Anamarija, pričekaj. Djevojka se okrenula prema glasu. Znala je da je Vedran opet čeka ispred kuće. Opet ti, zar ti nije dosta? Tu si cijelu vječnost! rekla je Anamarija. Vedran joj je nespretno pružio buket jaglaca. Samo sam te htio vidjeti.
Anamarija je nesigurno uzela cvijeće i tiho uzdahnula, teško. Što ću s tobom? Razumiješ li da među nama ništa ne može biti! govorila je ljutito. Svaki ti dan isto ponavljam. Kao neko dijete si, stvarno. Ne mogu drukčije. Možda jednoga dana ipak prestane. Neće prestati dok god me pratiš. Kazala sam ti stotinu puta! Ništa mi ne značiš! Nemoj se ljutiti, draga, ne stoji ti to. Laku noć i lijepe snove rekao je Vedran. Da znaš, nisi mi dečko!, povikala je Anamarija za njim.
Vedran se zaljubio u Anamariju istog trena kad ju je vidio. Došla je u njihovu školu kad je on bio sedmi razred. Od tada su sjedili skupa u istoj klupi. Djevojka se i njemu sviđala, stalno su bili zajedno. A sada, nakon što su završili školu, Anamarija se posve promijenila. Više nije željela Vedrana uz sebe. Kako je to moguće?, mislio je Vedran. Gledao ju je kako se kući vraća s drugim mladićima. Bolelo ga je to gledati. U tim trenucima sebi bi obećao: više nikad neće trčati za njom. Ali već sljedećeg jutra noge su ga same vodile pred Anamarijina vrata.
Anamarija je osjećala da će Vedran sjediti na klupici pokraj ulaza. Potajno se nadala da će je ugledati s nekim drugim i da će je, možda, pustiti na miru. Pa zašto tu sjediš svaku večer? Čekaš li nekoga? Vedran je podigao pogled i ugledao djevojku pred sobom. Odmah je zamijetio plameno crvenu kosu i pjegice koje su bile samo njezine. Dok je osmijeh razvučen, izgledala je neobično slatko. Uz nju je trčkarao pas iste žarke boje. Vedran je pomislio da je ta djevojka pomalo vragolasta, a pas još vragolatiji. Nasmiješio se i rekao:
Čekam sreću. Ali nema je ovdje… Možda gledaš na krivom mjestu… Možda trebaš prošetati i potražiti je? Roko i ja šetamo ovuda svaki dan. Bi li nam se pridružio? Nas troje, možda baš nađemo sreću. Vedran je pogledao prema prozorima Anamarijinog stana, pa ustao i odlučno rekao: Znaš što, idem i ja.
Anamarija je bila prilično iznenađena. Prvi put nije zatekla Vedrana na klupici. Usporila je korak ali ondje nije bilo nikoga. Pošla je polako prema banci gdje bi uvijek čekao njezin Vedran.
Prazna je, pomislila je, a onda čula lajanje psa. Za tren ugledala je dva lika u sumraku. S udaljenosti je jasno mogla prepoznati Vedrana i neku djevojku. Osjetila je ljubomoru prvi put Vedran nije bio tu radi nje. U duši joj je nastala praznina. A taj neki stranac odvlačio ga je daleko od nje…
