi joj zarumeniše.
Ajme, Marko, koliko si dugo razmišljao?
Dugo… Bojao sam se da nećeš pristati. Pa?
Pristajem, gdje ću bez tebe… Kad odeš, falim mi više nego lišće u zimskom dvorištu namješta cvijeće u vazu. A i kako odbiti, s ovakvim buketom…
Zimu prežive zajedno, dođe proljeće. Jednog jutra Mara zovne:
Marko, dođi brzo, tvoj kaktus je procvjetao sad mi duguješ sladoled!
Eto vidiš! Danas idemo u trgovinu, biraj koji želiš. Dogovor je dogovor…
Šetali su cestom, birali između klasičnog sladoleda i onog u kornetu. Marko pogleda prema nebu, proljetno sunce već upeklo i široko se nasmiješi.
Što ti je tako veselo? upita Mara s osmijehom.
Ma… mislim da smo pravi dobar tim…
Mislim da jesmo tiho potvrdi Mara.
Išli su skupa, odavno više nisu bili samo susjedi ni suborci, nego dvoje ljudi što su pronašli jedno drugo među lišćem jeseni, zimskom tišinom i proljetnim suncem. U dvoje je doista lakše nositi se sa životom samoća ih više ne straši.
Život nas često iznenadi i kada misliš da si sam, baš tada možeš pronaći nekoga tko će ti ispuniti srce toplinom i smijehom. Nikad nije kasno za novi početak.
